sretn

Znaš li što bih ja? Da kuhamo. Svašta nešto. Navečer. Kada dođemo s posla, oboje mrtvi umorni. Ali sretni. Dvije sretne budale. Ti bi bila moja budala. “Budalica” bih te zvao. Ne bih, zapravo, jer mi to zvuči pregrubo, ti si mi nešto mnogo slađe od toga, zaslužuješ slađe nadimke. Zvao bih te “Ej ti” jer šta je slađe od tebe? Ništa. Je l’ da? Ti bi se nasmijala kao potvrdan odgovor uz silnu količinu snage uložene da ne pukneš od smijeha dok me gledaš kako ti ovo pričam, lice u lice. Zapravo ti ne bih gledao samo u lice, ali nema to veze. Tebi bi se svidjelo kuda idu moje oči. Tako se obožava žena, zar ne? Pitao bih te jer šta ja znam. I to bi mi morala pojasniti, možda i nacrtati, uglavnom morala bi mi potvrditi. Idemo dalje. Šta bi mi kuhali crtica spremali? Ne znam pojma. Vjerovatno bi ti morala donijeti i tu konačnu odluku, jer ja bez tebe ne bih ništa znao, kad jednom zvanično ti i ja postanemo mi. A meni smo mi oduvijek mi i bili. Ali nema to veze sada. Vratimo se na kuhanje, naše spremanje. Znači, mjesto radnje: kuhinja. Protagonisti: Ti i ja. Mi. Ne bi mi ništa skuhali, da se odmah razumijemo. Ja bih te gledao, ljubio povremeno, zapravo neprestano, pauza samo dok te grlim. Umornu glavu bih odmarao na tvom ramenu. Onda bih se trznuo odlučno, jer nećemo ovako ništa spremiti. Ti bi se uozbiljila, kao. Pronašla recept mog omiljenog kolača, jer moram to znati napraviti. Eto, to ćemo. Sad ćeš me naučiti. Fokusirali bi se. Spremili sve namirnice. I ja bih bio odlučan da sad dalje sve sam uradim. Onda bi ti u nekom trenutku gurnula svoj nosić gdje ne treba i dobacila nešto kao “što ne razbiješ jaja u onu malu posudicu, jer…(bla, bla)” i BOOM. Ja bih se naljutio. Kako se usuđuješ ti mene da učiš! Posle bi se mazili dok me ne odljutiš. Dosađivala bi mi. A ja bih svakih par minutica dobacio jedno oštro, autoritativno “Ej ti!”, koje bi postepeno izgubilo oštrinu, i završilo negdje na tvojim usnama. Umorni od poljubaca i maženja, krenuli bi u krevet, jer sutra treba i na posao. Otišli bi u kupatilo, da operemo zube, i ti da piškiš jer imaš minijaturan mjehur. Rugao bih ti se zbog toga jer si me oraspoložila. A onda, na putu do sobice naše bi vidjeli kuhinju i užasan nered. Pa ništa nismo napravili, i sve si ti kriva. Kaznio bih te. Samo bih te 15-20 puta poljubio pre nego ugasimo svjetla. Ne više! I dodao bih da sutra moraš da me naučiš kako da spremim taj moj kolač, duguješ mi. Malo bih ti zvocao, gunđao, i utonuo u san gunđajući. Ti bi šutjela i slušala poslušno. A onda, čim zaspim, poljubila bi me još jednom. Da tvoja bude zadnja, bezobraznice.

Amanet

Bio sam najtiši dječak u razredu, vječito zadubljen u nekakvu crnu teku koju sam krišom nosao u torbi i nikad je nikom nisam pokazivao. Sve do jednog popodneva kad me nastavnica bosanskog upratila kako šuškam stranicama ispod stola, pa mi naredila da istog trena ustanem i kažem joj šta čitam.

-   Poeziju nastavnice, izvinjavam se.

-   Ajde onda naglas, da svi čujemo.

Oborim glavu, zacrvenim se k'o mamine paprike koje je to jutro u cik zore zaljevala ali nastavnica ne odustaje. Moraš pa moraš. I bih ja, fakat bih pročitao da me nekakav suhi đavo nije stegao za grlo i ma koliko gledao onaj nevješto ispisani natpis „AZRA“, riječi su odbijale da krenu preko usana i odaju daidžinu tajnu.

……

Helem, poezija nije bila moja. U tim godinama nisam znao ni običnu lektiru svojski prepričati, kamoli napisati nešto poput čitave sveske pjesama. I da sam znao, za to nije bilo vremena pošto sam bio preokupiran pozicijom lijevog krilnog napadača u ekipi „Lokomotiva“, kako se naš novoformirani tim prozvao. Rivali „Trafo“, koji su živjeli u mahali sjeverno od glavne trafostanice, uspjeli su nagovoriti neke starije klince da se priključe njihovom timu uz obećanje da će uvijek igrati prvu postavu i nikad neće morati biti na golu, pa su zato naši treninzi bivali sve češći jer se trebalo ozbiljno pripremiti za jednog takvog protivnika.

