sjetis

oksitocin said: Imam tumblr sigurno već neke 4 godine, ne pamtim, ali znam da je tvoj blog bio jedan od prvih koje sam zapratila i daleko najomiljeniji! Nadam se da ćeš se vratiti stvarno, bilo bi mi baš drago. :)

Joj kako mi je drago kad me se neko ovako sjeti :) Tad sam imala jebački blog pravo i upoznala neke super ljude s kojima sam i danas u kontaktu, al’ ga je neko hakovao. Idemo ispočetka. :* <3

Što joj je na umu? O čemu razmišlja? Je*eno joj je dosta svega. Čak i previše razmišlja, ali koga briga? Probudi se svako jutro, u nadi da će nešto biti drugačije, da će netko nešto poduzeti, primijetiti. Da će netko pokazati da mu je stalo, ali ono stvarno, bez muljanja, bez laži. Da će netko doći do nje i reći “Bit ću tu bez obzira na sve.” To joj treba. Netko tko će krenuti za njom i na kraj svijeta. Možda traži previše, možda je previše bezobrazna, glupa, ravnodušna, drska. Ali to je ona. Nije savršena, niti pokušava biti. Treba nekoga kome može vjerovati. Koga može zovnuti u ponoć i tko će je saslušati. Traži puno? A znate što se desi navečer? Kada nema nikoga da je gleda. Kada je potpuno sama. Kada ju obuzmu emocije. Više ništa nije bitno. Sjeti se stvari koje je s*ebala u prošlosti. Počne žaliti za propuštenim prilikama. Hoće vratiti vrijeme unazad, makar na trenutak, da promijeni ono što nije moglo biti. I sama, ležeći u mraku, vraća film unazad. Sjeća se trenutaka, osoba, uspomena. Ne može da izdrži. Previše boli. Prekipi joj sve više, boli ju neka stvar, samo se rasplače. Zar je tako teško osjećati se voljeno? Biti nekome nešto? Ma, ustvari, nikoga nije ni briga. Ljudi te ionako neće voljeti. No, netko joj je jednom rekao: “Oni koji vrijede, ostat će… Ostali će ionako otići.” ..
—  to-nije-ljubav
29.07.2015. 22:53

Ej ljubavi… Evo stigla sam doma… Bila sam s pepom i ovima na pijaci, dogovarali smo se za subotu i petak.. Slavi rockas u petak…
Trebal si ici sa mnom… Prosle godine isto nisi… Falis mi bebi, kad god vidim nekog da se ljubi, sjetim se kak je bilo ljubit tebe… Ovaj post malo nize za neurologa kaj sam reblogala, to sam ja napisala, to se desilo…
Falis mi tolko da me boli, cijeli dan sam u suzama, nemrem se smirit… Da je bar meni lako ko tebi… Ni ne sjetis me se… A imali smo sve. Kak mozes samo tak to sve zaboravit? Sve sam ti dala, sve kaj sam imala, cijelu sebe, dala bi ti i vise da sam mogla, voljela te i jos uvijek te volim vise nego kaj te bu iko ikad voljel… Samo ti ljubavi, bila sam spremna ostat sa tobon zauvijek, svi me pitaju dal sam vidla buducnost sa tobom, uvijek je odgovor isti, jesam, znam da glupo zvuci, ali ti si taj, ti si onaj s kojim bi provela cijeli zivot, jer me samo ti usrecujes, niko drugi… Nadam se jos uvijek, kaj je nasmesnije, nadam se da dok budem ti rekla da idem na operaciju da te mozda stegne oko srca… Mozda.. A mozda i umrem… Rekli su mi da postoji mogucnost da dodje do komplikacija… Taj dan dok pem na operaciju budes cital ovo… Jer samo budem htjela da znas kolko te volim. Taj dan budem napisala svoj mozda zadnji post, za tebe, za sve koje volim. Taj dan me mozda vise ne bude… Ali nema veze, svijet bude ljepsi bez mene, svi budete sretniji bez mene, svima cu vam olaksat… Sretno mi bilo.
Laku noc ljubavi, volim te najvise na svijetu, odavde pa do tebe, do mjeseca i nazad i tak 67854890643368 puta. Samo tvoja najdraza bebica.

“Šta hoćete od mene?
Priznanje da sam je volio?
Pa i jesam čovječe. Volio, više od svoga života, baš kao i sad.
I nedostaje mi. Nedostaje mi onaj moj blentavi nedefinisani osmijeh kada se ona nalazi u mojoj blizini, ona sreća, oni fini dani. Sve mi nedostaje.
Moja sreća, moja tuga, i cijeli moj svijet je stao između ta dva zeleno-plava oka, stao, i ostao.
I sad zadrhtim kad čujem nešto, što me podsjeti na stare dane..
Čudno je to. Neko ti napravi toliko loših stvari, a ti pamtiš samo one dobre, i znaš da ne bi trebalo ni da se sjetiš, a sjetiš se, svaki dan. Svako jutro. Čim oči plafon ugledaju.
I onda uvijek ono isto pitanje, “da li je moralo biti ovako?”
Najviše na svijetu bih volio da je tu, da je pored mene jarane moj, da je tu, baš kao prije.
Upropastili smo sve, ona je izgubila mene, a ja nju. Izgubio sam SVE prijatelju.
Iznenada je ušla u moj život, i naglo ga promjenila, poboljšala ga.
Zavolio sam je. One oči lijepe. Eh. Medonja moj:)
Pa brate, svaki trenutak s njom, nestvaran je, neopisiv nekako. Onaj osmijeh. Najviše sam volio onaj njen osmijeh. Namjerno sam znao izvaljivati i najveće gluposti, samo da vidim kako se smije.. Znala me naljutiti nekad toliko, da bih zauvijek otišao, a ono, kad me zagrli, pa da čovjek tačno poželi, da može vrijeme da zaustavi.
Znala je kako sa mnom.
Krenem obrisati poruke, brojeve, sve.
Ne možeš brate, pa da ti je Supermen babo. Ljubav je jača.
Znaš, prijatelju, teško je nastaviti bez nekoga, ko ti je bio sve. Prvo na nju pomislim, svako jutro. Ponekad mislim i da sam lud.
Čestitam ja njoj, pobijedila je. Evo slomila.
I još nešto. Briga me, ko će šta na ovo reći, da li će ona ovo vidjeti, čuti ili pročitati. Briga me, što me ne voliš, što se ljutiš, i što je kraj.
Volim te, i fališ mi..
To ti je moja priča prijatelju, istinita.
Konobar, hajd’ dođi da naplatiš, pa da idemo polako.
Allahimanet.” ☺
-Ajdin Hasanic

I tako se zbog gluposti posvadjate i on ode. Njega vise nema. A te bi preostaje da places da ne spavas i da glumis. Da glumis onu sretnu osobu. Al noc noc te ubije ,sravni te sa zemljom, i tada je najgore. Ne osjećaš nista ali te sve boli. U dusa i srce ,ma cijelo tijelo. Ne dišeš. Nemas zraka a on njega boli briga. Boli ga briga sto tebe sve boli. I ne sjeti te se vise. I tako tonete u zaborav. I vas dvoje i uspomene i očekivanja i obećanja. Niceg nema osim tvojih srušenih snova.