vrated

Imam jednu plavu kutiju u koju sam ranije ubacivala neke sitnice, neke tako male stvari i velike priče.
Imam prvu paklicu cigareta koju sam ikada kupila, odnosno zajedno smo je uzele jedno veče kad smo sedele u parkiću kod medicinske. 2011. godina i nas sedam koje sedimo, pijemo, pušimo i pričamo.. O životu, školi, ljubavi, budućnosti, očekivanjima.. Ko bi tada rekao da će ta godina sve promeniti, da ćemo sledeće dočekivati u sve manjem i manjem broju i da nikada više nećemo sedeti tako.
Imam svoju sliku iz 2009., kada su mi šiške bile preko očiju, pa sam morala da ih sklonim u stranu, jer fotografija u knjižici je kao ozbiljna stvar. Čuvam je jer smo taj dan išle zajedno nas tri kada mi se, pored opštine, onaj koji mi se sviđao pola života obratio prvi put posle tri godine, a ja se skroz zacrvenela i zaboravila kako se priča.
Čuvam i neku ružu od papira koju sam dobila od nekog dečka iz kafića kada je čuo da sam ponovo sama. Sećam se i da je rekao: “Samo da znaš, mislim da je lud što je tebe ostavio. Svi smo mu to rekli”, i to je bio prvi put posle par dana da sam se nasmejala.
Imam prvu toniranu kremu koju sam kupila sa nekih trinaest godina, jer jupi! Tinejdžerka sam i nema više dečije šminke!
Imam fotografije sa rekreativnih, ekskurzija i ovako sa kraja godine iz osnovne. Fotografije ljudi od kojih nisam želela da odem, a sada retko kome i kažem zdravo na ulici.. I jednu jedinu fotografiju iz srednje samo zato što su mi ljudi prilazili po hodniku da mi kažu da sam najlepše ispala. Bože, koja sreća!
Čuvam otvarače od guarane kao dokaz Aninih i mojih burnih noći nakon izlazaka u osnovnoj kada smo, čak do dva (!) ostajale i pile guaranu ispred moje kuće. Skidam ih i dalje, samo sada sa piva i svi se uvek čude toj mojoj kolekciji, ali navike su čudna stvar..
Smešno je koliko uspomena sadrže neke sitnice i koliko su u stanju da te vrate godinama unazad.. Toliko da mogu da se setim kako je bilo toplo te večeri na klupici ili koliko smo se Ana i ja smejale dok smo se pele uz ulicu.. Sitnice će me dotući jednoga dana.

Ja ne biram ono što imam. Ne biram, u stvari, ništa, ni rađanje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nad mnom je svejedno, ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osjećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.
—  Meša Selimović
Povratak - godine bez Anje (dio 1/2)

„Život je namještena igra. Kad je mlad, čovjek toga nije svjestan i čak vjeruje da drži sudbinu u svojim rukama. Kasnije, kako godine skidaju iluziju sa očiju, jedna stvar postane jasna: za svakog čovjeka postoje snovi koje će ostvariti i snovi koje će juriti a nikada ih neće stizati.

Moj put me odveo u Norvešku, u potjeru za stvarima u koje sam tada vjerovao. Bilo mi je bitno da postanem gospodin, čovjek čije će ime moji poznanici u Sarajevu izgovarati sa poštovanjem. Nikada nisam bio površni materijalista ali me je djetinjstvo u gradu opustošenom nakon rata oblikovalo tako da sam često želio sitne stvari koje nisam mogao imati. Valjda sam zato toliko jako zagrizao za životom u kojem će najmanji problem biti novac. U tom životu o kojem sam maštao, bio sam poslovan čovjek u odijelu. Vozio sam dobar auto, imao stan na posljednjem spratu novog nebodera, imao važne prijatelje i samo najljepše žene. Mojoj porodici bih obezbijedio lagodan život, majka bi napokon imala sve čega se odricala radi mene a otac bi mogao da odmori. I tako je i bilo, eto. Nisam bio ni u tridesetim, a sve te stvari sam imao. Ostvaren dječački san stajao mi je pred očima ali je u meni i dalje svirala balada. Često bih samog sebe pitao: šta nije uredu, dao sam ti sve što si želio… Tamo unutra nije bilo odgovora. Popunio sam sve prostorije u svom biću, ali je i dalje postojala jedna prazna soba iz koje je izvirala sva moja tuga. Tada sam počeo pisati pjesme. “


-”OK dragi ljudi, hvala vam na slušanju. Sada ćemo napraviti malu pauzu, ja ću za stolom preko puta potpisati par knjiga za one koji to žele. Svi ostali mogu popiti kafu za štandom u ćošku. Aleksandra će biti više nego ljubazna prema vama, sve dok ne flertujete previše. Nastavljamo ubrzo.”

