svake

Srebrenica

Da razjasnimo nešto. Srebrenica ne postoji samo na društvenim mrežama. Srebrenica ne postoji samo tog 11. Jula, ni 1992, ni 1995 nisu samo godine. Ni oni koji su nemilosrdno ubijeni, žrtve, nisu mrtvi. Oni nas posmatraju, kao i On, jedan jedini, i zasigurno osuđuju sve nas, što smo od tog 11. jula napravili teferič, cirkus. Osuđuju nas što samo zadrhtimo tog 11. jula, jer se samo tad i sjetimo. Srebrenica je tu, u Bosni i Hercegovini. Srebrenica je tu svake godine, svaki dan, sat, sekundu. Idete u Austriji, Njemačku gdje potrošite sate i sate putujući, a u Srebrenicu otišli niste. Pa je l’ vas stid? Isti vi se sjetite te Srebrenice samo na današnji dan. Odajete počast žrtvama na društvenim mrežama samo jer ste vidjeli da je neko, k'o je izgubio nekog odao počast i na društvenim mrežama i na polju nišana tim istim žrtvama. 8372, je li to malo braćo i sestre? Žena, majka, sestra izgubila muža, brata, sestru, djecu, SVE. Čovjek, otac, muž, brat isto tako. Srebrenica postoji svakim danom osim tog 11. jula jer tad je sve umrlo, čak i one zidine, koje ni nisu žive.

Ozdravila sam. Uz tvoju sam ljubav ponovno živa, po prvi put imam hrabrosti reći: “jebo te, volim ga, volim ga i zaslužuje sve ljepote ovog svemira”, nikada nisam mislila da će tama prestati. Htjela sam te čekati do kraja svog života, a imam te. Nikada sretnija u životu nisam bila. Imam svoje utočište, imam nekoga tko će pokušati shvatiti, tko će jako zagrliti, tko će bez obzira na kilometre, voljeti toliko jako da mogu svake sekunde osjetiti prisutnost, njegovu prisutnost. Tvoju prisutnost. Napokon mogu disati, smijati se. Smijem se i to je dovoljno da budeš sretan, smijat ću se do kraja života ako treba. Pričat ću ti do kraja života, o svemu što volim. Vratio si sjaj u očima, moći ćeš ga gledati dok god budeš htio. Neću te pustiti. Više ne. Ovakvi kao ti, ne ostavljaju se. Vole se do kraja. Čekaju se do kraja života.