turska

Turkish oil wrestling. Priča iz Istanbula.

Pre nego što odete u Tursku, treba da znate da je nacionalni sport Turaka oil wrestling iliti rvanje u ulju. To je najhomoerotičniji sport na planeti. Ako uporedite i najgay balet sa ovim rvanjem, shvatićete da je balet mala beba naspram ovog soft sport gay pornića. Dva rvača mažu svoja zgodna tela uljem, a onda se dohvate u koštac i trude se da jedan drugom skinu gaće jer je to najlakši put do pobede. Turci ne vide ništa čudno u vezi sa ovim sportom, a kako i da vide kada je to deo njihove tradicije.

Drugi deo tradicije, koji bi trebalo da znate, je gay istroija Osmanlijskog carstva. Osmanlijama je bila normalna pojava da stupaju u seksualni kontakt sa golobradim mladićima koji su ih ospluživali u hamamima. Gay seksa nije bilo samo u hamamima, već su postojale i specijalne javne kuće gde su mladići zadovoljavali starije muškarčine, a takva uživanja nisu bila strana ni samim sultanima ni dervišima.

Jedan moj turski prijatelj, koji je radio u Nišu, pričao mi je kako je i danas normalna pojava u Turskoj da strejt muškarci pokupe nekog gaya i izjebu se sa njim. Mi smo takođe pomalo usvojili tu čudnu sex kulturu, koja opravdava seks strejt muškaraca sa izrazito fem muškarcima, po kojoj strejt muškarac nakon toga ostaje strejt (ako je aktivan), a ovaj pasivan biva prozvan pederom. Verovatno Turcima možemo i da zahvalimo na alarmantnom broju fem tipova koje je odgajila ta kultura.

Pošto sam znao sve to, zapucao sam pravo u Istanbul da se upoznam sa jednim Turčinom kog sam na'vatao na romeu. Tog dana sam bio zadovoljan svojim izgledom. Bio sam mlad, svež i koščat. Kosa mi je bila kratka i svetlosmeđa. Sećam se da sam imao modernu sexy frizuru. Moja drugarica, lezbijka, me je šišala za tu priliku. Možda što sam bio mlad ili što sam bio zaljubljen, a ostavljen, pa sam želeo da dokažem sebi da vredim više uprkos tom raskidu; tek tog dana sam bio jako zadovoljan sobom. Moj izgled jedino je kvario jedan težak žuti ranac na leđima i velika crna đubretarska kesa koju sam premeštao iz ruke u ruku.

Umesto da razgledam grad, odlučio sam da vreme pre polaska za Sofiju provedem na autobuskoj stanici. Tu sam se osećao najbezbednije nakon što su me opljačkali čim sam stigao u Istanbul. Uz stanicu se nalazio neki bazar u kom sam proveo pet sati lutajući bez cilja.

Isprva je bilo zanimljivo razgledati mlade Turke umesto izloga i izazivački posmatrati pravo u oči svakog zgodnog Turčina. Pun samopouzdanja, bio sam uveren da plenim svojom pojavom i da će svi Turci poludeti za mnom. Bio sam tako siguran da ću se kresnuti s nekim tog dana!

U početku je bilo zanimljivo! Bio sam posve neodlučan za koga da se odlučim. Zamišljao sam da je dovoljno da samo tek izaberem nekog i da će taj odmah poleteti za mnom. Čitao sam da su Turci izuzetno napaljen narod i da ne biraju koga će da jebu. Mislio sam da će to da se dogodi i meni! Verovao sam da Turci ne bi mogli da mi odole jer sam bio mlad, lep, plavkast i, najbitnije, stranac, Srbin, Sloven, a to je skoro isto što i Rus, a Turci vole Ruskinje!

Međutim ni moje krupne plave lokne (koju nemam već sam obrijan) ni zanosne plave oči (koje nemam) ni ceo taj moj slavic look (koji imam) nije pomogao. Nijedan Turčin se nije okrenuo za ovim rusko-srpskim top modelom. Bio sam očajan, tako očajan da bih pristao na seks sa bilo kojim Turčinom samo da ih probam. Turci i ja smo zamenili pozicije: oni su bili probirljivi, premišljali su se i zaobilazilii, a ja sam bio taj koji bi se pojebao sa bilo kim.

