sjeti se

“Ej Sine… Došao je momenat za koji sam znao da će doći od one davne novembarske noći kad si se rodila… I nije onakav kako sam ga zamišljao povremeno proteklu dvadeset i jednu godinu.

Ono kao sad trebam nešto pametno da ti kažem… A za sve ove godine sam ti ustvari pokušavao to isto reći…

Kad si ono u svojoj prvoj haljinici pala ispred zgrade i razbila koljena… Malo si zaplakala a ja sam te bodrio da ustaneš i ideš dalje… I kada sam ti obećao čokoladnu tortu na poklon ako uspiješ šutjeti dvije minute… A ti si onako ubjedljivo s razrogačenim očima nakon pola minute rekla da ne možeš da šutiš jer će ti oči iskočiti…

Kad su ti u vrtiću dali lutku da te uslikaju s njom, a ti si je onako nevješto i nesigurno držala, znao sam da ćeš jednog dana kad odrasteš ipak biti vješta za neke druge stvari…
I uspjelo nam je … i kad daješ injekcije, i kad slikaš selfie i kad voziš dizela ide ti odlično.. I koliko su me svi mrzili kad su vidjeli da tebe, svoju kćerku šesnaestogodišnjakinju častim velikim točenim …

A samo sam ti htio pokazati kako će te mangupi čekati u zasjedi sada kada si odrasla…

I načekali su se, znam, ali te nisu ulovili… Ćaćina škola…

A što smo se svađali… Svađali smo se povremeno svih ovih godina i nikad pobjednika u toj svađi nije bilo, jer nekako su i moj jezik i tvoj jezik isto lajavi došli… Pa bi nas onda čudno svi gledali kad bi sve te naše neriješene svađe smijehom završili shvativši da nismo isti, ali smo slični toliko da ponekad boli…

I sad nakon svega došao je onaj dan… Onaj momenat za koji sam znao da će doći od one davne novembarske noći kad si se rodila… A ja ti do sada skoro sve pametno rekao što sam znao…

Odlaziš iz gnijezda u samostalni život… I nemam ti ništa novo reći što već nisam rekao ali mogu da ponovim neke stvari…

Kad sljedeći put padneš, možda neću biti blizu da ti pružim ruku ali stisni zube i ustani…

Kada ti nekad neko sljedeći put bude tražio da šutiš… Uzmi onu istu čokoladnu tortu, opali ga posred lica, podboči se rukama i reci mu tako glasno ‘NEĆU’ da ga zaboli…

Kad neki novi mangupi pokušaju da te u neku novu zasjedu uvuku, sjeti se kako ti je stari objašnjavao za što sve srednji prst na ruci može poslužiti…

I da znaš… mogu ti tamo neki govoriti da si nevješta i nestručna i nesposobna i ovakva i onakva… Pusti ljubomorne neka se pate u svom neznanju i zavisti, digni glavu i u mimohodu pod ruku sa svojim čovjekom prođi dalje… Ne daj da te dodirnu njihove tuge koje nose u sebi i ne znaju što će s njima…

I ne sijeci krivine..

Nikad ne sijeci krivine…

Znam reći ćeš da to nikad ne radiš… Ni nemoj… Stari će ti sada ponoviti jednu istinu… Nikad kraći put nije bio brži… I nikad ni neće biti…

I nemoj nikada ni radi koga stajati… I čekati…i gledati prema dolje… Uvijek gledaj i idi naprijed i gore… A ako radi toga trebaš ponovo postati lajava onako kako sam te nekada učio onda budi… Uvijek daj do znanja da postojiš…


A s čovjekom kojeg si izabrala… Znaš već što ću ti reći… Razgovaraj… Uvijek i stalno… O svemu… Nikada nemoj ušutjeti s njim jer tišina nije sastavni dio ljubavi… Tišina je sastavni dio tuge…

A ako nekad… Slučajno… Iz nekih nepoznatih razloga… Ponekad… Jednostavno ušutiš… Obavezno gledaj da šutite zajedno… I da kratko traje…


I znaš… Kada smo svih ovih godina putovali zajedno govorio sam ti da je najljepši dio putovanja ustvari povratak… Sada ćeš na bilo koju stranu imati povratak…Kada odeš dolje, dolazak da me obiđeš biće povratak kući… Kada dođeš ovdje, odlazak dolje će opet biti povratak kući… Uspjela si da jedan san pretvoriš u život…

Idi dalje, Sine…

I sjeti se Mame i Starog ponekad…

Pismo koje je jedan otac dao svojoj kćerki na dan njenog vjenčanja. ❤

Ništa čovjeku nije teže od ćutanja žene koju je jednom volio. Sve bi on nekako podnio, i njenu sreću i život sa nekim, ma kakav on bio, samo kad bi znao da nije ostala ravnodušnost, da i nju tamo negdje nekad zaboli, da se sjeti i ponekad razmišlja o tome šta je moglo biti - ali taj gram utjehe obično nikad ne nalazi.