Bio sam umoran. Proteklih deset dana sam proveo u jedanaest različitih gradova… napokon je došao na red Zagreb i nemam pravo da se žalim, prodaja knjige ide dobro i svako čitanje i potpisivanje je prepuno. Ljudi su ljubazni, puni komplimenata za moje pisanje i svako od njih i dalje želi da zna zašto je knjiga završena kako je završena. Jedna djevojka je rekla kako se „Povratak“ i nije mogao drugačije završiti, kako je Saša morao da ode sa te stanice negdje u beskraj i nikada se ne vrati… ali ni ona nije znala o čemu priča. Kako je i mogla, naravno. Jedno je život na Zemlji a drugo život u koricama.

Sjeo sam za stol, zapalio cigaretu i započeo potpisivanje. Tokom godina sam memorisao desetak različitih posveta i jedne te iste vrtim u krug. Samo promijenim ime osobe za koju potpisujem, vještački se nasmiješim pazeći da osmijeh ne bude toliko velik da cigareta ispadne iz usta, i nastavim dalje. Kruto, skoro mehanički radim sve to. Ljudi su često razočarani mojim stavom prema njima ali takvo ponašanje me je počelo dobro prodavati kao misterioznog, često drskog autora kojeg nije briga ni za šta osim za njegove priče. Izašlo je i par članaka na tu temu. Neki su nagađali da je „Povratak“ zapravo priča mog života i da je normalno da sam, nakon jednog takvog kolapsa, postao zatvorena konzerva koja samo generiše riječi. Drugi su pak tvrdili da su godine alkohola i cigareta ubile ono malo duše što je ostalo u meni, a treći kažu da je to gluma zarad marketinka i prodaje knjige. Svi su u pravu i niko nije. Ja sam prosto radio ono što sam osjeaćao. Volio sam pisanje ali ni jedna napisana riječ nije napisana za njih, čitaoce ili novinare. Nije me bilo briga za večeri proze i poezije, za prepotentne autore koji dolaze prije i poslije mene niti za pet hiljada fotografija mjesečno za ove i one magazine, fanove i pisce u pokušaju.

Ja prosto  svoje pisanje nisam smatrao vrijednim pažnje. Nekad sam čak bio toliko sumanut da sam vjerovao da je sve ovo šarada, dogovoreno ismijavanje svih tih ljudi koji glume da me vole i samo čekao kada će pred mene izaći kamera i reći kako se zajebavaju sa mnom. Možda jeto jedan od razloga moje drskosti – bio sam ljut na sve te ljude. Zašto čitate moje gluposti, kad postoji Keruak, de Sad, Džojs i njima slični? Ne znaju, kažu. U mojim riječima osjete iskrenost i dušu i zato mi se uvijek vrate, ma kakav čovjek bio. S vremenom sam ih naučio poštovati ali se svoje drskosti nikada nisam riješio.

Dvadeset minuta i pedeset potpisanih knjiga kasnije, sjeo sam u svoju stolicu na bini i nastavio čitati stranicu na kojoj sam stao.

„Vrijeme je prolazilo a ja pisao sve više. Svaki dan bih se nakon posla vraćao kući, spavao sa djevojkom i onda je ostavljao snenu u krevetu. Stao bih kraj prozora, hvatao svoj omiljeni pogled na more i tako stojeći, naslanjao papire na staklena vrata terase i pisao. Prešao bih na pod pa ponovo pisao. Kasnije na kauč, za stol… Nakon šest mjeseci, nije bilo mjesta u stanu na kojem nisam napisao pjesmu. I niti jedina od tih jebenih gluposti mi se nikad nije svidjela. Frustrirajući se oko riječi na papiru, jedne noći u tri ujutro sam shvatio da sam ostvario pogrešan san. Više od svega želio sam da budem – pisac. Nisam znao ni zašto ni kako, ali u tom jednom nevažnom i ni po čemu posebnom trenu mi je postalo jasno da je ta prostorija koja je prazna u meni, sagrađena kako bi bila popunjena knjigama. Ne knjigama drugih autora, u tome sam nalazio radost ali ne i strast.. Ne – to su morale biti moje riječi. Odjednom me nije bilo briga za novac i bogatstvo, sve bih to dao u zamjenu za moj roman koji će se čitati trideset godina nakon što me ne bude.