Umoran od tragično lošeg zavođenja, u iščekivanju kad će se pojaviti onaj pravi koji će me spasiti petočasovnog čekanja na stanici, odlučio sam da sednem u neki cafe restaurant. Naručio sam turski specijalitet i flašicu Coca Cole, tog divnog napitka koji izjednačava bogate i siromašne, kako bi rekao Andy Warhol. Sedeo sam u bašti restorana, bio sam pomalo provokativno obučen, dovoljno da se posumnja da sam gay, ali ni to nije pomoglo. Jednostavno, taj dan je bio totalni fijasko. Kao što vidite, ja se nisam omrstio u Turskoj niti lepo proveo. Naraovučenije je da ne verujete slepo svemu što ljudi govore.

Ja, Aleksandra La Rosa (Lisovska). Ukrajinska robinja, prodata u osmansku palatu. Robinja dovedena Dnjeprom do Crnog mora. Robinja koja je izgubila majku, oca, bracu – sve voljene. Koja se molila bogu da je progutaju oni ogromni talasi kako bi se na nebu ponovo sastala sa svojom porodicom. Koja je sa 17 godina spoznala bedu i okrutnost sveta, koja je u jednom danu ostarila hiljadu godina, odustala od zivota, nesrecna i bez igde ikoga, Aleksandra.

Ja, Aleksandra La Rosa, nikome nisam poverila svoju bol, ni sa kim je nisam podelila. Zakopala sam svoje jade u duboke zdence, izlila ih u more. Odneli su ih talasi.
Na sve sto mi je przilo dusu odgovarala sam smehom. Lila sam suze samo za svoju porodicu. Pobunila sam se protiv sudbine, od robinje stvorila Sultaniju. I evo me na mestu koje mi je promenilo zivot i sudbinu. U palati Sultana Sulejmana koju sam im htela srusiti na glave. Sada mi je postala dom, moje gnezdo. Kako sam mogla znati da ce mi srce, umrtvljeno osvetom, ponovo kucati probudjeno ljubavlju.

Ja, Hurem. Robinja Sultana Sulejmana. Njegova naloznica, njegova Sultanija. Majka petoro njegove dece. Njegova zakonita supruga, Hurem. Njegov mošus, ambra, blago, ljubavnica, blistavi mesec, njegova druzbenica i uzdanica, lepota nad lepotama, Hurem.

Ja, Hurem. Mehmetova, Mihrimahina, Selimova, Bajazitova i Dzihangirova srecna majka.

Haseki Hurem Sultanija.

Deco moja. Jednom sam i vama i sebi obecala, zaklela sam se da ce doci dan kada ce svi oni kojima sam klececi ljubila skute i molila ih za oprost, kleknuti preda mnom. Evo, dosao je taj dan. Dosao je kraj svim dusmanima koji su mi pricinili toliko patnje, tuge i stradanja. Neka sada strahuju. Jer cu im svaki udah otrovati. Poput ognja cu se na njih obrusiti.

Šta je meni harem ? Ja cu vladati svijetom.

—  Sultanija Hürrem ♥
3

Kuymak or Muhlama is simply corn meal cooked in butter, then made to a pudding like consistency by the addition of water and lots of melting cheese… The last step is to pour melted, browned butter on top… This is one of the main dishes of Eastern Black Sea Region of Turkey… It showcases some of the main produce of the region: cheese, butter and corn; and does it well. The simplicity and easy preparation of this dish made Muhlama one of the most cooked dishes because in the past hard-working Black Sea women do not have time to cook dishes with long preparation time since they work in the agricultural lands over the mountain slopes and also take care of their cattles… It is eaten together with Corn Bread, which is another staple of the region, and Corn Bread gives the crunchy texture you will need with this oozing dish and also accentuates the corn meal in the dish.

The Ataturk Obsession

It’s so creepy. Ataturk is literally EVERYWHERE. It’s an official law in Turkey that every administrative and official building (like schools, students dorms, hospitals, etc.) must have his photo framed on the wall in every single room. Every single classroom in a school needs to have his image on the wall. Is he seriously that important that we need to see his face wherever we go???

There are statues of him everywhere. My friend took a photo of this statue above at a main intersection in Malatya (a city close to Elazig).  As if having one statue of Ataturk wasn’t enough, they had to have another twin of himself placed, completely naked. It seems very occult like. 

It’s as if he’s worshiped. I’ve asked so many Turks over and over again, why do Turks love Ataturk so much? And they always give the same typical answer: “Well, he’s the founder of the modern republic of Turkey, blah blah blah…” Well, no kidding Sherlock, I know that. But why exactly do you love him? What did he do which makes everyone love him so much? No one can answer this question for me.

