vitomir

...

Dječak je ubio lastu, a ostali dječaci su povikali :
- Umrijeće ti majka!… Ko ubije lastu umrijeće mu majka!…
- Ja nemam majku – rekao je Dječak.
- Onda će ti umrijeti otac.
- Nemam oca.
- A brata, sestru?…
- Nemam ni brata, ni sestru.
- Nemaš baš nikoga?!
- Nikoga.
Dječaci su se zbunili. Kakva nesreća može da snađe nekoga ko je već toliko nesrećan?
Tišina je potrajala dugo, a onda se oglasi Dječak milujući svoju žrtvu u kojoj
više nije bilo ni dana, ni sunca, ni cika…
- Žao mi je laste – rekao je tiho.

Noćas tako želim da me neko voli,
pregršt nečije nježnosti mi treba;
noćas ću sve da zaboravim i prebolim
i da se vratim u naručje neba.
.
.
Ja sam bio kafanski i više nič’ji,
i bio pust i prezren – neželjen ko grobar.
Noćas bih htio sebi – dječaku da ličim
i da mi opet kažu kako sam dobar.
—  Vitomir Vito Nikolić