sve prolazi

Njega bih da ljubim
da isprobavamo nova jela
da me hrani
i da se smejem kada nas
ljudi čudno gledaju
u njegovom zagrljaju bih
spavala svako veče
budila se ujutru
zbog njegovih poljubaca
i prejakih zagrljaja
gledala ga i gledala
jer vidi ga kako je samo lep
ali sve što prolazi
kroz moju glavu
jeste pitanje
do kada
do kada će sve ovo trajati?
Jer nisam navikla
na lepotu
na sreću
na bezbrižnost,
one brzo odlaze kod mene,
a njega i ove osećaje bih
da zadržim što duže

Ti, baš ti koji ovo čitaš, nasmij se. Nasmij se životu. Život je jedan, uživaj u njemu. Briši te suze s lica. Nitko nije vrijedan njih. Idi dalje. Nema ne mogu, moraš. Malo po malo, nemoj biti slomljen. Nemoj pomišljati na oduzimanje svog života. Čovječe, ti vrijediš, vrijediš, jednostavno vrijediš. Ne dopusti da te itko uvjeri u drugačije. Jer stvarno, zaista vrijediš. Iako ti je srce sad u raspadu, sastavit će se. Netko će ga sastaviti. Doć će netko drugi. Znam da ne želiš druge, želiš njega, ali život ide dalje. Sve prolazi, sve. Proći će i to. Vjeruj. Nadaj se, moli i vjeruj. Možeš dalje, ti sve možeš.

“VJEČNOST PROĐE PORED NAS”

Gleda me staklenim,sjajnim očima.

I ja gledam nju.

To nevjerovatno lice,tu milinu u njenom tijelu.

Osjećam dodir nježnosti.

Njene ruke su odgovor za sve.

Dok sjedim tu ne želim da znam kako vrijeme prolazi.

Sve oko mene postaje nestvarno i nepotrebno.

I ne vidim smisao zivota bez nje,

ja je obožavam

volim je.

Pored nje ja sam samo pjesnik.

Koji je zatrpan mislima,

njenim rukama,usnama i njenim tijelom.

Vječnost prođe pored mene brzinom svjetlosti.

I nije mi više bitno,ništa osim nje.

Dok sjedimo skupa,

i tonemo u tišini. /🌹/

-Edis Lihovac 

youtube

Sve prolazi sve, nemoj se zivcirati, nee..

Septembar

Prvi septembar. Pocetak skole. Moze se reci i pocetak hladnog vremena. Pocetak jeseni. Nekako prije septembra i ne gledam da li lišće opada….ne obraćam paznju na to.  Na putu do skole uočim sve te detalje koje ne shvatam prije… pocetak mnogih stvari je taj septembar. Kazu da je to najdepresivnije godisnje doba. Ljudi ga ne vole. Kisa koja tada krece izaziva tugu u drugima. Bas zbog toga sam drugacija od ostalih. Mene kisa cini srećnom. Kisa moju tugu pokriva. Kisa mi uklanja ono sto se golim okom ne vidi. Osjeti neko. Osobe koje su kao i ja. Ima ih jako malo. Ali postoje. Vole kišu. Vole tmurne boje, znaju da tada mogu plakati da ih niko ne shvati… Znaju sve sto znam i ja. Znaju da lomljenje lišća pod stopalima ima isti zvuk kao i lomljenje u prsima dok mislimo na osobe koje su nas povrijedile. Znaju da kapi kise koje padaju na lice imaju umirujuci efekat. Znaju da gledanje u jutarnju maglu ostavlja utisak kao da gledate svoj zivot…sve je tu, znate da postoji, ali ne znate jeste li blizu ili daleko od toga mjesta ili osobe…od zivota uopste. Sve je bilo , sve prolazi, svasta novo dolazi. Ali nista nije rijeseno. Sve je mutno. Maglovito…

Dišem al' ne živim jer jos sebe krivim.

