stefandjukic.com
Balkaski špijun
Kada se završila moja prva prava i ozbiljna veza, da tako kažem, prva ljubav, kao i svako u sličnoj situaciji, bio sam pogođen i tužan. Iz nekog razloga i dalje dobro pamtim veče koje je usledilo i sa osmjehom ga se sjećam. Moja porodica je nekako saznala šta se desilo (uvijek je postojala neka tajna veza preko koje se svaka riječ o meni prenese, nije bilo bitno ko će prvi saznati, kada bi maltene momentalno i svi ostali ukućani bili upućeni) i dočekala sa riječima utjehe, pažnje i svim što ide uz to. Ono što mi je najsimpatičnije bilo je sledeće – moj otac je, bez ikakve najave otišao do prodavnice (a poznat je kao ne baš najvrijedniji), kupio par kesa čipsa, došao kod mene i predložio da gledamo jedan odličan a duhovit film – Balkanskog špijuna. Eto, ovo je drugi tekst zaredom u kojem ga spominjem, ne bez razloga. Možda me je zapravo to prvo spominjanje potsjetilo da jedno ovakvo djelo zaslužuje čitav tekst posvećen sebi. Ne želim da otkrivam toplu vodu, svima je već poznato da je to