Sred mojih priprema za mahalsku ligu, u goste smo otišli daidži Nailu, maminom najmlađem bratu. Nail bješe jedini načitan čovjek u našoj porodici i jedini koji je imao potencijala da postane nešto veliko. Taj potencijal nisu mogli da uguše ni rovovi na Treskavici, pa je u svaku od akcija sa sobom nosio crnu teku i pero kojeg mu je njegov nadređeni, general Bajrović, poklonio kada mu se ovaj požalio da nema čime da zapisuje stihove. General je bio veliki ljubitelj pisane riječi, pa je tako daidža dobio svoj mali izlaz iz pakla planinskih rovova.

Svaki put kada se tražio dobrovoljac za stražu, Nail bi dizao ruku toliko da je izgledao kao da će da dislocira rame i na radost svih njegovih saboraca, preuzimao je čuvanje rova dok oni spavaju. Zapalio bi cigaretu, na glavu natakario šljem i pisao poeziju o svojoj ljubavi koja ga, bio je siguran, čeka negdje u Sarajevu, živa i sigurna.

Bješe sam kraj rata, već nekoliko dana se nije čuo niti jedan ispaljeni metak a čete su se jedna po jedna polako povlačile. Vodili su se mirovni pregovori o kojima Nail ništa nije znao, pa se i dalje ponašao kao da se iza svakog drveta možda nalazi neprijatelj. Taj ga je pristup sačuvao tri godine rata, pa ga nije imao namjeru napuštati sve dok mu ne kažu da je vrijeme da preda oružje.

U srijedu su mu javili da je Azra živa. Neki njen rođak, kojeg su prije par mjeseci ranjenog odnijeli za Sarajevo, raspitivao se za njega jer ga je Azra zaklela svime što ima da Nailu nekako prenese da je živa i zdrava došla do Hrasnice, da je izbjeglički kamion naletio na minu ali da su i njegova sestra i njeni sinovi (burazer i ja) uspjeli preživjeti. Svi smo zajedno u Hrasnici, sve je uredu. Ima tome sigurno godina dana ali vijest je bila provjerena.

Naču to Nail pa skoči u nebesa, zagrli oblake i poče se smijati k'o mahnit. Trči redom po kampu, grli svakog od saboraca kojeg u putu sretne i onako raširenih očiju, kao da je u toj svesci potpisan mirovni sporazum o okončanju rata, prstima upire u korice i ponavlja: ČEKALA ME DRUGOVI, ČEKALA ME!

Taj isti dan javiše da se jedinica može povući sa Treskavice i da je vrijeme krenuti nazad prema Sarajevu. Rat je, kako vele njihovi nadređeni, priveden kraju i samo je pitanje vremena kad će mirovne snage natjerati jednu i drugu stranu da stave potpis na hartiju. Nail naravno, na čelu kolone, sa osmijehom razvezanim od lijevog do desnog uha, maršira i zvižduće neku melodiju koju bi vjerovatno jedino Azra umjela prepoznati – kad se u daljini začu eksplozija a po njima se sruči kiša metaka.

Vojnici u panici, general Bajrović pokušava da ih organizuje da krenu bježati ka šumi i tamo nađu sklonište ali mnogi od njih u šoku s ramena skidaju puške i pucaju u smjeru iz kojeg puca i neprijatelj. Naslijepo, gađavši u zrak, neki nisu potrajali ni dovoljno da zamijene prvu turu municije.

Nail se prvi dao u bjeg kao jelen koji je čuo šuštaj lišća pod nogama. Dokopao se drvoreda i dalje nastavio trčati, vješto izbjegavajući drveće i granje pod nogama.

Za sobom čuje glas svojih saboraca, u mraku drveća ispred sebe ni sam ne zna šta ga čeka. Par minuta se probijao kroz šumu i već bješe iscrpljen kada pred sobom u daljini ugleda čistinu i vojnu zastavu poznate brigade. Lice mu se opet razvuče u osmijeh sličan onom kada mu spomenete Azru, ubrza korak da donese vijest o ranjenima koji su ostali u i sa druge strane šume… kad začu piskutav zvuk u ušima i osjeti kako gubi ravnotežu.

Strovali se na pod, po licu mu pade mješavina zemlje, lišća i prigorjele tkanine a pogled osta svezan za oblak koji je neodoljivo podsjećao na Azrino uho.

Oko njega se u trku okupi par saboraca koji ga bjehu pristigli, uhvatiše mu glavu rukama i ponavljaše kako nije ništa, kako je dobro, kako je to samo ogrebotina.

A nije, bješe to nagazna mina ušuškana pod gomilom lišća, a Nail osta zabilježen kao posljednji ranjenik u ratu od devedeset druge do devedeset pete. Do Sarajeva su ga prebacili vojnim kamionom, nogu mu podvezali kaišima i brže nego što bi se to moglo očekivati, Nail se nađe u krevetu Vojne bolnice.

Kad se probudio iz anestezije, prvo što je tražio bila je crna sveska s poezijom. Bila je sigurna u njegovom vojnom ruksaku, skupa sa par Azrinih slika, konzervama ribe, lećom i čuturicom vode.

Oporavljao se brzo, rane su zacjeljivale kroz njegove molitve prepoznatljive po ponavljanju Azrinog imena i mjesec i kusur kasnije, na štakama je izašao iz bolnice. Azru, međutim, nije mogao da nađe.

