staza

aether-staza  asked:

Heeeeey~! I just want to say that I really love your Voltron Family AU! ♡♡♡ Its so heart warming and pure~ Can I also ask if there was ever a time where Shiro's co-workers were the ones to be shocked when Keith visits Shiro? Both of them are gorgeous men after all~ *wiggles eyebrow*

Thank you!!! Glad to know you love it! ♡ 

[The Voltron Family] Shiro transferred to a new hospital that was conveniently closer to where Keith worked. So hopefully lunch dates would be more frequent than usual. Today, Pidge was with him because her grade had a free day and no one was available to watch her and she wanted to spend her whole day with him, and honestly, who was Shiro to deny her that?

Keith texted that he was on his way to Shiro’s new workplace and both father and daughter were excited. 

Pidge: *sits cross legged on top of Shiro’s table* I like this place better than the last one. *looks around happily*
Shiro: *smiles* It’s nicer, isn’t it? Pays so much better, too. *chuckles* Now, what did I say about sitting on top of the table? *raises eyebrow*
Pidge: *frowns* *crawls to Shiro*
Shiro: *takes Pidge into his arms* Gosh. You’re such a big girl now.
Pidge: *wraps her arms around Shiro’s neck* I’m still small though, which is just so annoying. Ugh. *pouts*
Shiro: Awww, sweetheart. *smiles fondly* I think you’re just the perfect size. *pecks Pidge on the lips softly*
Pidge: *scrunches nose while trying to restrain from smiling too much* You’re just saying that. You’re supposed to say that cause I’m your kid.
Shiro: *fake gasp* When did I ever lie to you? Daddies never lie.
Pidge: *rolls eyes* You lied to me one time saying seeds grow inside my tummy if I accidentally eat them. I was 3 back then. But I’m 7 now. I know everything.
Shiro: *snorts* Sure, you do. But, it’s true though. They do grow. *kisses Pidge’s cheek* *blows raspberries* 
Pidge: *laughs* It’s not!! And stop it, Daddy Shiro!

Keith finally arrived and he went inside the hospital after parking his car. He honestly didn’t know where Shiro’s room was. His husband just texted him that it had his name plate outside. Like to hell with that! There were dozens of doctors in the place and Keith had no time to check them all out. So he went to the reception. There were currently three nurses. 

Keith: *smiles* Good Morning. I’m looking for Doctor Takashi Shirogane.
Nurse #1: *stares at Keith* 
Nurse #2: *nudges Nurse #1* *clears his throat* Um, *looks at Keith* do you happen to have any appointment with him? 
Keith: *soft voice* I’m kinda… his husband. So. 
Nurse #2: *blinks repeatedly* Oh… oh! 
Nurse #3: *takes over* Mr. Shirogane, your husband’s room is on the third floor. Four doors down to your right. *smiles kindly*
Keith: Thank you. *smiles back* *gives the three nurses a nod before he leaves*

Once Keith was gone…

Nurse #3: What the heck, you guys?! *slaps both his colleagues* You both just zoned out!! Daniella, Lyle. What was that all about?
Lyle: *looks at his friend* Dude. Brenda. My man. 
Brenda: What?
Lyle: I don’t even go for dudes, but, like, that guy just now was 100% my type. *shakes his friend’s arms* 
Daniella: You guys. *holds both her friends* I had a crush on Doctor Shirogane for a few days now, okay? Like, I admit this. Since he first logged-in in this very area during my shift. It was love at first sight you could say. *chuckles nervously* I knew he was out of my reach, obviously. *rolls eyes* But—
Brenda: He’s married though. *leans back and judges her friend* I get that most of us probably have a crush on him when he first started but like, dude—
Lyle: He’s married to the most gorgeous man I’ve ever laid my eyes on. *smitten* I’m just ? How lucky? 
Daniella: I actually thought one day we’re going to see his wife since he brought his daughter today. Like maybe a bitchy looking wife. I dunno why I just imagined he would have one? But like a gold digger wife kind of wife?
Lyle: Dude. Same. I’m awful and so are you. *laughs* But I wouldn’t blame him if he suddenly went for the other team when he first saw his husband.
Daniella: Ugh. Doctor Shirogane is already hot. Then his husband is also hot. I don’t think that’s fair. You can’t be hot together. *drags hands down her face* 
Lyle: Brenda, what are you doing? *looks at his friend*
Brenda: *searches on the database* I’m trying to look for Doctor Shirogane. 
Daniella: *gasp* Are we even allowed to do that?! 
Brenda: *rolls eyes* Hospital records. It’s basically open for everyone who has access. Oh. Look. *points on the screen*
Lyle: Spouse. Keith Shirogane. What a beautiful name for such a beautiful man.
Brenda: Lyle, welcome to the dark side. *laughs*
Daniella: What will your girlfriend say now? *laughs*
Lyle: *groans* I feel like if I tell her, she’ll squeal in delight. *rolls eyes*

Keith finally found the room and he opened the door to see Pidge and Shiro cuddling, Pidge laughing so hard. Keith smiled as he made himself known.

