sretnem

Kratka biografija

Nije važno
kako se zovem.
Rođena sam
jednog kišnog dana
u sred leta.
Mama kaže da su svi
bili iznenađeni.
Kišom,
ne sa mnom.
Kiši nije mesto
u sred leta.
Bila sam debela beba,
ćelava do svoje
treće godine
i mama mi je rekla
kako su svi mislili
da sam dečak.
Zato oduvek imam probušene uši.
Kad sam malo porasla
gotovo me nije ni bilo.
Volela sam plavu boju,
jer su sve druge devojčice
volele rozu
i želela sam da budem
advokatica
dok su svi sanjali
o glumi
i pevanju.
Volela sam da nosim
dva repića,
kao Pipi
sve dok mi
jedan dečko,
meni potpuno nepoznat
nije rekao
“Kako ti imaš klempave uši”
Nikada više
nisam nosila
dva repića.
Sviđao mi se neki dečak
smeđih očiju,
plave kose
i najlepšeg osmeha na svetu.
Sretnem ga nekad u prolazu
ćelavog,
tužnog,
izgubljenog
i on uvek nosi
duge rukave.
Mislila sam da nisam lepa
i da je lepota
jedino što se računa.
Mrzela sam sve koji mi priđu
i kovala neke
teorije zavere
jer sebi nisam bila dovoljna.
Danas opet
pada kiša.
Volim boju trule višnje,
čisto onako.
Ne znam šta ću biti
kad porastem.
Volim i nekog visokog
i crnog
sa najlepšim osmehom na svetu.
Volim i sebe.
Sebe od pre,
sebe danas
i sebe sutra.
A ako to ne valja
ostaću crna ovca
do kraja života.

Sanjar

Šta ako ti kažem

Da satima biram košulju koju ću obući u grad samo zato što bi me ti mogla vidjeti

Ja koji znam jedino za majice sa mrljama od dezodoransa i hrane nepoznatog porijekla

Postao sam sređen i prestao smrditi na introvertnost.

Šta ako ti kažem

Da sam upisao kurs gitare samo da bih naučio svirati pjesmu koju si jednom pjevušila na tramvajskoj

Da sam počeo slušati narodnjake i izlaziti na sva ta mjesta gdje se okupljaju oni

Kojima nikad ne bi palo na pamet da razmišljaju o potrebi našeg postojanja u savršeno uređenom ekosistemu,

Šta ako ti kažem da sam na trenutke postajao opsjednut tvojim trepavicama

Šta ako ti kažem da sam već odabrao mjesto i vrijeme našeg vjenčanja i da sam

Duboko i posvećeno bio zabrinut da bi taj dan mogla pasti kiša i ukvasiti ti haljinu dok mi prilaziš

Šta ako ti kažem

Da sam našao čovjeka koji će me naučiti plesati

Mene koji imam dvije lijeve noge, obje polomljene na mjestima gdje bi trebao biti osjećaj za ritam,

Šta ako ti kažem da svaki put kad te sretnem, zurim u tvoje prste i zamišljam kako sviraš klavir

A onda pogledom mjerim njihovu debljinu ne bi li znao odabrati odgovarajući prsten?

Šta ako ti kažem da naši sinovi i naše kćer već imaju imena a nisu ni došle godine u kojima se trebaju roditi?

Sagradio sam im kuću i ljuljašku i ljutim se jer ne vole moju poeziju a ti misliš da sam pomahnitao

Šta ako ti kažem da smo sretni i da postojimo

Baš ovakvi kakvi jesmo?

Naše su čudne duše preživjele dušmanski svijet i inate se kad god čuju šapate u pozadini

Šta ako ti kažem

Da postoje bar tri psihijatra i još toliko klinika koje me smatraju zrelim za terapiju

Šta ako ti kažem da si predmet mojih opsesija, da nema ničeg normalnog u načinu na koji te maštam

Šta ako ti kažem

Da svaku večer umirem i ne žalim za godinama potrošenim na obožavanje tvojih koljena

Da se svako jutro ponovo rađam i tijelo mi trni za tvojim tijelom i sve bih da vičem tvoje ime sa krovova ali

Svijet neće razumjeti i one će bolnice ponovo pozvati moje ime.

Šta ako ti kažem

Da vjerujem u Boga samo zato što nema drugog objašnjenja za tvoju ljepotu, šta ako ti kažem

Da se bojim da nećeš živjeti vječno

Šta ako sam čitao knjige o reinkarnaciji i tražio dokaze da sam te već volio u svakom od prošlih života?

Šta ako ti kažem

Da sam tvoj svime što imam, šta ako me nije briga

Što život prolazi a ja stojim u redu muškaraca koji samo maštaju o tebi, šta ako

Nema ničeg posebnog u ovom što osjećam, šta ako

Nikad nećeš pročitati ni jednu pjesmu o tebi a toliko ih je da bi od njih mogao napraviti vatru

Dovoljno veliku da u njoj izgorim i postanem pepeo

Kojeg ćeš u januarsko jutro prosuti po ledu i njime gaziti?

