volim-ju

Kisa. U lipnju. Opet. Nekoliko godina za redom je tako. Gotovo svaku noc. Ne volim ju. I koliko ju ne volim toliko obozavam spavati osluskujuci ju. Ako mogu zaspati,naravno. Vecinom ne mogu. Jer uspomene naviru sa svih strana. Guse me. Uvijek. Bas svaki put kad padne. Mozda je zato ne volim. Kao mala mislila sam da kada pada kisa zapravo place Bog. I svaki put sam bila tuzna i mislila sam da sam ja nesto pogresno napravila. A kada bih se pojavila duga i sunce bila bih presretna jer mi je Bog oprostio. Svaki put bih mu obecala da cu biti dobra i da ga vise nikada necu rasplakati. Zeljela sam pribliziti se dugi. Uvijek sam voljela boje. Danas sam opet tuzna. Opet zbog kise. Naravno,naucila sam da kisa nisu Bozje suze. Tuzna sam jer kisa svaki put donese za sobom uspomene. One bolne. Lijepe ali bolne. Nostalgicna je. Depresivna. Dosadna. Ne volim kisu. Nikada je necu voljeti. Zapravo,mozda hocu. Jednog dana. Kad na njoj budem stajala s tobom. Kad ne budem marila za frizurom jer cu znati da sam tebi najljepsa. Kad ne budem marila za uspomenama jer cu znati da cu s tobom ostvariti gomilu ljepsih. Kad budem sretna. Dovoljno sretna da me kisa ne uspije rastuziti.
—  Naskrabane misli,
14.6.2016.
Nije bila jedina jer nije bilo drugih.
Bila je jedina jer se sa drugima nije mogla porediti.
—  Dino Ahmetović
Osmijeh na licu drage osobe nije običan osmijeh
To je razlog za osmijeh.
—  Dino Ahmetović