viktorijaherak.com
Summa summarum
Ponekad se pitam što je to “život”? Naravno, to je onda kad mi nešto nije po ćeifu, kad ne može kako bi ja htjela, kad mi se nešto ne sviđa, kad sam umorna, kad mi jako zasmetaju stvari koje ne mogu mijenjati, kad me nešto boli ili kad mi se nakupi od svega po malo. Nikad mi ne padne na pamet reciklirati odgovore na pitanja koja odgovora nemaju, ako se osjećam kao podmazana munja! Tada me ne napadaju pitanja o relativnosti života ili sreće. Nemam tada vremena za dubiozna promišljanja, niti si postavljam pitanja koja zahtijevaju mudrovanje. To je tako većinu mog života, na moju sreću! Već odavno sam priznala sebi da ja nisam ta koja odlučuje o svojoj sreći, zato se odlično nosim sa saznanjem da ne znam ujutro hoću li navečer biti sretna, niti mi pada na pamet da o tome puno premišljam. Živim onako kako me život gurne, kako zahtijevaju trenutne prilike i kako moram u kojem trenutku. To “kako me život gurne” odnosi se na “guranje” vesele trojke koja ima ključeve mog srca. Oni otključavaju i zaključavaju, upadaju, naviruju se, bockaju, stišću i popuštaju. Ponašaju se s tim ključevima i s mojim srcem kao s javnim dobrom, ali otrpim to s osmjehom sreće na licu. Godi mi, ipak i unatoč svemu! Da li je to ljubav? Ne znam, ali čini me sretnom! Danas neki to zovu maltretiranje, neki kažu da je to iskorištavanje, netko je uvjeren da je to posjedovanje, a meni se fućka kako se to zapravo zove. Dobrovoljno sam im dala ključeve od svog srca i nikad ih nisam zaista poželjela uzeti natrag! To što se u nekim rijetkim trenucima pitam “što je to život”, pripisujem padu koncentracije i promjeni vremena. Da li sam sretna? Da, jesam! Što je sreća? Nemam pojma, a i nije me puno briga! Volim, radim, hodam, mislim, preispitujem se, mijenjam se, borim se, uživam, puštam i zatežem, oznojim se, ljenčarim, žurim, šetam, plačem, tugujem, smijem se, idem i vraćam se, i to sve skupa je za mene “život”! Moj život! Kad kažem da živim onako “kako zahtijevaju trenutne prilike”, to znači da mogu s malo i s puno. To znači da mogu sama, ali biram u dvoje. To znači da imam želje i ciljeve, ali i da znam kako ih ostvariti. Strpljiva sam i uporna! Ne posustajem lako i ne okrećem se unatrag. Ne žalim se kad je gusto, ne cendram puno i ne štedim svoje dupe. Glupa sam? Inatljiva? Moguće, ali iz gluposti i inata tu sam gdje se dobro osjećam! Kad kažem da živim “onako kako moram”, to znači da ima puno toga što sam prihvatila kao moranje. Ima doduše i ponešto što sam u hodu odlučila da više ne moram, ali još uvijek puno toga moram. U kišna predvečerja, ta moranja me natjeraju da se pitam što je u stvari život?! Koliko traje bljesak munje, toliko traje to moje preispitivanje o moranjima. – Kiša će! Moram provjeriti prozore! – Moram sutra ustati malo ranije! – Obećala sam šetnju i kolače! – Moram stići na vrijeme! – Moram otplatiti kredit! – Moram odvojiti vrijeme za peglanje! – Obećala sam napraviti štrudl! – Moram duže ostati na poslu! – Moram oprati veš! – Moram zaliti cvijeće! – Moram sutra na posao! – Moram popustiti mami! – Moram se prilagoditi kolegama! – Moram naći kompromis! – Moram skuhati ručak! Čini vam se da je svo to moranje nepravedno, nepotrebno i previše naporno? Ali, još nedavno to smo zvali “život”, danas to zovemo “stres”?! Summa summarum, sviđa mi se taj “stres”, čak i kad mi se ne sviđa! Facebook Comments