Šta ako se i dalje nadam, šta ako sve ovo postoji

Samo za nas?

Ćao. Ne znam da li je ovo još uvijek tvoj broj… Htjela bi da znam Kako si i Gdje si. Možda si me zaboravio a možda ne. Ako poželiš javi se … “
- Poruka na telefonu i broj dobro poznat bez imena, a nekad je pisalo "Život moj”
Došao sam kući …preskočio onih par stepenica koje su mogle glave da me koštaju kad sam prije žurio kući da pročitam njene poruke …
Napravio sam kafu i dugo tržao telefon u ruci. A onda nazvao…
- Halo, ja sam.
Mislila sam da nećeš nazvati …
- Mislio sam i ja si me već odavno zaboravila.
Teško ide, vrijeme ne briše… samo urezuje još dublje u sjećanje.
Kako si i gdje si?
-Dobro sam, mnogo putujem. Ne drzi me ni vrijeme ni grad.
A neka osoba?
- Ni osoba….
Nit ono za šta si nekad živio?
- Ni ljubav me ne drži… il nisu dovoljno jake, il ja premalo zavolim.
- A ti ? Šta je s tobom … Ne čujem ništa o tebi, ne pitam. Ne dolazim već odavno tamo gdje si ti …
Ja… Dobro sam. Znaš već kako ide…
-Ne znam. Kako ide?
Dan ti brzo proleti. Djeca, obaveze…
- A tako, vjerujem da je lijepo i ako ne znam kako je…
- Jesi naučila konačno da kuhaš? Valjda se više ne boje kao nekad da ih potruješ?
Gade, sjećaš se …
- Ne zaboravljam, nisam taj tip čovjeka.
Ne znam kakav si postao, ali se sjećam kakav si bio.
- Tu i tamo, isti. Poneka prosjeda vlas, ništa pametniji.
- Kakav je taj tvoj …
Dobar i sve je osim moj…
-Ne ide?
Ne zalim se, gura se nekako. Brakovi ko brakovi. Nikad nije kako zamišljaš.
- Tvoj izbor je bio…
Nisi se baš ni borio drugačije da bude…
- Šta drugo da uradiš nego da ljude prepustiš njihovom izboru.
- Voliš li ga?
Djecu sam mu rodila.
- Nit prva ni zadnja što je rodila onom koga nije voljela …
Pusti mene, a ti ? Pričaj da li stvarno si sam il’ ipak ima neka… Ti nikad nisi bio bez žena, s njima si umjeo odlično.
-Ja s njima da, al ne i ona sa mnom… Oduvijek su pravile iste greške. Mjenjale kralja za pijuna, ajd i da je pijun, već na kraju konj bude.
Ne provaljuj, uozbilji se bolan. Stariš a još si vrag…
- Sam sam, ne znam ni ja zašto. Ne snalazim se, nešto mi se ne da. Kaže mater da su godine, valjda neki rok promašio. Ne čudi me, ja sam uvijek naopak bio… i uvijek bi kasnio.
Šta da ti kažem, godine ti idu. Zaboravi šta je bilo, vrijeme je da se krene naprijed.
- Da te zaboravim? Teško…
- A trudio sam se … Nisam te zaboravio i ako je prošlo mnogo vremena. Sjetim te se cesto, zanimalo me je uvijek da li si sretna il’ se kaješ … Ne zovem, jer nemam šta da ti kažem. Strah me da poziv iz prošlosti ne pokvari budućnost…
Dugo sam se lagao da si kao ostale, a nisi. I ako si uradila gore nego što je ijedna. Sličnu ti nisam trazio, ne bi ja podnjeo još jedno razočarenje kad bi saznao da si neponovljiva…
Volio bi da si ostala… Smiješno je znaš…
- Šta?
Da si ostala, nijedna ti ne bi bila prijetna da te prevarim. Ovako, ti si svakoj prijetnja. Tebe nikad nisam mogao ni sa jednom, a svaku bi s tobom…
-Budalo…
Znaš još uvijek te …
I onda taj zvuk prekinute linije … Tišina.
“Obećani nastavak, na brzinu je napisano tako da ne zamjerite”
Nazvao sam je opet…