Nakon pola godine, preko humanitarne je uspio da dobavi protezu za nogu i iako nije bila njegov broj, nekako je razgazio i izobličio dovoljno da mu može poslužiti. Mina je odnijela tri četvrtine stopala ali bio je živ. Ništa drugo nije bilo važno.

Sa Dinom je patrolirao sarajevskim kafanama, svaku noć je sve više slutio da je Azra poginula ili još gore – udala se za drugog. Dino bi mu palio sefte kad god bi izgovorio takvu glupost jer „kako bolan bolje da je umrla, jebem te mahnita“, a Nail, cijedeći rakiju kroz zube tiho ponavljao „lakše bi mi bilo da je uzme smrt nego drugi, ne znaš ti kako je“.

Nailove slutnje, međutim, bjehu istinite. Godinu dana nakon njegovog ranjavanja na Treskavici, u istoj onoj ulici kroz koju su ga na vojnom kamionu pronijeli drugovi iz brigade, naleti na onog Azrinog rođaka koji je onaj dan donio vijest. Izgrliše se, jedan drugog dugo gledaše sa osmijesima a onda skrenuše u najbližu kafanu i popiše pokoju.

Ovaj mu ispriča kako je nakon rata ispalio za Zagreb, kako tamo radi u fabrici cigareta i kako bi najbolje bilo da i njemu sredi neku takvu varijantu ali Nailu nije padalo na pamet da ide iz Sarajeva. „Ja ti samo ovdje umijem živjet'“, ponavljao bi Nail ma koliko ovaj navaljivao. Par trenutaka tišine, prije nego je procurilo pitanje kojeg su obojica očekivali. Već po tišini, Nail je znao odgovor.

Azra bješe udata za nekog tipa iz Hrasnice i već su otišli živjeti u Njemačku. Ništa više od toga Nail nije pitao, ništa više od toga ni njegov ratni drug nije govorio. Samo su popili još po dvije, Nail zatim ustao i potapšavši ga po ramenu, izašao iz kafane.

Sutradan smo mati i ja došli da ga obiđemo. Živio je u stanu na Olimpijskom sa svojim roditeljima, dedom i nanom. Tad sam, eto, dobio tu svesku s pjesmama i kako ja sad da učiteljici čitam o Azri, kad me dajo Nail fino zamolio da te riječi čuvam kao da mi od njih život zavisi?

Ne pročitah poeziju ali dobih keca, ukor direktora i smanjeno vladanje. Ono što učiteljica, međutim, nije znala je to da su direktor osnovne škole Pofalići i moj dajo Nail dobri drugovi. Sve kazne bjehu poništene, direktor me čak ohrabri da nastavim ono što je Nail počeo u rovovima Treskavice i ja zagrlim svesku, izađem iz škole i odlučim biti pisac.

A Nail? Nail se oženio nekad u četrdesetoj. Prije toga je prokockao posao na pijaci Otoka gdje je imao svoj stol na kojem je prodavao kozmetiku i ženske torbe. Dobro mu je išlo ali alkohol mu je išao bolje. Živi od invalidnine, sa strane skucka poneki posao kad mu se za to pruži prilika. Ima dvoje djece i nikad više ni riječ nije napisao.

Eh da, još nešto. Na posljednjoj stranici tog rokovnika je krvava mrlja preko imena Azra. Koji kliše, pomislim svaki put kad ga listam i sad baš kontam, da lično ne poznajem čovjeka, nikad ne bih povjerovao da se takve stvari dešavaju igdje drugo osim na filmovima. A dešavaju se, eto, u Sarajevu.

postoji teorija
da svako od nas jednom u životu sretne Boga
i uđe sa njim u konverzaciju
koja promeni percepciju i pogled na svet
okrene sva uverenja naglavačke
ili prosto zbuni

kako god
ta konverzacija i lice te osobe nam ostanu urezani u moždanu koru dok smo živi
i mi nikad ne znamo zašto

kada li se to desilo meni?
možda je Bog bio onaj beskućnik kom sam dala pola svoje pakle
i on mi rekao “hvala sine, čuvaj se ljudi i drveća.”

možda mi se ukazao onog dana kad sam razmišljala da li da se bacim pod kola ili sa Brankovog mosta
kad mi je starica sa sivim očima preprečila put i rekla “imaš oči dobrog čoveka.” i produžila kao da se ništa nije desilo

je li Bog bio onaj taksista koji me odvezao do fakulteta kad sam kasnila na prijavu prijemnog ispita
koji mi je rekao da je svet usrano mesto ali nije kasno da ga napravim boljim?

ne znam
nikad neću znati

postoji teorija da svako od nas jednom u životu sretne Boga
i ako se meni to još uvek nije desilo
volela bih
kad se desi
da mi kaže ko je
jer mi duguje izvinjenje
a ja njemu nabod u facu

