ttm:05

Kad bi znala kako se osjećam, i šta sam ti prećutao… Znala bi me.
Kako dišem.
Gdje boli.
Na kojoj strani kreveta, na kojoj strani jastuka spavam.
Kad bi znala šta vrištim i zašto ćutim, kakve bitke bijem noću, i zašto nikada nisam zaplakao.
Znala bi me… Znala bi svaku moju slabu tačku.
Shvatila bi njihovo značenje.
Gdje udariti da bi pao… A onda graditi zidine bespotrebno je…
Onda bi znala svaki moj alarm postavljen ujutru.
Svako moje “ništa” kada tvrdim da nema problema.
Jutranju rutinu, navike.
Uzrečicu, psovku, detinjarije.
Znala bi…
Kakvu kafu pijem,
kome se smijem,
zašto brojim vagone,
crvena svjetla,
automobile,
pješake,
oblake,
zvijezde padalice,
minute,
datume,
pozive,
zašto mi je omiljena boja plava,
zašto slušam radio,
zašto čitam oglase po banderama,
i zašto volim zvuk papira u biblioteci,
kasno uveče pred zatvaranje,
kada ima interneta,
zašto se svijet ne vidi od brda,
šta se dobije kada se pomešaju,
crvena i žuta tempera…
Kad bi znala,
ti bi poljupcem ubila,
da ne naslutim ništa,
i ne vidim ruku koja me je izdala…