Protekla 4 dana me proganja potreba da pisem, potreba koju sam uspjesno ignorisala do evo upravo sad.
Mozda ne bih bila ovde gdje sam sad da nas razgovor nije zavsio kako jeste, mozda da svadja nije dio nase svakodnevnice stvari bi bile drugacije.
Mnogo mozda se provuklo kroz ovaj nas odnos, mnogo mozda za premalo vremena. Ne mogu reci da je uvijek bilo ovako, jer nije, bili smo divni, svoji i mnogo srecni.. a sada sve vuce na to da vise nismo isti ljudi. Da li je moguce da sam bila pored tebe a nisam vidjela kako se mijenjas ? Voljela bih da mogu da kazem da jos uvijek volim svaki dio tebe, da jos uvijek gledam sve kroz neke sarene dvoglede ali lagala bih i tebe i sebe. Uvijek sam bila voljna da prihvatim tebe kakav jesi, tvoje osobnosti, pa cak ni one najgore nisam nikad smatrala manama, smatrala sam ih dijelom tebe koji ipak volim. Medjutim sada kako krecemo polako svojim putem, i kada malo jasnije vidim ono sto ranije nisam, vidim i da sam pogrijesila. Pogrijesila sam jer sam smatrala da ljubav pod svoje uzima pod moranje da prihvatas svaki dio nekoga ma kakav on bio i da nemas prava da se protivis, ali sad shvatam da je ljubav kompromis, i da imas pravo da se i tvoje misljenje uzme u obzir. Bog sami zna da sam ja za tebe mijenjala sebe na vise nacina, da sam se trudila da na sebi promijenim ono sto nama moze samo da nacini zlo.. trudila sam se ali ti nikad nisi. Bila sam uvjerena da je to okej, i da je to stvar licnog izbora da bih vremenom shvatila da je to pomalo sebicno, sebicno je ocekivati da se stvari magicno poprave a nikada uraditi nesto po tom pitanju. Nije ljubav kada mijenjas nekog, to je istina, ljubav je kada se neko promijeni zbog vas.. ako ste uspjeli da shvatite sta hocu da kazem. Kada volis, i kada zelis da nesto uspije onda radis i na tome da se nadjete na pola puta, da pomjeris svoje granice i zrtvujes se za nekog ko to radi za tebe od pocetka.

Mnogo smo drugaciji.. i dok sam svjesna da sam bila uvjerena da to nista nece da utice na nas opet sad shvatam da je mozda sve to ipak previse. Previse je razlika, previse razlicitih misljenja, previse razlicitih pogleda na stvari, previse drugacijih zelja. Tesko se odnos razvija i raste uz toliko razlika.

