sresti

moja si misao u gluho doba.

Kada si me onaj dan pitao kako sam

Šteta što nisam mogla reći

Da već mjesecima

Nisam

Kada si pitao šta ima novo

Šteta što nisam smogla snage

Da kažem da nema

Otkako tebe nema

Apsolutno ništa

Osim svih onih glupih, beskrajno dugih noći

I dana

I samoće

I šetnji istim ulicama kojima smo prolazili

I blesave nade da ću te možda eto sresti

Kada si pitao je li sve okej

Šteta što nisam smjela reći

A htjedoh

Da nije, da nije bilo svo ovo vrijeme i da neće biti

Jer tebe nema.

Zapravo šteta je sve, svo ovo stanje, moja uništenost, autodestrukcija, kako te volja da nazoveš dijelove mene što su ostali. Eto, šteta je što ne umijem da volim nikog, što ne puštam da mi se približi iko, što ne dam da mi oduzmu ni djelić ljubavi jer ona sva pripada tebi, a i to je šteta jer je ti ne želiš. I misli u skoro četiri iza ponoći su štetne, nimalo lijepe, maligne. Evo, i ove riječi su meni na štetu, jer me razbijaju ponovo na komade, jer ih nećeš čuti, jer nećeš znati ni za šta, jer su moji odgovori na tvoja pitanja bili ‘’dobro, ništa posebno i sve je u najboljem redu’’, eto, šteta do neba.

Ustvari, najveća šteta je

Čini mi se

Što mi nismo mi

Već smo ti i ja

Na odvojenim stranama

Ponosa

Jer ni ti, ni ja

Ne možemo

Zarobljeni okovima ega

Preći na stranu onog drugog.

Eto, to je šteta

Što napravismo mrtvaca od ljubavi

A sve to

Nizašta.