Keith: How’s my little girl? *smiles*
Pidge: *turns around* Daddy Keith!
Keith: *gives Pidge a peck and hugs her tight* Missed my baby.
Shiro: She’s been messing around, using all of my prescription pads. *laughs*
Keith: Did she really? *bends down to kiss Shiro* Hi. *smiles softly*
Shiro: *whispers* Hi.
Pidge: *rolls eyes* Can we eat lunch now?
Shiro: *looks at Pidge* *chuckles* Of course. Let’s go.

The three of them went down to leave the hospital with Pidge between them, holding their hands while walking. The three nurses at the reception area just cooed at them as they watch them leave.

Lyle: *sniffles* I think I know now what “I hate seeing you go, but I love watching you leave” means.
Brenda: You’ll get over your broken heart, man. *pats Lyle dramatically*
Lyle: Okay, but seriously, guys. He’s just seriously fucking attractive. 
Brenda and Daniella: We get it, Lyle. Don’t worry. We agree 100%.

…I jednoga ćeš dana stići
na kraj samo tvoga puta,
tog ćeš časa možda biti
bez cipela i kaputa,
al’ ćeš znati, tko si, što si
i koliko stvarno vrijediš,
da si Netko samo zato
što jedino svoj put slijediš..

Ratko Zvrko: Tvoja staza

Orah

- Djed mi je pričao kako na ovom mjestu nema žive duše već neko vrijeme. Tamo iza stijene, nekih par sati hoda od vikendice, ima samo neka senilna baba. Drži par ovaca i od toga živi.

- To može biti samo baba Mira, prijatna ženica. Ostala je bez muža prije tri godine pa se vratila da živi tu u selo gdje su oboje rođeni. Ima tu par vikendica koje su obnovljene pa se zna desiti da neko dođe na par dana ali jedino je baba Mira stalno tu.

- Tužno je tako živjeti ako mene pitaš.

- Zavisi, njoj vjerovatno život kakav drugi ljudi vode nije potreban. Kad razmisliš, od kad je bila mala djevojčica pa do prije koju godinu, cijeli je život posvetila jednom čovjeku. Onda se probudila jednog jutra i njega više nije bilo. Stavi se u njenu kožu - kuda bi ti sa sobom?

Ništa nisam rekao. Samo sam ćutke gledao kako se krošnje drveća u djedovom voćnjaku sapliću i miješaju međusobno. Bližio se prvi mrak pa je vjetar mirisao na uspomene i romantiku… Negdje u šumi čuo se cvrkut ptica a onaj tihi huk lišća i rastinja kojeg sam se kao mali bojao, sada mi je vraćao dječačke uspomene. Tada sam imao tek desetak godina. Došao bih preko ljetnog raspusta kod djeda i tu provodio čitav mjesec. Navečer bi uz fenjer skupa čitali neki od starih romana iz njegove kolekcije, brojali zvijezde ili pričali o vremenima kada nije imao nijednu sijedu. Jutra bi donijela miris pokošenog sijena i planinskog potoka, a dani prolazili u poslovima u voćnjaku ili ljenčarenju na suncu. Ponekad, kada bi djed zaspao ili se zadubio u neku od knjiga, odlazio bih u šumu. Nikada nisam zalazio duboko ali sam je često posmatrao sa kraja poznate staze.

Gledao sam kako na rubu svijeta do kojeg moj pogled dopire nestaju oblici i svjetlost… tamo negdje u mraku ostajao je svijet obojen dječijom radoznalošću. Često bih zamolio djeda da idemo šetati šumom ali on bi samo ćutke odmahnuo glavom i nastavio gladiti bradu. Kad sam imao koju godinu više, objasnio mi je kako su tamo minska polja i tragovi minulog rata, pa je bolje držati se poznatih staza. Bio je isti čovjek i u šumi i životu. Nije volio raditi stvari koje nije razumio pa se držio poznatih puteva svih devedeset i kusur godina.

