sjediti

Nije do tebe, do mene je

Opsovat ćeš me kad kažem 

Nije do tebe, do mene je

Ali jebiga.

Ne mogu sjediti u kafiću i pričati o tome šta volim i šta me zanima

Ne mogu u kino, ne mogu siliti osmijehe

Ne mogu jer sam sve to radio tri stotine puta u tri stotine prošlih veza

Sve su bile isto kao ti

Sve su bile normalne, jednostavne, obične… sve su bile mrtve.

Nije do tebe, do mene je.

Ubij me pogledom ako želiš ali to je istina

Ježim se od jednostavnosti

Muka mi je od „šta ima novo“ razgovora

Jebe mi se za svakodnevnicu i odnose tvojih i mojih kolega s posla

Sve te prazne razgovore sam već vodio

Toliko puta da mi se čini da ću povratiti ako budem morao još jednom.

Neću da idem na prvu kafu na kojoj ćemo se upoznati

Na drugu gdje nam je odjednom ugodno pričati o svemu

I na trećoj kad je vrijeme za prvi poljubac

Neću pravila, neću „šta si studirao, čime se baviš“

Neću da pričamo o tome ko se s kim druži pa da nađemo tog jednog zajedničkog prijatelja i govorimo kako je super lik iako ne znamo ništa o njemu

Neću da ti prepričavam događaje s mojim društvom

Ne zanimaju me loši uleti momaka koje si odbijala

Niti me briga zašto te tvoja drugarica čudno gleda svaki put kad spomeneš seks.

Okej, misliš da nisam normalan i to je pošteno

Vjerovatno i nisam, zato ćeš na kraju večeri shvatiti

Nije do tebe, do mene je.

Ja želim čudnu, želim ludu i komplikovanu

Hoću da se svađamo o evoluciji i smislu postojanja svijeta u dva ujutro

Trebam strast, energiju, bijes, iskrenost

Da me ne gledaš kao da sam pao s Jupitera kad opsujem ili dovedem u pitanje postojanje vremena

Hoću otvoren um, hoću kreativan razgovor i pažnju

Nije do tebe, do mene je.

Ja sam već vidio početak, sredinu i kraj našeg odnosa

Ja već znam kad i zašto ćeš početi da me mrziš

Znam zašto ćeš da odeš

Da me pošalješ u tri lijepe materine i kažeš da te nisam vrijedan

Znam kako ćeš da me zaboraviš i nađeš nekog jednostavnog

Jer nije bilo do tebe, iako mi nisi vjerovala

Znam da ćeš zaboraviti prije nego mjesec napravi puni krug

A ja neću jer ja sam lud

Jer volim da patim i samo to umijem

Pa ću da posadim sjeme paranoje i do detalja tražim svoje greške u svakoj razmijenjenoj rečenici

Iz nekog suludog razloga ćeš da mi nedostaješ iako sam sretan što više nisam tvoj

Smetat će mi što si tuđa jednom kad odeš jer sam se dao

Jer sam postao jednostavan i običan iako mi je muka od jednostavnih i običnih

I oboje ćemo biti u pravu

Oboje ćemo s razlogom biti ljuti

Ali kako god okreneš, kako god podijeliš karte

Na kraju partije, ti si ta koja će mene preboljeti i zaboraviti

Ja sam taj koji neće

Zašto?

Zato što sam pička, zato što se bojim da nikad neću naći onu koja priča o rasporedu galaksija u dva ujutro

Zato što mi se jebe za stvari i predmete, zato što mi nije bitno šta mi daješ i koliko, zato što živim za osjećaj

Zato što sam sretan kad si nasmijana, zato što nisam s tobom jer očekujem nešto od tebe

Zato što i dalje kao idiot vjerujem da nije ključ ljubavi voljeti sebe

To je bar lako

Čak i oni koji seru kako se ne vole dovoljno to znaju

Zajebano je voljeti drugog samo radi njega

Ne radi onog što čini za tebe.

Budala sam, i to najgora moguća verzija: budala koja je na to ponosna.

Nije do tebe, do mene je.

Ne mogu ljude sa planom iza razgovora

Ne mogu postavljati dvosmislena pitanja sa ciljem da saznam nešto što ne smijem da pitam

Nisam kukavica, udaram u srce od prvog minuta

Ne tretiram te kao nešto što posjedujem

Ne brojim ti mane i kvalitete

Ne zanima me tvoja prošlost ni pređeni kilometri

Hoću da znam šta te drži budnom u noćima kad bi morala spavati

Hoću stvarne osjećaje, hoću priču iza suze i osmijeha

Zajebi običnost, otvori se

Nije do tebe, do mene je.

Hoću sve i hoću sve odmah

A ovo nije vrijeme pjesnika i umiranja za principe

Ovo je svijet običnih

Ovo je svijet gužve u saobraćaju i svijet kreditnih kartica

Ovo su godine koje se kupuju i prodaju u redovima za čekanje

Ovdje niko ne želi spavati na travi niti kisnuti jer šta će drugi misliti

Ovo je svijet novca i ega

Svi tako silno želite biti sretni u očima drugih ljudi a svi ste jebeno tužni

Maske koje nosite su od stakla

Vidim koliko ste prazni, vidim kako vaš ego živi samo za veličanje

Ne zato što to želite već zato što su vam rekli da tako treba

Zato što je toliko prokleto bitno imati dobre korice

Pa makar stranice unutra

Bile prazne.

Nije do tebe, do mene je.

Ne bih da prodajem samoću za par grama utjehe

Niti ću više ikad pristati biti

Jedan od njih.

Nije do tebe, do mene je

Valjda nisam dovoljno moderan da razumijem ovaj svijet

Jebeš ga

Ni on mene nikad neće.