ako ikada osjetiš da sam ti daleka,

da se gasim

sjeti se

onoga što si učinio nakon što sam te prvi put poljubila i rekla “ovo je greška”

(primio si me u svoje naručje,

cijelu sakrio u sebe,

rekao si:

“ovo što sada držim u rukama je

moje i ne dam to

nikome

ovo što držim u rukama mi je

slaba točka”

i nisi puštao)

sjeti se, bebo

i učini to opet,

molim te

Imao sam 18 godina, a sjećam se kao da je jučer bilo kada sam prvi puta trebao da je poljubim, i da poljubim djevojku prvi puta u životu. Panika ravna terorističkom napadu. Sjećam se njenog prvog dodira, i koliko sam počeo da štrepim, kao curica, a izigravao sam pravu muškarčinu. Sjećam se i prvog “volim te”. Sjećam se i prve svadje..oko gluposti, naravno..gluposti koja je nama tad bila “kraj svijeta”. Sjećam se i prvog prekida…hinjski…inat…šta li.. Sjećam se i prvog intimnog odnosa s njom, njenog straha, i mog straha koji sam morao sakriti kako god znam, iako pojma nisam imao što radim…radio sam nagonski, pun ljubavi.. Zato valjda i pamtim. Sjećam se i naših prvih zajedničkih planova.. Naših izlazaka.. Ručaka.. Putovanja.. Sjećam se tih lijepih očiju. Sjećam se svih tih godina provedenih skupa.. Sjećam se i kada mi je rekla da je najbolje da se više ne čujemo.. Mislio sam da je nikada neću prestati voljeti, i da nikada više neću moći biti s nekim drugim. Sjećam se i večeri kad se udala. Svega se sjećam… Ne znam zašto. Ne mogu reći da je još uvijek volim, jer je ne volim. Stvarno ne. Draga mi je tamo negdje u ćošku duše, kao sestra. Kao dobar prijatelj. Ljubav je nestala odavno. Ostala su samo sjećanja. Ona je sada udana žena…i u ovakvim noćima, koje znam da će biti besane, i kada se prisjećam svega, pa tako i nje… Iskreno se zapitam…. Sjeti li se ona mene ponekad… Po ružnom? Po lijepom? Nažalost, nikada neću saznati. Ili na sreću.

Ovo je za tebe,

koja se trudis da budes dovoljno dobra za sve. Ti koja razmisljas satima da se sjetis nekog citata da bi svima popravila dan. Ti koja si svakome rama za plakanje pa cak i onome koji nije to zasluzio. Ti koja hiljadu puta slusas jednu te istu pjesmu, samo sto ti tekst te pjesme znaci. Ti koja zasluzujes mnogo vise nego sto ti je dato. Ti koja zamislis zelju a nikada ti se ne ispuni. Ti koja si potrosila svo to dragocjeno vrijeme na one koji ga nisu bili vrijedni. Da ti, sreco moja, ti. Zapamti, vrijedis mnogo.

Ova žena je ćudljiva, vječiti april, vesela je pa tmurna, pričljiva pa malorjeka, svakog jutra ustaje i na lijevu i na desnu nogu pa je ne određuje dan već trenutak, slučajno je ovdje, kivna kad se sjeti da je mogla biti na drugom mjestu, razdragana kad pomisli da će biti. Obična je samo kad zaboravi. 
—  Meša Selimović - Magla i Mjesečina

Ovu teglu ljubavi dijelim onima koji misle da nisu voljeni.
Onima koji se osjećaju ostavljenima.
Onima koji su tužni.
Onima koji nemaju vjeru u sebe.
Onima koji misle da ne mogu ostvariti svoje ciljeve.
Onima kojima treba ljubav.

Formula za još veću teglu ljubavi
⇨ dijeli ovu teglu, i koliko je puta podijeljena, zbroji. I dok zbrajaš sjeti se da si voljen/a.

Zaviri u moje misli

Tmurno jutro, budim se.Već u glavi pravim pregled dana koji me čeka. Pitaju danas. Sve. Već mi je loše. Ne ide mi se, ali znam da moram. Njega već dugo nisam vidjela, pomislih neću ni danas.

Obukoh se standardno, klošarski, i preko neku bratovu jaknu. Hladno je, morala sam. U busu sam prespavala, znam da ću se probuditi na vrijeme.

