sranj

Znam da to zvuči egoistično, ali iskreno to mislim - ko ne može da me trpi, treba da ode. Takve sam i puštala da odu. Od takvih sam i odlazila. Ne treba trpeti ničija sranja, ludila, bezobrazluk. Ali većinu vremena sam ipak dobra. Ipak duhovita. Brižna. Spremna da bodrim, da savetujem, da saslušam. Ako neko ne može da me istrpi, treba da ode, ponavljam. Jer kad sam loša, ne može gore. Ali ima i onog dobrog. I teško je naći slično dobro. To samo treba da znaju.

Sve to što vam pričaju o ljubavi je sranje. Vjerujte mi, i ja sam ih slušao i udarao glavom o zid razmišljajući o tome zašto sam ja proklet a drugi prokleto sretni. Istina je prosta: Lažu.

Sjedimo na FejZbuku i Instagramu i gledamo isječke nečijih sretnih života. Namještene pozirane fotografije sa vještačkim osmijesima i izdvojenim kadrovima na kojima bi neko mogao da pozavidi. Ljubav nisu fotografije uz postavljeni link pjesme, nisu osmijesi u društvu ili pokloni za dan zaljubljenih. To je samo njena površina.

Ljubav je ručanje zajedno nakon teške svađe. Ona tišina za stolom dok svako jede svoj ručak i jedno drugom doda sol ili biber, i to je ljubav. Često se mora sa ručkom progutati i ponos, okrenuti drugi obraz i prihvatiti krivica i onda kada krivica ne postoji. I kada smo ljuti, zajedno ćemo pogledati film, ćutke. Poslije ćemo hladne glave riješiti šta nas muči i nastaviti da radimo jedno s drugim, jedno za drugo.

Ljubav su teški trenuci s kojima se borimo zajedno. Ljubav je ostajanje onda kada bi neko drugi otišao. Zašto uporno tražimo sitnice a zaboravljamo krupne stvari? Koja budala nas je u to uvjerila?

Sitnice su sitne i ispare sa svitanjem. Ljubav koji nam reklamiraju na internetu traje 5 minuta dnevno. Ostalih 23 i kusur sati, ljubav je stalan posao i puno radno vrijeme. 

Ovo je još jedno pismo koje nećeš nikada pročitati, a možda kad bi ga i pročitao ne bi te ni taklo. Mogla bih nabrajati uvrede do sutra, nazvati te lažljivcem, bezosjećajnim gadom, egoistom, ali opet kad zbrojim sve i dalje te volim. Neću ti reći sve ono loše jer imam veću potrebu reći ti da mi fališ, fališ mi jako. Danas si stigao u svoj novi grad, a ja se potajno nadam da se osjećaš loše. Da ti nedostajem barem upola koliko ti nedostaješ meni. Znam da si me volio na neki svoj čudan način, ali nedovoljno jer si još nezreli dječak. Sjećaš li se kad sam ti tepala kako si ti moj dječak i ljubila te u tvoju meku kosu. Prije par dana su mi rekli: “Nije on bio za tebe. On je bio dječak.” Umjesto da mi bude lakše ta me rečenica razniježila. Moj dječak. Moj dječak svijetle puti s velikim tamnim očima, moj dječak je poželio odrasti bez svoje djevojčice. Nedostaješ mi užasno. I plačem dok ovo pišem…Znaš koliko je dana prošlo, a da nisam plakala ? Nula. Otkada si otišao nije bilo dana,a da nisam pustila suzu zbog nas. Ti si sad u drugome gradu i ništa te ne podsjeća na nas, a ja sam u našem gradu. I boli me svaka ulica, svaka ulica je urezana u mojoj koži. Boli me moja ulica, boli me stanica gdje si me čekao, boli me klupa gdje si rekao da odlaziš, boli me svako mjesto grada kao da si me po njemu ljubio. Ne mogu ti nabrojati nijednu stvar koja me ne sjeća na tebe. Čak i ove moje starke.Imao si iste. Nosila sam ih kad smo prvi put izašli i onda kad si rekao da ideš i jučer kad sam te vidjela i pobjegla. Bojala sam se hladnoće u tvom pogledu, hladnoće u tvom glasu, nisam te željela takvog upamtiti, nisam te takvog željala vidjeti posljednji put.  Znam da se nećeš vratiti, a toliko puta sam to poželjela, poželjela sam da na tren ti poželiš mene. Znam da nisi glumio svu onu ljubav. Nisi mogao. Sjećaš li se kad je bio pljusak prije dva mjeseca? Naša posljednja kiša… Bila sam tužna, a ti si me zagrlio i privio uz sebe tako jako gotovo jednako jako kao i kad si me grlio prije nego što si rekao da odlaziš.I odjednom je počeo pljusak. Ti si uzeo svoju trenerku i pokrio me s njom, moju glavu, moju kosu i moja ramena i čvrsto me stisnuo. Ti si pokisao, a meni nije bilo ništa. Zvuči glupo, ali u tom trenu sam bila najsretnija ikad. Nikad se nisam osjećala toliko sigurno i voljeno kao tada u tvome naručju. Sad sam tako prokleto sama. Fali mi onaj tvoj duboki glas, tvoja meka kosa, tvoj smijeh i tvoja prsa. Fališ mi ko nikad. falit ćeš mi još više. fališ mi i u snovima.Sanjala sam te noćas. Opet. Bar te u snovima vidim. Kad mi je najgore prizovem u glavi onu kišu pa zatvorim oči i opet sam sigurna. A nisam.Nisam mišu. Mišu mali…Volim te.
—  A. G.