Ja sam ona koju nikada nećeš primjetiti. Stopljena sa većinom a nimalo nalik. Potpuno različita od drugih a tako ista. Ja sam ona koja će sama sjediti na tulumu, koja na istom neće piti. Ona čiji ukus nikad nećeš razaznati. Ona kojoj nećeš nikada priči jer nema ono „nešto“. A ima sve. Sve što ti treba. Ili ne. Ovisi kako gledaš. Ja sam ona djevojka koju nikada nećeš upoznati. Skromna. Samozatajna. Tiha a dovoljno glasna da se pretvori u uragan. Ničija. Sve dok ne dođe netko,tko će ostati,tko neće pitati nego slušati. Tko voli zalaske. Tišinu. More. Vjetar. Mjesec. Sitnice dovoljno velike da osvoje cijeli svijet ako znaš živjeti(uživati) na pravi način.
Želim živjeti jednostavno. Želim sjediti uz prozor dok kiša pada i čitati knjige za koje me neće ispitivati. Želim slikati jer želim, ne zato što se nekome moram dokazivati. Želim slušati svoje tijelo, zaspati dok je mjesec visoko i probuditi se polako, bez ikakve žurbe. Ne želim da me se upravlja novcem ili satovima ili bilo kojim umjetnim ograničenjima koje si čovječanstvo nameće. Samo želim biti, bezgraničan i vječan.
—  Unknown
U tome je smisao. Divljati sa nekim. Plesati, iako ne znaš. Smijati se naglas. Ljubiti se nasred ulice. Grliti se kao da je posljednji put. Vrištati dok ti ne bude lakše. Ići na razna mjesta, ali zajedno. Sjediti na klupi i piti iz iste flaše. Ispričati joj vic, mada ne umiješ. Maziti se po kosi. Dati joj svoju duksericu. Štipati se za obraze. Uspavati je na svom ramenu. U tome je smisao, kada imaš sa kim.

Nikada nisam želio otići od tebe, ali sam morao. Osjećao sam da me dovoljno ne voliš. Udaljio sam se od tebe. Onda sam postao jako grub, ma znaš i sama. Svi su me pitali zašto sam to napravio, znali su kako jako sam te želio. Tada, u tom trenu, mislio sam da je lakše vrijeđati te. Ponižavati pred drugima, tako sam želio stvoriti lošu sliku o tebi. Nadao sam se da bi me drugu shvatili. Ali malena, nisu. Znali su da si ti predobra, da bi dala sve za druge. Tada su mene počeli gledati kao smeće. Onda sam malo po malo nalazio nove cure. Mislio sam, ako nađem drugu da ću te manje voljeti. Bio sam sa mnogo njih. Neke su bile lake, neke su bile jeftine. Neke su se smijale kao ti. Neke su zvučale kao ti. Neke su voljele životinje. Ali znaš, nijedna nije bila kao ti. Mnogo puta sam prolazio s njima kraj tebe. Nisam te imao obraza pogledati. Znao sam šta sam ti sve radio. Pokušao sam malena, vjeruj mi da sam pokušao da te zaboravim. Mnogo puta sam se napio. Svaka pjesma uz koju bi pio, podsjetila bi me na tebe. Onda sam sebi lagao da su to samo sjećanja. Sjećanja na tebe i što si napravila od mene. Zadnja cura s kojom sam bio rekla mi je da sam bezosjećajni gad. Znao sam da mi ti to nikad ne bi rekla. Sve one su se kunile u ljubav, a ljubav nisam dobivao. Od njih sam dobivao samo požudu i kontakt. Neka je imala tvoj osmijeh. Neka je imala tvoj glas. Neka je mirisala kao ti. Ali na kraju dana, kada bih legao sa svakom od njih u krevet sjetio bih se tebe, tvog nježnog dodira i milog pogleda. Na trenutak bi bio sretan. Shvatio sam da sam te odbacio jer sam tražio nešto bolje, a boljeg od tebe za mene nema. Jesam se zabavio, ali sam ostao sam. Sasvim sam. Kao onog dana kada si me našla. Sjećaš se toga malena? Samo mi molim te nemoj reći da se ne sjećaš. Nemoj mi to napraviti. Onda kada sam te sreo, bio sam sasvim izgubljen. Sjeti se svih problema koje smo morali proći da bih se našli. Znam da sam rekao da nisi vrijedila. Ali molim te, vjeruj mi da jesi. Vrijedila si više nego sve one. Dok sam bio s tobom, bio sam stvarno sretan. Smirio sam se. I ne znam zašto  sam ono napravio. Mislio sam da moram uživati u životu, a zapravo… Uživao bih s tobom. Da te imam svaki dan.  I sada to znam. Sam sam. Niti jedna od njih mi ništa ne vrijedi. Ne vole one mene. Dobar sam im kada moram izaći sa njima u grad, kada ih treba pokazati pred društvom. Ali niti jedna od njih neće sjediti sa mnom i tješiti me kada mi je najgore. Onda si mi ti pala na pamet. Kako bi me grlila, poljubila u čelo i sve bi bilo jednostavno bolje. Kada mi je bilo najgore, samo sam trebao pomisliti na tebe i odmah bi imao razlog da budem sretan. Znaš, bio sam kukavica. Slobodno mi to reci. Nisam se znao boriti za osobu koja me je jedina voljela. Ovakvog kakav jesam. Sve su one tražile od mene da im posvetim svo svoje vrijeme. Ali ti malena ne. Bila bi sretna kada bih ti se samo javio preko poruke. Nisi me željela promijeniti, a jesi. Uz tebe sam naučio kako su malene stvari važne. Reci mi da mi vjeruješ. Reci mi da te nisam izgubio.

Kratka priča o ljubavi i prijateljstvu

-O čemu pišeš čitavu noć?

-O leptirima.

 -Ha? Leptirima? Saša, reci mi iskreno – jel to duhan ili trava među usnama?

 -Ma ko je to meni duhovit u pola noći?

 -Ne fakat, o čemu pišeš?

 -Fakat o leptirima, stomačnim. Šta je čudno?

 -Pa ništa, ono… Ne bi čovjek očekivao da elektroinženjeri baš pišu o leptirima. Doduše, ne bi očekivao da pišu ikako al’ ti si vazda bio priča za sebe.

 -Jel to kompliment ili mi se učinilo?

 -Kompliment je, i provokacija u isto vrijeme. Znaš mene, hihi.

 -Ako mi još kreneš dodirivati ruku, pomislit ću da flertuješ.

 -Pa šta i da flertujem?

 -Jel me zajebavaš ili smo ozbiljni? Čudna si večeras. Prvo nećeš da piješ sa rajom, drugo bježiš od roštilja i ćevapa kod mene na terasu i treće, najčudnije, zanima te moje pisanje. Šta se dešava?

 -Nemoj da zajebavaš, uvijek me zanimalo tvoje pisanje ali ti nikad nisi htio da mi daš da pročitam tvoje priče. Uvijek misteriozan, a tamo sakuplja curice po blogu na stare fore.