Nisam ovaj put, prespavala sam dvije stanice, pa se vratih trolom do škole. Nije tako uobičajeno za mene. Izbjegavam taj prevoz i ljude. Jednostavno ih mrzim, i podsjećaju me, znate, na njega. Buka, galama, i u stvarnosti i u mislima me izluđuje. Ne mogu više. Ne ide mi se u školu. Znam da će biti isto:“Nisam spremna” i kec u dnevnik. Ne treba mi to, odličan sam učenik.

Izlazeći iz trole biram broj. Zvoni.

Odogovor sa druge strane. Poznat glas, nimalo drag.

“E brate, ja sam. Je li imaš, hitno je?”

“Hej, pa gdje si ti? Znaš mene, toga nikad ne nestaje. Šta je bilo?”

“Nije za priče, zna..”

“Uvijek ista priča kod tebe. Ma nebitno, poželio sam te, znaš.”- prekinuo me i već počeo da nervira.

“E, stvarno mi je hitno, a znaš da ne volim ovo odugovlačenje. Ako imaš, standardno ponesi, čekat ću te na starom mjestu. Stižeš za 10?” već agresivno sam počela davati odgovor.

“Oke,oke. Smiri se. Važi.”

Prekid.

Čekam u parku. Prolaze ljudi. Čudno me gledaju. Shvatih i zašto; jedina sjedim. Prilazi mi već poznata figura. On. Koliko se već nismo vidjeli? Koliko je prošlo od zadnjeg puta? Nebitno, i dalje, na svaki pogled, počinjem da se ježim. Ne podnosim ga, ali treba mi.

“Evo, moja djevojčice.”

“Koliko ti puta moram reći da nisam tvoja niti sam bila. I hvala, evo p…”

“Neka, ja častim. Red je. Samo, čuvaj se.”

Zagrljaj. Nisam se odupirala ovaj put, trebalo mi je.

Odlazi.

Pogledam kesicu. Ima dovoljno za tri. Sve je stavio.

Svraćam u obližnji market, poznatu policu. Votka. Ma može. Uzmem i čips. Na kasi ugledam i cigare, uzmem i njih.

Kontam, odakle mi ovolike pare. Nevažno.

Krenem put škole, svejedno, u nadi da ću i njega sresti. Nastava mu ubrzo počinje, znam.

Nema ga. Skrećem. Tu je obrušena zgrada. Ulazim. Prazno i hladno. Sjedam na prozor, naslonjena na stub. Stavljam slušalice, motam prvi i odvrćem flašu. Ne mogu, moram prvo cigaru. Bajagina tišina svira. Prvi dim, sklapam oči. On u mislima. Ne mogu. Previše mi je. Naginjem. Već prvim gutljajem ispila sam trećinu boce. Boli me, znači.

Gasim cigaru, palim džoint. Premotavam film na dan kada sam ga srela.

Sjećam se, plašila sam se tog mišićavog dječaka. “Ufuran” mi je bila prva pomisao. Iz dana u dan, počeo me taj misteriozni lik interesovati. Omaklo mi se. Jebiga. Prva suza i drugi gutljaj, manji. Peče me u grlu. Muti mi se u glavi. Misli su jače, brže.

Primjetih da sam ispušila. Vidim da je drugi već smotan. Palim. Počinjem da se smijem našem upoznavanju. Nije to onaj smijeh kada ti je nešto smiješto. Više je bio onaj nostalgičan. Ne mogu. Volim ga. Ne voli me. Boli me. Ne mogu drugim riječima da opišem. Plačem. Vrištim. Jecam.

Ozbiljno počinjem misliti da skočim. Nož. Sjetih se da imam nož u ruksaku. Vadim ga ispijajući posljednji gutljaj votke. Tresu mi se ruke. Čujem glasove u pozadini, i onaj jedan, dobro poznat, meni mnogo drag. Haluciniram. Ok. “Koji sam ja idiot”-zavraćam rukav i krećem prema veni. Magla. Ne vidim ništa.

“NEEE!!!” čujem vrisak i korake. Neko mi otima nož i privlači me k sebi. Suze. Zatvaram oči. Naša priča mi pred očima. Jecaj. Čujem žamor. Osjetim zagrljaj i dobro poznat parfem. Otvaram oči. On. Haluciniram, pomislih.

“Što ti je to trebalo? Niko nije vrijedan tvojih suza, kamo li krvi.”

Pokušavam sakriti pogled, suze, i uputiti osmijeh. Blagi, onaj što pati. Ličio je na onaj njegov.

Prislanja me na svoje grudi, jače grli. Srce me steže. Čujem mu, polusvjesna, otkucaje srca. Shvatih da me smiruju. Zažmirih i prestadoh da se sjećam, pamteći trenutak.

Ne sjećam se dalje, mada se i ovoga sjećam kroz maglu.

Prošlo je sedam dana. Strašnih sedam dana.

