stvarima

Rekla bih joj da te čuva, znaš, jer nisi ti toliko jednostavan i klasičan. Naljutiš se hiljadu puta, pa prećutiš dok jednom ne pukneš bez razloga. Bude ti žao posle, ali nisi od onih koji govore “Izvini”. Ti samo zaćutiš i skreneš pogled. Ne treba da se brine, odgovorićeš joj. Nikad nisi bio od onih koji kuliraju poruke nebitno koliko one nerazumne, besmislene i glupave bile. Okrenućeš se svaki put i gledati je kako odlazi, ali nikad nećeš krenuti za njom. Ostaješ budan do svitanja, iako treba rano da se budiš, jer ti je lepo da pričate. Ne treba da ti zameri što ne pamtiš godišnjice i rođendane, datumi ti nikada nisu bili jača strana. Smeješ se uvek, ali retko kad onako grlato. Ni ne zna koliko je srećna ako uspe stvarno da te zasmeje. Slušaš pažljivo i pamtiš sve, iako voliš da se praviš da to nije tačno. Pričaš sa žarom u očima o stvarima koje te stvarno interesuju i milina te je slušati, čak iako tema nije toliko zanimljiva.

Rekla bih joj da te čuva, jer daćeš joj snagu i vratićeš joj nadu.. Bože, koliko si dobar u tome. I kad gledaš, onako zaljubljeno, svet stane i okoliko nema više ničega i svi će gledati u vas želeći da im se desi isto. Treba da zna, da kad ti veruješ u nekoga, ne postoji šansa za neuspeh. Treba da ume da odgovori na svaku tvoju provokaciju, da se ne uplaši kad postaneš previše otvoren i da se ne stidi, jer ti nikad ne osuđuješ.. I da, treba da zna da često samo voliš da spustiš glavu u nečije krilo i maziš unutrašnjost butine dok te češka. I da ne voliš da te ljube po vratu.

Rekla bih joj da te čuva i da voliš da gledaš zvezdano nebo i ideš na najviše krajeve delove brda, jer voliš da posmatraš svetla našeg malog grada. Možda nemaš neke velike snove i ambicije, al’ sasvim je u redu što želiš da živiš prosečnim životom do sto osme godine. I voliš kafane i provod i alkohol i seljačke pesme.. Veseljak, tako bi.. Ali u tome je i čar. Kad u neko gluvo doba noći stigne poruka sa pola promašenih snova, nadam se da će shvatiti šta ima..

Rekla bih joj da te čuva.. Valjda zato što ja nisam umela, a trebalo je.

Možda su sve bili krivi ti mjeseci kad sam, iz nekog bezazlenog razloga počela da ostajem do kasno budna, iako sam voljela spavati, prvi je na listi bio za odgovaranje poruke kad bih se probudila ujutro, provociranje s namjerom da se ne razljuti, priče o tetovažama za kojima smo ludjeli, jedan od razloga moje sreće i uspjeha. Dali su to bili krivi mjeseci? Ili? Ili možda oni mjeseci koje sam provela bez njega, lutajući sama, bez njega, bez odgovora na njegovu poruku ujutro, bez provociranja, bez priča o stvarima koje volimo, bez voljom za život..Da li je bilo potrebno otići bez onoga “Zbogom”? Glavom bez obzira ne pitajući se kako ce ta druga osoba i da li će preživjeti? Koji su mjeseci bili krivi? Oni provedeni sa srećom ili oni provedeni sa tugom? Gdje je nestala ta zadnja poruka? Gdje je nestala ta osoba koja me tjerala na smijeh kroz brdo suza?
—  ne-moze-bolje

Vjerujte mi, ne znam šta me privuklo njoj. Nije se mnogo razlikovala od drugih. Nije bila od onih koji su na riječima bili najjači. Ona je ljubav dokazivala djelima, upornošću, ljubomorom. Nisu je privlačile velike stvari, sitnica bi je obradovala. Zagrljaj joj je bio najveći poklon za bilo šta. Nikada nije pričala mnogo o budućnosti, ali je željela da je ima sa nekim poput mene. Ni ja nisam bio taj koji je volio da obećava, jer, ni sam nisam znao šta donosi novi dan. Razumjela je stvari koje ni ja sam nisam. Vjerovala u čuda. Često bi mi pričala o stvarima za koje nikada nisam ni čuo. Potrebno joj je malo nježnosti, pažnje i mnogo ljubavi. To je zadovolji, zbog toga živi.