 -Okej, neka bude da te zanimalo pisanje. To i dalje ne mijenja činjenicu da si čudna večeras. Zašto nisi s njima vani, mislim da su već ispekli meso i igraju Uno za stolom. Za sve ove godine na vikendici, uvijek si bila najglasnija i nagladnija među nama. A večeras si sa mnom na terasi i kao zajebavamo se. Zanemarit ćemo činjenicu da si već dvije godine u vezi.

 -Bila.

 -Šta bila?

 -Bila dvije godine u vezi. Ostavio me.

 -Oke, sad ću da mu jebem mater. Drži svesku!

 -Stani budalo, šta ti je. Sjedi dole, hej. Pusti.

 -Šta pusti jebote, do jučer je srao o svadbi pred svima nama, koji mu je vrag? I što si došla uopšte večeras, kad si znala da je i on tu?

 -Raja nam je uvijek ista, već deset godina. Neću da dozvolim da me prekid  s njim udalji od ovog društva, previše vas volim. Pričali smo o tome i on je rekao da njemu ne smeta da se družimo svi skupa, kao i do sada, sve dok sam ja oke s tim.

 -I tu negdje ti slažeš da si oke s tim?

 -Recimo.

 -Hoćeš li da pričamo o tome ili?

 -Neću, hoću da čujem o leptirima.

 -Da čitaš ili da ti čitam?

 -Vidi vidi kako promijeni ploču, sad ti nije frka dati mi svoje riječi? Lako padaš na sentiment, morat ćeš poraditi na tome.

 -Ne seri, otjerat ću te s terase.

 -Ništa ti nećeš otjerati, čitaj!

Vikendica u sred šume, desetak kilometara od Sarajeva. Na spratu balkon/terasa, na njoj dvije pletene stolice jedna do druge i nas dvoje. Dobri prijatelji naslonjeni jedno na drugo, gledamo u čempres pa u zvijezde pa opet u čempres. Ona se pretvara da je jaka, kao što je i radila čitav svoj život. Ja se pretvaram da joj vjerujem. U dvorištu vikendice šest naših prijatelja. Za stolom igraju una, mačak se vrti oko roštilja ali ne smije ni da ponjuši vrele ćevape i piletinu. Jedan od tih šest prijatelja, njen bivši momak i moj dobar drug, galami o nekim djevojkama koje je sreo u Anderu prije par dana. Zbijaju se interne šale koje samo naša ekipa razumije i svima je dobro. Otkud ja na terasi? Ne znam, došlo mi. Nije prvi put a i oni su već navikli da imam epizode samoće. Otkud ona na terasi? Ne znam ni to, došla mi. Sjedio sam i pisao neke gluposti u sveščicu kad su vrata zaškripala i ona se pojavila s dva Paulanera. Sjela je tu pored i počela da čačka oko toga koji mi je vrag, zašto sam sam… i došli smo do teme mojih leptira. Mirisalo je na toplu noć, planirao sam dugo ostati na terasi i pisati ali eto, večeras ipak moram paziti na njeno slomljeno srce, iako to nikad neće priznati. Nema veze.

 -Oke, ovako. Moraš mi obećati da, nakon što ti ovo pročitam, nećeš ništa pitati.

 -Kako bolan neću ništa pitati, žensko sam.

 -Obećaj ili nema čitanja.

 -Oke jebote, al si težak. K'o da mi čitaš državne tajne a ne obične pričice.

 -Biće ti jasno na kraju. ‘vako, priča se zove „Debeli Leptir“ i ne govori o leptirima:

 

 Sjedio sam na balkonu vikendice koju je nekad krajem sedamdesetih sagradio moj deda. Obična starinska vikendica sa fasadom od sjećanja. U njoj smo proslavili gomilu pravih, i još toliko jednoglasno proglašenih praznika naše ekipe a danas je, eto, surovo prazna.  Velika rupa na sobnim vratima rođena je za novu godinu dvije hiljade i neke, kada je Sale mislio kako je pametno da igramo američkog fudbala sa keramičkom vazom za cvijeće a dole na prizemlju, crvenim ružem za usne na zidu ispisana poruka “Izvini za nered, jebiga“… ali ta priča je suviše duga da bih je sada pustio kroz sjećanje.

Na tom istom balkonu jedne hladne majske noći, dok se tamo u sobi pored šporeta na drva naše društvo pokušavalo sjetiti akorda za neku staru pjesmu od Pepersa, nas dvoje smo samovali. Pričali smo o njenom ocu i sjećanjima koja joj nedostaju. O tome kako bi voljela da mu barem pamti lik ili boju glasa, makar nešto za šta će se uhvatiti kada joj se svijet zatrese… i kako uvijek kada pogleda nebo u vedroj noći, nasumično povlači linije između zvijezda pokušavajući da oblikuje njegovo ime.

Ustala je do ruba balkona, naslonila se na ogradu i samo me gledala. “Ja ću te sad zagrliti“, rekao sam. “Nemoj me odgurnuti“. A ona je samo ćutala i gledala me. Bože, bili smo tako smotani, tako smiješno smotani… I danas me prođe jeza dlanovima kada se sjetim dodira njenih obraza pod njima. Zar je zaista prošlo toliko godina?

Bilo je već kasno kada je zazvonio telefon, nisam mu se nadao. Sa druge strane linije moj stariji brat.

-Gdje si, klošaru? Burazer je.

-Ej debeli, šta treba?

-Ništa, da vidim kako si. Nema te dugo u Sarajevu.

-Radim jebiga, znaš kako je. Sletim dole ovih dana da vidim starce, a kupio sam ti i neki duks. Malo je plav ali preživjet ćeš.

-Čekaju te roštilj i pivo, standardno. Nego vidi, ima još nešto..

-Pretpostavo sam. Pucaj.

-Ne znam da li trebaš ovo čuti od mene ali kako god, red je da saznaš. Ona tvoja se udaje za par dana.

-Dobro, i?

-I ništa, eto. Mislio sam da-

-Javim ti se kad stignem. Poljubi staru.