Posjetila sam od tog dana i ljekare i psihologe i socijalne radnike i terapeute, mada, meni je to isto. Razgovor i ništa više. Tada sam se najviše osjaćala usamljeno. Bez ikoga.

Niko da me se sjeti. Nadala sam da će bar on, i ko je već s njim bio.

Ništa.

Sve iznova.

Ulazim ovaj put sramežljivo u hol škole. Graja. Buka. Ne smetaju mi više. Trgnu me iz misli, sjećanja. Dobro dođu.

Čudni pogledi me prate.

Znaju. Pretpostavljam.

Ja nisam nikome rekla, znam. Nisu ni moji.

On.

Tražim ga. Ovaj put sam ljuta. Ispunjena mržnjom. Vidim leđa, hod. On je. Znam ga predobro. Stavljam mu ruku na rame.Trže se.

“A, to si ti. Kako si?” - tiho me upita, sramežljivo spuštajući glavu.

“Nebitno je to. Kome si rekao? Svi znaju, vidim kako gledaju.” - raja se okreće. Shvatih da vičem.

“Izvini, ajde ovamo, gdje nema raje.” rekoh poluglasno i sklonusmo se.

Uvidjeh da ga je strah.

“Vidi, nisam nikome rekao ništa. Znaš da čuvam tajne. Onu tvoju i dalje cuvam, iako mi je nisi rekla.” i uzdah. Nakratko me pogleda i spusti pogled.

“Znam zbog čega je bilo, izvini. Mogao sam dosta učiniti, ali nisam znao kako. Ni sada ne znam. Nikome nisam o…”

“Za divno čudo da si shvatio šta se dešava. Ne možeš sada ništa. Gotovo je, svejedno. Samo.. zašto me gledaju ovako?”

“Blijeda si..” reče krečući rukom na moje obraze. Izmakla sam se.

“Izvini, ne mogu…” suze su mi navrle i otrčala sam u toalet.

Pogledah se u ogledalo. Zaista jesam blijeda, i čupava.

Nije rekao. Ok. Samo izgledam bolesno. To je sve.

“Smrt je zaista lahka” šapatom progovorih gledajući sebe u odrazu.

“Sreća pa nemam zbog koga umrijeti, a živim zbog sebe.”

Zaista, nisam se više obazirala na njega. Mnogi su došli poslije. Bila sam sretna. Sretna sam i sada.

Znate, on je znao dvije tajne.

Prvu, da ga volim. I drugu, o tom danu.

Čuvao ih je, onako kako se čuva neko do koga ti je stalo.

Time je dokazao sve, ali kasno.

Ljubav
ljubav je smisao zivota
prica mi covjek za sankom
dok cigaru mota

Ljepota njena se ne moze
ni s cim mjerit
rece mi krvavih ociju
i ode rakiju potegnut

Zove se Alma
i sjedila je sama u klupi
ja joj prosu
neki fazon glupi

Reko dze si curo zgodna
ona kaze da me pozna
ti si Mahir osmi dva
vec te dugo gledam ja

Bilo je pola dva, april peti
Mahir se sjeti
odmah smo se zaljubili
i pred svima poljubili

Hodali smo skolom
drzali se za ruku
djelili istu klupu i uzinu
i imali istu druzinu

Istu srednju skolu
s njom sam pjevo u horu
izigravo foru
vozili se na mom motoru

Ja Alma i Tomos
imali smo mali kosmos
svoje drvo uz Savu
stotinu djece u planu

Svoje pjesme svoje price
nasa hrana, nase pice
nase zvijezde i nas grad
sjecam se ko sad

Rekla je Mahire bojim se
pazi da me ne boli
bojo sam se i ja
al’ sam znao da me pravo voli

Ja i Alma goli
i njoj i meni prvi puta
bilo je ljeto i Ficibajr
nase drvo pored puta

Nikad necu zaboravit
taj miris trave
u ocima zvjezde kako sjaje
topli vjetar sa Save

Taj dim cigare
moj izgubljeni pogled
jednog dana bit cu ti zena
a ti moj covjek

Konobar, daj jos jednu
ja izvadi sice
donesi Mahiru pice
da cujem ostatak ove price 

On svoj konjak sastavi
pa pricu meni nastavi
Almini starci
su bili na rastavi

Nije mogla vise trpit
non stop svadje
pa je kod mene zivila radje
dok se sama negdje ne snadje

Medjutim to se oduzilo
na jedno dvije godine
pa smo presli u stan
kod moje bliznje rodbine

Reko hajmo se ozenit
datum svadbe 3. maj
na svadbu cemo pozvat
cijeli nas kraj, tu je bio kraj

Dan prije vjencanja
doslo je do sranja
ona bila je kod matere
tam’ ce docekat svatove