It’s as if they don’t even know why they love him so much; as if they’ve all been brainwashed. Literally, everyone loves him. But for what?? For getting rid of the Arabic script and using Latin? For abolishing the caliphate? For forbidding the athan to be heard? Despite all the oppression he forced on people, I have yet to find a person who says they dislike him. Which is really weird, because you’ll always have some people who hate a person and others who love him/her. There’s always a balance of opinions. Except for Ataturk. Or maybe they’re just still not allowed to voice any negative opinions of him.

What baffles me is how in a country that seems so religious and devoted to Islam, how can they have so many statues and images of him placed everywhere? Statues are strongly forbidden in Islam. It is a very strange paradox.

In Elazig, all the students and teachers were in the auditorium rehearsing our closing ceremony (for the end of summer school). We all stood up to sing the Turkish national anthem, and of course, lo and behold a huge picture of Ataturk comes up on the screen. I found this all very strange since in Islam, the only one for whom we stand up for is for Allah s.a.w. Yet all the kids were singing at the top of their lungs like soldiers, singing for Ataturk. I think I had my right knee bent, and my student standing next to me, nudged me saying: “Teacher you have to do it like this!” She puts her arms to her sides with an arrow straight posture and her chin held up like they’re all in the army. I’m thinking… this kid needs to relax.

The level of devotion they have for Ataturk is bizarre. If he were an incredibly good man who helped humanity immensely, then I would understand… but at the moment I couldn’t help but feel awkward standing there, while all the other kids sang to his photo with immense pride.

Dok sam se muvala po prostoriji, pogled mi je skrenuo na tv i tamo, ni manje ni više, već turska serija. O moj Bože, kako ubediti ljude da ne gledaju te serije? Uostalom, ko sam ja da sudim drugima? U čemu je razlika između španske, srpske, meksičke, turske, američke i indijske serije? Upokušaju da otvorim svoj um za različito, zastala sam i pažnju na seriju obratila. Ni slutila nisam da će me turska serija naučiti i podsetiti na veoma bitnu lekciju života.

Scena: baba uspavljuje unuka. Priča mu priču. Priču koju ja do tada nikada čula nisam. Priču koja mi je u par minuta – sve objasnila.

Živele dve zmije u šumi. Jedna zmija je imala 40 glava i jedan rep. Druga, pak, jednu glavu i 40 repova. U šumi je jednog dana izbio požar. Sve životinje su se uzbunile i počele da beže tražeći spas i boreći se za opstanak. To je učinila i zmija koja je imala jednu glavu i 40 repova. Usput je srela zmiju sa 40 glava i jednim repom kako nepomično stoji. Upitala ju je zašto ne beži kao i ostale životinje. Ova joj je odgovorila: “Ne mogu da se odlučim. Jedna glava mi kaže da idem na istok, druga na zapad, treća na jug, četvrta mi kaže da ostanem, peta mi kaže da krenem za vama i tako redom. Od toliko glasova i izbora ja ne znam koji da poslušam i gde da idem i zato stojim.” Druga zmija je posavetuje da se što pre odluči i pokrene pa nakon tih reči i sama ode dalje. Zmija sa 40 glava i jednim repom je i dalje nepomično stajala, premišljala se, vagala, neko vreme paralisano stajala a zatim – izgorela.

Gledala sam u ekran iako se scena već odavno završila. U glavi sumirala lekcije i dopuštala da ono nešto u meni rečeno prepozna. Mala lekcija Univerzuma. A glasi ovako:

ANALIZA JE PARALIZA

Pomeri se. Pokreni se. Zaista nije toliko bitno da li ćeš pogrešan izbor napraviti. Samo ga napravi. Korakni. Od svih glasova koje čuješ u glavi, onih koji te podstiču i onih koji te koče i ubeđuju da ne znaš i ne možeš i da opasno je….Od svih puteva koji pred sobom vidiš, onih koji te vode nizbrdo i uzbrdo, onih ravnih, prašnjavih, sitnim kamenom ispunjenih… Od svih mogućnosti i opcija koje su ti date, izaberi jednu. Sebe spasi. Stajanje te ničemu ne vodi. Analiza je paraliza. Odluči se i – kreni. Sve i da pogrešiš – ne brini. Na pravi put ćeš biti vraćena uvek. Samo (se po)kreni.