I prekinem kao da bježim od mobitela… kao da je s druge strane neka prodavačica sa telešopa što mi nudi poseban popust na pernate madrace, a ne moj rođeni brat. Oko vikendice surova tišina, jedino mi se svako malo javi ptica sa velikog oraha na kojeg smo se penjali kad smo bili mali, i lavež pasa lutalica tamo negdje oko željezničke stanice. Vratio sam se u sobu i uzeo zbirku poezije Bjenjkovskog, pa zastao na par stihova koje dugo nisam čitao:

“ Hteo bih, jer to ne zavisi od mene, da si mlada,

Da imaš oblik jedne od onih zvezda što su tako dugo izučavale tvoje lice “

Spustio sam knjigu, baš kao i telefon par trenutaka ranije. Dušu mi je pustošilo sjećanje na obrise njenog tijela koje sa ovog istog balkona gleda gore prema sazvježđu kojem ne znam imena… 

Bit će to svadba za pamćenje, pomislim. Vjerovatno će obući neku haljinu sa golim ramenima i vezati kosu da svima pokaže svoj vitki vrat. Nosit će tanku ogrlicu od bijelog zlata, sa osmijehom kojem nedostaje par grama sreće. Pokušat će pronaći spokoj dok korača prema čovjeku svog života i pružiti mu ruku i sebe.. A kada par sati poslije ponoći u sobi nekog od svjetskih hotela ostanu sami, ona će izaći na balkon i pogledati u vedro zvjezdano nebo. Gore među zvijezdama, baš kao one noći kada mi je maskarom i suzama prošarala džemper, pronaći će onu istu prazninu od sjećanja i zamoliti nebo da joj se otac smiješi sa jedne od njih. I počet će njen život.



Ućutao sam. Galama našeg društva gušila je tišinu ali nisam mogao da razaznam njihove riječi. Ustao sam, spustio svesku na pletenu stolicu i izašao sa terase. Ona je ostala nijemo sjediti. Sišao sam niz stepenice i pridružio se društvu. Napravio sam dva improvizovana sendviča od ćevapa, kečapa i piletine, uzeo još dva piva i krenuo nazad na balkon.

 -Može li se?, dobacio je njen bivši momak uz osmijeh. Nije mislio ništa loše, jednostavno je takav.

Pogledali smo se i ja sam progutao jedno „mrš u pičku materinu“, pa se popeo uz sepenice nazad na terasu. Na istom mjestu na kojem sam je i ostavio, sjedila je i listala neke stare priče. Trebao sam je upozoriti da to ne radi. Svaka je pisana o njoj.

Pronasla sam te. U moru obicnih pronasla sam tebe posebnog. Oci u koje mogu gledati bez prestanka. Nekoga s kim mogu sjediti u tisini i osjecati ju. Zagrljaj u kojem mogu umrijeti. Dusu kojoj sam se predala. Pronasla sam svoju tvrdavu. Jos uvijek neosvojenu. Jer nista vrijedno nece lako doci. I to je u redu. Sve vrijedno dolazi polako. Samo pozuri. Molim te. Boli gledati sve tvoje koje zapravo nije tvoje. Tesko je biti zarobljen od samoga sebe. Al’ nada nikada ne umire i nikada ne bude pregazena ako volis. Jer ne mozes protiv sebe ma koliko zelio.

Zelim da znam tvoje mane i tvoje vrline, tvoje najvece strahove i tvoje neostvarene zelje. Zelim da mi pricas o tvom pogledu na svijet dok sjedimo na zgradi, posmatramo zvijezde i jedemo picu. Zelim da budemo djeca cak i onda kada budemo odrasli ljudi. Zelim da svaki tvoj strah prodem s tobom, da ti budem nada, utjeha i ljubav. Zelim da svaku sitnicu djelis sa mnom, pa cak i to ako si jutros obukao razlicite carape pa te to nasmijalo. Zelim da se smijemo glupim i malim stvarima, da zajedno prolazimo kroz sve ruzno i lijepo u zivotu. Zelim da te gledam kako spavas i ceskim po kosi, da ti pravim jutarnju kafu i palacinke, i da u rano jutro slusam sta si sanjao. Zelim da nosim tvoje dukserice iako su mi za tri broja vece. Zelim da znam svaki tvoj san, bio los ili dobar. Zelim ti biti potpora u svemu i zelim te usreciti. Zelim da ti citam jer ti volis price ali ne volis citati. Zelim da volimo razlicite stvari ali da jedno drugo podrzavamo u tome. Zelim sjediti s tobom na prozoru u dva navecer, piti kafu i pricati o tome kako si proveo dan. Zelim ostati budna cijelu noc da bi te slusala kako dises, i razmisljala o tome sta se nalazi u tvojoj glavi u tom trenutku. Zelim ti peglati kosulje, i namjestati kravatu kada krenes na posao. Zelim ti dati poljubac za odlazak ali nikada za zauvijek. Zelim da te grlim kada to osjecam, da ti mogu zaplakati na ramenu kada imam potrebu. Zelim da putujemo i upoznajemo nove gradove. Zelim da u svakom gradu imamo uspomene. Zelim da imamo nase mjesto, nasu klupu, nas park, nas restoran, nase najbolje mjesto za jutarnju kafu, nase mjesto u kinu, nase mjesto za sve sto nam znaci. Zelim da imamo nesto posebno… Ne nesto tvoje i nesto moje, vec nesto nase. 
I posljednje..
…zelim da ti zelis isto. 

Muškarac u neuzvraćenoj ljubavi će stojati ispred tvoje kuće i kucati, bacati, udarati, uzvikivati, neumoran u potrazi. Stran ideji prostora u kojem nije dobrodošao. Žena u neuzvraćenoj ljubavi će sjediti. Ona je daleko od tvoje kuće. Ona zna da ta kuća nije za nju. Ona će čekati, ima pripremljene darove ako ikad bude pozvana unutra. I pripremljena je ako ne bude.

Ja sam u snovima već bila iscrtala naš budući život. Svoju tvrđavicu visokim zidovima opasanu, naše kćeri i sinove… Cvijeće i psa… I ljuljačku ispred kuće… I klupu na kojoj ćemo sjediti u suton i držati se za ruke. Zašto sam to krila? O istinskoj, golemoj ljubavi se ne govori. Ona se živi. I šuti.