Sljedećeg jutra sam ustao i provjeravajući mejlove, našao poziv na svadbu u Sarajevo. Tada sam otkrio i svoj drugi san – Anju.“

Podignuta ruka u publici i skoro nepristojno dobacivanje: „Izvinjavam se, gospodine, smijem li vas prekinuti sa pitanjem?“

-”Smiješ, naravno. I zovi me Saša molim te, ni ja tebe ne mislim persirati.”

-”Uredu, Saša. Ja se zovem Tea, imam petnaest godina i obožavam vaše riječi. Želim samo da vas pitam prije nego nastavite – da li ste ikada oprostili mojoj mami?”

Jeste li ikada dodirnuli utičnicu mokrim prstima? Neopisiv osjećaj, kao da vam kroz svaku venu u tijelu prolazi ledeno hladna voda i paralizuje svaku misao, svaki pokret i svaku drugu funkciju vašeg organizma. Sve što je postajalo u tom trenutku prestaje i sve o čemu možete misliti je – kako da što prije pobjegnete tom osjećaju.

Nešto slično je prošlo mojim tijelom skupa sa riječima te djevojčice. Gledao sam u nju, slabo razaznajući crte lice pošto je sjedila u zadnjim redovima te knjižare i slušao kako mi se krv salijeva u uši. Sve oko nje je utonulo u mrak i kao u halucinacijama, postojali smo samo nas dvoje. Tijela su nam se odjednom primakla i mogao sam je vidjeti jasno kao da je stajala tik ispred mene. Bila je neopisivo mirna, ni jedan jedini mišić na njenom licu se nije zategao. Kao da me pitala nešto prosto poput „koliko imate godina?“.. Zlatno plava kosa vezana u rep, na vrhu glave mašna boje kajsije i obrazi sa rupicama na ivici osmijeha, poput Anjinih. Nema dileme, ta djevojčica mora biti njena.

-„Gospodine, jeste li dobro“, čujem glas koji me doziva kao kroz vodu. „Možda me niste čuli, da vam ponovim pitanje?“

-„Čuo sam te“, rekoh suhog grla i usana. Glas mi je poprimio neku tanku, skoro uplašenu boju i bio sam siguran da cijela sala osjeća ono što i ja osjećam: najčistiju formu straha. 

-„Ne znam ko je tvoja majka a čak i da znam, ne odgovaram na lična pitanja. Danas me možeš pitati samo o knjizi“. Odlučno ustah sa stolice pa prelistah knjigu negdje na tri stotine i neku stranicu. „Sada ću nastaviti ako nemaš ništa protiv“, rekoh i popih par gutljaja vode. Ruke su mi drhtale ali morao sam nastaviti. Svi su, osjećao sam, znali šta se dešava ali ja sam svoju ulogu morao da odigram.

„Život je tako jednostavno postavljen, a opet, svako od nas u njemu pronalazi dovoljno komplikacija i u njima se izgubi. Cigareta je dogorijevala a moje misli sumorno lutale po svim mjestima u Sarajevu koje će mi nedostajati. Nisam im dozvoljavao da idu prema Anji i kada god bi tuda skrenule, bacio bi ih na neki drugi kraj svijeta i pretrpao recitacijama Tomaša u boji nikotina. Tog jutra, tog hladnog Sarajevskog jutra na drvenoj klupi željezničke stanice ja sam znao dvije stvari: prvo, do kraja svog života želim pisati i po mogućnosti živjeti od tih riječi. Ako budem radio išta drugo, izgubit ću razum. To je san koji mogu ostvariti i to je moj smisao u ovom životu. Drugu stvar koju sam znao tog jutra naučila me Anja – da bi čovjek postao pisac, u sebi mora nositi slomljeno srce. Mora izgubiti nešto veliko, nešto toliko veliko da poželi da se zatvori u sobu tamo unutra i dovijeka o tome piše. To nešto za mene je bila - Anja.