Al’ umjesto svatova ljudi
pale su granate
pobjegla je s materom
kod svoje tetke Fate

Svi znate, bila je panika
spasi zivu glavu
ja sam preplivo Savu
imo srecu pravu

Probo sam je nazvat
medjutim pukle su veze
Alma je mrtva, Alma je mrtva
to su bile rijeci Kreze

Krezo lazes, lazes Krezo
jebat cu ti sve
ne lazem Mahire matere mi
evo pitaj Alije

Alija reci nesto
ljudi nemojte me sad zajebavat
vidio sam kako je pala
kad je posla pretrcavat

I mrtva je sto posto
jer ja sam zadnji osto
poginuli su jos dvojica
sto sam ih po nju poslo

Bez zraka sam osto
sedam dana nisam mogo jest
ceko sam svaki dan
da neko kaze neku vijest

Al’ nista ni vijesti
ni zivota u meni
samo alkohol u mojoj veni
i sjecanje o jednoj zeni

Otiso sam u Njemacku
i poceo tam’ radit
reko lakse cu je zaboravit
i malo cu se oporavit

Dan za danom, 12 sati dnevno
radio sam vrijedno
poso i rad samo
da zaboravim na rat

Godine su prolazile
i naniza ih se vec 6
zavrsen je rat
u Bosni je to vec stara vijest

Sta cu dole, nemam nista
tu sam sebi zivot stvorio
ma hajmo dole na par dana
moj frend me nagovorio

Doso sam dole
i bilo je sve u najboljem redu
dok nisam sreo, koga
pa Alminog rodjaka Vedu

Dze si Mahire, dze si Vedo
evo kaze bas sam sada kod Alme kreno
zar si seno Vedo sta me zezas
pa Alma je ziva sta ti to ne znas

Noge mi se odrezase
i sve slike nase dosle mi na oci
vodi me Vedo
moram do nje doci

E pa nece moci, reko molim, on mi
kaze, pa Alma se udala za kebu
s njime ceka bebu i to drugu
prosle godine mu je rodila curu

Dade mi broj telefona
odma sam je bio nazvo
reko halo Alma izvini
jebiga nisam ni ja znao

Tako poce razgovor
2 sata smo plakali
jedno drugom se jadali
dok smo zajedno razgovarali

Izvini Mahire
takva je sudbina bila
ako ti ista znaci
kcer mi se sad zove Mahira

Nisam znala dze si nisi mi se javljo
udala sam se za kebu
i sad ga volim ono pravo plaho
hajde zdravo, zdravo, vidimo se sutra

Evo sad sam tu
konobar daj nam sad
jos jednu ljutu

Pa reko sta ces sad
hoces se ic nac s njom sutra
sjedi Edo pit’ cemo do jutra
kapnu mu suza ljuta

Dize se on, kaze, izvinite ljudi
odoh sad pisat
zacu se pucanj
i sva raja poce vristat

Izletio sam odma da vidim sta je to
mercedes, krvavi pistolj
i Mahir se je ubio

—  Mahir i Alma. via ( @gospodinclub )

Znam pile. Udat ćeš se, djecu mu roditi, voljet ga, biti voljena. Sad ću ti reći i to dobro zapamti i sa takvim pored sebe, ja ću te voljeti jače. Neće znati onako da te gleda, neće da misli 25h u danu, 8 dana u sedmici, 5 sedmica u mjesecu, 13 mjeseci u godini, neće umrijeti u jednom zagrljaju i oživjeti na jedan osmijeh. Znam, neće mu dan popraviti “dobro jutro ljubavi” u poslijepodnevnim satima. Naučit će on s tobom, znat će da ti je omiljena plava boja, crna ruža, pretopla prostorija, znat će koliko topla voda treba da bude kad se kupaš, onoliko da kozu sprziti moze, da ćeš obući crne patike sa bijelim đonom, procitati dobru knjigu kad si loše, da te pusti kad se naljutiš i ne prilazi, da razumije tvoj PMS, ali kiksat će u jednom, neće znati kad treba da se svađa s tobom, neće znati ni način na koji treba ni kad treba prestati. To znam samo ja. Mozda ce nauciti da voliš jednostavne stvari i da te sitnice čine sretnom, da ti skuha kafu ujutro, a šta ako ne bude jaka i ne shvati da trebaju proći tvoja dva sata mira? Neće znati da te krimi serije na RTL-u zanimaju više od bilo koje stvari u to vrijeme, neće naučiti ni komentarisati filmove s tobom, onako kako ja znam. Mozda te izgubi na sitnicama, jer ce na tome i da te osvoji. Na kraju, ako shvatiš da nećeš naći budalu koja jače voli, sjeti se da jedna čeka.

PS. Samo se nasmiji, učini da sam sretan. 