- Ovdje je nekada bilo mnogo ljepše, izgovorih sklopljenih očiju. Bar je tako izgledalo očima djeteta. Mjesto je imalo dušu, karakter… ne znam ti to opisati ali sada je sve nekako blijedo. Ni boje nisu kao nekada.

- Možda, stvari se mijenjaju s vremenom. A možda si ti taj koji se promijenio.

- Za jednog studenta ekonomije, dobro ti ide filozofija. Otkud ti ovdje uopšte?

- Donijela nas nostalgija mog oca. Prije par mjeseci mu je umro djed, a on se rodio baš negdje ovdje pa je otac odlučio da je jedino ispravno da ga tu i sahrani. Kasnije je osjetio neku povezanost sa ovim mjestom pa smo napravili vikendicu i eto, tako. Nego ajde da prošetamo preko brda gore, moraš mi pričati šta ima u tom tvom Sarajevu.

Njen osmijeh je u sebi imao nešto poznato… kao da sam ga već negdje vidio iako nisam. I kao da smo već vodili ovaj razgovor. Iako nismo. Roj svitaca koji poludi u stomaku kad god mi dodirne ruku pokušava nešto da mi kaže ali mi muškarci smo često suviše glupi da bi slušali insekte.

- Hoćeš da odemo do baba Mire? Moj tata kaže da je ona najtužnija osoba koju je ikad vidio. Ti i ona bi se trebali odlično slagati.

- Opa, provincijalka sa smislom za humor. Nisam tužan, samo me ovo mjesto svaki put podsjeti na djeda pa nekako zaboravim na riječi. Kao da mu ćutanjem odajem poštovanje, takav me neki osjećaj uzme.

- Čekaj, pričao si mi mnogo o djedu. Gdje je baka u svemu tome?

- O tome ćeš morati pitati mog starog, ja se nje baš slabo sjećam. Umrla je kad sam imao možda pet godina. Stari kaže da je djed dvije godine svaki dan sjedio pod orahom kojeg su njih dvoje skupa zasadili, i pisao poeziju u neki crni rokovnik. A kada je završio, više nikada tu nije sjeo. Nije volio da ga posjećuju a i kada bi došli, on bi uglavnom ćutao. Onda je mati jednog ljeta predložila da mene pošalju kod njega na selo, računajući da će mi dobro doći da osjetim i takav način života. I eto, tako. U početku smo uglavnom obojica ćutali, a onda me jedne večeri našao kako na balkonu čitam njegov crni rokovnik i tu negdje smo postali bliski.

- Ah, pa to mi moraš pričati. O čemu je pisao u rokovniku?

- O prošlosti uglavnom. Bio je tu i poneki crtež planinskih pejzaža ili dvoje ljudi koji se drže za ruke dok sjede pod drvetom. Pravi mali dnevnik može se reći. I vidiš, ni jednom nije baku pomenuo imenom… uvijek je pisao “mila“ kada joj se obraćao. Nije bilo nekih nasumičnih priča jer je čitav rokovnik bio napisan kao jedno veliko pismo njoj. Pričao joj je kako se osjeća, kakav je rod voća te sezone i kako je orah svake godine sve širi. Poneka stranica bi imala tragove umrljane tinte, kao da su neke kapljice pale po papiru, a na svakoj su stajali njegnovi i njeni inicijali. Možeš pročitati ako budeš htjela, uvijek ga nosim sa sobom.

- Obavezno, rekla je nasmiješivsi se, svratit ćemo do tebe na kraju šetnje. A onda me opet uzela za ruku i krenula preko livade. Luđakinja, pomislim. Kako to da joj nikada ne zafali osmijeha?

……………………………………………………………………………………………………………..

U spavaćoj sobi je cijeli zid bio prekriven prašnjavim policama pretrpanim knjigama, samo je jedna uska polica na sredini bila skoro prazna. Na njoj jedino crni rokovnik i pored njega pero umotano u vezenu maramicu. Rekla je kako nikad nije vidjela sobu sa toliko duše, i skoro svaku knjigu koju je mogla dohvatiti, dodirnula je prstima. Uzela je rokovnik sa police i prišla prozoru sobe, držeći ga stisnutog uz grudi. Na trenutak je zaćutala.

