zubie :(

sometimes i wonder how barça got the label of being one of the most Dramatic™ clubs, but then i remember that transfer window when we needed to sign a cb and marquinhos was one of the highly rumoured names, so rac1 called the hotel where brazil’s u-20 team was staying and asked to speak to “marcos” for an interview, but the hotel transferred the call to the goalkeeper marcos felipe instead of marquinhos and then somehow they went through the entire interview without realizing it wasn’t marquinhos they were talking to. and marcos was just going with it and answering the questions about joining barça like “yes!! it would be a dream to play for barcelona!!” and when they asked him about psg he was like “no no, i dream of playing for barça, not psg! i think barça is a great club! better than psg!“ and it caused this uproar because then the interview was published with marquinhos’ name, who then went on twitter to announce that it wasn’t his voice and he never agreed to any interview. it was just a big misunderstanding but some people started (falsely) accusing barça of faking the interview to force the transfer and some even suggested we used neymar to record the interview to sound like marquinhos??

anyway that move never ended up happening ($$$) and the rumours about our main cb target changed to jeremy mathieu, who was playing for valencia at the time, but we didn’t want to match his €20 million buyout clause and because of this valencia didn’t want to negotiate, which is what pushed mathieu to write and release that statement publicly pleading with valencia’s president to agree to negotiate with us, but we still wouldn’t match the buyout clause, so the talks weren’t really progressing. this was also the summer of the world cup, and it was known that barça only wanted their players to participate in summer friendlies based in europe because they were concerned about the effect all the travel would have on their players - especially new players because they wanted them to have more time to adapt in barcelona. valencia knew all of this and then decided to announce that they would call up mathieu for their pre-season tour in south america, which sent everyone into a panic because the only other known targets were david luiz (who just signed with psg) and hummels (who wasn’t leaving bvb at the time). so now all these reporters were showing up at the airport to see if mathieu would be there with valencia to go to peru, because if he did it probably meant he wouldn’t be joining us. he did end up being there and boarded the connecting flight to madrid, but then zubi finally agreed to match the buyout fee JUST before the next plane was about to take off. so instead of boarding the flight to peru, mathieu left his teammates at the airport and boarded another flight to go sign his contract with barça.

and that’s the story of how futbol club barcelona signed 1 (ONE) centre-back

Ahoj, já jsem ta, co se zahodila.
Ahoj, já jsem ta, co se sjetá líbá úplně s každým.
Ahoj, jsem ta, co kvůli zlomenému srdci šla málem v klubu na záchody se vyspat s jiným.
Ahoj, jsem ta, co potom jede domů a chce se jí ze sebe zvracet.
A ráno si 20x čistí zuby jak moc jí je ze sebe špatně.
Ahoj, já jsem ta, co má zlomené srdce a jediné co chce je se zahodit.
Ahoj, já jsem ta co se chce zahodit s tebou.
Ahoj, já už se nepoznávám.

posledních pár dní mám jako ve snu. probouzím se odpoledne. pokusím se do sebe dostat něco k jídlu. jde to těžce. zvedá se mi žaludek. většinou jdu do koupelny a zkouším zvracet, ale nejde to. není co.
udělám si kafe a zapálím si. nepřemýšlím. jen pozoruju svět okolo.
obleču se, do batohu si sbalím větrovku, zapalovač, cigarety, telefon, sluchátka a kartáček na zuby.
odjíždím.
sedíme v kavárně. oni se baví o drogách. já jen sedím, poslouchám je a všímám si pohledů zbytku lidí v místnosti.
,,mko bych si dala místo jídla. cocain a speed na techno, to je jasný. a kouli asi jen na pofely s kamarádama.“
je nám všem okolo šestnácti.
v kavárně sedíme, pokuřujeme a pijeme colu za 35korun celý odpoledne.
,,nemáš u sebe něco?”
,,mám pikovou kouli. minule jsem po ní zvracela, takže vám ji klidně střelim.“
podávám jí dvě stovky a beru si sboží. malou tabletku uklízím do peněženky.
odcházíme z kavárny, kupujeme sprite a jedeme najít krásný místo.
usadíme se.
každý si vezme svoje potěšení. lajny mka, kouli, trávu.
pouštíme hudbu a všichni očekáváme nájezd.
bum.
je to tady.
neskonalý štěstí. je to strašně intenzivní. najednou nic nebolí. jakoby vaše srdce nebylo nikdy zlomené. jakoby ve vaší duši nic nescházelo.
smějeme se, pouštíme hudbu, jezdíme po praze a hledáme lidi.
usedáme do stromovky. sjetý rozhovory, opilý motýlí polibky.
jsme šťastní.
domů se vracíme nad ránem. nikdy nevím, u koho budu spát, ale vždy se někdo najde.
uleháme do cizí postele, pod cizí peřinu.
usínáme, pořád trošku sjetí.
zítra zase nanovo.