Tu noć je sve nestalo, i mi, i ljubav, i sve što smo ikada imali. Znao sam više nećemo biti zajedno, jer poslije nekih krajeva nema novih početaka. Ponekad čovjek mora staviti tačku, ne jer želi, već što nastavak priče nema smisla. Bio sam siguran da ćemo se voljeti još dugo, maštati o zajedničkim trenucima, držati telefone u rukama i iščekivati iznenadni poziv ili poruku nastalu u momentu slabosti. Bio sam ubijeđen da će proći dosta vremena dok nas prođe volja za ponovnim susretom, snažnim zagrljajem ili riječima utjehe. Smio sam staviti ruku u vatru da će u nama još dugo gorjeti ista želja i ista vjera u nemoguće. A mi ništa nećemo raditi. Samo ćemo mirno sjediti u uglu sobe, dok ne zaboravimo.
Tako to ide, noćima ne spavaš, proklinješ život, kuneš dan kada si poklonio srce, a onda ti postane svejedno. Promijeniš se do te mjere, da više ne prepoznaješ samoga sebe. Postao si drugačiji, hladniji, ne dijeliš više emocije kao ranije, jer krišno se plašiš da će te opet povrijediti. Ali, ipak, nisi loš čovjek. Samo si naučio kako da se ponašaš prema onima što jesu.
—  Magic Whisperer
LUNA

Zvoni telefon jutros oko osam. Pozivaoc nema pojma da sam sinoć popio previše Ohare i da će samo da mi napravi zemljotres u glavi. Nastavlja da zvoni. Prevrnem se, napipam skalameriju i nekako naciljam zelenu slušalicu.

-Mmda?

Tišina, uz neko šuštanje u pozadini. Možda su smetnje u vezi, ili je neko pogriješio.

-‘alo, jel me čujete?

Opet ništa. E jebeš ga kosmose, naručiš mi pogrešan broj u mamurnu subotu, a kad alarm treba da me budi na posao - onda kasniš. Pamtim ti ovo.

Gurnem telefon pod jastuk i mrtav ozbiljan se zakunem da ću ga baciti u wc šolju ako opet zazvoni. Bih da zaspim al’ ne ide. Pošto sam radoznao k'o baba na prozoru solitera preko puta, ne izdržim ni tri minute. Uzmem telefon, nađem broj pozivaoca. Nepoznat.

Nazovem, stavim telefon između uha i jastuka i razmišljam kako neko s druge strane linije zuri u telefon razmišljajući da li da se javi. Ništa, uzalud zvoni. Telekom me izbaci nakon tridesetak sekundi a ja zadrijemem ležeći tako na telefonu i jastuku istovremeno. Zaspim.

Probudim se sahatak kasnije sa utisnutim telefonom u obrazu. Lice utrnulo, glava za dva broja veća. Ova subota sve više liči na međunarodni dan zajebavanja Saše… Umijem se, skrham sebi neku instant Jakobs kafu, ili kako se već zove, pošto mi mrsko provesti čitavu proceduru bosanske kafe. Mati da me vidi, bila bi ponosna.

Otvorim prozor i skeniram grad. Sve je tamo gdje sam ga i ostavio. Sunce se počelo izvlačiti iza Trebevića, komšijin Ford i dalje izlupan od onda kad ga je žena uhvatila s ljubavnicom pa poslala neke tipove da ga demoliraju a dole u parku djevojka iz susjedne zgrade.

Samo je subotom tu. Negdje oko devet sjedne na uvijek istu ljuljašku i nervira me jer je ne koristi za ono za šta je namijenjena. Samo sjedi tu i čita nekakvu debelu knjigu. Mora da je Tolstoj ili neki drugi Rus, samo oni mogu biti toliko temeljiti. Uglavnom, provede tu sahatak bez da se i jednom zaljulja i to me kopka. Kako to da u njoj nema one dječije želje da poleti? Ako se kad na ljuljaški pored nje neko pridruži, ona bez riječi ustane i pređe na neku klupu na kojoj može biti sama. Ima nešto čudno u njoj, intrigira me. Naravno, ne dovoljno da jednu subotu siđem dole i razgovaram s njom. Nema šanse.

Helem, gledam je s prozora dok srčem bućkuriš od Jakobsa kad telefon opet zazvoni. Isti broj.

-Dobro jutro, izvolite?

Ja kao formalan, za razliku od prošlog javljanja. Ni to, međutim, nije pomoglo. Opet tišina.

-Opet ništa? Pretpostavljam da je ovo neka šala, pošto je ovo drugi poziv bez riječi od jutros. Ovako ćemo. Ja ću te staviti na zvučnik i ostaviti vezu otvorenom dok pijem kafu. Nek’ ti ide račun ako ti se već s nekim šuti. Naravno, ako poželiš progovoriti, ja sam tu. Zvuči fer?

Tišina s druge strane mi daje potvrdan odgovor. Upalim opciju zvučnika na mobitelu, spustim ga na klupicu kraj prozora i stojim tu, tako. Uz zvuke šuštanja s druge strane linije posmatram djevojku u parku. Kako bi se osjećala da zna da neko s petog sprata upravo sada prati svaki njen pokret? Ne vjerujem da bi joj bilo drago.

Predaleko je da bih joj mogao razaznati crte lica. Sve što mogu vidjeti je plava kosa, farmerke i nekakva siva dukserica. Bar mislim da je to to. Vid mi je svakako loš na daljinu, pogotovo u mamurna jutra.

Prođe dvadeset minuta. Jedino što se promijenilo je količina kafe u mojoj šolji. Popio sve. Djevojka na ljuljaški prelistala par stranica, sunce malo više nego što je bilo kad sam tek otvorio prozor i dosta novih ljudi u parku. Kako su počele dolaziti porodice s djecom i psima, tako je i ona ustala i krenula prema svojoj zgradi. Koračajući tako, podigla je pogled prema meni i nešto je zasjalo.

Mislim da se nasmijala. Da li se nasmijala? Mislim da jeste. Sigurno sam vidio nekakav odsjaj, ali to je moglo biti bilo šta – naprimjer sunce koje se odbije od privjesak koji nosi oko vrata, ili svjetlost od nekog prozora susjedne zgrade… ali ja biram vjerovati da mi se nasmijala. Dakle, zna da je gledam? Osjećam se čudno.

Zatvorim prozor i u tom trenutku se veza prekine. Telefon zaćuti a mene uzme neka čudna jeza kroz kičmu. Nešto ne štima.

Dograbim telefon i nazovem onaj isti broj. Zazvoni tri puta, neko se javi. Šutim ja, šuti osoba s druge strane. Prođe tri minute, ja stojim na sred sobe bez da sam i jedan jedini mišić pomjerio. Slušam.

-„Do sljedeće subote onda“, reče mekani glas s druge strane linije. Veza se prekide a meni najednom hladno. To je ona, sto posto sam siguran i iz nekog razloga me strah. Mora da me zna. A ako ona zna mene, znam i ja nju. Možda smo se viđali u busu, možda na fakultetu, možda u Konzumu kad navečer kupujem sastojke za šejk.. možda smo čak nekad i razgovarali, možda se sudarili na semaforu i nasmijali se jedno drugom? A možda me neko zajebava.