Prozor je gledao na veliki voćnjak iznad kojeg se provlačilo par tankih zraka sunca koje bi svakog časa mogle utihnuti. Daleko iza voćnjaka, tamo u svijetu u kojem živi baba Mira, sunce je tiho nestajalo za debelim brdom. Okrenuvši se prema meni, pogledala me kao djevojčica koja je upravo smislila neku vragoliju, i sitnim korakom potrčala prema hodniku vodeći me za ruku.

Pratio sam je pazeći da glavom ne zakačim neku granu drveta ili se ne spotaknem pa izblamiram, a ona je jurila nasmijana i odlučna. Srce je lupalo kao mahnito i jedva sam vidio kuda idem. Napokon, izašli smo na čistinu. Na sredini voćnjaka veliki orah i u njegovom stablu, jedva primijetno udubljenje kojeg su oblikovala djedova leđa tokom godina. Odmori se, rekla je pogledavši me ozbiljno kao da mi naređuje. I sjeo sam tako na hladnu travu naslonivši leđa na mjesto gdje su nekada bila djedova.

A ona se samo nasmijala, pažljivo prebacila kosu preko jednog ramena i sjela ispred mene naslonivši mi se leđima na grudi. U krilu je držala djedov rokovnik otvoren na prvoj stranici, i počela čitati na glas. Sunce je već zalazilo i spuštalo noć na voćnjak, a na odlomljenom vrhu grane oraha visio je fenjer. Djed je mislio na sve, pomislim uz osmijeh.

Noć je bila topla, jedna od onih u kojima se sklopljenih očiju može zaspati u sigurnim rukama. Žućkasto svjetlo fenjera padalo je na stranice i njene prste na njima. Negdje u daljini cvrkut ptica i poznati huk lišća i rastinja iz šume… negdje u meni djedov nasmijani lik dok njen mekani glas izgovara posljednje riječi zapisane u rokovniku.

“Mila, neka se naša ljubav ponovo dogodi.“

Život je čudan, zar ne? U jednom trenutku ti se učini da si sve shvatio ili napokon počneš da planiraš nešto, obuzme te uzbuđenje i pomisliš da znaš kuda ideš, ali tada odjednom staza skrene, putokazi se promene, vetar promeni smer, sever je iznenada na jugu, zapad na istoku, a ti si izgubljen. Tako je lako izgubiti put, izgubiti smer.
—  Na kraju duge; Sesilija Ahern

Pricaj mi o vremenu
i zasto ne volis kisu,
Pricaj mi o hrani
koju najvise volis,
Pricaj mi o svojim snovima
koje nikome nisi otkrio,
Pricaj mi o planovima za buducnost,
i dodaj me u njih,
Pricaj mi o svojoj proslosti,
kako te promijenila,
Pricaj mi o svojim borbama i oziljcima koji su ostali poslije njih,
Pricaj mi o svom omiljenom putovanju, i omiljenom gradu,
Pricaj mi o svom djetinjstvu i najboljim drugovima,
Pricaj mi o tom salu koji nosis, gdje si ga kupio i kad,
Pricaj mi o svom najdrazem filmu, i omiljenim filmskim frazama,
Pricaj mi o muzici koju slusas, i pjesmama koje volis,
Pricaj mi o greskama za koje se kajes,
Pricaj mi o Bogu, sta za tebe znaci On,
Pricaj mi o svim sportovima koje si isprobao, a nisu ti se dopali,
Pricaj mi o svom prvom pijanstvu, i mamurnom jutru,
Pricaj mi o svojoj prvoj ljubavi, volis li ju jos,
Pricaj mi o necemu sto jako zelis ostvariti, ali ne znas kako,
Pricaj mi o svojoj porodici, i najboljim prijateljima,
Pricaj mi o uspomenama iz srednje skole, i o maturskoj veceri,
Pricaj mi o svom omiljenom odjevnom predmetu, i parfemu koji nosis,
Pricaj mi kako se bojis starosti i staza zivotnih.

Pricaj mi sve,
nahrani me.