Još uvijek te volim, znaš. Volim …
- I šta ja imam od toga? Šta imaš ti od toga?
Ništa. Ja nemam, nemaš ni ti, Osim nekog ko se za tebe moli… i uzalud te voli.
-Trebao si da me voliš djelima i da se boriš. I ne bi se sad molio…
-Ti se ne bi molio, ja se ne bi proklinjala.
Mogli smo baš sve… znaš.
- Mogli? Ti nisi mogao preko ponosa da pređeš… a spominješ to sve.
- Nisi se borio, nisi…
- Sjećaš se, jednom da sam ti rekla. Nemoj da pretjeruješ, da tjeraš inat jer ja cu jednom i to biće dovoljno za oboje.
Pa si mu rekla Da …
- Ne odmah, znaš. Dugo sam čekala poziv, praznu poruku bilo šta, bilo koji znak da ti oprostim, da nastavim da te volim i da ljubim te kao prvi put da mi je.
- Niti poziva, a ni poruke. Tišina i samoća, nadanje i vjerovanje u čuda koja su me upropastila. Sve su to bili znakovi, al znakovi da krenem dalje.
- I kad sam mu izgovorila Da, nadala sam se.
Nadala se…
Čemu?
-Tebi
Bio bi znak da moja ljubav nije uzalud …
Pobjegla bi?
- Pobjegla bi…
- I ne ne volim ga i nisam nikad. Desio se kad je trebao. Poštivao, ušivao gdje si ti rezao. Platio za sve tvoje greške, ali je ostao.
- Ponekad znaš treba isključiti emocije. Treba čovjek da ode onom ko ga zaslužuje, ne onom koga voli.
A ovaj poziv?
- Šta s njim?
Šta znači?
- On se morao desiti, dugo me je gušio. Dugo je srce tražilo, da te čuje da vidi gdje si i kako si. Ubijalo je što ne znaš gdje je i kako je onaj zbog koga si nekad disao.
- Ti još uvijek mene kriviš? Još sam za sve kriva… Kriva sam bila uz tebe, kriva kad sam otišla od tebe.
- Misliš lako je bilo? Skupiti se iz ničeg i otići. Ti ne znaš koliko ljubav mora biti jaka da odeš i poželiš sreću onom koga voliš uz nekog drugog….
- Ti ne znaš kako je od dječaka praviti muškarca, ne znaš kako je se tješiti noćima da si voljen. Kako je umišljati da si voljen. Ne znaš ti to… jer ti si bio voljen a neko je bio zapostavljen. Taj neko sam ja… Za
Zar sam bio toliko loš?
- Bio si mlad.
Zar sam bio toliko loš.
- Bio si moj. MOJ. I najgori bio si MOJ. I do neba loš, voljela sam te.
Zašto si otišla?
- Da bi preživjela…
Reci mi zašto si otišla?
- Jer sam sebe zavoljela… a mrzila sam se zbog tebe. Što nisam rođena kao ti, da mi ljubav s neba padne, da me vole i kad ne zaslužujem. Da me vole koliko ih bolim.
I šta sad?
- Ništa. Zadnji put, zadnji poziv…
Da se kao čovjek oprostiš?
- Kao čovjek…
Znaš, doći ću… u taj grad. Godinama nisam bio, ali doći ću.
Preboljeću te ili ću naučit da odglumim da jesam…
- Ne znam šta si čekao do sad, dođi. Griješio si, pogriješila sam za oboje. Dođi i naplati mi da i ja krenem kao svi ljudi normalno živjeti…
- Ti ćeš uvijek reći da te nisam voljela. Ne dao Bog da saznaš koliko jako moraš voljeti nekoga da bi za njegovo dobro otišao…
- Uvijek će biti jedna istina, a dvije priče. Neka svako svoju izmisli da mu bude lakše… Moja je da se nisi borio, tvoja je da te nisam voljela.
Doći ću…
I želio bi da te sretnem.
Na istoj strani ulice… da ne možeš pobjeći, da ne možeš preći na drugu stranu.
I sve što želim da ti kažem jednog dana kad te sretnem biće
Vidiš li sad…
Oči pune, a duša prazna…
— 