Voz je zviždao na  peronu a kondukter upozoravao da je vrijeme da krenu. Potegao sam posljednji dim, pogledao ka Avazovom neboderu pa bacio cigaretu u zrak i zakoračio u voz. Sa prvim nagaženim stepenikom i topotom kotača, postao sam pisac.“

-„Toliko za danas“, rekoh zbunjen i toliko smušen da nisam rekao ni hvala ni doviđenja. Samo sam sklopio knjigu i otišao iza improvizovane pozorice. Zapalio sam cigaretu i sklopljenih očiju sebi u bradu recitovao Pismo Venjički, kada je neko pokucao. Sjena iza staklenih vrata govorila je ono što je moj razum već znao – malena Tea je stajala sa druge strane.

Bože moj, pomislih. Postoji li mjesto na svijetu gdje se čovjek može sakriti od prošlosti?

Da ti izložim jednu istinu. Negde u stanu, ljudi drže spomenare. Stare fotografije, dnevnike, pisma… spomenare. To isto rade i u glavi. Što ih je više, to je veća potreba da se slažu u bezlične, natrpane kutije, koje završavaju u neuglednim ćoškovima. Kako vreme odmiče, u njih se sve ređe zaviruje. Ostaje samo sećanje na ono unutra. Sećanje na sećanje. I tačno tu, u sećanju na sećanje, živi prividni mir. Uspomene se pretvaraju u priču. A priča, ona ima svoje zakone. Svoj život. Ona je blažena smrt stvarnog događaja. Onog časa kada događaj postane priča, sposobni smo da je bezbroj puta ispripovedamo a da ne osetimo gotovo ništa. Tek blagi, a daleki dašak nostalgije ili jeze. Ništa. To je vrlo prosto: postoji na kutiji ceduljica sa kratkim ili dugim opisom šta je unutra, i mi možemo da ga čitamo a da ne otvorimo kutiju. Ali, vidiš, ljudi greše kada misle da priča pomaže. Što je više puta pričaju, to su više tupi na njen sadržaj, a on nastavlja da postoji. Ljudi pričom beže i od lepih i od ružnih sećanja, jer im je zajedničko da su iza. Neprijatna žele što dalje, prijatna ne mogu da vrate; za oba je najbolje da su jasno, što jasnije iza.
Ali, tu je zamka. Ako ne otvoriš kutiju i ne suočiš se s njenim sadržajem, ne možeš da prihvatiš sadašnjost. Ljudi ulažu napor da nešto ostave iza, a baš time sve više “prošluju”, mašeći poentu da je cilj da sebe shvate ispred. I da samo tako može. Tako što se prošlost orijentiše u odnosu na tebe, a ne obrnuto.
Možda sam samo naučila da živim sa tim ranama na srcu. Vremenom su zarastale, postale su ožiljci. Tu su da me podsete da sam nekad bila tvoja, tvoja i slomljena. Trajni su, ali ne osvrćem se. Vešto ih krijem od svih onih znatiželjnih pogleda ljudi koji bi da me pitaju o svemu. Oni drugi ‘pak, koji me vole, znaju da se o tebi ne priča. O tebi se ćuti, naprosto, tišina si! Ponekad i sama zaboravim na te ožiljke, i traje danima, srećna sam! A onda dođe noć, obično jedna od onih za tugu, i dopustim da me ti isti ožiljci zabole i vrate u prošle dane. Zabole do maksimuma, kao da mi vraćaju za to što sam ih zaboravila na par dana.
—  @nevena605

Da li bi mogao neko da mi objasni kako se odlazi od osoba koje volis, ali shvatas da one ne vole tebe istom merom? Od osoba koje su ti na prvom mestu, ali shvatas da ti njima nisi? Od osoba sa kojima si delio dane i godine, a shvatas da one sada dele sa nekim drugim?

Kako ici napred, a ne secati se pocetka? Kako ici sa drugim ljudima, a zaboravljati stare?