Mnogo je i gresaka se provuklo kroz ovaj nas odnos, sto zbog moje slabosti, sto zbog mojih nadanja. Previse sam stvari ja tebi dopustila u strahu da ne izgubim ovo dok je u isto vrijeme trebalo da mi bude jasno da ljubav kada valja, ne gubi se tako lako. Mislim da sam i suvise puta presla preko svoje rijeci, svog obecanja sebi radi tebe, i radi toga sto ti nisi bio voljan da sebe jednako zrtvujes. Nije mi prvi put da radim tako nesto, cesto sam u mnogim odnosima bila ja ta koja vise daje i svaki put sam se zajebala hah.
Previse je komplikovano sve sto ne bi trebalo da bude, odlucila sam stvari da sagledam sa jednostavnije strane i shvatila da mnoge stvari su mogle da si htio. Nema potrebe za izgovorima, nema potrebe za nekim drasticnim opavdanjima. Ja sam mogla jer sam zeljela, ti si nalazio izgovore jer nisi. Stvari su takve kakve jesu, iako znam da se ti protivis tome uz more nebitnih objasnjenja.
Red je da se ovo privede kraju kada vec ocigledno nece izaci na nista bolje.
Treba da znas par stvari koje vjerovatno ti nikad neces ni procitati jer necu dozvolit ali opet imam potrebu bar da ih napisem i iznesem.
Treba da znas da sam ja bila all in, da sam bila spremna za tebe da okrenem nebo i zemlju, da smo mi za mene uvijek bili potpuno realna i moguca opcija.
Treba da znas da sam zrtvovala mnogo za tebe, i ne ne tvrdim da nisam dobila nista od tebe, ali znam da nisam dobila ni cetvrtinu koliko sam dala.
Treba da znas da sam mnogo mnogo mnogo razmisljala o tebi i o nama. Onda kad je bilo najbolje mislila sam o tebi, kad je bilo najgore mislila sam o tebi, kad sam bila najsrecnije mislila sam o tebi, kad sam bila tamo gdje sam htjela mislila sam o tebi. Kroz sve sto sam prosla mislila sam o tebi, i kako bi sve bilo mnogo bolje da si tu i da prolazis kroz sve sa mnom. Sve je bilo za nijansu manje lijepo jer tebe nije bilo.
Treba da znas da se vec skoro dvije godine ne dam nikome kako treba, jer niko nije ti. Da sam odbijala ljude za koje sam mislila da nikad necu, zbog tebe. Naravno ne kazem to kao nesto za sta ocekujem nagradu, kazem to kao jednu zrtvu koja mi nije tesko pala.. bar do momenta dok nisam shvatila da je mozda sve to i bilo uzalud.
Treba da znas da ti zamijeram i da me bode to sto si odustao lako, sto si hladan, i sto nisi uspio da preko svog ponosa predjes. Bode me to sto iz tebe emocije nema dok ih covjek ne izvuce, sto iz tebe toplote nije bilo. Sto nisi nikad imao ponasanje istinski zaljubljene osobe.. sto su kod tebe uvijek preovladavale rijeci a ne djela.
Treba da znas da mi je mnogo trebalo da odustanem od nas jer ja za razliku od tebe nisam neko ko lako rusi svoje a i tudje nade. Mnogo mi je trebalo da iz glave izbrisem slike mojih zelja, i da te izbacim iz svakodnevnice.
Treba da znas da si mogao da uradis vise.. da meni nikad nije mnogo trebalo.. trebale su mi sitnice. Poneko zalutalo volim te, laku noc ili dobro jutro, poneki izliv ljubavi, poneki tvoj san o nama, poneki znak paznje, poneki znak volje. Shvatila sam u startu cinjenicu da si hladna i zatvorena osoba ali isto tako koliko si ljubavi dobijao od mene moralo je malo da se otopli to srce tvoje.
Treba da znas da sam uvijek bila iskrena u svojim namjerama i zeljama. Htjela sam da te drzim za ruku od sada pa dok budem u stanjz za tu, htjela sam da budes u svakom dijelu mog zivota, htjela sam da se budim i zaspim pored tebe, da te pokazujem svijetu, da budem zaduzna za tvoje osmijehe. To i jos mnoge moje namjere su uvijek bile iskrene.
Treba da znas da smo mogli da uspijemo i budemo savrseni, samo da si malo vise dao
Treba da znas da ti zelim srecu stvarno, da zelim da nadjes neku kojoj ces moci da pruzis sve ljubavi sto meni nisi, i sa kojom sve nece biti ovako tesko. Da znas da si divan, da svako u zivotu treba jednog tebe da ima. Da si poseban, da si divan covjek i da treba da budes ponosan na sebe. Jednom davno sam ti rekla da je steta sto u sebi ne vidis ono sto ja vidim jer bio bi ocaran, zaljubljen kao i ja. Uvijek cu biti tu za tebe ako ti nesto zatreba, ako te zivot opet nanese prema meni.. ali vise necu biti neko ko se moli za tvoju ljubav kad je vec nisam dobila kako treba. I uz ove zelje moram biti i malo bezobrazna i priznati da bih voljela da nekad pomislis i na mene i da zelis da su stvari drugacije ispale.. da te nekad stvari sjete na mene, mozda i malo da te zaboli. Da nekad zazelis da sam idalje tu. Bezobrazno zvuci ali voljela bih da mislim da sam bar to zasluzila
Treba da znas da ce mi dok zivim i disem biti krivo sto su stvari ovako ispale, i da cu uvijek da te krivim za to. Brutalno zvuci ali je istina, iako ne brinem se da ce tebe mnogo to da dotice.
Treba da znas da sam vise od mali milion puta pomislila da je moja krivica sto sam se vezala koliko jesam, da je moja nesreca to sto sam ozbiljno shvatila sve ovo i da je mozda sve ovo u mojoj glavi.. sa vremena na vrijeme se pokusam razuvjeriti time sto vratim film i glavi i razmisljam o tvojim rijecima ali se onda sjetim da su samo tu uvijek i bile, samo rijeci.