Teško je. Teško je učiti. Teško je trenirati. Teško je čistiti. Teško je raditi. Teško je, ali kad odratiš to nešto “teško” i osvrneš se i kažeš u sebi “To! Uspio sam!” - e to je sreća. Hej čovječe! Naučio si, dobio si dobru ocjenu. Trenirao si, izgledaš i osjećaš se super. Počistio si, okruženje ti je lijepo. Radio si, kupio si sebi i svojima potrebne stvari.
Zato zapamti : Ne zadovoljavaj se malim stvarima. Teži ka višem.
Čovjek si, možeš sve.
Poštedi me banalnih razgovora i šupljih priča. Ne volim to. Radije bih da čujem šta si, kao mali, htio da budeš kada porasteš, ma koliko to smiješno i luckasto zvučalo. Pričaj mi na koji način si htio da osvojiš ovaj svijet i po čemu bi htio da te ljudi pamte. Pričaj mi koja te pjesma natjera da razmišljaš o uspomenama, a koja te pak dotuče. Koji film te natjerao da razmišljaš o smislu svog života ili pak života općenito. Pričaj mi o svojim snovima i o svjetovima iz knjiga, zbog kojih si zavolio čitanje. Pričaj mi o mislima koje ti naviru kada gledaš u nebo. Šta voliš da radiš kada pada kiša i kakvu kafu voliš da piješ. Pričaj mi o nelogičnim stvarima koje samo tebi imaju smisla, besmislicama u koje vjeruješ. Koju pjesmu naručuješ kada si pijan, a koja te oraspoloži. Pričaj mi o čemu razmišljaš kada u sitne sate buljiš u plafon. Na šta prvo pomisliš kada otvoriš oči. Pričaj mi o mjestima koja želiš posjetiti. Gdje želiš da budeš baš u ovom trenutku. Pričaj mi kada si se po prvi put osjetio stvarno živim i kakav je to bio osjećaj. Šta te ispunjava. Šta je bilo to za šta nisi imao dovoljno hrabrosti. Pričaj mi…
—  Sara Softic ( #8 ♡, dio iz knjige koju nikada necu napisati!)
Ne zna se ko je gluplji u ovom napačenom svijetu. “Djevojke” ili “muškarci”. Niko ne shvata šta radi od svog života. Misle sve će im sa neba pasti, i ni za šta se ne treba truditi u životu. Važno je izaći u grad subotom, napit se “olešit se” da ne zna za sebe, a onda u ponedjeljak pričat po školi kako im je bilo “ludnica”. Sa svojih 16-17 godina, očekuju život će im dati sve. Novac uzimaju od roditelja i troše ih na gluposti. Važno je našminkat se da ni ti sama više ne znaš kako izgledaš, naći momka starijeg od tebe eventualno 6-7 godina jer se vodiš logikom “starije iskusnije”.  Nije važno biti pametan, ostati jedan dan s porodicom, pričati o ozbiljnim stvarima, pročitat nekad neku knjigu, proširit svoj vokabular lijepim riječima. To više nema značaja u ovome svijetu. Njima je bolje izaći s momkom, pa stvarati predrasude i “komplekse” drugima. Pa onda počnu one tipične priče “djevojaka” u njihovim “elitnim” grupicama. Sve ku*va do ku*ve, a o postenju na sav glas pričaju. Djeca počela djecu rađati. Poslije svih ovih gadosti nađe se “muškarac”, koji je ustvari obični dječak željan provoda, da priča o tome koju je curu imao i s kojom je bio. Dok su u vezi sve mu je uredu, kad nisu onda je loša na sav glas. 2 knjige u životu zajedno sa lektirama pročitali nisu, a “digli” se. Misle niko im ništa ne može. Kada im kažeš rečenicu bez psovki kažu “ne shvatam, daj mi objasni”. U njihovom rječniku postoji pet rečenica koje vrte u krug i nadaju se da će nešto pametno reći, a u svih pet rečenica su psovke. Svi krive roditelje što su djeca ovakva kakva su, a Amerika nam nameće neke “YOLO” stilove života. Misle sa svojih 16-17 godina, imat će neki “svoj život”, svoje pare… Vide BMW pa počnu priče “kad budem imao ovakav”. Kako ćes ga imat ? Hoće li otac kupiti ? Ne razmišljaju da u životu nešto moraju sami steći. Niko ne razmišlja o budućnosti. Ne razmišljaju sta će misliti gdje im je pamet bila, kad bude vrijeme za djecu. Sad su svi ovakvi, iskvareni. A kad bude došlo vrijeme muškarcima da se žene, obavezno će se poštena tražit. Jer ko će ku*vu ženiti ? Šta vi dječaci i djevojčice koji glumite “zrele muškarce” i “djevojke” mislite da imate od svog života ? Ne shvatam kako sve ovo  nekome može predstavljati zadovoljstvo. Uzmi knjigu, uči, čitaj, obrazuj se, radi nešto pametno i za sebe i za druge. Ne razmišljaj o tome kako ćes samo izaći i s kojim ćes se momkom “pofatati” i koju ćes curu imati… Na šta smo mi spali kao narod. Da mi je neko pričao ne bih vjerovala. Dobrošli u 21. vijek. 
(Čast izuzecima, kojih je malo, ali ih ipak ima.)
—  Mali lav
Fali mi jedno iskreno bice koje zeli da ovaj svet ucini boljim mestom nego sto jeste, osoba sa kojom se moze pricati otvoreno o svim stvarima, bez ustezanja da ce se reci nesto pogresno ili neumesno. Noci provedene u gledanju filmova, grljenju i mazenju do zore. Poruke koje zrace iskrenom ljubavlju i ceznjom za ponovnim vidjenjem…
—  Aurora
Onda sam jedne večeri uzela kutiju. Onu koju nisam vidjela godinu dana, dobro skrivena u ormaru, prekrivena stvarima. Kad sam ju otvorila sve se vratilo, svaki dan, svaka minuta provedena s njim, svaki zagrljaj, korak, razgovor… Samo se on nije vratio.
—  Pricam ti o njemu