Ja sam djevojčica. Imam 5 godina..
Trebala bih imati 25, ali sam ubijena i od tada je vrijeme za mene stalo.
Živim u Potočarima, nisam sama, ima nas još dosta. Jednom sam pokusala da nas izbrojim, ali sam stala na broju do kojeg me mama naučila brojati..
I moj babo je tu… i još dosta naših prijatelja.
Sutra nam dolaze neki gosti, dođu svake godine. Dosta njih baš i ne volim, kao da nisu dobri ljudi. Babo kaže da dijete prepozna insana.
Slikat će se, snimati, plakati, govoriti kako im je vruće, povremeno će reči da je sve ovo tužno i otići će…
Doći će i moja mama, tome se posebno radujem. Doduše, dolazi ona stalno, al neka je. Babo veli da će nam se i ona pridružiti… Pitala sam ga hoće li i nju ubiti, uzdahnuo je i rekao da su nju ubili onda kada su joj nas uzeli, samo eto srce još uvijek kuca, pa dok ne pukne od tuge…
Doći će i moja prijateljica… Ona je sada odrasla i prelijepa je, pitam se da li još uvijek ima onu krpenu lutku što smo se igrale. Babo mi kaže da ona nema svoga oca, da su joj ga ubili, ali još uvijek ne zna gdje je. Pitam se kako to da ne zna gdje je, pa zar više može hodati i bježati pa da ga ne mogu naći…
Ali ne pitam puno babu, bude me sramota što ne znam, a htjela sam znati, htjela sam učiti, htjela sam ići i na fakultet…
Sjećam se kad smo tek došli ovdje, crvi su gmizali oko nas, bila sam strašno uplašena, ali mi je babo rekao da oni neće gristi naše tijelo. I stvarno nisu. Komšije kažu da je to zato što smo mi šehidi. Čak vele da nismo ni umrli, da smo mi živi. Kažu da je Allah obečao da naša tijela neće truhnuti.
Ja baš ni ne znam ko je Allah, ali osjećam da nas pravo voli, pa volim i ja Njega. I svaki dan Mu kažem ako mi sretne gdje mamu, neka je poljubi i stvarno, kada i dođe, ja sve vidim njeno lice izljubljeno mojim usnama.
Samo, brinem se malo za babu. Stalno se mršti, čelo mu naborno i vazda govori kako pravda još nije zadovoljena. Malo se i ljutim na njega, ne znam ko mu je ta Pravda, ali ja bih nekako više voljela da mama bude zadovoljna. A nekako mislim da će i mama biti sretna, samo dok dođe i zagrli me.
Sutra nam dolaze i neki novi ljudi ovdje, ukopat će ih, kao i nas.. Neka ih, da se konačno odmore. Babo veli da su puno putovali i da 20 godina nisu imali svoj dom.
Ja ne znam puno o tome, ja sam samo djevojčica od 5 godina.

Danas sam tek shvatila koliko sam zapravo drugačija od ostalih djevojaka 😶😶
Ja sam onaj tip djevojke koja će radije na sebe obući obične traperice👖👖 nego suknju,radije ću staviti kratku majicu sa printom cvijeća i nekog lika iz crtića nego majcu gdje će mi grudi biti na “izvolite”. Sada kada razmišljam ne vidim ni svrhu šminkanja. Koliko samo djevojkama prođe vrijeme na šminkanje a na kraju dana će tu istu šminku skinuti sa sebe. Ja sam opet onaj tip djevojke koja će radije subotnju večer provesti kod kuće sa nekom dobrom knjigom,ili ti prošetati po mjesečini🌉🌉,nego se uređivati 2 sata(možda i više) samo da dođem u neki zadimljeni klub gdje nitko već neće moći stajati na nogama a za par sata i ja bi tako izgleda,pa sve ono “uređivanje” kod kuće bacila bi u vjetar,samo da se sviđam napaljenim tinejdžerima.
Jednostavno ne vidim svrhu toga,ali kako se kaže “svaki luđak ima svoje veselje”. Možda to nekoga privlači ali mene ne. Ja ću radije dan provesti sa svojom malom susjedom i pokušavati ju “naučiti igrati nogomet”⚽⚽,te onda otići na sladoled sa njom🍦🍦,nego da “visim” od gostionice do gostionice. Radije ću otići u šetnju u prirodu i slikati zalazak sunca.🌄🌄 Nego da radim čudne face pa to stavljati po društvenim mrežama i brojiti koliko ću imati lajkova. Ja sam onaj tip djevojke koja će višak novca potrošiti na jednu dobru knjigu a ne na šminke ili haljine. Ja sam onaj tip djevojke koja bi više voljela da ju dečko(jednog dana) za godišnjicu odbaci do malog i mirnog restorana na jednu porciju čevapa🍖🍖 nego u luksuzan restoran gdje se neću moći uopće najesti. Voljela bi više da mi umjesto skupog nakita pokloni jednu orhideju💮💮bila bi sasvim sretna. Ja sam takva djevojka koja bi više voljela da dečko po nju dođe s biciklom nego sa autom. Ja sam ona djevojka koja pamti sitnice jer velike stvari se sastaju od sitnica. 🌏🌏
Na kraju ja sam onaj tip​ djevojke koja još vjeruje u romantiku i sretne završetke i vjerujem da u svakom čovjeku ima nešto dobro(samo moraš “to dobro i pronaći)
Možda živim u bajkama (pošto puno čitam,jer tamo nakon par stranica glavni lik dobije sretan kraj i ako na početku uopće nije upućivalo na to) ali ako dobro pogledamo situaciju nama svaki dan predstavlja novu knjigu,jer dan traje samo 24 sata a u ta 24 sata može se svašta dogoditi. A kad taj dan završi dalje sve ovisi o nama,hoćemo li nastaviti pisati istu knjigu sa istim likovima i istom radnjom ili ćemo stavit točku za kraj. Te početi pisati novu knjigu sa novim likovima i novom radnjom. 📖📖
Bez obzira kakve oči imamo na ovaj svijet svako gleda drugačije.👀👀
Sve je na tebi,samo ti znaš kakva si zapravo i nedaj da te netko uvjerava u nešto što ti zapravo nisi.👤👤
Svijet je tvoj,samo ga moraš poželjeti💫💫💫
Svi imamo svoja razmišljanja,osim mrtvaca i luđaka, mrtvaca jer je mrtav a luđak jer je lud😊😊😉😉
I zapamtite nije sramota biti drugačiji, sramota je biti isti☺☺😚😚
—  Samo ja🙋🙋👋👋
😭😭😭😭😭😭