Znate onu radoznalu babu u susjednom soliteru koju sam vam spomenuo? Kladim se da ni ona ne bi sišla u park sljedeće subote jer je čitava ta situacija previše čudna za normalnog insana. Ona ne bi, ja sam sišao.

Nije mi trebao alarm, nisam ni spavao. Kad je zazvonio, spreman sam ga dočekao i ugasio za pet stotinki. Spremio sam se i sišao u park. Pola sata prije njenog standardnog termina, naravno. Ako dođem prvi, manje je neugodno.

Stanem kod te duple ljuljaške, razgledam okolo da vidim ima li je. Nema. Sjednem na desnu, lijevu ostavim njoj. Gledam u te lance udaljene jedva dvadeset cenata i razmišljam kako će čudno biti tako sjediti kraj stranca. Postajem nervozan. Otvorim knjigu koju sam ponio ( Hronika ptice navijalice ) i počnem čitati samo da saberem svijest.

Knjiga govori o tipu kojeg je neka djevojka nagovorila da siđe u bunar. To je, kaže, najbolje mjesto za razmišljati. Tip siđe, djevojka izvuče merdevine kojima se spustio i otvor bunara poklopi nekim daskama tako da samo par tračaka svjetlosti upada unutra. S vremenom se čovjek u bunaru navikne voljeti mrak i beskonačnost koju njegove misli nalaze u toj vlažnoj rupi.

Pročitao sam dvadeset stranica kada se pojavila. Bez riječi, sjela je na ljuljašku pored mene i otvorila knjigu. Poput plime me zapljusnuo talas njenog parfema i ja sam zamalo pao na leđa s ljuljaške. Pogled sam, naravno, zakucao u knjigu. Jedino što sam uspio da vidim je da oko vrata nosi privjesak u obliku pera. Negdje sam to već vidio ali da me ubijete ne znam gdje.

I ona je čitala. Neka crna knjiga, vidio sam samo naličje kada je tek sjela. Svako malo sam bivao sve hrabriji pa dizao pogled ka njenom licu i tek kad sam je jasno pogledao - prepoznao sam je. Viđao sam je stotinu puta na svim mogućim mjestima. Jedna je od onih cura koje sretnem svako malo i put pomislim kako bih se trebao pozdraviti jer se tako često viđamo, ali nikad se ne pozdravim jer kontam – mislit će da sam debil. Tako, naravno, ispadam veći debil.

Otkud joj onda moj broj? Doduše, ima par poznatih crta na njenom licu ali znao bih da sam je negdje sreo. Možda mi samo liči na nekoga? Mrzim svoje sjećanje, nisam u stanju zapamtiti apsolutno ništa osim tekstova za pjesme koje mrzim. Eto kakav sam čovjek.

Desetak strana kasnije, ona sklopi knjigu. Sklopim i ja. Par minuta ćutimo, meni postane previše neugodno samo tako sjediti i cupkati nogama – pa se zaljuljam. U početku polako, pomjerajući se jedva primijetno a kasnije malo dalje, pa još dalje… dok se u jednom trenu nisam ljuljao poput dječaka od sedam godina, u punom luku. A ona se smijala.

Tako se glasno smijala, poput curice koja je istih godina kao dječak koji se ljulja. U jednom je trenu spustila knjigu na travu i malo po malo pomjerala stopala po pijesku ispod njih. Počela je da se ljulja. Doduše, ne krkanski kao što sam to ja radio, već sa više stila… elegantno, damski. Tu negdje ja skontam da pretjerujem pa usporim i krenem pratiti njen ritam.

Subota ujutro, deset sati. Dvoje odraslih ljudi u sred svojih dvadesetih sišli su u park i sada se ljuljaju, dok se djevojka smije na sav glas. Zamislite taj prizor.

Ako to nije sreća, ne znam šta jeste.

„Do sljedeće subote, Saša“, rekla je kad je odlazila. Njen glas mi je u trenu vratio sjećanja. Prije tačno petnaest godina, ta je djevojka sjedila sa mnom u trećoj klupi u četvrtom razredu osnovne škole. Imala je kratku kosu i nikad nismo razgovarali jer me učiteljica natjerala da sjedim s njom a ja želio nazad kod najboljeg druga. U petom razredu su odselili negdje i više je nisam viđao. Sve do ovog jutra.

„Do sljedeće subote Luna“, kažem i nastavim se ljuljati. Nasmijala se, ovaj put sam siguran.

Voljela sam, Jelena. Iskreno, duboko, svim bićem. I on je mene volio. I čuvao. Curetkom me svojim zvao. I ponasao se tako, kao prema djetetu. Nije ga privukla moja ljepota, a ruku na srce, jesam bila lijepa, ni moja pamet, a jesam bila pametna. Privukla ga je moja čistota, anđeoska bjelina i nevinost, čudom se čudio da takve još svijetom hode.
Mi smo u snovima već bili iscrtali naš budući život. Svoju tvrđavicu zidovima opasanu, naše kćeri i sinove. Cvijeće i psa. I ljuljačku ispred kuće. I klupu na kojoj ćemo sjediti u suton i držati se za ruke.
Zašto sam to krila? O istinskoj, golemoj ljubavi se ne govori. Ona se živi. I šuti.
—  Nura Bazdulj-Hubijar;
i neobična moć nedjeljnog popodneva da me podsjeti da te, zauvijek izgubljenog, još uvijek ima više nego ikog drugog.
Za sve snove koje nećemo ostvariti, malo mi mnogo nedostaješ, Sunce.
Ne želim ja 101 ružu, ni 100 razloga zašto me voliš napisanih na papiru, ni medvjeda većeg od mene tri puta, ni skupe stvari, ni dijamante, ni skupe večere, ni neke druge materijalne stvari koje ne znače ništa i s kojim se ne dokazuje ljubav… Samo želim nekoga ko će me voljeti i poštovati bez materijalnih stvari, s kim mogu pričati o svemu, ko će me slušati kada sam samoj sebi i cijelom svijetu dosadna, ko me neće pustiti bez obzira na sve, ko će trpiti moje “napade” hladnoće i ljubomore, s kim ću moći sjediti na čudnim mjestima i pričati o mišljenju na svijet, s kim ću moći gledati zvijezde na krovu zgrade, ko će mi dokazivati ljubav svaki dan nekim sitnicama, neko s kim ću moći čitati knjige, šaliti se ali i pričati o ozbiljnim stvarima, neko ko će me poštovati i neko ko me neće lagati, neko s kim mogu sjediti i ležati u potpunoj tišini a da se ne osjećam neugodno… Neko takav, sličan meni. Samo bih da me neko voli zbog onoga što jesam, a ja ću voljeti tri puta vise. :)
-D.M
—  Take me into your loving arms