Povratak - dio treći

Nije zvučala iznenađeno, čak naprotiv. Sasvim je mirno prihvatila moje ime i glas s druge strane linije pa me srdačno pozdravila. Dogorili smo se naći u osam na neutralnom terenu, u nekom novom kafiću blizu pozorišta kako bih preuzeo pozivnicu - i to je sve. Bez drhtaja u glasu ili emocija koje bih mogao da naslutim, odgovorila je na moj poziv kao na poslovnu obavezu. Hladno, skoro nezainteresovano.

Slagao sam samog sebe da mi to ne smeta. A smetalo mi je, naravno. Kako je moguće da sam postao samo još jedan telefonski poziv ni po čemu poseban ili drugačiji?

Mora da su godine provedene van Sarajeva od mene napravile snoba. Počeo sam podsvjesno misliti da sam bitna faca oko koje se vrte životi drugih ljudi a sada, ovdje, u gradu kojem sam nekada davao svoje srce, prvi put osjetih da sam postao jedan od ljudi koji su mi se nekada gadili. Važno obučen u skupu odjeću, prepotentan u razgovoru i ubijeđen da ne postoji žena koju ne mogu imati, nađoh svoju davno izgubljenu dušu nakon što začuh zvuk prekidanja veze i tišinu gdje je nekada bio njen glas. U toj tišini sam zamrzio muški ego i sve što ima veze sa vražijom samodopadnošću ugrađenom duboko u naše karaktere.

Došao sam u kafić desetak minuta ranije i čekao je. Bio sam uredno obučen, kao za regularni radni dan. Sive hlače, bijela košulja i sat kojeg sam od Agmunda dobio za unaprjeđenje. Cupkao sam nogom, popio svoje piće i naručio drugo. Ta me nervoza podsjećala na fakultetske dane i onih par minuta pred ispit, kada bi me njena poruka „genije moj, vjerujem u tebe“ spustila na zemlju i dala snagu. Toga više nije bilo.

—————————————————————————————————

Nije se mnogo promijenila. Kosa joj je nešto duža, nijansu svjetlija. Oči sijaju jednako kao i prvog dana kada smo se sreli, biserni zubi iza usana zategnutih u osmijeh i jednostavna crna haljina do koljena. Prepoznao bih je i u najvećoj gužvi pijan i nadrogiran, znam taj pogled. Tek kada je progovorila, vidjeh da su djevojka koju sam ostavio u Sarajevu, i djevojka koju sam večeras našao, različite osobe.

U njenom glasu nije bilo nesigurnosti. Nije grizla usnu, nije svako malo namještala kosu i nije provjeravala telefon. Nije obarala pogled dok govori niti se bojala reći istinu. Puno je bolje slušala i jasnije govorila. Samouvjerena, bila je svjesna svojih kvaliteta bez da pati od potrebe da ih drugi priznaju. I ni na jedan jedini trenutak je nije poljuljalo moje prisustvo pred njom. Kao da sam samo još jedan gost njenog vjenčanja.

Nije mi smetalo. U početku sam bio zatečen činjenicom da je moja Anja postala žena, da u njoj nema ni traga zaljubljene djevojčice koja bi sebi dozvolila da plače pred bilo kim ali kako je noć tekla, u meni se rađao ponos. Nakon svega što je prošla, isprativši me iz svog života sakupila je dijelove slomljenog srca i izgradila ga ponovo. Ovaj put jačeg, teže osvojivog i punog ljubavi prema sebi. Postala je poslovna žena. Zanemarila je dječije snove koje smo imali pa na njihovom temelju izgradila advokatsku karijeru. Bila je u vrhu jedne od jačih advokatskih kuća u Sarajevu i bavila se korporacijskim pravom. Rekla je i da živi na posljednjem spratu novog nebodera u starom gradu, stan je dobila od firme. Sretna je uglavnom, ima sve što joj je potrebno.

Nisam je pitao ništa o čovjeku za kojeg se udaje. Morao je biti impresivan i važan kada je uspio probuditi ljubav u nekom poput nje. Istina je da sam se bojao da čujem da je bolji od mene. Nije to bila pakost, nisam ja želio da bude pored nekog ko nije uspješan ili ravan njenim kvalitetima… želio sam sve to za nju, ali sam se osjećao bolje ako ne znam ništa o njemu.