Svi se naviknu na vas sretne, raspoložene, duhovite, zabavne. A kada se iznenada promijenite jer ste se prerano razočarali u sve oko sebe, odjednom nikome ne odgovarate. Svima smeta što ste ozbiljni, zamišljeni, ćutljivi, negativni. A ne razumiju zašto ste takvi, i uopće im ne pada na pamet da vas pitaju u čemu je problem. Naravno neće razumjet i da im kažete, ali će vam bar reći ono standardno, milion puta rečeno ‘jebiga, proći će’. I onda tako iz dana u dan, a oni vas više ni ne pitaju ni zašto ste takvi, niti se bune zbog toga. Valjda im dosadi da im pričate o tome a da vas oni ne razumiju , i počnu se navikavati na vas nove. Negativne, tihe, povučene i razočarane.

i nije okej
nije okej to sto ona sa tobom
sad trenutno
sjedi u tramvaju
na nasem mjestu
na nasim sjedistima
gde smo urezali prva slova nasih imena
nije okej sto si gledao u njih
toliko da je ona primijetila
i nije okej sto si joj na pitanje
“ko je to napisao”
odgovorio “ne znam”
a dobro si znao
nije okej sto nju drzis za ruku
i ona ti pruza sve sto ja nisam mogla
sve sto ja nisam htjela
nije okej sto mene pronalazis u njoj
iako svima koji te pitaju
volis li me i dalje
dajes negativan odgovor
a ja znam sta znaci tvoj pogled
kad me sretnes na starom mjestu
i znam da ga ne bi skrenuo
da ona nije pored tebe
ali jebes ga, nije okej
ni ti, ni ona, ni vi
sam si birao, sam i zavrsavas sve
u pravu si, rodjen si da guras od sebe
osobe koje volis..

Možda niko nije umeo da te želi ovako
kao ja noćas.

Tvoje ruke bele kao samoća.
Tvoja bedra sa ukusom platna i voća.
Tvoj malo šuštavi glas.

Sa nosom dečački prilepljenim
uz okno vagona,

nejasan samom sebi
kao oproštajno pismo padavičara

i čudno uznemiren toplinom
kao razmažen pas,

putujem, evo, putujem,
da natrpam u glavu još neslućene predele,
da drveću poželim najlepšu noć
na svetu,

da se vratim kao lišće,
kao vetar po travnjacima,
kao zvezde i ptice.

Da malo nemam plan.

Da imitiram klavijature,
liftove
i okean.

Da zaboravim ruku na tvom struku.
I lice uz tvoje lice.

Morao sam da izmislim da si nešto sasvim,
sasvim trajno.
Drukčije ne bih izdržao
okovan u ova usijana rebra.

Uobrazio sam da sam te već viđao
u lađarskim lengerima,
u naočarima starih prodavaca lozova
i zarđalim očima limenih bogova
na seoskom raspeću.

Veče je opet nekako sumanuto sjajno,
i daljine pod mokrim zvezdama
pune su mleka
i srebra.

Morao sam da izmislim da si nešto sasvim,
sasvim beskrajno,
u ovim batrgavim noćima
što imitiraju sreću.

A o meni i ne pitaj.
Ko sam ja?
Niko.
Trava.

Kunem ti se u sve one osvetljene prozore
kojima sam zavideo na zavesama
kad sam služio u mornarici.

Ja sam rodjendan slona
i smrt mrava
na istoj slamarici.

Zaista,
ti mene tako divno ne znaš.

Hiljadu prašuma češlja kosu
u mom ušećerenom oku.

Sanjam te s tugom noćima,
kao vojnik tuđu pornografsku sliku,

U meni stanuju kapele
i noćni lokali
i neki podivljali konji
preživeli u nekom ogromnom pokolju.

U meni se dave brodolomnici
i kopna na vidiku.

Tebi ću priznati:
ja, preispoljna kukavica,
umeo sam da bivam zapanjujuće hrabar
zbog regrutskih ogledala, zbog kojih mnogi
nikada neće postati invalidi.