Pismo

Sa prozora vidjeh poštara kako maše rukom i signalizira da izađem. Sredina mjeseca – dakle nisu računi, šta on hoće u ova doba? Izađem, pozdravim ga i pitam za porodicu. Dobro su svi kaže, nikad bolje. Kćerkica raste, supruga zvoca. Standardno.

 -„ Nego evo neko pisamce za tebe, ako želiš.“, reče uz oklijevanje. „Nema ni imena ni adrese pošiljaoca ali kontam da ćeš provaliti od koga je po rukopisu. Evo vidi, tvoje ime i adresa su baš neobično napisani. A ima i nekakav leptir nacrtan na dnu koverte.“

Grlo mi se u trenu osušilo kad sam na koverti prepoznao vlastiti rukopis, do u detalj tačan. „Hvala ti“, rekoh zamuckujući. Kako je to moguće, moje tekstove i bilješke niko nije čitao godinama… a oni koji jesu, davno su nestali i do sada sigurno zaboravili nešto tako sitno. Poštar je počeo detektovati paranoje na mom licu, pa se oprezno udaljio i rekao da žuri za poslom. Pozdravio me mahanjem i otišao niz mahalu, a ja i dalje nijemo zurio u kovertu. Šta kog đavola ovo treba da znači?

Oprezno otvorih kovertu, kao da je unutra dinamit a ne običan presavijeni komad papira, i izvadih pismo. Nema dileme, to pismo sam morao napisati – ja. Zapetljan u nestvarnoj stvarnosti koja me snašla, sjeo sam na fotelju i otpočeo čitati.

„Morat ćeš usporiti, tako ne ide. Vjerovatno misliš da znaš šta radiš ali jednom kad budeš mrtav i shvatiš besmislenost svega, bit će kasno da počneš živjeti. Zato me slušaj, mi pokojni znamo šta pričamo.

Nećeš umrijeti, ne brini. Bar ne mlad, ali biti prazan i ćutljiv je gore od smrti. Uzmi svoje priče i pjesme pa ih spali. Uzmi tekstove, romane i svaku riječ koju si ikad napisao i - pogađaš, i to spali. Pišeš o sretnim i tužnim ljubavima, a trebao bi ih živjeti. Zabavljaš druge ljude a trebao bi sebe. Jel ti kapiraš da vrijeme prolazi? Pogledaj koliko godina imaš. A sad se sjeti kako je brzo proletilo prethodnih pet i razmisli koliko brzo će proći ove koje dolaze? Stvarno misliš da imaš toliko slobodnog vremena da ga trošiš na stvari kojih se sutra nećeš sjećati?

Reci mi, koliko uspomena imaš iz posljednjih mjesec dana? Nabrojat ćeš mi neke stvari svakodnevnice, sjećam se kako smo živjeli. Skoro ni jedna od uspomena koje imaš nije trajna. Dani ti prolaze ili na đavolijem internetu (kunem ti se, najgenijalniji izum kojeg je napravio. Sve nas je uzeo na tu foru.), ili ti prolaze s papirom i knjigom u ruci. Dakle, ili gubiš vrijeme za ekranom ili ga gubiš čitajući o tuđim životima. Nemoj me pogrešno shvatiti, nemam ja ništa protiv poneke knjige tu i tamo, niti protiv tog sranja koje zoveš poezijom… ali daj malo odvadi majku mu. Upiši kurs indijske kuhinje, nauči plesati neki ples sa Tahitija, skoči padobranom, posjeti nova mjesta. Pomjeri se iz svoje kože, nema ničeg zanimljivog u tuđim životima. Nisi samo ti budala, ima vas još. Umjesto da živite, vama rogonja prodao način za uhođenje pa sjedite i komentarišete druge ljude. I Bog i đavo vam se smiju, da znaš.

I kad smo kod Boga, ko Boga te molim da prestaneš srati o ljubavi. Molim te evo, mi gore te ne možemo slušati više. Prije par noći smo organizovali igru u nebeskoj kafani – svako mora eksirati piće svaki put kad na papiru pomeneš ljubav. I uzmemo ti mi čitati neku tvoju kvazi pjesmicu – moja budalo, napili smo se već na trećoj stranici. Izađi i voli, slomi srca, pusti nekog da slomi tvoje… nije bitno. Samo molim te prestani da kukaš o nečemu o čemu ne znaš ništa. Ako sve bude po planu, biće ljubavi za koju godinu i tek tad će ti biti jasno kakva si budala sve ove godine. Ali ne smijem ti o tome pričati, gore mi rekoše da ću poremetit’ nekakav tok u prostoru i vremenu. I ovo pismo bi moglo bit’ problematično ali života mi te ne mogu više gledati tako, morao sam nešto uraditi. 