Mikail Mihajlov (MiKail)

jedan od najboljih tekstova ikad!

transmundaned

Pustio sam te prebrzo. A nisam htio, stvarno nisam. Samo sam ja čovjek koji je stvoren da unistava sve što jednom dotakne. Gdje god da se pojavim, prati me loša sreća. Milion puta sam htio da te nazovem, i sada se kajem što nisam. Možda bi mi pomogla da promijenim svoj život. Znam da si jednom htjela, ali ti nisam dopustio ni blizu. Bojao sam se da me ne zamrziš. Možda se sada i ne sjećaš kakav sam bio. Ko zna, možda imaš nekoga koga nije bilo strah da te čuva. Tražio sam te po mnogim gradovima, ali nisam našao ništa. Zaboravila si mjesta na koja smo trebali da idemo zajedno. Pomišljao sam, možda si sa nekim tamo u tom nekom gradu pa ćemo se sresti. Prokleto sam želio da te sretnem, makar to bio i neko koga voliš.

Smuvali se kao klinci na početku srednje, cijele dane provodili zajedno, posle 4 godine veze čak počeli da planiramo i budućnost, klinci, ali mnogo zreliji, shvatali smo se, sudbina, ona odlazi na drugi kraj svijeta, nije moglo više. Riješio sam da više nikada ne čujem ništa o njoj, ja na faks, odvojio se od svih, dobijem priliku i odem u inostranstvo. 5 godina, i nijedan dan nije prošao da ne pomislim na nju, ali izblijede sjećanja. Našao super posao, sredio život potpuno, i posle 10 godina se vraćam u rodni grad da vidim moje. Idem ulicom, sjećanja naviru, i na mjestu gdje sam je prvi put poljubio, sretnem je, vodi malu djevojčicu za ruku, koliko samo liči na nju. Stojimo na par koraka i gledamo jedno u drugo, suze mi naviru, a sjećanja samo lete dok jedva stojim na nogama. I kroz suze mi kaže: reci nešto, samo da ti čujem glas još jednom. Samo sam uspio da kažem: Lijepa si kao i onog dana kad sam te izgubio. Pogledao sam još jednom malog anđela pored nje. Jedan dio mene je umro.
—  Ispovesti.com
LUNA

Zvoni telefon jutros oko osam. Pozivaoc nema pojma da sam sinoć popio previše Ohare i da će samo da mi napravi zemljotres u glavi. Nastavlja da zvoni. Prevrnem se, napipam skalameriju i nekako naciljam zelenu slušalicu.

-Mmda?

Tišina, uz neko šuštanje u pozadini. Možda su smetnje u vezi, ili je neko pogriješio.

-‘alo, jel me čujete?

Opet ništa. E jebeš ga kosmose, naručiš mi pogrešan broj u mamurnu subotu, a kad alarm treba da me budi na posao - onda kasniš. Pamtim ti ovo.

Gurnem telefon pod jastuk i mrtav ozbiljan se zakunem da ću ga baciti u wc šolju ako opet zazvoni. Bih da zaspim al’ ne ide. Pošto sam radoznao k'o baba na prozoru solitera preko puta, ne izdržim ni tri minute. Uzmem telefon, nađem broj pozivaoca. Nepoznat.

Nazovem, stavim telefon između uha i jastuka i razmišljam kako neko s druge strane linije zuri u telefon razmišljajući da li da se javi. Ništa, uzalud zvoni. Telekom me izbaci nakon tridesetak sekundi a ja zadrijemem ležeći tako na telefonu i jastuku istovremeno. Zaspim.

Probudim se sahatak kasnije sa utisnutim telefonom u obrazu. Lice utrnulo, glava za dva broja veća. Ova subota sve više liči na međunarodni dan zajebavanja Saše… Umijem se, skrham sebi neku instant Jakobs kafu, ili kako se već zove, pošto mi mrsko provesti čitavu proceduru bosanske kafe. Mati da me vidi, bila bi ponosna.

Otvorim prozor i skeniram grad. Sve je tamo gdje sam ga i ostavio. Sunce se počelo izvlačiti iza Trebevića, komšijin Ford i dalje izlupan od onda kad ga je žena uhvatila s ljubavnicom pa poslala neke tipove da ga demoliraju a dole u parku djevojka iz susjedne zgrade.

Samo je subotom tu. Negdje oko devet sjedne na uvijek istu ljuljašku i nervira me jer je ne koristi za ono za šta je namijenjena. Samo sjedi tu i čita nekakvu debelu knjigu. Mora da je Tolstoj ili neki drugi Rus, samo oni mogu biti toliko temeljiti. Uglavnom, provede tu sahatak bez da se i jednom zaljulja i to me kopka. Kako to da u njoj nema one dječije želje da poleti? Ako se kad na ljuljaški pored nje neko pridruži, ona bez riječi ustane i pređe na neku klupu na kojoj može biti sama. Ima nešto čudno u njoj, intrigira me. Naravno, ne dovoljno da jednu subotu siđem dole i razgovaram s njom. Nema šanse.

Helem, gledam je s prozora dok srčem bućkuriš od Jakobsa kad telefon opet zazvoni. Isti broj.

-Dobro jutro, izvolite?

Ja kao formalan, za razliku od prošlog javljanja. Ni to, međutim, nije pomoglo. Opet tišina.

-Opet ništa? Pretpostavljam da je ovo neka šala, pošto je ovo drugi poziv bez riječi od jutros. Ovako ćemo. Ja ću te staviti na zvučnik i ostaviti vezu otvorenom dok pijem kafu. Nek’ ti ide račun ako ti se već s nekim šuti. Naravno, ako poželiš progovoriti, ja sam tu. Zvuči fer?