Dušo, ti imaš 16, a ponašaš se kao da ti je 30 i nešto. Sve ćeš stići, vjeruj mi. Stići ćeš da budeš i voljena, i mažena, i tražena. Stići ćeš da budeš i odbačena, i zaboravljena, i ničija. Stići ćeš da budeš i nečija djevojka, žena, majka, a na kraju i nečija udovica. Bićeš sve to, bićeš i mnogo toga drugog. Ali budi još malo djevojčica! Još samo malo. Ne žuri, posebno ne u pogrešnom smjeru. Ne moraš odmah da se skidaš na prvom sastanku. Ne moraš naslagama šminke da skrivaš svoju ljepotu. Ne moraš da pobjediš svakoga u ispijanju piva. Ne moraš svima da saspeš sve što misliš u lice. Život se čini kratkim, tek na kraju. Tek kada se razmišlja o zvucima posljednjeg marša. U tvojim godinama je svaka staza nagazna mina. Ne stvaraj rane na svakoj. Znam da bi htjela sve, sada i odmah. Znam da su ti potrebni aplauzi i priznanja, ali nisu sve nagrade za ponos. Neko ti daje, da bi ti uzeo. Većina te hvali, da bi te imala. Ne žuri, ne ubrzavaj svoj pješčanik vremena. Ne juri za vozovima koji su drugima namjenjeni. Ne odriči se tek tako snova i igračaka! Vrlo lako i sama možeš postati nečija igračka. Ne stidi se svoje mladosti. Ako se stidiš onog najljepšeg što imaš, šta li će tek biti sa odraslim godinama koje dolaze? Budi još malo djevojčica. Još samo malo. A život neće da pobjegne. Doći će, bojim se, godine kada ćeš ti poželjeti da pobjegneš od njega. I zato čuvaj ono najljepše što imaš, svoju mladost i svoje nade..
Dušo ti imaš šesnaest a ponašaš se kao da ti je trideset i nešto.
Sve ćeš stići, veruj mi.
Stići ćeš da budeš i voljena, i mažena, i tražena.
Stići ćeš da budeš i odbačena, i zaboravljena, i ničija.
Stići ćeš da budeš i nečija devojka, žena, majka, a na kraju i nečija udovica.
Bićeš sve to, bićeš i mnogo toga drugog.
Ali budi još malo devojčica…
Ne žuri, posebno ne u pogrešnom smeru…
Ne moraš odmah da se skidaš na prvom sastanku.
Ne moraš naslagama šminke da skrivaš svoju mladost.
Ne moraš da pobediš svakoga u ispijanju piva.
Ne moraš svima da saspeš sve što misliš u lice.
Život se čini kratkim, tek na kraju
Tek kada se razmišlja o zvucima poslednjeg marša.
U tvojim godinama je svaka staza nagazna mina.
Ne stvaraj rane na svakoj…
Znam da bi htela sve, sada i odmah.
Znam da su ti potrebni aplauzi i priznanja.
Ali nisu sve nagrade za ponos…
Neko ti daje da bi ti uzeo…
Većina te hvali da bi te imala…
Ne žuri, ne ubrzavaj svoj peščanik vremena.
Ne juri za vozovima koji su drugima namenjeni.
Ne odriči se tek tako snova i igračaka
Vrlo lako i sama možeš postati nečija igračka…
Ne stidi se svoje mladosti
Ako se stidiš onog najlepšeg što imaš
Šta li će tek biti sa odraslim godinama koje dolaze?
Budi još malo devojčica…
Još samo malo…
—  Stefan Simić
Izgledao je predivno i žene su ga krišom gledale gde god da odemo, očiju punih čežnje… sve dok se ne bi okrenuo ka meni - tada se čežnja pretvarala u zavist.
—  Jamajska staza - Samanta Jang
Naljutio sam se na nju i posvađali smo se. Mrzeo sam da se svađam sa njom. Bila je veoma blaga devojčica. Plakala je dok se svađa, pa se zbog toga osećaš kao govno. Svađali smo se i ona je plakala i ja sam je poljubio kako bih joj stavio do znanja da mi je žao.
—  Samanta Jang - Jamajska staza
Bila sam ljuta na njega. Ne zbog sitnih omaški, tu i tamo.
Već zato što je upravo izgovorio nešto divno. Gledajući ga, osetila sam slatku bol u grudima. Krv mi jeproključala, a prsti skupili u pesnice. Nateraće me da se zaljubim u njega.
—  Jamajska staza - Samanta Jang
Devojka koja tek treba da napuni sedamnaest godina ima bogatiji ljubavni život od mene.
“To je baš depresivno”, promrmljala sam silazeći niz stepenice.
—  Jamajska staza - Samanta Jang
Neko vreme smo ležali tako, ne govoreći ni reč, dok mi se san nije prikrao.
Osetivši to, okrenuo nas je na bok, moja leđa uz njegove grudi, njegova ruka preko mog struka, njegove noge prepletene sa mojima. I zajedno smo istog trena utonuli u stanje apsolutnog mira.
—  Samanta Jang - Jamajska staza