smijem

To je
Što si ostavio trag
Neizbrisiv
Na srcu
Na duši
U kosi
U dahu
U svakom pokretu

To je
Što si otišao
U nepovrat
Tamo daleko
Gdje ne smijem kročiti
Nesigurnim koracima gaziti

To je
Što si ožiljak
Vječni
Tupo boliš
Podsjećaš na nešto staro
Odveć izgubljeno

To je
Što te više nemam
Kao nekad
Tog ljeta
Te jeseni
I zime

To je
Što si navika
Okorjela
Ona koje se ne mogu riješiti

To je
Što bez tebe
Ni jeseni više
Nisu iste
Ni šutiranje lišća
Ulicom pustom

To je
Što te više
Nema.

Ozdravila sam. Uz tvoju sam ljubav ponovno živa, po prvi put imam hrabrosti reći: “jebo te, volim ga, volim ga i zaslužuje sve ljepote ovog svemira”, nikada nisam mislila da će tama prestati. Htjela sam te čekati do kraja svog života, a imam te. Nikada sretnija u životu nisam bila. Imam svoje utočište, imam nekoga tko će pokušati shvatiti, tko će jako zagrliti, tko će bez obzira na kilometre, voljeti toliko jako da mogu svake sekunde osjetiti prisutnost, njegovu prisutnost. Tvoju prisutnost. Napokon mogu disati, smijati se. Smijem se i to je dovoljno da budeš sretan, smijat ću se do kraja života ako treba. Pričat ću ti do kraja života, o svemu što volim. Vratio si sjaj u očima, moći ćeš ga gledati dok god budeš htio. Neću te pustiti. Više ne. Ovakvi kao ti, ne ostavljaju se. Vole se do kraja. Čekaju se do kraja života.