Pisao sam stihove da bude malo snošljivije
u muškim čekaonicama kožnih dispanzera.

Razumeo sam kako je uškopljenim bivolima,
a sa rudarima sam imao običaj
da zlonamerno ćaskam
u oblacima i okeanima.

Bio sam sve ono što bridi
i što se stidi.
Sve ono što se vidi i ne vidi u noćima.
Sve ono što se kazuje i ne pokazuje u danima.

Ja sam taj što je molio
da se izmisli takva država
u kojoj vladaju kondukteri.

Jedna država u kojoj svako može da putuje
kud god hoće.

Ja sam taj što je sklapao ruke
da se izmisli jedna odlična država
koja sanjarima od malih nogu daje penziju
i školsku decu masovno vakciniše
protiv samoće.

Sad više ništa nemam,
samo ovo srce,
ogromno,
gadno
i gladno.

Ovaj rezervat divljih bubnjeva
i hipnotisani zoološki vrt.

Pokazaću ti nilske konje moje tuge.
Zebre moje neozbiljnosti.
I majmune pijanstva.

Pokazaću ti ovo u meni
što liči na opljačkanu kockarnicu
i opljačkanu smrt.

Svi nekud odlaze.
Eno, pogledaj ih gde odlaze
kao pihtijasti zvuk zvona.

Danima nekud odlaze kao miris izmirne,
nečujni,
i na prstima.

U očima im malo glinenih perli,
i vašarskih bombona,
i malo iskrzane slame u ustima.

Niko te zaista nije želeo
ovako stravično, kao ja noćas.

Tebe sa mirisom sapuna,
mastila,
mirisom đačkih igranki,
pokislih revera,
magle
i tramvajske zvonjave.

U mojim žilama za tebe teče
nekakva bela krv,
nešto kao čipka na tvom ramenu,
ili ukus tvojih sekutića u mojim dlanovima.

Nešto kao poljubac
između dve nečitke izgužvane stranice
nekakvog na brzinu napisanog pisma.

Ili nešto kao krv pod noktima
između dve najšarenije ponjave.

A o kiši ti nisam ni rekao:
sve mi je usne ulubila.

Malo me ljubila.
Malo ubila.

Raskoračen nad sobom,
danima sam zverao u svoju zapenjenu zenicu
kao u namirisanu kadu.

Pod kožom mi stanovala vretena.

Pod temenom mi plastovi blata
zaudarali na četiri rata.

Možeš misliti kako je bilo
kad uopšte i nisam imao brata
u tom gradu
gde su svake večeri ponovo hteli
glavu da mi ukradu.

Imao sam samo bezbroj suludih koraka
od zida
do zida.

I natrag:
od zida
do zida.

Imao sam malo tuđeg smeha i plača
nataloženog na stvari.

I onu jesen,
onu najlepšu jesen na svetu,
onu što miriše na kišu, kao Ciganka
kad žute haljine skida
i među krošnjama krvari.

Vidiš kako ti mene divno ne znaš.
Možda ja nisam ni trava.
Možda sam samo napamet naučio trčanje
od porodilišta do spomenika
u nekoj panonskoj varoši
austrougarskog porekla.

U meni jedno nebo,
obešeno za noge,
visi kao da spava,
a to je jedino nebo koje ne ume da spava.

U meni jedno nebo visi kao zastava
od vetra strašno otekla.

Voz tutnji.
Tutnji.

Učini nešto da me bar tvoj grad
ne sretne
sa topovima samoće
ispaljenim u ova usta živa.

Nadrobi mi u grlo ptičja krila
pomešana sa hlebom.

Ne bleji vetar uzalud tako žalobno,
ružnije nego stado zatrudnelih ovaca
u zoru,
u dvorištu klanice.

Točkovi tutnje.
Tutnje.

A rebra su mi sve više
dve okrvavljene roletne
kroz koje srce šiklja
i ruke mi poliva,
kao mlaz vrele nafte
usijani vod trafostanice.

—  Miroslav Antić

Jedne noći nalik ovoj, slučajno je svratila u moj život. Neočekivano, svratila, čisto da bi me podsjetila šta sve ove godine tražim od jedne žene i otišla.
Poznavali smo se, ali nikad se do tad nismo upoznali. Nikada razmjenili ni riječ, pogled možda, ali pozdrav nikad.
Imala je svoj svijet i sebično ga je čuvala od svih.
I ja sam imao svoj, siv, tmuran i dosadan. Njezin mi se uvijek činio zanimljivim, misterioznim.
Kad hoda, kad priča, kad se smije, sve je u vezi s njom bila magija. I ona je magija.
Žena, a dijete. Između, onog što misli i osjeća, između onog što radi i što želi da radi.
Žena, koja rozom bojom još uvijek crta srca i piše uspomene i uredno vodi dnevnik. Izmišlja likove, smišlja sretne krajeve i nedopušta svakome da kroči na pozornicu njenog života.
Žena, koja još uvijek na zamagljenom prozoru crta prstom srca, i izgubi se gledajući negdje u daljinu.