Prva stvar koju me pitala bila je: „Pišeš li i dalje?“. Pišem, samo nikada ljubavne pjesme. Prestao sam kada sam potrošio sve uspomene koje smo imali i od tada pišem površne romane i kratke priče. Nisam joj to rekao, naravno, ali su to riječi koje su bile sa druge strane ploče koju sam joj pustio. Neke stvari nije morala znati. Ispričao sam joj o Norveškoj, Agmundu i poslu kojim se bavim. Jedino Aleksandru nikada nisam pomenuo, niti je ona pitala imam li nekoga. Za mene je ta skrivena informacija bila kao veliki zalogaj koji držim u ustima dok pokušavam žvakati nešto drugo, a njoj čini se nije bila potrebna.

Rekla je da je svadba u nekom restoranu iznad zoološkog vrta. Ima tek pedesetak zvanica i ne žele da od toga prave išta glasno ili glamurozno. Samo porodica i bliski prijatelji. I ja, čovjek iz prošlosti. Nije pokazivala emocije. Svako pitanje je bilo upućeno kao od novinara koji informacije bilježi na diktafon skriven negdje u džepu, svaka riječ savršeno adekvatna i odmjerena. A ja sam umirao negdje unutra.

Pozivnica je bila jednostavna i elegantna, sa njihovim imenima na prednjoj strani, nekim sitnim detaljima, datumom i citatom Hessea na pozadini. Kada je počela čitati takve stvari? 

Zurio sam u taj komad papira dugo nakon što je otišla. Premjestio sam se za šank, popio još par pića i zapalio cigaretu. Nakon svih ovih godina, prvi put se osjetih sam u Sarajevu. Doduše, samo na trenutak, tok misli mi je prekinuo glas čovjeka iza mene.

-“Jebote, šta je ovo Miljacka izbacila.“

Okrenuh se i vidjeh Alena. Najboljeg prijatelja sa fakulteta i jedinog čovjeka kojem sam, pored Anje, vjerovao. Širokog osmijeha i još širih ramena, zagrlio me kao rođenog brata i naručio turu pića smjestivši se za šank pored mene.

-“Otkud tebe čovječe, ti si posljednja osoba koju bih ovdje očekivao. Kad si stigao?“

-“Jutros nekad. Lutam po gradu cijeli dan, gledam šta ste radili dok me nije bilo. Kako si, čime se baviš?“

-“Dobro brate, vazda dobro, znaš mene. Radim k'o programer, počeo neki svoj biznis sa par drugara. Ništa spektakularno ali guramo. Ti, čujem rasturaš po Norveškoj? Ni traga ni glasa od tebe, drugi ljudi mi prenose informacije. Šta se desilo?“

-“Duga priča prijatelju, o tome dok popijem još koju. A posao ide dobro, progurao sam se u jednoj kompaniji. To ti je Dejo vjerovatno pričao, bio je par mjeseci na obuci u istoj zgradi sa mnom. Pričao mi je o tebi.“

-"Ma ja, ko će drugi. On ti je sad u Skoplju, nećeš vjerovati. Oženio se, ima kćerkicu. Bio sam tamo prije par mjeseci… dobro je, šta znam. Gura i on neki svoj poslić.“

-” ‘ajde drago mi je, dobar je Dejo momak. Razletili smo se po svijetu ko šišmiši, samo ti braniš boje Sarajeva. Zavidim ti.“

-“Onda da se zamijenimo ako mi zavidiš? Ne seri, pola grada bi dalo desnu ruku da je na tvom mjestu. Kako su ti starci, nisam ih dugo vidio?“

-"Dobro su, napokon su savladali tehnologiju skajpa pa se gledamo počesto. A nisam ih još uživo vidio, večeras ću do njih da ih iznenadim. Ne znaju da sam stigao.“

-"Čekaj jebote, ako ne znaju da si stigao, šta radiš onda u Sarajevu?“

Gledali smo se dvadesetak sekundi, popili po gutljaj piva i čekali da mu dođe u glavu. A onda je provalio.

-"Neeemoj da me zajebavaš. Zvala te?“

-"Zvala me.“

-"Čekaj čekaj čekaj, jeste li vi u kontaktu ikako? Ja sam je viđao po gradu, usput se pozdravimo ali nikad te nije spomenula niti je govorila da se čujete.“

-"Nismo. Dođe mi mejl prije par dana da se udaje i da bi voljela da budem tu, to je sve. Ne znam ništa više od toga.“

-"Sereš? Čudno da te zove nakon svega što se desilo. Skoro godinu dana niko nije znao ništa o njoj nakon što si otišao. Nestala je s društvenih mreža, preselila se i promijenila broj telefona. Prije možda godinu dana sam je počeo viđati opet, ali to nije više ta djevojka. Samo da je vidiš, ne bi vjerovao.