Ne.
Istina je da ona nije bila za te kulturne događaje. Tipa izlasci u kino, elegantna mjesta, pozorista..
Nije bila neko ko se pronalazi u tim stvarima. Radije je birala usta puna kokica, mljackanje, pidzame i jednokrevetne sobe obojene u njene najdraze boje.
Crne. Sve nijanse.
Ukoliko te nijanse uopce postoje..
ako pak ne postoje, ona je bila ta koja ih je izmisljala..

Ne..
Ni on nije bio za te nijanse svih duginih boja. Pogledavsi portret njegovog zivota, mogli ste uociti samo sivilo. Neka poslijeratna djelovanja na to sivilo i opet.. samo sivilo. Dusa mracna. Mracnija od svih jamskih dubina. Srce zakljucano svim katancima.. s izgubljenim kljucevima, nazalost.

A ono…
Ono je davalo boje.
- “Ono?”
Da, upravo “ono nesto” je izvlacilo situaciju. Ono nesto ih je natjeralo na izlazak u kino. Ono nesto ih je natjeralo da u svakom predahu od kokica se zakunu na vijecnost. Ono nesto je u njih ulilo sve ljepote dunjaluka.
Ono nesto ih je ozivilo. Njega je natjeralo na kosulju. Nju na stikle. I zajedno u red “G” na sjediste 5 i 6.

