sjeti se

Ovu teglu ljubavi dijelim onima koji misle da nisu voljeni.
Onima koji se osjećaju ostavljenima.
Onima koji su tužni.
Onima koji nemaju vjeru u sebe.
Onima koji misle da ne mogu ostvariti svoje ciljeve.
Onima kojima treba ljubav.

Formula za još veću teglu ljubavi
⇨ dijeli ovu teglu, i koliko je puta podijeljena, zbroji. I dok zbrajaš sjeti se da si voljen/a.

Ovo je za tebe,

koja se trudis da budes dovoljno dobra za sve. Ti koja razmisljas satima da se sjetis nekog citata da bi svima popravila dan. Ti koja si svakome rama za plakanje pa cak i onome koji nije to zasluzio. Ti koja hiljadu puta slusas jednu te istu pjesmu, samo sto ti tekst te pjesme znaci. Ti koja zasluzujes mnogo vise nego sto ti je dato. Ti koja zamislis zelju a nikada ti se ne ispuni. Ti koja si potrosila svo to dragocjeno vrijeme na one koji ga nisu bili vrijedni. Da ti, sreco moja, ti. Zapamti, vrijedis mnogo.

Ova žena je ćudljiva, vječiti april, vesela je pa tmurna, pričljiva pa malorjeka, svakog jutra ustaje i na lijevu i na desnu nogu pa je ne određuje dan već trenutak, slučajno je ovdje, kivna kad se sjeti da je mogla biti na drugom mjestu, razdragana kad pomisli da će biti. Obična je samo kad zaboravi. 
—  Meša Selimović - Magla i Mjesečina
Pismo

Sa prozora vidjeh poštara kako maše rukom i signalizira da izađem. Sredina mjeseca – dakle nisu računi, šta on hoće u ova doba? Izađem, pozdravim ga i pitam za porodicu. Dobro su svi kaže, nikad bolje. Kćerkica raste, supruga zvoca. Standardno.

 -„ Nego evo neko pisamce za tebe, ako želiš.“, reče uz oklijevanje. „Nema ni imena ni adrese pošiljaoca ali kontam da ćeš provaliti od koga je po rukopisu. Evo vidi, tvoje ime i adresa su baš neobično napisani. A ima i nekakav leptir nacrtan na dnu koverte.“

Grlo mi se u trenu osušilo kad sam na koverti prepoznao vlastiti rukopis, do u detalj tačan. „Hvala ti“, rekoh zamuckujući. Kako je to moguće, moje tekstove i bilješke niko nije čitao godinama… a oni koji jesu, davno su nestali i do sada sigurno zaboravili nešto tako sitno. Poštar je počeo detektovati paranoje na mom licu, pa se oprezno udaljio i rekao da žuri za poslom. Pozdravio me mahanjem i otišao niz mahalu, a ja i dalje nijemo zurio u kovertu. Šta kog đavola ovo treba da znači?

Oprezno otvorih kovertu, kao da je unutra dinamit a ne običan presavijeni komad papira, i izvadih pismo. Nema dileme, to pismo sam morao napisati – ja. Zapetljan u nestvarnoj stvarnosti koja me snašla, sjeo sam na fotelju i otpočeo čitati.

„Morat ćeš usporiti, tako ne ide. Vjerovatno misliš da znaš šta radiš ali jednom kad budeš mrtav i shvatiš besmislenost svega, bit će kasno da počneš živjeti. Zato me slušaj, mi pokojni znamo šta pričamo.

Nećeš umrijeti, ne brini. Bar ne mlad, ali biti prazan i ćutljiv je gore od smrti. Uzmi svoje priče i pjesme pa ih spali. Uzmi tekstove, romane i svaku riječ koju si ikad napisao i - pogađaš, i to spali. Pišeš o sretnim i tužnim ljubavima, a trebao bi ih živjeti. Zabavljaš druge ljude a trebao bi sebe. Jel ti kapiraš da vrijeme prolazi? Pogledaj koliko godina imaš. A sad se sjeti kako je brzo proletilo prethodnih pet i razmisli koliko brzo će proći ove koje dolaze? Stvarno misliš da imaš toliko slobodnog vremena da ga trošiš na stvari kojih se sutra nećeš sjećati?

