wwat: na

Manifest o bolesti

                Zvona zvone kada zora na prag dođe, noć je prošla, zavladala je dosada i strah od plesanja. Na trenutke sam pokušao zaplesati i pogledao na sat , minuta do ponoći je bila. Neznanje vodi ka strahu, a strah ka slobodi no međutim prekasno sam saznao za strah. Onaj koji jednom zna više nikada to ne može zaboravit. Uživao sam u strahu od ničeg, to išćekivanje ničega me je vodilo u stalnom drhtanju, sada kada se iz ponovno rođenog ničeg rodilo nešta više ništa ne valja, sada je strah postao bojazan, a dosada koluminira u stalnom vrtlogu sa pojmom bolesti na smrt. Kombinacija borbe bolesti sa dosadom rezultat je straha od slobode koji me vječno prati i koji će me pratit sve dok ne ostane uklesan u grobni spomenik. I dalje ne znam plesati, pitam se pred samim sobom zbog čega uopće ja učim plesati. Umjesto da živim od pjesme ja se hvatam plesa. U pjesmi nema kretanja pa prema tome pjesma ni ne postoji. Plesači su u stalnom kretanju, na njih djeluje vječni zakon a mi pjevači i pjesnici smo cijelo vrijeme na jednoj minuti do ponoći. Očito je nemoguće uhvatit taj vječni zakon plesa za moju pjesmu. Taj ritam sigurno ne odgovara tonalitetu koji ja pjevam. Pjesnicima su zabranjeni posjeti plesača, s gostima oni ne razgovaraju , vrata njihova su zatvorena i u njihovo dvorište ne treba gledat. A ipak umjesto da žive u utopiji samostvorenoj oni  zadiru u ono što im ne pripada , pa i kada svoju pjesmu prilagode ritmu, kada nauče korake, kada zaplešu i dalje ne mogu ćuti glazbu uz koju plesači plešu. Život bez glazbe bi bio pogreška. Pjesma nije donjela strah ni meni ni drugima naprotiv dala mi je utočište dosade. Zbog toga ja se želim uplašit plesa, želim osjetit taj strah, želim osjetit neznanje. Nemoj učit plesne pokrete koji će te zabavit i oslobodit te straha, pjesma koja  ne proizlazi iz tvoje duše lako te može otrovat. Jednom otrovan ti gledaš u provaliju, a glazba koja svira u pozadini ti govori kako ta provalija gleda natrag u tebe. Pjesništvo je moja najvjernija ljubavnica koju sam ikad imao. Ona je moja ljubavnica zato što ne pripada nikom drugom osim meni, samo ja razumijem pjesmu koju pjevam, samo ja znam opjevat svoj Dionizijski ditiramb. Upravo zbog toga nitko ne pleše na stihove koje ja ispjevam, svi samo slušaju ono što im se kaže , ali sa pjesnikom nitko ne razgovara. Zbog toga meni ne treba ples, strah od dosade je ono što će me spasit. Poniranje u suzbijanje dosade truje me,  kada priznam kako mi je dosadno pjevati i učim se  plesu postajem bolestan pred smrt!

                Bolujem na smrt – napravio sam prve plesne korake. Ali ja živim od pjesme! Odakle mi pravo učit plesat. Pjesma nikada neće promjenit stvari, nikada neće utješit, nikada neće rastužit ona je jednostavno dosadna. Bolest je nešto poklonjeno, do nje ne dolazimo sami ona nam je darivana iz našeg stalnog traganja za nećim večim. Nikada se poklonu ne gleda u oči , poklonjeno uvijek gleda u nas a naša je dužnost iz samilosti zagrlit taj poklon i zajedno s poklonjenim biti izgnani iz svijeta dosade. Na poklonu velikim slovima piše vi bolujete, na smrt , dobro došli. Bojim se definicije pjesme. Pogrešno je tražiti i pitati se o tome što je pjesma, pravo pitanje bi trebalo biti koji je smisao pjevanja. Neki pjevaju da zaborave, neki da se zabave , svi pjevaju zato što se boje tišine. U utopiji vlada tišina zato što nema potrebe za razgovorom, oni najmudriji pričaju na jeziku kojeg uplašeni ne čuju. Pitanje koje se rađa iz ovog da li strah uplašenih nosi prosvjetljenje mudrim plesačima. Ukoliko on to donosi to znači kako ti plesači ne bi imali razloga za ples bez straha drugih, ukoliko je to neistina to znači kako plesači nisu dovoljno mudri i kako im je potrebna stalna transedencija između glazbe i pjesme. Ukoliko je plesačima toliko savršeno zbog čega su se onda oni spuštali u naš svijet uplašenih dosadnih pjesnika. Zbog čega su oni svoju dosadu kvarili vapajem iz straha nas pjesnika?  Plesači ne shvaćaju koliko se pjesnici njih boje, ali glazba bez pjesme je dosadna. Oni kojima pjesma nije potrebna za ples su u raju, tamo obitavaju samo najdosadniji.  Novo pitanje koje se rađa kao sinteza ovog svega treba li se ispričavat za proživljeni strah, treba li se ispričavat za sebičnost u primanju dara , treba li se ispričavat za utopiju dosade? Ukoliko se ovo sve prevlada ne dobijamo ništa , strah je Alfa iz kojeg se sve rađa, Dosada je omega rezultat svega , oni stoje u istoj točki prema tome plesači i pjevači odnosno pjesnici su ista stvar samo nose pečat drugog slova iznad sebe. Taj pečat im ne da međusobno mješanje zbog toga što nitko nema strah od dosade. Ukoliko se pitam zašto strahujem uplašit ću se odgovora do smrti.

                Egzistencija? Pjesnicima i pjevačima dan je razum i pamet, oni sve vide sve procjenjuju na sve su spremni sve su isplanirali, zbog toga su u strahu. Plesači vole sve okusiti, plesači ništa ne očekuju oni sve ispobavaju, ne planiraju ništa već  samo naprave bez razmišljanja. Zbog toga im je dosadno nema više ni pjesme ni glazbe na koju bi plesali sve su iskoristili , sve je preslušano. Govoreći o egzistenciji, kada pjesnik umre bolest ne umire i dalje su se svi boje te bolesti koja tjera na smrt. Kada umre plesač i dalje je svima dosadno. Plesači su bijele mrlje na sivom papiru dok su pjesnici crne, dosada ili strah rezultat je isti – sivilo. Prije svog nastanka svima je bilo dosadno, neki su se uplašili. Egzistencija prethodi esenciji na isti način na koji strah prathodi dosadi, prestajemo egistirat kada ostanemo bez esencije, prestajemo živjeti kada nam postane dosadno bojati se. Bolest je spoj dosade i straha sve ovisi o balansu.

Pokidao sam vlastiti mozak pisajući ovo, hvala na čitanju