Još samo jedna stvar: gore sam saznao da svaki čovjek u sebi ima ugrađen detektor sudbine. Ne zajebavam se, slušaj. Dakle, fora ti je ovo: kad je nešto dobro za tebe, budeš savršeno miran jednom kad to nešto nađeš – bilo da je to ljubav, posao, drugari, ili najbanalnija stvar tipa omiljeni sladoled. Ali fora je da i đavo ima taj isti detektor pa ti, čim nađeš nešto takvo, plasira nervozu i strahove kako ti ne bi prepoznao svoju sudbinu. Nauči ugasiti strah, to je jedina lekcija koju te mogu naučiti. Poslije toga, život postane toliko smiješno jednostavan da ćeš se cerekati po cijeli dan. Vidjet ćeš par takvih ljudi u gradu, nasmijani i kad im se dešavaju loše stvari. Oni su već provalili ovu foru, zato ti misliš da su ludi. Nisu, ti si taj koji je lud.

Toliko od nas gore za sad, sretan ti život i ovo pismo će se samouništiti za deset sekundi - šalim se, Tom Kruz fazon. Kad se probudiš, neće biti tragova mog dolaska. Vjerovatno se ni pisma naćeš sjećati, ali tvoja podsvijest će ovo zapamtiti i više se nećeš bojati. Znam, znam, nema na čemu. Čuvaj mi se, svi navijamo za tebe.

P.S. I neće se zvati Anja, ali blizu si bio.”

 Februarsko jutro, ni manje ni više nego dan zaljubljenih. Nikad nisam volio taj praznik, ne zato što ne vjerujem u ljubav već mi nekako malo da samo jedan dan u godini bude dan zaljubljenih… trebalo bi ih biti bar tristo šezdeset ali dobro, sunčano jutro je uvijek dobar afrodizijak za raspoloženje. Neka čudna toplina mi je punila pluća, kao da sam noć proveo u paralalenom univerzumu, sunčajući se na plažama južne Amerike. Još jedan prazan dan ali jutro miriše na prilike. Sretan dan zaljubljenih svima koji vole sebe, pomislim gledajući Sarajevo s prozora. Sve druge ljubavi će doći jednom kada zavolimo najvažniju osobu u našim životima.

Nikada nisam želio otići od tebe, ali sam morao. Osjećao sam da me dovoljno ne voliš. Udaljio sam se od tebe. Onda sam postao jako grub, ma znaš i sama. Svi su me pitali zašto sam to napravio, znali su kako jako sam te želio. Tada, u tom trenu, mislio sam da je lakše vrijeđati te. Ponižavati pred drugima, tako sam želio stvoriti lošu sliku o tebi. Nadao sam se da bi me drugu shvatili. Ali malena, nisu. Znali su da si ti predobra, da bi dala sve za druge. Tada su mene počeli gledati kao smeće. Onda sam malo po malo nalazio nove cure. Mislio sam, ako nađem drugu da ću te manje voljeti. Bio sam sa mnogo njih. Neke su bile lake, neke su bile jeftine. Neke su se smijale kao ti. Neke su zvučale kao ti. Neke su voljele životinje. Ali znaš, nijedna nije bila kao ti. Mnogo puta sam prolazio s njima kraj tebe. Nisam te imao obraza pogledati. Znao sam šta sam ti sve radio. Pokušao sam malena, vjeruj mi da sam pokušao da te zaboravim. Mnogo puta sam se napio. Svaka pjesma uz koju bi pio, podsjetila bi me na tebe. Onda sam sebi lagao da su to samo sjećanja. Sjećanja na tebe i što si napravila od mene. Zadnja cura s kojom sam bio rekla mi je da sam bezosjećajni gad. Znao sam da mi ti to nikad ne bi rekla. Sve one su se kunile u ljubav, a ljubav nisam dobivao. Od njih sam dobivao samo požudu i kontakt. Neka je imala tvoj osmijeh. Neka je imala tvoj glas. Neka je mirisala kao ti. Ali na kraju dana, kada bih legao sa svakom od njih u krevet sjetio bih se tebe, tvog nježnog dodira i milog pogleda. Na trenutak bi bio sretan. Shvatio sam da sam te odbacio jer sam tražio nešto bolje, a boljeg od tebe za mene nema. Jesam se zabavio, ali sam ostao sam. Sasvim sam. Kao onog dana kada si me našla. Sjećaš se toga malena? Samo mi molim te nemoj reći da se ne sjećaš. Nemoj mi to napraviti. Onda kada sam te sreo, bio sam sasvim izgubljen. Sjeti se svih problema koje smo morali proći da bih se našli. Znam da sam rekao da nisi vrijedila. Ali molim te, vjeruj mi da jesi. Vrijedila si više nego sve one. Dok sam bio s tobom, bio sam stvarno sretan. Smirio sam se. I ne znam zašto  sam ono napravio. Mislio sam da moram uživati u životu, a zapravo… Uživao bih s tobom. Da te imam svaki dan.  I sada to znam. Sam sam. Niti jedna od njih mi ništa ne vrijedi. Ne vole one mene. Dobar sam im kada moram izaći sa njima u grad, kada ih treba pokazati pred društvom. Ali niti jedna od njih neće sjediti sa mnom i tješiti me kada mi je najgore. Onda si mi ti pala na pamet. Kako bi me grlila, poljubila u čelo i sve bi bilo jednostavno bolje. Kada mi je bilo najgore, samo sam trebao pomisliti na tebe i odmah bi imao razlog da budem sretan. Znaš, bio sam kukavica. Slobodno mi to reci. Nisam se znao boriti za osobu koja me je jedina voljela. Ovakvog kakav jesam. Sve su one tražile od mene da im posvetim svo svoje vrijeme. Ali ti malena ne. Bila bi sretna kada bih ti se samo javio preko poruke. Nisi me željela promijeniti, a jesi. Uz tebe sam naučio kako su malene stvari važne. Reci mi da mi vjeruješ. Reci mi da te nisam izgubio.