Reci mi, koliko uspomena imaš iz posljednjih mjesec dana? Nabrojat ćeš mi neke stvari svakodnevnice, sjećam se kako smo živjeli. Skoro ni jedna od uspomena koje imaš nije trajna. Dani ti prolaze ili na đavolijem internetu (kunem ti se, najgenijalniji izum kojeg je napravio. Sve nas je uzeo na tu foru.), ili ti prolaze s papirom i knjigom u ruci. Dakle, ili gubiš vrijeme za ekranom ili ga gubiš čitajući o tuđim životima. Nemoj me pogrešno shvatiti, nemam ja ništa protiv poneke knjige tu i tamo, niti protiv tog sranja koje zoveš poezijom… ali daj malo odvadi majku mu. Upiši kurs indijske kuhinje, nauči plesati neki ples sa Tahitija, skoči padobranom, posjeti nova mjesta. Pomjeri se iz svoje kože, nema ničeg zanimljivog u tuđim životima. Nisi samo ti budala, ima vas još. Umjesto da živite, vama rogonja prodao način za uhođenje pa sjedite i komentarišete druge ljude. I Bog i đavo vam se smiju, da znaš.

I kad smo kod Boga, ko Boga te molim da prestaneš srati o ljubavi. Molim te evo, mi gore te ne možemo slušati više. Prije par noći smo organizovali igru u nebeskoj kafani – svako mora eksirati piće svaki put kad na papiru pomeneš ljubav. I uzmemo ti mi čitati neku tvoju kvazi pjesmicu – moja budalo, napili smo se već na trećoj stranici. Izađi i voli, slomi srca, pusti nekog da slomi tvoje… nije bitno. Samo molim te prestani da kukaš o nečemu o čemu ne znaš ništa. Ako sve bude po planu, biće ljubavi za koju godinu i tek tad će ti biti jasno kakva si budala sve ove godine. Ali ne smijem ti o tome pričati, gore mi rekoše da ću poremetit’ nekakav tok u prostoru i vremenu. I ovo pismo bi moglo bit’ problematično ali života mi te ne mogu više gledati tako, morao sam nešto uraditi. 

Još samo jedna stvar: gore sam saznao da svaki čovjek u sebi ima ugrađen detektor sudbine. Ne zajebavam se, slušaj. Dakle, fora ti je ovo: kad je nešto dobro za tebe, budeš savršeno miran jednom kad to nešto nađeš – bilo da je to ljubav, posao, drugari, ili najbanalnija stvar tipa omiljeni sladoled. Ali fora je da i đavo ima taj isti detektor pa ti, čim nađeš nešto takvo, plasira nervozu i strahove kako ti ne bi prepoznao svoju sudbinu. Nauči ugasiti strah, to je jedina lekcija koju te mogu naučiti. Poslije toga, život postane toliko smiješno jednostavan da ćeš se cerekati po cijeli dan. Vidjet ćeš par takvih ljudi u gradu, nasmijani i kad im se dešavaju loše stvari. Oni su već provalili ovu foru, zato ti misliš da su ludi. Nisu, ti si taj koji je lud.

Toliko od nas gore za sad, sretan ti život i ovo pismo će se samouništiti za deset sekundi - šalim se, Tom Kruz fazon. Kad se probudiš, neće biti tragova mog dolaska. Vjerovatno se ni pisma naćeš sjećati, ali tvoja podsvijest će ovo zapamtiti i više se nećeš bojati. Znam, znam, nema na čemu. Čuvaj mi se, svi navijamo za tebe.

P.S. I neće se zvati Anja, ali blizu si bio.”

