sjetis

Uspomene u drvetu

Reći ću ti nešto u tajnosti,
A trebalo je biti iznenađenje.
Otići ću park kad nikog ne bude
I markerom na klupu ispisati naša imena i datum.

Naći će se negdje mjesta,
Na tom popisu propalih ljubavi.
Uspomene u drvetu najviše bole,
Da ih ne moraš ni pisati.

Pa kad kreneš u šetnju sama
Ili s nekim drugim po parku
Sjeti kako smo tu nekad bili
Romeo i Julija sa tuzlanskog Korza.

Kip kralja Tvrtka
Možda će me mrko pogledati.
Hej, Tvrtko moj, što gledaš?
Gledao si tu i nju i mene.
Kada smo se jednom ljubili.

- Dino Ahmetović

Jedini

Noć je prohladna i tamna.
Ni jedna zvijezda ne sja.
Nikome do sad ne rekoh
Koliko volim te ja.

Šapnuh u noći tiho,
Prvi put riječi te.
Rekoh, sa suzom u oku,
Jedini, volim te.

Nikada slutila nisam
Da ćes mi faliti jako,
Sada smo ponovo stranci
I ostaće zauvijek tako.

Trebaš mi, to znam.
Trebam li tebi još uvijek ja?
Sjetiš li se nekada mene?
Sanjaš li naše uspomene?!

Gdje ponos uradi svoje,
Tu sreći mjesta nema.
Možda se sreća naša
Za nekog drugog sprema.

I ako nekad me sretneš,
Na ulici našeg grada,
Samo produži dalje
I ne osvrći se tada.

Nije to da muškarac nema muda. Ima on muda, ali uvijek u onom momentu kad žena ne zna šta hoće. A onda kad muškarac ohladi, onda se dotična sjeti šta želi i na kraju proziva da on nema muda.

Samo se jedna želja vraća k’o bumerang
Iznova i iznova…
Odbija da se ostvari
Samo ostaje da sanjam
Lažno da se nadam
A opet vjerujem u to
Kao dijete koje ni za šta
Osim toga ne mari

Nije zabranjeno vječno voliti
Odabrano od obećanja
Mnogih razgovora do svitanja
Ja ću i dalje naš put krojiti
Pa možda se nekada sjetiš
Da me voliš, pa se predomisliš
I dođeš mi, da obećanje ispuniš
Da mi legneš na grudi, da poslušaš
Otkucaje, kojem me jutrom budi…