Žena dovoljno hrabra da se usudi odlutati u daljinu i dijete dovoljno krhko kojeg slomi povratak u realnost u život i sve ono što je okružuje.
I uvijek preživljava ispočetka sve ono što nije mogla da preboli, odboluje i prežali.
Njega ili sebe kraj njega.
Il oboje…
Il ono što je prošlo i vratiti se neće.

Jedne noći nalik ovoj, vino i Kerber su učinili svoje.
Jedne noći nalik ovoj, povjerila mi se, sasvim slučajno i neočekivano kad su otišli svi, kad smo ostali sami progovorila je “Nekad sam i ja voljela.”
Bila je željna pažnje, iskrenog dodira, željela je nešto više, vrijednije, od onoga što joj se nudilo, bacalo pred nju, nešto više od fizičkog dodira. Željela je nešto nevidljivo, ali ipak postojano. Nedodirljivo, ali jače od svakog dodira.
Nekog svog. Nešto svoje.
Željela je da se pronađe negdje, uz nekog i uz nešto.

Tu noć i tišina je počela da svira, najtužnije pjesme, balade, tu noć njena je tuga nadjačala svaku tužnu pjesmu, svaku tužnu priču i svaku tužnu sudbinu za koju sam znao.
Za sreću je dovoljno malo, ali to malo je ponekad teže dobiti nego cijeli svijet.

Želje nas često odvedu u propast, nevolje.

Priznala je tu noć da ih je bilo poslije njega još…
Čovjek prestane da živi, kad odustane od onog što želi. Rekla je.
Priznala je da je i bila izgubljena, mislila da je voljela, ali ne, nikad njih. Poslije njega, nijednog nije voljela, već bi zavoljela ono što je mogla imati, što joj je bilo na dohvat ruke, uz njih.
Osjećaj i toplinu doma, osjećaj da negdje pripadaš i da si našao razlog svog postojanja, svoj smisao.

Jedne noći nalik ovoj, hladnoj Septembarskoj odselila se.
Spakovala ono malo što je imala… i nestala.

Jedne noći nalik ovoj, ime joj zapamtio nisam, a ni sličnu joj pronašao, a bila mi je na dohvat ruke, tu…nikad blize činilo mi se.

P.S
Nadam se da si našla ono što si tražila.
I nadam se da ti neko pripada onako kako zaslužuješ i kako samo umiješ ti da pripadaš u cijelosti, u potpunosti dušom i tijelom.

Povratak - dio drugi

Sjedila je preko puta mene i pažljivo slušala čitavu priču. Aleksandri nikad prije nisam ni spomenuo moju najbolju prijateljicu, moju Anju, djevojku od koje sam pobjegao i ostavio jedno neizgovoreno „volim te“ na vrhu jezika, samo zato što sam htio da budem uspješan negdje u bijelom svijetu. Sve do tog popodneva.

Pričao sam joj o našem upoznavanju u srednjoj školi, o šetnjama Sarajevom, danima provedenim u našem omiljenom kafiću, stalno se gledajući u oči, meljući o trenutnim, prošlim i bivšim ljubavima. Pričao sam kako mi je plakala na ramenu, a ja bjesnio na njenom, kako su me njene ruke omotane oko vrata svaki put smirivale a miris te kose zauvijek ušunjao pod kosti lobanje. Ona je znala moje najluđe snove, najmraćnije tajne i svaku riječ koju nikom drugom nisam izgovorio. Pričao sam kako me je posjećivala u bolnici, zvala me svaku noć i razgovarala po četiri sata sa mnom jer nije htjela da se bojim da će da se desi nešto loše. Nikada me nije lagala i ja nisam lagao nju. Osim jednom, te posljednje noći u Sarajevu kada sam prećutao da je volim. A volim je, očigledno je. Sada kada ne bih smio to da znam, sada kada i ona i ja imamo sve, ja sam spreman odreći se toga u trenu.

Aleksandra je ćutala. Čula je cijelu priču, sve do posljednje noći i mog odlaska u Norvešku, i samo je ćutala. Natočio sam joj piće, ponudio cigaretom ali je odbila oboje. Prošetala je po stanu par krugova kao kakav detektiv što povezuje tragove, a onda me pogledala u oči i nasmijala mi se.

„Znala sam da si budala“, rekla je. „Samo nisam znala do koje mjere to ide. Ti si možda i najgluplji muškarac kojeg poznajem. Trebao si se videti u ogledalu dok pričaš o njoj, kao da je boginja. Skoro dve godine kako spavamo zajedno i nikada te nisam videla takvog. Ne očekuj od mene savet, čak bih više volela da mi ništa nisi rekao ali sada je kasno za takvo nešto. Bilo nam je lepo zajedno, bolje nego što sam očekivala. Uradi onako kako misliš da treba, a ja idem nazad u svoj stan da razmisim o par stvari. Javi mi se kad doneseš svoju odluku jer htela ja to ili ne, umešana sam. Ali ja ti nisam prijateljica niti simpatija, ja sam samo neko koga jebeš, i zato ne očekuj da plačeš na mom ramenu ili da tešim tvoje slomjeno srce, to je Agmundov posao. Ja sada idem, želim ti sreću i malo više pameti ovaj put. I da, ako odeš na tu svadbu, nemoj da me tražiš kad se vratiš. To se podrazumeva, naravno.“

I eto, tako. Podigla je nos više nego obično i kao robot izašla iz stana. Znam da je odglumila, niko nije toliko hladan. Možda čak i nešto osjeća prema meni i ja opet pravim istu onu grešku koju sam napravio u Sarajevu prije tri godine – ali moram je vidjeti.