 Februarsko jutro, ni manje ni više nego dan zaljubljenih. Nikad nisam volio taj praznik, ne zato što ne vjerujem u ljubav već mi nekako malo da samo jedan dan u godini bude dan zaljubljenih… trebalo bi ih biti bar tristo šezdeset ali dobro, sunčano jutro je uvijek dobar afrodizijak za raspoloženje. Neka čudna toplina mi je punila pluća, kao da sam noć proveo u paralalenom univerzumu, sunčajući se na plažama južne Amerike. Još jedan prazan dan ali jutro miriše na prilike. Sretan dan zaljubljenih svima koji vole sebe, pomislim gledajući Sarajevo s prozora. Sve druge ljubavi će doći jednom kada zavolimo najvažniju osobu u našim životima.

'Na kraju ti postane svejedno.' Recenica koju svi koriste. Ali nije to tako. Nikad ti ne postane svejedno. Sjetis se s' vremena na vreme da ste mogli sve, ali niste. Sjetis se svake noci svega sto je bilo i pozelis da je tu na minut-dva. Nema potrebe da lazes sebe, nije ti svejedno nikada. Mala doza nedostajanja zauvijek ostaje.

Nikada nisam želio otići od tebe, ali sam morao. Osjećao sam da me dovoljno ne voliš. Udaljio sam se od tebe. Onda sam postao jako grub, ma znaš i sama. Svi su me pitali zašto sam to napravio, znali su kako jako sam te želio. Tada, u tom trenu, mislio sam da je lakše vrijeđati te. Ponižavati pred drugima, tako sam želio stvoriti lošu sliku o tebi. Nadao sam se da bi me drugu shvatili. Ali malena, nisu. Znali su da si ti predobra, da bi dala sve za druge. Tada su mene počeli gledati kao smeće. Onda sam malo po malo nalazio nove cure. Mislio sam, ako nađem drugu da ću te manje voljeti. Bio sam sa mnogo njih. Neke su bile lake, neke su bile jeftine. Neke su se smijale kao ti. Neke su zvučale kao ti. Neke su voljele životinje. Ali znaš, nijedna nije bila kao ti. Mnogo puta sam prolazio s njima kraj tebe. Nisam te imao obraza pogledati. Znao sam šta sam ti sve radio. Pokušao sam malena, vjeruj mi da sam pokušao da te zaboravim. Mnogo puta sam se napio. Svaka pjesma uz koju bi pio, podsjetila bi me na tebe. Onda sam sebi lagao da su to samo sjećanja. Sjećanja na tebe i što si napravila od mene. Zadnja cura s kojom sam bio rekla mi je da sam bezosjećajni gad. Znao sam da mi ti to nikad ne bi rekla. Sve one su se kunile u ljubav, a ljubav nisam dobivao. Od njih sam dobivao samo požudu i kontakt. Neka je imala tvoj osmijeh. Neka je imala tvoj glas. Neka je mirisala kao ti. Ali na kraju dana, kada bih legao sa svakom od njih u krevet sjetio bih se tebe, tvog nježnog dodira i milog pogleda. Na trenutak bi bio sretan. Shvatio sam da sam te odbacio jer sam tražio nešto bolje, a boljeg od tebe za mene nema. Jesam se zabavio, ali sam ostao sam. Sasvim sam. Kao onog dana kada si me našla. Sjećaš se toga malena? Samo mi molim te nemoj reći da se ne sjećaš. Nemoj mi to napraviti. Onda kada sam te sreo, bio sam sasvim izgubljen. Sjeti se svih problema koje smo morali proći da bih se našli. Znam da sam rekao da nisi vrijedila. Ali molim te, vjeruj mi da jesi. Vrijedila si više nego sve one. Dok sam bio s tobom, bio sam stvarno sretan. Smirio sam se. I ne znam zašto  sam ono napravio. Mislio sam da moram uživati u životu, a zapravo… Uživao bih s tobom. Da te imam svaki dan.  I sada to znam. Sam sam. Niti jedna od njih mi ništa ne vrijedi. Ne vole one mene. Dobar sam im kada moram izaći sa njima u grad, kada ih treba pokazati pred društvom. Ali niti jedna od njih neće sjediti sa mnom i tješiti me kada mi je najgore. Onda si mi ti pala na pamet. Kako bi me grlila, poljubila u čelo i sve bi bilo jednostavno bolje. Kada mi je bilo najgore, samo sam trebao pomisliti na tebe i odmah bi imao razlog da budem sretan. Znaš, bio sam kukavica. Slobodno mi to reci. Nisam se znao boriti za osobu koja me je jedina voljela. Ovakvog kakav jesam. Sve su one tražile od mene da im posvetim svo svoje vrijeme. Ali ti malena ne. Bila bi sretna kada bih ti se samo javio preko poruke. Nisi me željela promijeniti, a jesi. Uz tebe sam naučio kako su malene stvari važne. Reci mi da mi vjeruješ. Reci mi da te nisam izgubio.