Ono nesto.. hvala ti.
@neradnikpravi

Ne  znam, valjda to ide sa godinama, zaboravis sta su prioriteti, zaboravis cemu su te ucili roditelji, predas se losim stvarima, misleci da cinis dobra dela. Uvredis I povredis osobe do kojih ti je stalo, da bi imao oko sebe ljude, koji ti u tom trenutku glume prijatelje. Eh moj druze, koliko nam je bilo lepse kad smo bili deca, nismo se svadjali oko sitnica, nismo mrzeli, nismo se rugali jedni drugima, svi su nam bili jednaki, sa svima smo mogli. A vidi sad ovo, kako odrastamo, sve se manje borimo za ono,sto nam je nekad bilo vazno.
Zapitaj se sta si postao, a sta si mogao biti? Da li su to snovi koje smo sanjali? Gde je nestalo ono nase, da cemo biti sportisti I dobri djaci? Gde je nestalo ono da necemo povrediti druge ljude?  Da li smo previse ocekivali?
Predali smo se kao I vecina nase generacije, na prvoj prepreci, a u kakvom smo vremenu rodjeni nije ni cudo, nauceni smo da mrzimo bez ikakvog razloga. Kakve veze ima koje je boje necija zastava?   Zar nismo svi ljudi? Zar se nismo sa svima druzili I igrali?
Pogledaj druze moj u sta smo se pretvorili, u ljude bez osecanja, koji se samo nekad, na prepad sete sta su zeleli I sta su sanjali,pa se ponovo vratimo sadasnjim zeljama?
Da li je to vredno? Znam da se I ti, kao I ja,kao I vecina nase generacije zapitas. Znam, znam, rekao bi mi da je ovako bolje, a da li je? Povukli smo se sa terena, samo zato sto smo mislili da ne mozemo, sa bezbriznih terena  I iz ogradjenog  skolskog dvorista istrcali smo pravo na ulicu, gde hijene vladaju I vrebaju svoj plen.
Neko se od nas I izvukao, pokazao zube I oterao besne hijene, a sta smo s’ tim postigli, neke mladje generacije su nas vec  videle,kako istrcavamo iz bezbriznog I osiguranog prostora u neki gori svet, misleci da I oni tako treba da urade.
Znam, opet ces reci da to nismo mogli promeniti, ali da je samo neko od nas ostao, mozda bi smo pokazali mladjima da je bolje u tom istom skolskom dvoristu,kazem samo mozda, nisam ni ja sigurna. Mozda da mi nismo videli neke pre nas, mozda ni mi ne bi istrcali.
Badava vec smo dovoljno ucinili da ovaj svet ucinimo gorim. A da li druze moj mozemo da promenimo?  Ili da dopustimo da nove generacije stradaju? Da li mozemo sebe da menjamo iz korena? Da li imamo  dovoljno volje da ovaj svet ucinimo boljim?
Da li mozemo da probudimo ono dete u sebi, koje smo uspavali?
—  blesava-devojka

Zelim da znam tvoje mane i tvoje vrline, tvoje najvece strahove i tvoje neostvarene zelje. Zelim da mi pricas o tvom pogledu na svijet dok sjedimo na zgradi, posmatramo zvijezde i jedemo picu. Zelim da budemo djeca cak i onda kada budemo odrasli ljudi. Zelim da svaki tvoj strah prodem s tobom, da ti budem nada, utjeha i ljubav. Zelim da svaku sitnicu djelis sa mnom, pa cak i to ako si jutros obukao razlicite carape pa te to nasmijalo. Zelim da se smijemo glupim i malim stvarima, da zajedno prolazimo kroz sve ruzno i lijepo u zivotu. Zelim da te gledam kako spavas i ceskim po kosi, da ti pravim jutarnju kafu i palacinke, i da u rano jutro slusam sta si sanjao. Zelim da nosim tvoje dukserice iako su mi za tri broja vece. Zelim da znam svaki tvoj san, bio los ili dobar. Zelim ti biti potpora u svemu i zelim te usreciti. Zelim da ti citam jer ti volis price ali ne volis citati. Zelim da volimo razlicite stvari ali da jedno drugo podrzavamo u tome. Zelim sjediti s tobom na prozoru u dva navecer, piti kafu i pricati o tome kako si proveo dan. Zelim ostati budna cijelu noc da bi te slusala kako dises, i razmisljala o tome sta se nalazi u tvojoj glavi u tom trenutku. Zelim ti peglati kosulje, i namjestati kravatu kada krenes na posao. Zelim ti dati poljubac za odlazak ali nikada za zauvijek. Zelim da te grlim kada to osjecam, da ti mogu zaplakati na ramenu kada imam potrebu. Zelim da putujemo i upoznajemo nove gradove. Zelim da u svakom gradu imamo uspomene. Zelim da imamo nase mjesto, nasu klupu, nas park, nas restoran, nase najbolje mjesto za jutarnju kafu, nase mjesto u kinu, nase mjesto za sve sto nam znaci. Zelim da imamo nesto posebno… Ne nesto tvoje i nesto moje, vec nesto nase. 
I posljednje..
…zelim da ti zelis isto. 

Koja je vaša definicija života?