Tišina s druge strane mi daje potvrdan odgovor. Upalim opciju zvučnika na mobitelu, spustim ga na klupicu kraj prozora i stojim tu, tako. Uz zvuke šuštanja s druge strane linije posmatram djevojku u parku. Kako bi se osjećala da zna da neko s petog sprata upravo sada prati svaki njen pokret? Ne vjerujem da bi joj bilo drago.

Predaleko je da bih joj mogao razaznati crte lica. Sve što mogu vidjeti je plava kosa, farmerke i nekakva siva dukserica. Bar mislim da je to to. Vid mi je svakako loš na daljinu, pogotovo u mamurna jutra.

Prođe dvadeset minuta. Jedino što se promijenilo je količina kafe u mojoj šolji. Popio sve. Djevojka na ljuljaški prelistala par stranica, sunce malo više nego što je bilo kad sam tek otvorio prozor i dosta novih ljudi u parku. Kako su počele dolaziti porodice s djecom i psima, tako je i ona ustala i krenula prema svojoj zgradi. Koračajući tako, podigla je pogled prema meni i nešto je zasjalo.

Mislim da se nasmijala. Da li se nasmijala? Mislim da jeste. Sigurno sam vidio nekakav odsjaj, ali to je moglo biti bilo šta – naprimjer sunce koje se odbije od privjesak koji nosi oko vrata, ili svjetlost od nekog prozora susjedne zgrade… ali ja biram vjerovati da mi se nasmijala. Dakle, zna da je gledam? Osjećam se čudno.

Zatvorim prozor i u tom trenutku se veza prekine. Telefon zaćuti a mene uzme neka čudna jeza kroz kičmu. Nešto ne štima.

Dograbim telefon i nazovem onaj isti broj. Zazvoni tri puta, neko se javi. Šutim ja, šuti osoba s druge strane. Prođe tri minute, ja stojim na sred sobe bez da sam i jedan jedini mišić pomjerio. Slušam.

-„Do sljedeće subote onda“, reče mekani glas s druge strane linije. Veza se prekide a meni najednom hladno. To je ona, sto posto sam siguran i iz nekog razloga me strah. Mora da me zna. A ako ona zna mene, znam i ja nju. Možda smo se viđali u busu, možda na fakultetu, možda u Konzumu kad navečer kupujem sastojke za šejk.. možda smo čak nekad i razgovarali, možda se sudarili na semaforu i nasmijali se jedno drugom? A možda me neko zajebava.

Znate onu radoznalu babu u susjednom soliteru koju sam vam spomenuo? Kladim se da ni ona ne bi sišla u park sljedeće subote jer je čitava ta situacija previše čudna za normalnog insana. Ona ne bi, ja sam sišao.

Nije mi trebao alarm, nisam ni spavao. Kad je zazvonio, spreman sam ga dočekao i ugasio za pet stotinki. Spremio sam se i sišao u park. Pola sata prije njenog standardnog termina, naravno. Ako dođem prvi, manje je neugodno.

Stanem kod te duple ljuljaške, razgledam okolo da vidim ima li je. Nema. Sjednem na desnu, lijevu ostavim njoj. Gledam u te lance udaljene jedva dvadeset cenata i razmišljam kako će čudno biti tako sjediti kraj stranca. Postajem nervozan. Otvorim knjigu koju sam ponio ( Hronika ptice navijalice ) i počnem čitati samo da saberem svijest.

Knjiga govori o tipu kojeg je neka djevojka nagovorila da siđe u bunar. To je, kaže, najbolje mjesto za razmišljati. Tip siđe, djevojka izvuče merdevine kojima se spustio i otvor bunara poklopi nekim daskama tako da samo par tračaka svjetlosti upada unutra. S vremenom se čovjek u bunaru navikne voljeti mrak i beskonačnost koju njegove misli nalaze u toj vlažnoj rupi.

Pročitao sam dvadeset stranica kada se pojavila. Bez riječi, sjela je na ljuljašku pored mene i otvorila knjigu. Poput plime me zapljusnuo talas njenog parfema i ja sam zamalo pao na leđa s ljuljaške. Pogled sam, naravno, zakucao u knjigu. Jedino što sam uspio da vidim je da oko vrata nosi privjesak u obliku pera. Negdje sam to već vidio ali da me ubijete ne znam gdje.

I ona je čitala. Neka crna knjiga, vidio sam samo naličje kada je tek sjela. Svako malo sam bivao sve hrabriji pa dizao pogled ka njenom licu i tek kad sam je jasno pogledao - prepoznao sam je. Viđao sam je stotinu puta na svim mogućim mjestima. Jedna je od onih cura koje sretnem svako malo i put pomislim kako bih se trebao pozdraviti jer se tako često viđamo, ali nikad se ne pozdravim jer kontam – mislit će da sam debil. Tako, naravno, ispadam veći debil.