'Na kraju ti postane svejedno.' Recenica koju svi koriste. Ali nije to tako. Nikad ti ne postane svejedno. Sjetis se s' vremena na vreme da ste mogli sve, ali niste. Sjetis se svake noci svega sto je bilo i pozelis da je tu na minut-dva. Nema potrebe da lazes sebe, nije ti svejedno nikada. Mala doza nedostajanja zauvijek ostaje.

ako te zanima zašto ti se više nikada neću vratiti ili zašto više neću razgovarati s tobom, imaj na umu da si odustao od svega što smo imali prije nego je naišao problem, imaj na umu da smo se dobro slagali i da sam bila uz tebe u svakoj situaciji u kojoj si se našao.

ne vidim zašto bih sad uopće pomislila na to da ti se vratim.

da imam tisuću razloga vratiti se tebi, ni u jednoj sekundi mi neće pasti na pamet da uopće razmislim da ponovno budem tvoja.

a što se tiče prijateljstva, ono je temeljeno na povjerenju, uzajamnom pomaganju, ljubavi i predanosti. nemaš nijednu od kvalifikacija. žao mi je.

osoba koja bez bilo kakvog razloga i objašnjenja odustane od druge osobe je loš prijatelj, površna osoba i povrh svega - velika kukavica.

ne pitaj me ništa, pusti me da se smijem, ako ti ikada padne na pamet da mi kažeš da ti je još uvijek stalo do mene, da me voliš ili da ti nešto značim, sjeti se da je to još jedna laž u tvojoj podsvijesti, okreni se i odlazi.

hvala, hvala najljepša.

i da se zna, ne mrzim te, nikad neću, kad sam rekla da te volim, voljela sam. nikada to neću poreći, isto tako, moram napomenuti da mi je žao što sam dopustila samoj sebi zavoljeti osobu koja će me poput cvijeta ubrati, staviti u vazu i za nekoliko dana baciti u koš za smeće, jer, upravo to si napravio. i ne bih ti zamjerila da si me bacio u smeće dok sam uvenula, bacio si me u koš za smeće dok još nisam ni počela venuti.

“Nitko me ne voli”, reče Mali Princ i sakrije rukama lice.

“Voliš li ti ikoga?” upita Lisica.

“Volim svoju ružu, ali…”, reče Mali Princ i zastane.

“Bit ćeš siguran da voliš kad budeš mogao reći: ‘Ne možeš napraviti ništa da te prestanem voljeti!’” reče Lisica.

“Ljudi su često nesretni”, nastavi Lisica, “kažu: ‘Nitko me ne voli.’ Ali, zapravo, oni su ti koji ne vole nikoga. To je baobab koji im je zarobio srce.”

“Da, baobab je takav: ako ga zapustiš, nikad ga se više ne možeš osloboditi”, složi se Mali Princ.

“Kad čuješ riječi: ‘Nitko te ne voli!’ koje ti šapuću zli vjetrovi, i osjetiš da ti baobab svojim korijenjem probada srce, sjeti se onih koje voliš; dozovi najbolje otkucaje srca koje si imao za ljubljene i vjetrovi će utihnuti – zasjat će sunce i osušiti korijenje”, reče Lisica.

“Ja zaista volim svoju ružu”, reče Mali Princ i pogleda prema zvijezdama. “Ne možeš napraviti ništa da te prestanem voljeti!” reče, a na licu mu se pojavi osmijeh.
—  postoji li ljepši tekst?   :)