Šta je život?
Kroz odrastanje uvijek sam tražila odgovor na to pitanje.
Da li sam ga pronašla i da li je to bio pravi način, ne znam.
Sada, kada je dosta vremena prošlo, kada sam prošla mnoge stvari vidim šta je život..
Kao mala, maštala sam. O mnogim stvarima. Da budem neko i nešta u životu. Težila sam da budem dobra prema svima,
iako moram reći da mnogi nisu bili isti prema meni. Nema veze, učila sam šta je život.
Za mnoge stvari u životu mislila sam da mi se nikad neće desiti, ali jesu..
Pitam se, da li dobri ljudi uvijek moraju izvući deblji kraj za sve? Da li u ovom današnjem vremenu, to što se zove život,
uzimamo i sve boli, laži i prevare od strane nama dragih ljudi?
Boljelo je. Lomila sam se. Mislila da neću moći, da ću poluditi.
Zbog koga?
Ljudi koji nisu znali da me cijene. Proživjela sam dobar dio života u jednom paklu, gdje sam vidjela najgore strane “života”,
gdje sam se uvjerila da ljubomora uništava ljude, da život nije bajka kako ga mnogi predstavljaju, da svaka riječ može da ima drugačije značenje,
da nisu svi isti, da su mnogi skloni da povrijede nekoga pokazujući im time da možda zavise od njega. Ma koga??
Shvatila sam isto da odavno riječi su izgubile svoje značenje, da ljudima više ništa nije sveto. Da je vrijeme gdje niko nikog ne voli zbog onoga što jeste, već zbog
onoga koliko ima koristi od njega. Surova realnost koja boli ali tako je.
I onda, kada bi i pokušao da shvatiš život, ne možeš.
Kada bi pokušao da ga gledaš sa vedrije strane, ne možeš. Zbog čega?
Dopizdilo ti je. Boli te. Izgubio si povjerenje u ljude. Ne želiš da voliš i budeš povrijeđen, ne želiš novi početak, jer se bojiš starog kraja.
Da li možeš da budeš onaj čovjek od juče, ili ipak da budeš bolji čovjek sutra?
A opet i kome? Da li ćete neko razumjeti, da li će ti vjerovati, da li će biti tu za tebe, bez svih laži, prevara i petljanja.. Slabo ko.
Da li će biti spreman da ti da sve što ti treba, da ti pokaže da život može da bude i drugačiji? Sumnjam.
Tužno je kada u svojoj mladosti imaš samo greške, puno laži i oko sebe neiskrene ljude, koji te kao vole, a već sutra bi otišli kada bi im se pružila prilika,
zar ono malo dijete koje je nekada bilo puno snova, na kraju nema čak nikoga za koga može reći, ON JE OSOBA KOJOJ MOGU DA VJERUJEM I KOJA ZNAM DA ME NEĆE NIKADA IZDATI?
Kakvi ste to ljudi?
U ovom jadu od života, zar imate vremena da ga trošite na jeftine ljude, loše lekcije i još gore izbore?
Žao mi je života, i vremena koje je već potrošeno na pogrešne ljude,
a žao mi je što ga i dalje trošim na iste, jer kada ste dobri, to je vaša najveća životna kazna. Žao mi je što u sebi nosim srce, koje zna da boli,
jer nikada vjerovatno neće osjetiti da je neko istinski u svakom trenutku vezan samo i samo za tebe. Mnogo boli kada daješ svakom priliku, a na kraju si ipak sam.
Ja svoj život ovako nisam zamišljala.
Žao mi je što volim srcem, i što nisam kao drugi. Žao mi je što se ovo što imam zove nekim “životom” , jer nije ovo život, ovo je kazna.
Zbog koga, čega, ne znam.
Ali jedno znam,

ŽIVOT NIJE OPRAŠTATI DRUGIMA, A OSJEĆATI SE LOŠE.
VOLJETI, A NE OSJETITI LJUBAV.
DAVATI, A NIŠTA NE DOBIVATI.
TRUDITI SE ZA NEKOG, KO BI VAS SUTRA IZDAO.
ISPADATI BUDALA, IAKO TO NISTE.

Život je da naučiš da oni koje volite sutra mogu biti oni koji će vam biti neprijatelji. Nažalost.
Da u ovom životu ne postoji iskrena ljubav, već interes.
I da život nije ona bajka, gdje su nas učili da se dobro dobrim vraća.
Život je da se boriš, jer ako se ne boriš nećete biti.
Život je da znaš kada, kome i koliko treba da se daš. I da znaš otići ako bude potrebno. Da znaš stati. Ali biti čovjek. Iako ti se i srce i duša raspada, jer biti danas čovjek,
to je luksuz koji mnogi sebi ne mogu priuštiti.
Život je borba, gdje sami sebi određujemo da li ćemo iz njega izaći kao pobjednici ili gubitnici.