vidjeti

Nisam niti počela živjeti, a osjećam svoj kraj. Ponekad stvarno zaboli. Jer znam da ne mogu još dugo. A volim toliko stvari. I ništa nije dovoljno dugo. Nije dovoljno dugo jer ne želim da ikada patiš i da budeš sam. Glupo je obećati da ću ti se smijati s neba i biti uz tebe jer neću. Bit ćeš sam, uspomena na osmijeh zaboljet će te svakog dana. Svi osmijesi svijeta će te zaboljeti jer na kraju dana nećeš vidjeti moj. A ja jebeno neću biti tu i neću se smijati s neba. Neću. I zato sam bijesna. I zato te volim više nego je što moje biće ikada moglo. Jače nego ikada. Pa neka ostane barem ljubav tu.

jel postoji ijedna osoba koji živi/ljetuje u Makarskoj i koja me po mogućnosti prati na tumblru pa ovo može vidjeti? ako da:

a) zahtjevam da mi u naredna dva tjedna praviš društvo i jedeš sa mnom kile sladoleda/slušaš glazbu/igramo picigin/gledamo maratone filmova/vozimo bicikle

b) a)

c) b)

očajna sam, ali ne znam nikoga ondje i bilo bi prekrasno kad bi se ovo ostvarilo, dakle slobodno stisni inbox, lajk, što god (!!!!) 

904

Zanima vas što je to tragična ljubav?

Zaboravite na Shakespearea, Romea i Juliju -

zaboravite na sva rivalstva,

na sve zabrane,

religije, rase, spol i rod.

Ništa tu tragičnog nema.

Ništa od toga nije ni upola tragično kao

- tragično kao -

.bijedni pokušaji isceniranja susreta

.češljanje pred ogledalom i tjeranje na izlazak

       jer će možda baš večeras, baš tamo,

       od svih mjesta u ovom gradu,

       i on odlučiti potrošiti svoju večer

.vjernost očima i usnama koje nikada nisi dotaknula

.gorivo u obliku pogleda

(Zapravo, sve, u obliku pogleda

jer ništa osim pogleda ni ne postoji.)

E, to je tragedija. To je tragična ljubav.

Poput slijepe ulice, jednosmjerne ceste,

rijeke koja jurca nizbrdo i više nikada,

nikada, neće vidjeti proplanak na uzvisini.

To je najtragičnija ljubav.

Hipnotiziranost ekranom,

trčanje za pikselima,

stotinu tisuća verzija scenarija

koji se nikada neće dogoditi.

Milijun okusa usana kojih se više ni ne sjećaš.

Leptirići pretvoreni u zgrčene šake,

stisnut želudac, povraćanje nakon jela

i buđenje u znoju.

To je prava tragedija.

Za jednu osobu, za jednu ulogu,

sa samo jednim nastavkom.

Serija koja nije zaživjela nakon pilot emisije.

Dan koji se odlučio vratiti na spavanje

nakon prvih zraka sunca.

I, tamo negdje, skriven iza horizonta,

razmišlja kako će možda svijet njemu doći,

kako će svijet možda učiniti prvi korak.