Nema potrebe da se lazemo pa cu reci i da stvari nisu uvijek bile toliko crne. Bili smo mi i srecni, zaljubljeni, nasmijani. Postojala je za nas jedna divna buducnost, bila je tu na dohvat ruke. Ne mogu se praviti i reci da ne vjerujem da si me volio, znam da jesi. Volio si me divno, predivno. Volio si me i onda kada nisam sebe, volio si me onako da istinski povjerujem u to… volio si me svakako, samo ne dovoljno.

Znam da mi nije ni prvi ni zadnji put da dusu ostavljam ovako, ali valjda si shvatio da sam ja takva. Ja sam jedno pretjerano osjecajno, zaljubljivo bice koje voli vise nego sto je za njega dobro, isto koliko sam voljela i tebe.

Treba da znas za kraj da ces uvijek da budes tu, u svakoj slici, pjesmi, stihu. Bit ces tu u svemu sto na tebe i nas sjeca, bit ces tu u svakom svjetlu i tami. Bit ces tu svaki put kada zasvira Lukas, Sasa, Dejan.. bit ces tu sa mnom i kroz svaku utakmicu, kroz svako prvenstvo. Bit ces tu uz svaku Realovu pobjedu i poraz. Uz svako mjesto sto je bilo ili trebalo da bude nase. Bit ces tu svaku noc kad nebo bude posebno lijepo a mjesec blize nego ikad. Bit ces tu uz sve sto si volio i sve sto na tebe sjeca. Bit ces tu uz svaki tezak stih, tesku suzu i jos tezi osmijeh.

Divan si, moja ljubav si, neku djevojku ces mnogo da usrecis; imas sve osobine nekoga ko ce da nekome uljepsa zivot (kao sto si i meni) samo na duze staze. Ti si od onih sto vole svih srcem, ja to osjetim i vidim; i uvijek cu pomalo da zavidim sto ta ljubav nije pala na mene.

Kazu ljudi da se ne treba stidjeti svojih emocija.. nisam jos u potpunosti savladala to ali kao sto vidite imam ih mnogo; tako da su morale negdje da budu zapisane. Mozda mi je cak i lakse dusi kada napisem sve ovo.. valjda iz razlog sto onda prestanem da te toliko idealizujem i vidim kako istinski stvari stoje. Jer pored svega sto se izdesavalo moja potrebna da te opravdam svima pa i sebi je jos uvijek jaka.. jos uvijek je tu. Ona nada moja koja jako tesko umire je jos tu, moje zelje uvijek ostanu negdje zapisane. Mozgu i srcu mi je tesko da svari cinjenicu da sam htjela i da si mogao da me imas, da bi mozda jos i mogao.. a odlucio si ipak da me izgubis.

Mozda jednog dana shvatis da je sve sto sam htjela da istinski zelis nas, da pokazes emocije i da povjerujes da sam ja tvoje utociste. Mozda jednog dana od tebe i dobijem odgovore na sve ovo. Mozda.

Moglo je drugacije, stvarno jeste.

