sjediti

Nije do tebe, do mene je

Opsovat ćeš me kad kažem 

Nije do tebe, do mene je

Ali jebiga.

Ne mogu sjediti u kafiću i pričati o tome šta volim i šta me zanima

Ne mogu u kino, ne mogu siliti osmijehe

Ne mogu jer sam sve to radio tri stotine puta u tri stotine prošlih veza

Sve su bile isto kao ti

Sve su bile normalne, jednostavne, obične… sve su bile mrtve.

Nije do tebe, do mene je.

Ubij me pogledom ako želiš ali to je istina

Ježim se od jednostavnosti

Muka mi je od „šta ima novo“ razgovora

Jebe mi se za svakodnevnicu i odnose tvojih i mojih kolega s posla

Sve te prazne razgovore sam već vodio

Toliko puta da mi se čini da ću povratiti ako budem morao još jednom.

Neću da idem na prvu kafu na kojoj ćemo se upoznati

Na drugu gdje nam je odjednom ugodno pričati o svemu

I na trećoj kad je vrijeme za prvi poljubac

Neću pravila, neću „šta si studirao, čime se baviš“

Neću da pričamo o tome ko se s kim druži pa da nađemo tog jednog zajedničkog prijatelja i govorimo kako je super lik iako ne znamo ništa o njemu

Neću da ti prepričavam događaje s mojim društvom

Ne zanimaju me loši uleti momaka koje si odbijala

Niti me briga zašto te tvoja drugarica čudno gleda svaki put kad spomeneš seks.

Okej, misliš da nisam normalan i to je pošteno

Vjerovatno i nisam, zato ćeš na kraju večeri shvatiti

Nije do tebe, do mene je.

Ja želim čudnu, želim ludu i komplikovanu

Hoću da se svađamo o evoluciji i smislu postojanja svijeta u dva ujutro

Trebam strast, energiju, bijes, iskrenost

Da me ne gledaš kao da sam pao s Jupitera kad opsujem ili dovedem u pitanje postojanje vremena

Hoću otvoren um, hoću kreativan razgovor i pažnju

Nije do tebe, do mene je.

Ja sam već vidio početak, sredinu i kraj našeg odnosa

Ja već znam kad i zašto ćeš početi da me mrziš

Znam zašto ćeš da odeš

Da me pošalješ u tri lijepe materine i kažeš da te nisam vrijedan

Znam kako ćeš da me zaboraviš i nađeš nekog jednostavnog

Jer nije bilo do tebe, iako mi nisi vjerovala

Znam da ćeš zaboraviti prije nego mjesec napravi puni krug

A ja neću jer ja sam lud

Jer volim da patim i samo to umijem

Pa ću da posadim sjeme paranoje i do detalja tražim svoje greške u svakoj razmijenjenoj rečenici

Iz nekog suludog razloga ćeš da mi nedostaješ iako sam sretan što više nisam tvoj

Smetat će mi što si tuđa jednom kad odeš jer sam se dao

Jer sam postao jednostavan i običan iako mi je muka od jednostavnih i običnih

I oboje ćemo biti u pravu

Oboje ćemo s razlogom biti ljuti

Ali kako god okreneš, kako god podijeliš karte

Na kraju partije, ti si ta koja će mene preboljeti i zaboraviti

Ja sam taj koji neće

Zašto?

Zato što sam pička, zato što se bojim da nikad neću naći onu koja priča o rasporedu galaksija u dva ujutro

Zato što mi se jebe za stvari i predmete, zato što mi nije bitno šta mi daješ i koliko, zato što živim za osjećaj

Zato što sam sretan kad si nasmijana, zato što nisam s tobom jer očekujem nešto od tebe

Zato što i dalje kao idiot vjerujem da nije ključ ljubavi voljeti sebe

To je bar lako

Čak i oni koji seru kako se ne vole dovoljno to znaju

Zajebano je voljeti drugog samo radi njega

Ne radi onog što čini za tebe.

Budala sam, i to najgora moguća verzija: budala koja je na to ponosna.

Nije do tebe, do mene je.

Ne mogu ljude sa planom iza razgovora

Ne mogu postavljati dvosmislena pitanja sa ciljem da saznam nešto što ne smijem da pitam

Nisam kukavica, udaram u srce od prvog minuta

Ne tretiram te kao nešto što posjedujem

Ne brojim ti mane i kvalitete

Ne zanima me tvoja prošlost ni pređeni kilometri

Hoću da znam šta te drži budnom u noćima kad bi morala spavati

Hoću stvarne osjećaje, hoću priču iza suze i osmijeha

Zajebi običnost, otvori se

Nije do tebe, do mene je.