Otkud joj onda moj broj? Doduše, ima par poznatih crta na njenom licu ali znao bih da sam je negdje sreo. Možda mi samo liči na nekoga? Mrzim svoje sjećanje, nisam u stanju zapamtiti apsolutno ništa osim tekstova za pjesme koje mrzim. Eto kakav sam čovjek.

Desetak strana kasnije, ona sklopi knjigu. Sklopim i ja. Par minuta ćutimo, meni postane previše neugodno samo tako sjediti i cupkati nogama – pa se zaljuljam. U početku polako, pomjerajući se jedva primijetno a kasnije malo dalje, pa još dalje… dok se u jednom trenu nisam ljuljao poput dječaka od sedam godina, u punom luku. A ona se smijala.

Tako se glasno smijala, poput curice koja je istih godina kao dječak koji se ljulja. U jednom je trenu spustila knjigu na travu i malo po malo pomjerala stopala po pijesku ispod njih. Počela je da se ljulja. Doduše, ne krkanski kao što sam to ja radio, već sa više stila… elegantno, damski. Tu negdje ja skontam da pretjerujem pa usporim i krenem pratiti njen ritam.

Subota ujutro, deset sati. Dvoje odraslih ljudi u sred svojih dvadesetih sišli su u park i sada se ljuljaju, dok se djevojka smije na sav glas. Zamislite taj prizor.

Ako to nije sreća, ne znam šta jeste.

„Do sljedeće subote, Saša“, rekla je kad je odlazila. Njen glas mi je u trenu vratio sjećanja. Prije tačno petnaest godina, ta je djevojka sjedila sa mnom u trećoj klupi u četvrtom razredu osnovne škole. Imala je kratku kosu i nikad nismo razgovarali jer me učiteljica natjerala da sjedim s njom a ja želio nazad kod najboljeg druga. U petom razredu su odselili negdje i više je nisam viđao. Sve do ovog jutra.

„Do sljedeće subote Luna“, kažem i nastavim se ljuljati. Nasmijala se, ovaj put sam siguran.

I ima taj neki dečko koji mi se godinama unazad sviđao i sad kad ga sretnem ja se pogubim na par sekundi. Kao da zaboravim i gde sam i ko sam i šta sam i da dišem i, Bože.

Hoću da me se sećaš,
da se setiš svakog osmeha mog u trenutku dok sam te gledao,
da pamtiš naš prvi razgovor,
da se setiš suza koje si ispustila dok nisam bio pored tebe kao što sam i ja plakao bezbroj puta.
Hoću da se sećaš svakog nerazjašnjenog predela mašte u vezi nas,hoću da ta mašta i dalje boji unutrašnjost naših duša,
želim da se nasmeješ za jedno 10 godina kad se setiš nas.
Hoću da potajno sanjaš našu neispričanu priču,
da ideš novim i lepšim putevima,
ali da nikada ne zaboraviš naš put mladosti i odrastanja,
nemoj da staješ i da se vraćaš,da bežiš ako ti nešto nije krenulo odmah dobro,
ja to znam,baš zato što sam ja odustao od onog puta koji je vodio tebi,
a mislim da i ti vrlo dobro znaš.
Želim da te sretnem jednom i da shvatim da si ostala ista.
Želim da shvatiš da sam bio jedna od onih stvari koje si ti želela i isto tako i ti meni,
želim da znaš da ću te u kasnim satima grliti i ljubiti i čuvaj taj deo misli za mene,kao što i ja polovinu života čuvam za tebe.
Šta su to neodigrane ljubavi među zvezdama,to znamo samo ti i ja,
zar ne?
—  Sve o tebi jednog dana pročitaćeš u mojim ispisanim mislima. ♡

Ne pamtim koliko je dana prošlo od našeg zadnjeg susreta. Težinu brojeva teže bih podnio, zbog toga ne pamtim datume.  Ali pamtim ono što je, možda, i bitnije od svega. Pamtim koliko sam bio voljen. Još uvijek pamtim naš posljednji zagrljaj, koji me svakim danom boli, sve više i više. Da sam barem znao, da je zaista posljednji. Duže bih te grlio. Zapravo razum zna, da sam znao da je posljednji, nikada te iz njega ne bih pustio. Zauvijek bih stajao na uglu ulice grleći tebe. Sve svoje sam ostavio na uglu te ulice. Znaš, ponekad u bujici mojih misli naletim na pitanje  šta ako te sretnem jednog dana? Ne, nećeš probuditi sve one osjećaje, jer ne možeš probuditi ono što nije nikada zaspalo, zar ne? Pitam se da li bi mi dozvolila da te zagrlim, i da li bi ti zagrlila mene? Da li bih znao ponovo da uzmem cijeli svoj svijet u ove dvije ruke? Da li bih imao hrabrosti tada da ti priznam, sve ono o čemu danima šutim? Da li bi u tvojim očima ponovo pronašao svoj lik? Plašim se dana u kojem ću te sresti. Plašim se da ću ostati skamenjen, kao onda na uglu ulice, kada si odlazila. Ne bih mogao da podnesem, da ti budem stranac uspomena.