Fali, opet, još uvijek. Svakim danom sve više. Hladna sam prema njemu, drugi dečki su mi samo zabava, on je onaj pravi, najbolji, najdraži. Kad smo se upoznali mislila sam još jedan dečko koji će biti samo u prolazu, ali svakog dana to je sve više prerastalo u ljubav iako nikad to nismo priznali. A voljeli smo se, bar sam ja njega voljela, a i on je tvrdio da me voli, tko zna. Nisam znala da će mi u tako kratkom vremenu ući pod kožu. Nisam ni sumnjala da će mi taj dečko značiti, a kamoli da ga neću moći zaboraviti. Od njega okrećem glavu, kako ne bih vidjela kako je sretan bez mene. Kada nam se pogledi sretnu sjetim se svega i ne znam da se nasmiješim ili da zaplačem, ali naravno ne napravim ništa od toga nego se samo okrenem, hladno kao da se nikada nismo ni poznavali, a jesmo, jako dobro. Prošlo je dosta vremena otkako je našao novu djevojku, ali moja ljubav prošla nije. Znam da mogu naći boljeg, ali uzalud kad ne želim boljeg, ne želim ni ljepšeg jer je on jedini i želim samo njega. Govorio je da me nikome neće pustiti i da sam ja samo njegova i on samo moj, a ja glupača u sve to vjerovala i sad se kajem, ali jebiga šta ćeš, ljubav ljude zavije u tugu. Obećao je da me nikada neće pustiti, ali pustio me je, i to mu zamjeram jer nisam željela izgubiti njega, svoje sve! Iako stalno svima govorim da mi ne znači i sama znam da mi znači i da mi fali, jer da mi ne fali ja sada ne bi sjedila i pisala ovo. Jednog dana će shvatiti da sam ga ja najviše voljela i da sam ga ja čekala više od svega. Ne želim mu sreću s novom djevojkom, jer što će mu to od mene? Jer ja želim da sam na njenom mjestu, da me drži za ruku, zagrli kad je teško, da me utješi kad sam tužna, i da ja budem njegova ljubav, njegovo sve! Da svima govori da sam ja njegova mala i da me voli, ali kako vrijeme prolazi sve se više bojim da se to neće dogoditi!
Ali, ne, zaista. Ja mogu da te trpim i da te čekam i da ti puštam i da ti prolazi…
Sve mogu.
Koliko god hoćeš.
Dok se ne razočaram.
Onda odem.
Onda me ni 58 svjetskih čuda više tebi vratit neće.
Dani prolaze,nedelje,meseci..Sve prolazi,negde u secanjima se nalaze uspomene,secanja na neke zagrljaje,onako obicne,ali dovoljno jake da zaboraviš neke loše stvari,i da kreneš sa novom nadom kroz život. I onda te momente sete prekine stvarnost,vec si dovoljno svestan da tih zagrljaja više nema i da se nemaš cemu ni nadati,ali opet,imaš cežnju da te zagrli neko nov,neko ko te razume i ko je spreman da pređe mnogo puteva sa tobom,i onih truckavih i onih ravnih. I onih krivudavih,i onih pravih,i onih sa puno prepreka,neko ko ce biti tu,ne zauvek,prevelika je to rec za mladu osobu,punu energicnosti i želja,rec “zauvek” ne upotrebljavaju ni odrasli,cak ni oni odrasli koji se boje samoce,ta rec treba da izbledi,jer ništa nije dugovecno,vec prolazno,a to prolazno treba dobro iskoristiti,dok si mlad,ma i star,treba uživati u nekim trenucima,najlepše uživati.
Sve što bih volela da čujem od tebe

Ne dosađuješ mi. Volim da vidim tvoje ime na displeju, kako ne shvataš to? Ne bih ostajao dopisujući se sa tobom do jutra, iako mi se kapci sklapaju, da si mi dosadna. Istina, mnogo mašiš slova, nekad te i ne pitam šta si htela da kažeš, jer čisto sumnjam da i sama znaš. Razumem te, samo bih voleo da si direktnija, zato sam i počeo da se igram dvosmislenosti sa tobom. Mislim o tebi.. neprestano. Ako želiš da pobegneš od sebe, moj mozak je verovatno poslednje mesto koje bi trebalo da posetiš. Uspela si, pijanduro, davno da mi se zavučeš pod kožu i kako vreme prolazi sve više mi se čini da nemaš nameru da odeš odatle.
Izvini, ništa od onoga nije bilo fer i korektno od mene, ali morao sam nekako da te oteram od sebe, jer ne znam kome će biti gore kad definitivno odem. Znaš i sama da će to pre ili kasnije morati da se desi. Možda smo i mogli da pokušamo, samo nam, kako si ti meni rekla, tajming nikada nije bio dobar. Žao mi je što si se nervirala zbog mene, izvini za svaku suzu koja je potekla mojom krivicom.. nesvesno, a svesno.
Hvala ti što nisi odustala. Hvala ti za sve pijane noći i trežnjenja, mada mi ih dobro naplaćuješ trenutno.. Hvala ti što si me slušala, što nikada nisi postavljala suvišna pitanja, što nikada nisi tražila nešto više, iako sam hteo da ti pružim mnogo više od svega ovoga.. Valjda sad, nakon svega, shvataš zašto sam ti poslao onu pesmu. Sad znam da niko nije dovoljno lud da te trpi, izuzev mene.
~Međutim, nijedna od ovih reči nikada neće preći preko tvojih usana, jer su sve plod moje mašte. Idealizujem te i dalje i čini mi se da nikada neću prestati da te gledam onakvog kakav nisi. Izgleda da je ipak tačno da “Prihvatamo ljubav koju mislimo da zaslužujemo”