Pola sata nakon što je Aleksandra zatvorila vrata mog stana, u kofer sam spakovao najbolje odijelo i još par stvari koje će mi trebati, pa nazvao avio kompaniju i registrovao prvi jutarnji let za Sarajevo.

——————————————————————–

Sa aerodroma sam se taksijem odvezao pravo u čaršiju. Šetao sam Titovom i Ferhadijom, udisao ljekoviti zrak i nasmijao se sve jednom prolazniku na ulici. Skakutao sam, okretao se oko sebe, dodirivao semafore i kao kakav luđak ulicom pjevušio sevdalinke. Obišao sam sva stara mjesta, svaku ulicu kojom sam kao klinac šetao, omiljene parkove, klupe i tramvajske stanice. Bio sam željan Sarajeva kao da me nije bilo dvadeset godina.

I bio sam željan nje. Tamo u Norveškoj, kao u nekom emotivnom zatvoru sam zaboravio na njene poglede. Zaboravio sam kakav je osjećaj držati je u zagrljaju ili gledati njen osmijeh dok me čeka na stanici. Zaboravio sam osjećaj tih pločnika pod našim stopalima… sve naše uspomene kao da sam ostavio u ovom gradu onog jutra kada sam otišao. I potpuno očuvane, i dalje su tu, sretne što su dočekale moj povratak. 

Nisam imao pojma šta mi je činiti niti kako. Znao sam samo da mi treba pivo, pa sam otišao u „Balkan“ gdje smo nekada skupa sjedili, naručio točeno pivo i zapalio cigaretu. Dva sata kasnije, blago pripit i pod uticajem nostalgije, izvukao sam telefon iz džepa i ukucao njen broj. Znam ga napamet naravno, neke stvari čovjek nikada ne zaboravi.

„Halo“, začuo se poznati glas s druge strane linije, dok je u kafani sa zvučnika svirala Priča o Vasi Ladačkom. 

„Halo“, rekoh i začuh kako mi suza pade u pivo. „Saša je.“

Odlazim do šanka i naručujem viski.
Jedan,dva,tri…
Prestajem da brojim,jer brojevi polako postaju datumi,a svi ti datumi u mojoj podsvijesti ispisuju njeno ime.
Prošlo je i previše vremena od kad nisam čuo njen glas.
Prvo je prestala da mi se javlja,pa je prestala da se okreće za mnom na ulici,i onda je počela da izbjegava sva mjesta gdje bi mogla da me sretne.
Valjda sam se i njoj smučio.
Ne ljutim se,i sâm sam sebi odvratan.
Pogledao sam šankera,koji me je posmatrao nekako tužno,razočarano.
Ma šta on zna?
I šta vrijedi da mu pričam,zašto se uništavam?
Šta vrijedi da mu pričam,kako mi patetično nedostaješ?
Svi su šankeri isti.
Svi će reći isto.
”Mladost-ludost.Umišljaš.Nije ona ništa,ima boljih.”
Baš njega briga.
Nije te on izgubio…
Ja sam !!..
Odlazim do sanka i narucujem viski.
Jedan,dva,tri…
Prestajem da brojim,jer brojevi polako postaju datumi,a svi ti datumi u mojoj podsvijesti ispisuju njeno ime.
Proslo je i previse vremena od kad nisam cuo njen glas.
Prvo je prestala da mi se javlja,pa je prestala da se okrece za mnom na ulici,i onda je pocela da izbjegava sva mjesta gdje bi mogla da me sretne.
Valjda sam se i njoj smucio.
Ne ljutim se,i sâm sam sebi odvratan.
Pogledao sam sankera,koji me je posmatrao nekako tuzno,razocarano.
Ma sta on zna?
I sta vrijedi da mu pricam,zasto se unistavam?
Sta vrijedi da mu pricam,kako mi pateticno nedostajes?
Svi su sankeri isti.
Svi će reci isto.
”Mladost-ludost.Umisljas.NIje ona nista,ima boljih.”
Bas njega briga.
Nije te on izgubio…
JA SAM !!..

Želim ljubav, želim kliše. Upravo tako! Želim jedan običan ogromni kliše. Želim nekoga koga ću upoznati iznenada, nekoga zbog koga ću se promeniti, nekoga ko će se zbog mene promeniti. Ko će poludeti zbog mene, želim da razmišlja o meni danju, noću, da me gleda u hodnicima, želi da me sretne. Pokušava da me osvoji i ne odustaje nikako, želim da pričam svima kako je kreten i kako ne mogu da ga shvatim. Želim da mi donese ružu, zagrli kada je teško, da šetamo, pričamo i izgubimo pojam u vremenu. Baš onako kao iz filmova, pesama, knjiga, želim nekoga svog.