Ljubav
ljubav je smisao zivota
prica mi covjek za sankom
dok cigaru mota

Ljepota njena se ne moze
ni s cim mjerit
rece mi krvavih ociju
i ode rakiju potegnut

Zove se Alma
i sjedila je sama u klupi
ja joj prosu
neki fazon glupi

Reko dze si curo zgodna
ona kaze da me pozna
ti si Mahir osmi dva
vec te dugo gledam ja

Bilo je pola dva, april peti
Mahir se sjeti
odmah smo se zaljubili
i pred svima poljubili

Hodali smo skolom
drzali se za ruku
djelili istu klupu i uzinu
i imali istu druzinu

Istu srednju skolu
s njom sam pjevo u horu
izigravo foru
vozili se na mom motoru

Ja Alma i Tomos
imali smo mali kosmos
svoje drvo uz Savu
stotinu djece u planu

Svoje pjesme svoje price
nasa hrana, nase pice
nase zvijezde i nas grad
sjecam se ko sad

Rekla je Mahire bojim se
pazi da me ne boli
bojo sam se i ja
al’ sam znao da me pravo voli

Ja i Alma goli
i njoj i meni prvi puta
bilo je ljeto i Ficibajr
nase drvo pored puta

Nikad necu zaboravit
taj miris trave
u ocima zvjezde kako sjaje
topli vjetar sa Save

Taj dim cigare
moj izgubljeni pogled
jednog dana bit cu ti zena
a ti moj covjek

Konobar, daj jos jednu
ja izvadi sice
donesi Mahiru pice
da cujem ostatak ove price 

On svoj konjak sastavi
pa pricu meni nastavi
Almini starci
su bili na rastavi

Nije mogla vise trpit
non stop svadje
pa je kod mene zivila radje
dok se sama negdje ne snadje

Medjutim to se oduzilo
na jedno dvije godine
pa smo presli u stan
kod moje bliznje rodbine

Reko hajmo se ozenit
datum svadbe 3. maj
na svadbu cemo pozvat
cijeli nas kraj, tu je bio kraj

Dan prije vjencanja
doslo je do sranja
ona bila je kod matere
tam’ ce docekat svatove

Al’ umjesto svatova ljudi
pale su granate
pobjegla je s materom
kod svoje tetke Fate

Svi znate, bila je panika
spasi zivu glavu
ja sam preplivo Savu
imo srecu pravu

Probo sam je nazvat
medjutim pukle su veze
Alma je mrtva, Alma je mrtva
to su bile rijeci Kreze

Krezo lazes, lazes Krezo
jebat cu ti sve
ne lazem Mahire matere mi
evo pitaj Alije

Alija reci nesto
ljudi nemojte me sad zajebavat
vidio sam kako je pala
kad je posla pretrcavat

I mrtva je sto posto
jer ja sam zadnji osto
poginuli su jos dvojica
sto sam ih po nju poslo

Bez zraka sam osto
sedam dana nisam mogo jest
ceko sam svaki dan
da neko kaze neku vijest

Al’ nista ni vijesti
ni zivota u meni
samo alkohol u mojoj veni
i sjecanje o jednoj zeni

Otiso sam u Njemacku
i poceo tam’ radit
reko lakse cu je zaboravit
i malo cu se oporavit

Dan za danom, 12 sati dnevno
radio sam vrijedno
poso i rad samo
da zaboravim na rat

Godine su prolazile
i naniza ih se vec 6
zavrsen je rat
u Bosni je to vec stara vijest

Sta cu dole, nemam nista
tu sam sebi zivot stvorio
ma hajmo dole na par dana
moj frend me nagovorio