Možda

Možda živiš s druge strane okeana

U nekoj od zemalja gdje je zakonom zabranjeno biti čudan.

Jutrom ideš u prodavnicu na kraju ulice

Radnik na kasi ti odabere najzrelije jabuke i ne skida pogled

Sa tvojih usana.

Ti naivno trpaš stvari u vrećicu i nasmiješ se

Pa se vraćaš kući nesvjesna svoje ljepote i osjećaja

Koje budiš u ljudima.


Ili si pak negdje sasvim blizu meni

Toliko blizu da te svakog dana mogu sresti

A samo da te sretnem, znao bih…

Možda si tu u ulici do moje, u onoj zgradi u kojoj živi deda Omer

Koji i zimi-ljeti nosi dugi mantil i šešir od dabrove dlake

I uvijek čita neke autore za koje ne znam.

Možda ga pozdraviš dok ulaziš u haustor

Kažeš da tog jutra baš dobro izgleda

I pomogneš mu da se popne do drugog sprata jer lift ne radi.

On ti zahvali dižući šešir sa glave

A ti požuriš uz stepenice lepršajući rubom haljine.


Šta ako već voliš nekog običnog

Jednog od onih muškaraca kojima je život sređen.

Uvijek je dobro obučen, čist.

Vozi dobar auto, radi od 9 do 5 i svaki put kada se vraća kući

U prodavnici kupi neku sitnicu za tebe.

Šta ako te čini dovoljno sretnom

Tek dovoljno da nisi svjesna da postojim

Tamo negdje?


Dovoljno nije dovoljno, dovraga s njim.


Možda si i sama

Čekaš da neko novi napravi propuh u tvom životu

Rastjera sve te teške mirise i useli sa novim namještajem.

Možda su te potrošili muškarci za jednu noć

Možda su te pokvarili varalice i lažovi

Možda iskrena ljubav

Možda ljubomora.

Možda si čak prestala vjerovati da ćeš me ikada sresti.


A hoćeš, jednog jutra ili večeri

U sred autobusa, dok se voziš na posljednje predavanje te sedmice

Krajem oka ćeš vidjeti da neki čudak na zadnjem sjedištu

Oborenog pogleda i razbacanih pramenova kose

Čita Kafku i smije se samom sebi.

Neće biti mnogo ali neće ti mnogo ni trebati

Upalit će se svi alarmi u tvom tijelu kada se sretnu pogledi

Pa ćeš preskočiti posljednje predavanje te sedmice.


Možda ćemo se mimoići dok prelazimo na crveno

A ti se budeš vraćala kući pokisla i bez šminke

Možda u kafani kiteći svirce na “Pukni zoro“

Možda u čekaonici hitne dok čekaš da pogledaju ogrebotinu na tvom koljenu.

Možda na samom kraju svijeta dok se planete sudaraju

U posljednjem času na Zemlji.

Bilo gdje, bilo kad.

Prepoznat ćeš me.


Reći ćeš mi svoje ime i ja ću tebi moje

Pokušat ćeš prekinuti niti što ti osmijeh drže razapetim

I ugasiti rumenilo na obrazima

A ja ću se praviti da ne primjećujem koliko si smotana

Lažirati samopouzdanje kao profesionalac

Pa te uzeti za ruku

I bit će normalno i poznato

Kao da se cijeli život vodimo za ruke

Vezani.


Pričat ćemo taj prvi dan jednako strasno kao i posljednji

Ja ću gutati tvoje riječi kao putnik u pustinji

Uvijek tražeći još.

Tebi će moja poezija biti nenadjebiva

Bolja od Bukowskog i Antića i svih tih gubitnika

Samo zato što je moja.

I umjet ćemo ono što drugi nisu umjeli

I bit ćemo ono što drugi nisu bili

Vidjet ćeš

Postoji jedan običan čovjek kojeg je Bog izlio tvojim kalupom.



Zajedno ćemo slaviti treći januar jer nam se može

Lutat ćemo parkovima tražeći klupu na kojoj se nismo ljubili

Ušunjat ćemo se u kino na obali u sred crno bijelog filma

I viknuti ko jebe Hičkoka

Pa prosuti kokice u zrak kao vatromet.

Učit ćemo salsu zajedno

Namjerno igrati pogrešno i nervirati instruktore

Poslat ćemo dovraga svakog ko kaže da Magi nije mis svijeta

Imat ćemo loše fore i glasno se smijati u tramvaju

Nećemo ustajati babama i nećemo imati karte.

