stihov

Sa svih strana navaljuju na nju ljudožderi željni mladog mesa; ima ih toliko kao da je ona jedina ženka na svetu. Ne, nikad ti ljudi neće uvideti prostu istinu da žensko stvorenje, koje sedi prema njima i koje ih neodoljivo privlači, nije radi njih tu, i da se ne sastoji samo od onog što oni na njemu vide i žele, nego da je potpun i složen čovek koji ima i svojih drugih osobina i potreba, i svoju dušu, najposle! Niko je ne pita šta misli i oseća, šta veruje, šta očekuje od života, samo pružaju ruke put njenog grla i struka, kao davljenici. Jedni se prave da ih zanima njena svirka, drugi šapuću stihove, jedni joj nude novac i imanje, drugi prevrću očima i uzdišu govoreći o ljubavi koja je jača od smrti. Ali svi su oni jednaki; ni onom najsmirenijem i najpristojnijem ne može se verovati; niko ne želi ništa od nje i zbog nje, nego svi hoće jedno isto - nju, nju samu, nagu, prostrtu kao ćilim, da je gaze i prljaju. Svi bi hteli da joj se približe nepodnošljivo blisko, da načnu i iskoriste kao planinu bogatu rudama, da je prevrnu i proseju kao peščano dno zlatonosne reke.
—  Omer paša Latas
Sve što trebaš znati o pjesniku

Istina je

Tu noć kad sam iz života ispratio tvoje suze

Šanker je rekao da ne pamti budalu koja je toliko popila.

Istina je

Potukao sam se dva puta te noći

Prvi put sa čovjekom koji je nekom na telefon rekao „volim te“

Drugi put sa klincima koji su govorili da sam pička jer plačem.

Istina je

Lutao sam gradom do svitanja i psovao mater mjesečini jer mi kvari mrak

Pričao sam sa psima lutalicama

Gađao kamenjem patke u Miljacki i mrzio sve što je lijepo.

Istina je

Otjerao sam sve prijatelje koji su te znali, sve što miriše na tebe

Prestao sam da pišem, pušim i pijem

I preko noći postao drugi čovjek

Kojeg nikad ne bi prepoznala, kojeg nikad ne bi voljela.

Istina je

Spalio sam svaki trag tebe u golemoj vatri

I izgovarao stihove kao indijanski vrač što baca magiju za nečiju sreću

Istina je

Nikada više nisam otišao na naša mjesta, nisam čak ni prošao kraj njih

Prestao sam slušati Azru i prokleo Štulića što je ikada napisao „Kao ti i ja“

Istina je

Pesnice su mi krvave od udaranja vreće, zida i drugih ljudi

Modrice na licu su mi postale stalna šminka

I više nikom nisam privlačan.

Isitna je

Jebe mi se za ljude

Pa i za tebe, pa i za nas

Otjerao bih te sa vrata kada bi mi došla

A onda čitavu vječnost patio za tvojim koracima.

Istina je

Jebiga

U kofere nisam spakovao ništa osim Ujevića i boce dedine rakije

Odabrao sam nasumičan voz za nedođiju

I prvi put nakon noći kad sam ispratio tvoje suze

Otvorio svesku i pisao.

Istina je

Putovao sam dok nisam potrošio zadnju paru

A onda na ulici slučajnim turistima za novac pisao pjesme

O njihovim djevojkama

Skupio dovoljno za kartu nazad i počeo ponovo.

Istina je

Ne znam šta sam tačno počeo niti kuda teče moja sudbina

Ali ja nemam gdje drugo nego mom Sarajevu.


Istina je

Sve što čuješ o meni i gore od toga

A ništa od toga nije tvoja krivica

Ja sam samo pjesnik kojem je trebao neko za kim će patiti.

Istina je

Sve što čuješ o meni i gore od toga

Neka život ide dovraga

Istina je i da te volim.

Još uvijek, oduvijek

Zauvijek.

Nekad dok putujem autobusom i gledam kroz prozor vidim neki veličanstven prizor i razmišljam kako bi bilo lepo da ti fotografišem ovo i ti ga, laganim potezima četkice, preneseš na platno.
Nekad čujem pesmu Riblje Čorbe i setim se tebe, jer ti si kriv što sam toliko zavolela taj bend i što me njihove pesme toliko pogađaju da čak i ja, koja nikada ne plače pred drugim ljudima, lijem suze u gomili uz neke njihove stihove.
Nekad gledam decu kako idu u školu istim putem kojim smo mi hodali dugih devet godina i setim se svega: kako si me jurio, kako smo se osmehivali jedno drugom, pa kako si počeo da prelaziš na drugu stranu ulice kad bi me ugledao i naposletku kako sam se trudila da budem hladna, suzdržana i da gledam pravo, potpuno nezainteresovano dok u sebi gorim da ti priđem i pitam šta se desilo.
Nekad vidim decu u autobusu kako idu na ekskurziju i raduju se i prisetim se koliko sam joj se ja radovala, jer to je značilo da ću par dana provesti u tvom prisustvu. Dani kada bi koji slučajni pogled i osmeh probudili sve one emocije u meni za koje sam verovala da su odavno nestale. Vratilo bi se svako sećanje koje imam vezano za tebe. Apsolutno svako. Otkako se znamo pa do tog trenutka.
Nekad čujem nekoga kako te pominje, kako priča da si propao, a bio si prelep dečko za kojim je pola našeg grada uzdisalo i nešto me zaboli, tu u grudima, jer više nismo ona naivna i nevina deca.
Nekad te ugledam i pogledi nam se susretnu, pa ceo moj svet stane na trenutak. Godinama nisam videla ništa specijalno u smeđim očima, a upravo jedne takve su krive što ja izgubim razum, svest i zaboravim na sve oko sebe kad ih vidim.
Nekad poželim da imam više hrabrosti da iskoristim sve ove prilike koje mi život i posle toliko godina i promašnih šansi pruža, ali ne smem. Plaši me ko si postao. Bojim se da ponovo ne počneš da bežiš. Strahujem od toga da ćeš mi reći da sam umislila svaki znak koji si mi poslao, jer zaista ću poverovati da je to istina.
Nekad bih volela da sa tobom sedim po hodnicima zgrada, na njihovim vrhovima i po raznim prolazima našeg grada iako su tvoj i njen potpis svedoci da ste bili na tim mestima. Prstima bih ti raščešljava zamršenu kosu. Jagodicama bih ispitivala tvoje lice i ljubila bih sve vidne ožiljke na tvome telu, čak iako si ih sam napravio. Udisala bih isparenja trave i alkohola ako to znači da ću biti blizu tebe. Volela bih te. I ti bi to znao i osetio samo da sam malo, ma mrvicu, hrabrija.

Ove noći


Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je I ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomične oči.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno što moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita I ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem….

Pablo Neruda



Kuni me, rani me, slomi me, ubij me, al ne daj me i ljubi me zauvijek.
—  Jacques Houdek - Stotinama Godina