U rukama sam držala ključeve za sreću i predala ih drugima jer nisam mogla pronaći vrata koja otvaraju. Odustala sam, nakon godina i godina lutanja i uzaludnog trošenja vremena na potragu za nečim što možda i ne postoji. Razmišljam i kontam kako je sreća mogla i stati pored mene i pitati kako život ide, a ja bih bezglavo smrljala neki odgovor i nastavila tražiti vrata iza kojih bi se ona nalazila, ne razmišljajući da upravo stoji pored mene. I sad, kad napokon ne nosim taj teret u rukama, shvatam da ću da guram kroz život pa makar, a da će sreća sama doći, kad vidi kako mi i bez nje ide. Svi dođu kad vide da ti savršeno funkcionišeš i bez njih. I ko bi rekao, da ću sad sjediti ovdje gdje sjedim i biti sretna -bez sreće. Imam što mi treba, beskrajnu šaku snova u džepovima i osobe sa kojima ti snovi postaju realnost. Ko jebe tu sreću, hvala joj gdje god bila, ali ja ću sama sebi da je skrojim.

Za Bojanu

Jedan sat ujutro, hladno kao sam đavo. Vraćam se sa neke loše svirke, sa stomakom punim tamnog piva i kaputom potpoljenim u nikotin. Na slušalicama pojačana live verzija Blue October “Hate me” dok koracima grabim Vilsonovo. Pusto, naravno, dokle pogled pada. Baš kako volim.

Još jedna djevojka kojoj sam prišao, platio piće i napričao dovoljno gluposti koje mi trijeznom nikada ne bi pale na pamet. Stiskavac dvoje ljudi koji ne znaju plesati, uz pjesmu benda koji ne zna svirati. Subota večer dame i gospodo, neka ide život.

Zove se Bojana, ako sam dobro čuo od krvave solaže bubnjara. Studira germanistiku i želi postati pjesnikinja. Stoji sama za stolom jer je došla sa drugaricom i njenim momkom. Koji su naravno nestali negdje u rasplesanoj gomili ne obraćajući pažnju na to da ona ni u kom slučaju nije dovoljno slobodna da se osjeća ugodno sa strancima ili dozvoli da je pokupi neki proćelavi student u kariranom džemperu.

Rekla je da ne sluša ovu muziku ali da su je natjerali da dođe. Da mrzi punk i rock i sve što je glasno. Da joj košulja već suviše smrdi na travu i duhan i da bi više voljela sjediti na nekom tihom mjestu uz toplu čokoladu i ex yu balade. Za deset minuta vikanja jedno drugom na uho u našem poluplesu, samo jednom me pogledala u oči. Taj uplašeni pogled mi je još jednom jasno rekao da ona samo želi da što prije ode.  

Izašli smo na taj šugavi sarajevski minus i ušuškali se u šalove i kapute. Prošetali smo do glavne ulice pa sam zaustavio taksi i otvorio joj vrata. Rekla je da je potražim ako mi zatreba društvo na nekom tišem mjestu, i u telefon upisala svoje ime i broj. Tu negdje se i nasmijala, prvi put te večeri. A ja samo klimnuo glavom kao, ja sam faca, javit ću se ako budem htio.

Taksi je otišao prema Kranjčevićevoj a ja strpao uši u kragnu kaputa, upalio svoju muziku i krenuo nizvodno pored Miljacke.

Ne zna Bojana da sam posljednji čovjek na svijetu koji će je večeras nazvati. Ne zna Bojana da se nisam trijeznio pet mjeseci i da još uvijek nosim jebeni vjerenički prsten na lančiću oko vrata. Ne zna Bojana da bi u nekom drugom životu taksijem išli u moj stan i slušali Štulića dok se golubovi mrznu na Sebilju mog Sarajeva. Ne zna Bojana da se u svitanje vraćam kući i mrzim svaku baladu ikada napisanu. Ne zna Bojana da bih dao desnu ruku i bar pola kile duše da samo na trenutak povjerujem da na svijetu postoji žena za koju bih se ponovo rodio. Ne zna lijepa Bojana da njen osmijeh podsjeća na januarsku noć kada je rekla da želi neki novi život, bez mene. Ne zna Bojana da je taj taksi vozi daleko od njene najveće greške. Sretno Bojana. I ako ovo čitaš, kloni se pankera i točenog piva. Nadji sebi nekog ko mrzi poeziju.

Priča o Iris - dio drugi

-Ajmo unutra, ne možeš ovako.

-Neću jebote, kog ću vraga tamo?

-Pa red je valjda.

-Slušaj Saša, nek’ ide sve u tri redne materine – ja se unutra ne vraćam.

-Dobro brate, ajd’ samo prestani psovati za promjenu, prolaze ljudi. Šta ćeš onda, da stojiš tako u košulji na -15 i glođeš tu cigaru k'o dabar? Sad bi dobio upalu pluća, da ih kojim slučajem imaš.

-Nije mi hladno, griju one votke ko sam đavo.

-OK, recimo da ti vjerujem. Al’ opet bi bilo lijepo da se vratimo u kafanu, malo ga je retardirano da petnaest ljudi unutra slavi rođendan čovjeka koji nije tu.

-Tebi izgleda uzalud ponavljati. Neću brate unutra, jedino me mrtvog možeš tamo unijeti. Znam da mi je rođendan i znam da su svi došli da proslavimo k'o ljudi, ali ja ne mogu da je gledam za stolom pored. Jednostavno ne mogu.

-Jel ti kapiraš da je prošlo četiri godine kako niste zajedno i da je normalno da će naći nekog drugog?

-Nek’ nađe deset drugih što se mene tiče, nemam problem s tim. Ono s čim imam problem je da ga dovodi u moju kafanu za moj rođendan i samo što mu ne sjedne u krilo. Namjerno, sto posto. Ne znam zašto ali je namjerno, kurva.

-Ček’ ček’, da vidim jesam li dobro shvatio: tvoja je teorija da je ona četiri godine nakon vašeg prekida uspjela da sazna u kojoj kafani i za kojim stolom ti slaviš rođendan, dođe prije svih nas s tim fraerom i čeka da se pojaviš da ti to nabija na nos? Pa dobro jesi li ti normalan?