I onda smo se opet gledali dvadesetak sekundi, ja ne želeći da odgovorim a on ne želeći da pita. A onda mu je moj pogled otkrio ono što je vjerovatno već osjećao.

-"Saša, jel ti mene zajebavaš? Ozbiljno te pitam, koji kurac? Četiri godine, niti se kome javljaš niti daješ znakove života. Nisi joj pisao, nije ona tebi. Ostavio si apsolutni nered kada si otišao… i sad dođeš u Sarajevo i prvo nju zoveš. Ne znam, ne razumijem zašto si došao. Stvarno misliš da ćete jedno drugom donijeti išta dobro na toj svadbi?

-"Ne znam jebiga. Morao sam biti tu jednostavno, ubij me ali ne znam reći zašto.“

-"Kad god kažeš jebiga, to znači da su neke emocije goleme tu. Zaboravljaš da ti znam tikove idiote, jel je to voliš?“

-"Jebiga.“

I onda ćutanje dobrih dvadeset minuta. Par tura žestine, dva piva i utakmica na TV-u. Barselona se igrala sa nekim amaterima a mi svako par minuta samo psovali sudiju. Pomislim kako je ovo način da se prepozna dobar prijatelj. Nakon četiri godine bez kontakta, sjedimo za šankom u tišini i dobro nam je. Dugo se nisam tako osjećao.

-"Slušaj Saša“, reče odjednom ozbiljni Alen. „Možda je bolje da ne dolaziš na svadbu. Samo ćeš se sjebati.“

-"Neka ću, moram biti tu. Moram ih vidjeti.“

-"O tome i pričam.“

-"Šta o tome pričaš. Čekaj, jel ti znaš tog tipa?“

"Znam.“

-"I?“

-"I čovjek je pisac. Ili pjesnik, kako već. Tvoje je visine, imate istu bradu i čitate iste retardirane japanske pisce. Studirao je isti faks kao ti, ali mu nije išlo pa se počeo baviti pisanjem i sad je k'o neki boem. Ima objavljene dvije knjige, ali nisu nešto posebno zapažene. Piše sjebane ljubavne stvari, poeziju i sva ona sranja za koja sam tebi govorio da će jednom da te ubiju… 

Saša, prijatelju, ona se udaje za tvog dvojnika.“

Nisam imao prave riječi, samo je nekakav stisak u meni cijedio dušu i svaki dah iz nje. Rekao sam Alenu da moram da idem, i samo izašao iz kafića ne obazirući se na njegove riječi i viku iza mene. Znam da sam izgledao kao poremećeni manijak ali da sam ostao, nešto loše bi se desilo. Morao sam biti sam. 

Lutao sam ulicama skoro sat vremena a onda krenuo prema neboderu u starom gradu. Nisam čekao lift, srce je bilo i suviše nervozno za jedno takvo mučenje. Istrčao sam uz stepenice do posljednjeg sprata i tako mokar i zadihan zalupao na njena vrata.

změním se, začnu se hezky oblékat, začnu cvičit. A pak si ráno ani nestihnu vyčistit zuby, přijdu pozdě a oči mám uplakané. To je ta realita 

subota jutro

Mislim da je jezivo

što sanjam da mi se zubi lome

i budim se u rasulu

već deset mjeseci

ali možeš i na jezu da se navikneš

aljkavu

strahovitu

lijenu

hvala ti što si bio u mojoj glavi

onda kada ja nisam mogla

jezo, bila si i ti

ali ti jezo

baš nemaš želju da se obuješ

i iziđeš

i zašto mi niko nije rekao da smo ponekad

eto, iznenadno smrtni

i niko ne govori zašto iznenadno

povraća crveno i crno

i ne može da ustane

jebeš sve

znaš li koliko su me i suze boljele

kad me je boljelo grlo

i glupo je kad jeza šuti

kao što su šutjele zrake sunca

probijajući se kroz žaluzine

u nestalnu

subotnju zoru

ni ne sjećam se je li bila subota

ali sam osjetila tvoj dah

u svojoj kosi

a dani su se stopili u jedan

i sada je subota jutro

ali zar je moja krivica ako je sunce zašlo

e, jebeš ga Stendale

kasnim

i čini se da je mrak

bojiš se da nekoga u mraku

ne sretneš

ali je meni znaš najveći strah

kad ne sretnem nikoga tu

i kad i bez sata

znam da je kasno

a šutnja govori.

10

I am so happy to present to you guys, the 14th queen of Project Faux Drag: Raja Gemini!!

I love Raja so much, and it was such a thrill to finally pay homage to her with this cosplay project. Raja is one of the most creative and inspiring people I’ve ever met, and I really look up to her. She is absolutely amazing, inside and out.

Photography: missmissyphotography

Accessories: fabhatters

Makeup: me!!!