Bježat ćemo od revizora i svega što je obično i ljudsko

Krit ćemo se od svitanja

Napraviti pećinu od jastuka i pokrivača i kačiti šarena svjetla

Cijepat ćemo stranice iz zbirki poezije

I lijepiti ih na stubove po Sarajevu

Postat ćemo slavni jer smo jedini par u gradu

Koji se vjenčao u trenerkama i medeni mjesec proveo

Lutajući svijetom birajući gradove gađanjem globusa pikadom

Oblijepit ćemo zidove spaveće sobe razglednicama

I mojim pjesmama i tvojim crtežima

Reći ćemo jebi se skupim namještajima i ukrasima

Koji su bijeli i avangarda

Jebo avangardu

Budit ćemo se pjevajući Štulića ili neku glupost

Komšija će nam psovati mater u ritmu udarca metle o plafon

I nas neće biti briga.



Živjet ćemo, kunem ti se, bolje nego iko ikada.

Čekaj me.

Kao tešim sebe da ću manje piti sad kad odem kući, a u stvari uvek kad izađem na piće sretnem nekoga ko me dugo nije video ili se vlasnici ovog kafića što smo uvek izlazile obraduju što nas vide ili upoznamo neke nove ljude i eto tako ja odem na kafu i vratim se pijana, jer nemam ja srca da odbijem besplatan alkohol

I sam rekao sam prošlost trebamo da pustimo sada mi tako fali, a više se i ne družimo,
ma više se i ne znamo svako na svoju stranu,
ne znam kako bi izgledalo da te sretnem u gradu,
fakat, ne znam šta bi rekao možda bi samo prošao, možda bi ko lud na mjestu ukopan ostao.
—  Klijen&Jala- Ožiljci

Tih par dana sam zaista pokušavao da te ne volim. Stalno sam ponavljao sebi da sam muškarac, da mogu da se igram sa osjećanjima kada god poželim. Ponavljao sam sebi da ću da te zaboravim, da ću otići sa prvom djevojkom koju sretnem na sva ona naša mjesta. Grlit ću je, ljubit ću je, obasipat ću je poklonima. Uvjeravao sam sebe da ću tako da te zaboravim. I zaista tih par dana bilo mi je zanimljivo da svoju pažnju poklanjam nekome ko nije ti. Uzvraćala mi je zagrljaje, poljubce, i redovno uzimala poklone koje sam joj davao. U tih par trenutaka koje sam provodio sa njom, zaista sam zaboravljao na tebe. Ali kada bih je ispratio, onako kao što sam nekada tebe, ostajao bi sam. Nisam tražio da mi se javi kada dođe kući, a iskreno ni ona nije tražila da se ja njoj javljam. Tada bi u moje misli opet dolazila ti. Znam, da bi ti tražila da ti se javim kada stignem kući, da budeš sigurna da sam dobro. Godilo mi je to da se brineš za mene. Ti ne bi marila za to, što bih svojim poljupcem skinuo karmin sa tvojih usana. Ne bih marila za to, što bi svojim zagrljajem izgužvao tvoju novu košulju. Bila bi razmazana, izgužvana, čupava, ali nasmijana, dok se ona durila na svaki pokret kojim bi kvario njen izgled. Shvatio sam da ne može da te zamjeni, ni ona, nijedna druga. Uzalud sam pokušavao da u svakoj pronađem nešto tvoje. Nijedna ti nije bila ni blizu. A zatim sam ponovo utjehu našao u alkoholu. Ispijao sam čašu za čašom, a na dnu svake čaše vidio sam tebe. Možda sam zbog toga toliko i pio, samo da bih te vidio. Noći bi provodio u kafani, a ranim jutrom odlazio bih na naša mjesta, tamo gdje smo bili sretni. Prisjećao sam se trenutaka kada si bila tu, kada je tvoja ruka bila u mojoj, i kada mi je to bilo sasvim dovoljno za sreću. Bio sam svjestan da sam sada sam, na mjestu koje još uvijek nazivam našim. Vikao sam iz sveg glasa, kao da sam želio da me čuješ i ti, na drugom kraju  grada, da te čekam,  da moja ruka čeka tvoju da te povedem u neka bolja vremena. Ti si zapravo moja slabost, koja mi daje snagu da prkosim svima i svemu u borbi za neke nove nas.

Lišće svuda po ulici. Zavrti se koji put kad vjetar zaigra. Hodam ulicom, razmišljam. Razmišljam šta bi bilo da te sretnem sada. Nakon toliko vremena. Baš sada. Nisam zaključila ništa. Vječno je to pitanje, ali srećom nije često.
Nikad nikome nisam rekao koliko sam te volio. Sve tvoje vrline i mane i sve ono što si ti i bila.
Nikad nikome i neću reći, pogotovo ne tebi ako te nekad sretnem.
Neko kao ti ne zaslužuje da zna koliko je bio voljen…i to zbog onog što si bila , a ne zbog onog što danas drugima odglumiš da si…
—  Mikail Mihajlov