Nije imao odgovor. Samo je povlačio dim cigarete svako deset sekundi, trudeći se da prikrije drhtanje tijela stalnim kretanjem lijevo-desno. Ja sam kasnio na rođendan iako nikad ne kasnim ni na šta… mora da je sudbina uvalila revizore u tramvaj samo da mi ukradu dovoljno vremena. Pred kafanom sam zatekao Alena, u bijeloj košulji i crnim farmerkama psuje samom sebi u bradu. Reče mi kako je samo izjurio kada je vidio s njim. Unutra mu je ostao i sako i kaput, u džepu sakoa telefon i novčanik.. i sada stoji tu na sred ulice skupljajući hrabrost da se vrati unutra i sudari s njenim pogledom. Kao da je tamo prijeki sud koji će da mu izriče paklenu kaznu, nije mogao da sabere misli i shvati kako pravi budalu od sebe.

-OK, evo začepit ću sa svojim idejama. Slušam šta ti predlažeš.

-Predlažem da ti uđeš unutra, uzmeš moje stvari i da se zajedno ispalimo odavde. Ekipi slaži nešto, tipa da se desio neki smrtni slučaj il’ neko sranje. Ako im kažeš istinu, proganjat će me i ismijavati ostatak života. Eto, to predlažem.

-Dakle radije ćeš ostaviti sve te ljude na cjedilu nego se pozdraviti s njom? Prošlo je toliko godina budalo, nije vrijedna.

Kao da mu je tijelo poskočilo kada sam to rekao. Kao da sam stao na minu i čuo onaj klik pa sam ne pomjerivši ni mišić, u tišini čekao eksploziju. Okrenuo se ka meni i krvavih očiju počeo da mi viče u lice.

 -Kako me nerviraš jebote, pogledaj me. Jel ti ja ličim na nekog ko razumno razmišlja? Ne mogu ja s njom da razgovaram, ne mogu da je gledam samu a kamoli sa drugim muškarcem. Ja sam htio da je ženim čovječe, ja sam uplatio medeni mjesec i gravirao naše inicijale u burme. A ona je spavala s običnim ološem dok sam ja organizovao najromantičniju prosidbu u gradu. Ti znaš sva ta sranja i opet zaboravljaš. Ne mogu Saša, srce će da mi se raspadne na sedam stotina dijelova samo kad me pogleda i izgovori mi ime. I ja ću da umrem tu pred njom, umrem od sramote jer bih je ovog trenutka primio nazad nakon svega što mi je uradila. Krvi bih joj dao jebote, četiri godine je prošlo i svaku sam noć legao mrtav i ustao mrtav. Svaku, bez jednog izuzetka. I šta će mi kog vraga rođendan kad nju nije briga? Tu je sva sretna, nije ni primijetila da sjedim za stolom pored. Nije ni mogla primijetiti kad se nije skidala s njega. Ne mogu ja Saša, shvati me, sjediti pored nje. Ne mogu jer ću ili sebe da ubijem bolom i alkoholom, ili njega najtežom flašom koju nađem. Prijateljski ti govorim, za sigurnost svih ljudi u lokalu je bolje da se ja tamo ne vraćam.

 -Uredu, rekoh nakon što sam ćutao ono što se meni činilo kao sama vječnost vremena. Daj mi par sekundi da smislim šta ću reći i idem unutra.

Izvadio sam svoj novčanik iz unutrašnjeg džepa kaputa, iz njega uzeo nešto novca a novčanik premjestio u hlače, zatim skinuo svoj kaput i dao ga Alenu skupa s novcem. „Imam ideju“, rekoh kao da sam upravio otkrio toplu vodu. „Obuci ovo a ja idem unutra. Ako se ne pojavim za deset minuta, pozovi taksi i idi kući. Mislim da nije pametno da budeš sam tako da ću probati da lažiram telefonski poziv i izvučem se, svakako tamo imam tvoj kaput tako da smo obojica pokriveni… a ti njima sutra objašnjavaj šta se desilo. Pošteno?“

“Pošteno”, reče i zagrli me kao rođenog brata. Suznih očiju je klimnuo glavom i obukao moj kaput. Dva broja velik ali može proći.

 Ušao sam u kafanu pa sjeo na njegovo mjesto, nakon što sam se pozdravio sa svim tim ljudima. I zaista, stol pored mene njegova plavuša je bila malo previše opuštena sa likom koji mi najviše liči na nogometnog huligana tek puštenog iz zatvora. Pravio sam se da ih ne vidim, ispušio cigaretu i baš kada sam htio da lažiram poziv i napustim mjesto, telefon je zazvonio.

-Ej Saša, ja sam.

Šta kog vraga, pomislim. Nepoznat broj a sa druge strane linije Alen. Prvo mi je palo na pamet da je nekom ukrao mobitel ali on onako smotan bi samo mogao popiti batine. I prije nego što sam stigao išta pitati, opet je progovorio.

 -Slušaj, upoznao sam nekog pred kafanom nakon što si ušao. Upravo te i zovem sa njenog telefona, pošto sam ja svoj izgubio u tramvaju maloprije, sjećaš se. Uglavnom, idem popiti kafu s njom a ti i ja se nađemo za dva sata kod vječne vatre, može? OK, vidimo se.

 I prekide, prije nego što sam i stigao da procesiram šta se desilo. 

Upoznao je nekog. Ide piti kafu s njom. Kod vječne vatre za dva sata. Dobro.


 Ako on nije najveća budala u gradu, neka mi neko glavu skine. Nisam se mogao oteti ideji da me slagao i da je uzeo novac koji sam mu dao, pa svratio u prvu kockarnicu i sve stukao na aparate. Ne bi mu bilo prvi put. Dobro, vjerovatno nije čim želi da se nađemo kod vječne… 

Misli su mi iskakale u glavi jedna za drugom dok sam polako koračao ka dogovorenom mjestu. Uspio sam blago popraviti čitav nered koji je ostavio za sobom, ali je par ljudi definitivno zamjerilo njegov odlazak i pročitalo moje impro laži. 

Prešao sam semafor kod Pingvina i našao Alena kako se u mom kaputu grije pored plamena. Okrenuo se ka meni sa osmijehom širim od Čaršije i zagrlio me svim što ima.

 -Jebem ti život šta mi se desilo.  Ajmo u Seltik, moram ti sve ispričati. Zove se Iris i aaaaaa! 

-Ajmo.