Iako postavljamo ova pitanja, u sebi duboko ne zelimo odgovor, zelimo resenje. Zelimo da se oslobodimo grize savesti i tereta koji nosimo, da vratimo vreme ili konacno krenemo napred, lomimo  se dok odlucujemo i ako znamo da druga opcija mnogo vise boli. Da li ono sto toliko boli moze biti ispravno? Da li treba preduzeti jos jednom onaj ‘poslednji’ pokusaj ili je predhodni stvarno bio poslednji? 

Svi mi imamo prave prijatelje koji su se izgubili, koje smo izgubili ili koji su nas izgubili.

Svi cekamo nove dane, a molimo stare da se vrate. 

s p a m

11. juli 1995. - Srebrenica

“Imala sam 22 godine i imala kćerku 2 godine. Moja mala Ružica. Oni su nas stavili u autobuse, samo nas žene i djevojke i rekli su da nam ništa neće bit’. Dugo smo se vozili. Pun je bio autobus. Moja mala kćerkica je plakala, sigurno je bila gladna, žedna… U tom trenutnu dođe jedan vojnik, jedan od onih četnika, ali bio je fin prema meni i pitao me šta je s bebom, zašto plače. Ja sam mu rekla da je sigurno gladna, a ja nemam ništa da joj dam. On mi uze bebu iz ruke i reče da će je on nahranit’ s nečim i vratit’ je. Ja sam bila presretna, ali sumnjivo mi to bilo. Nije prošlo 10 minuta, on uđe u autobus sa mojom malom kćerkicom, čujem ne plače više. Sigurno je lijepo pohranio, pomislila sam, zaista postoje još dobrih insana. On mi je vrati u naručje i reće mi samo “E sad ti kćerka neće više plakati.”. On nije moju Ružiću nahranio, on je zaklao i tako zaklanu, punu krvi mi vratio moju Ružicu u naručje.“

Nije lako početi priču o zemlji suza, o gradu koji živi od sjećanja na broj 8372. Nije to običan broj, to je simbol nevinih ljudi čija je krv natopila zemlju Srebrenice. Srebrenica živi od sjećanja, to je jedina iskra novog života vođena misijom “Da se nikad ne zaboravi”. Zar se i smiju zaboraviti 8372 bijela cvijeta u Potočarima? Mnoga su djeca čekala svoje očeve da se vrate, mnoge majke su čekale svoje sinove, mnoge žene svoje muževe, mnoge sestre svoju braću, ali nitko dočekao nije.

Nema tužnije stvari na ovom svijetu nego kad te prođe. Sve splasne. Utiša. Čini se kao u momentu presječeno.
Želiš da se vrate i osjećaj i osjećanja, ali ne uspijevaš. Otišlo je. Naprasno nestalo.
Shvatiš da ne može ljubav na silu, i koliko god si imao i volje i želje i htenja, i koliko god si sve ulagao, davao, žudeo, jednom jednostavno prestaneš, i prestaje sve.
I tada se pomiriš sa onim najtežim shvatanjem - nikad nije bilo moguće, jer u ljubavi jednostavno moraju dvoje podjednako ulagati, i džaba ti sva volja i trud da držiš svoju stranu čvrstom ako druga strana ne uzvraća ni blizu dovoljno, drži labavo, i nije ni svjesna svoje nesvjesti.
Nema tužnije stvari na ovom svetu nego kad želiš više nego išta, ali te prođe, jer se umoriš od samostalnog ulaganja, i koliko god bježao od toga pomiriš se sa tim da ne možeš ti uložiti i za drugu stranu, i da ne možeš dovjeka ispravljati i ukazivati na greške druge strane kad ih ona sama ni ne vidi.
Nema tužnije stvari na ovom svijetu.

Indexi- Da sam ja netko

Da sam ja netko
pozvao bih sve djecake
dao bih im igracke
i pustio ih da se cijeli dan igraju i jure

Radili bi divne stvari
prekratki bi bili dani
voljeli bi svoje skole djaci
da sam ja netko

Ref.
Svim majkama bih izbrisao bore
ucinio da ocevi ih vole
davnu ljubav da im vrate
i da mirno zive svoje sate
da sam ja netko

Ne bi, ne bi ljudi zivot proklinjali
sve bi ruze zeni poklanjali
kako bi se zivjelo i kako bi se voljelo
i kako bi dobro bilo
kako bi se zivjelo i kako bi se voljelo
i kako bi dobro bilo
da sam ja netko