Doso sam dole
i bilo je sve u najboljem redu
dok nisam sreo, koga
pa Alminog rodjaka Vedu

Dze si Mahire, dze si Vedo
evo kaze bas sam sada kod Alme kreno
zar si seno Vedo sta me zezas
pa Alma je ziva sta ti to ne znas

Noge mi se odrezase
i sve slike nase dosle mi na oci
vodi me Vedo
moram do nje doci

E pa nece moci, reko molim, on mi
kaze, pa Alma se udala za kebu
s njime ceka bebu i to drugu
prosle godine mu je rodila curu

Dade mi broj telefona
odma sam je bio nazvo
reko halo Alma izvini
jebiga nisam ni ja znao

Tako poce razgovor
2 sata smo plakali
jedno drugom se jadali
dok smo zajedno razgovarali

Izvini Mahire
takva je sudbina bila
ako ti ista znaci
kcer mi se sad zove Mahira

Nisam znala dze si nisi mi se javljo
udala sam se za kebu
i sad ga volim ono pravo plaho
hajde zdravo, zdravo, vidimo se sutra

Evo sad sam tu
konobar daj nam sad
jos jednu ljutu

Pa reko sta ces sad
hoces se ic nac s njom sutra
sjedi Edo pit’ cemo do jutra
kapnu mu suza ljuta

Dize se on, kaze, izvinite ljudi
odoh sad pisat
zacu se pucanj
i sva raja poce vristat

Izletio sam odma da vidim sta je to
mercedes, krvavi pistolj
i Mahir se je ubio

—  Mahir i Alma. via ( @gospodinclub )
Sjeti me se. Sjeti me se kada za 10 godina budeš prolazio našom ulicom. Sjeti me se kada za ruku budeš držao svoju djevojčicu, onu o kojoj smo zajedno maštali. Sjeti me se kada vidiš zvijezdu u njenom padu. Sjeti me se kada vidiš ljetni pljusak, poput onog kada si me prvi puta poljubio. Sjeti me se kada budeš imao bore i kada unucima budeš pričao o svojim ljubavima. Sjeti me se, sjeti se koliko sam ti nekada značila i pomisli šta smo mogli imati, samo da ti ponos nije bio od mene važniji.
—  @nevena605
“Nitko me ne voli”, reče Mali Princ i sakrije rukama lice.

“Voliš li ti ikoga?” upita Lisica.

“Volim svoju ružu, ali…”, reče Mali Princ i zastane.

“Bit ćeš siguran da voliš kad budeš mogao reći: ‘Ne možeš napraviti ništa da te prestanem voljeti!’” reče Lisica.

“Ljudi su često nesretni”, nastavi Lisica, “kažu: ‘Nitko me ne voli.’ Ali, zapravo, oni su ti koji ne vole nikoga. To je baobab koji im je zarobio srce.”

“Da, baobab je takav: ako ga zapustiš, nikad ga se više ne možeš osloboditi”, složi se Mali Princ.

“Kad čuješ riječi: ‘Nitko te ne voli!’ koje ti šapuću zli vjetrovi, i osjetiš da ti baobab svojim korijenjem probada srce, sjeti se onih koje voliš; dozovi najbolje otkucaje srca koje si imao za ljubljene i vjetrovi će utihnuti – zasjat će sunce i osušiti korijenje”, reče Lisica.

“Ja zaista volim svoju ružu”, reče Mali Princ i pogleda prema zvijezdama. “Ne možeš napraviti ništa da te prestanem voljeti!” reče, a na licu mu se pojavi osmijeh.
—  postoji li ljepši tekst?   :)

/ Ti, djevojko koja ovo čitaš, tebi
želim reći da čak i kada ti se
učini da ništa nema smisla, sjeti se da
lijepe stvari treba čekati. I jednoga dana
kada budeš sretna, kada sve sjedne na
svoje mjesto, smijat ćeš se što si ikada htjela
uzeti taj žilet ili nož. Pusti svojoj koži ljepotu,
a sebi pusti život. Predivan je i
samo je jedan. /