Hoću sve i hoću sve odmah

A ovo nije vrijeme pjesnika i umiranja za principe

Ovo je svijet običnih

Ovo je svijet gužve u saobraćaju i svijet kreditnih kartica

Ovo su godine koje se kupuju i prodaju u redovima za čekanje

Ovdje niko ne želi spavati na travi niti kisnuti jer šta će drugi misliti

Ovo je svijet novca i ega

Svi tako silno želite biti sretni u očima drugih ljudi a svi ste jebeno tužni

Maske koje nosite su od stakla

Vidim koliko ste prazni, vidim kako vaš ego živi samo za veličanje

Ne zato što to želite već zato što su vam rekli da tako treba

Zato što je toliko prokleto bitno imati dobre korice

Pa makar stranice unutra

Bile prazne.

Nije do tebe, do mene je.

Ne bih da prodajem samoću za par grama utjehe

Niti ću više ikad pristati biti

Jedan od njih.

Nije do tebe, do mene je

Valjda nisam dovoljno moderan da razumijem ovaj svijet

Jebeš ga

Ni on mene nikad neće.

Ja sam ona koju nikada nećeš primjetiti. Stopljena sa većinom a nimalo nalik. Potpuno različita od drugih a tako ista. Ja sam ona koja će sama sjediti na tulumu, koja na istom neće piti. Ona čiji ukus nikad nećeš razaznati. Ona kojoj nećeš nikada priči jer nema ono „nešto“. A ima sve. Sve što ti treba. Ili ne. Ovisi kako gledaš. Ja sam ona djevojka koju nikada nećeš upoznati. Skromna. Samozatajna. Tiha a dovoljno glasna da se pretvori u uragan. Ničija. Sve dok ne dođe netko,tko će ostati,tko neće pitati nego slušati. Tko voli zalaske. Tišinu. More. Vjetar. Mjesec. Sitnice dovoljno velike da osvoje cijeli svijet ako znaš živjeti(uživati) na pravi način.
Želim živjeti jednostavno. Želim sjediti uz prozor dok kiša pada i čitati knjige za koje me neće ispitivati. Želim slikati jer želim, ne zato što se nekome moram dokazivati. Želim slušati svoje tijelo, zaspati dok je mjesec visoko i probuditi se polako, bez ikakve žurbe. Ne želim da me se upravlja novcem ili satovima ili bilo kojim umjetnim ograničenjima koje si čovječanstvo nameće. Samo želim biti, bezgraničan i vječan.
—  Unknown
želim 6 sati piti kave, nikada prestati kuhati kave, uvijek preslabe ili prejake i tako ne odustajati dok ne dođemo do one odlične i ne kažeš mi “jebote, ovo je najbolja kava ikad”, želim razgovarati o crkvi, politici, zvijezdama, želim ti pričati svoje glupe i nevine, manje nevine i manje glupe priče iz djetinjstva. želim te slušati kako se smiješ na moj sarkazam cijeli dan, a iskreno, nema mi ništa jače od tvog pretvaranja da si ponosan na moje beskorisne i glupe 5-minutne izume i ono tvoje “ise, ovo moraš patentirat”, volim - stvarno volim onaj dio tišine prije plača od smijeha, volim što nemam pojma o čemu pričam kad si tu, al’ ti kužiš sve, i volim, jako volim, što kad pričam s tobom, kao da pričam sa nekom drugom ja, volim ti krasti hranu i živcira me što te ne živcira kada ti uzimam sve živo. želim žderat’ s tobom, ne jesti, doslovno žderati - sjediti na kauču s nogama na stolu i žderati i gledati neku nama dragu seriju četvrti put, onako, maratonski.  volim što mi daješ vremena za procesuiranje svega i volim što mi ponavljaš stvari koje nisam čula samo zato što sam se zabuljila ili kuham još jednu od kavi pa sam fokusirana na brojanje žlica kave, iako ću opet fulati. volim što sam od prve sekunde i prvog susreta potpuno svoja i što ti se sviđa to što sam temperamentna, svestrana, hiperaktivna i puna glupih ideja. želim naći neko glupo mjesto gdje ne prolaze auti nikada i ležati i gledati u zvijezde i šutjeti i tu i tamo, kada se sjetim nečega glupog, samo “izlanem” i smijemo se. i samo se smijemo i uozbiljimo i skoro pa u isto vrijeme kažemo “jebote kako je lijepo”, volim način na koji smo se upoznali i brzinu kojom smo shvatili da smo previše slični i da si čitamo misli, iako si imena dobro nismo znali, volim što se nismo upoznali preko fejsa i što se nemamo na fejsu, a što mi se najviše sviđa kod ovog svega našeg, ne treba mi ništa fizičko, nemam te potrebu poljubiti niti zagrliti, jer, nekako imam osjećaj da si toliko blizu, da bliže ne možeš biti
—  blizina
LUNA

Zvoni telefon jutros oko osam. Pozivaoc nema pojma da sam sinoć popio previše Ohare i da će samo da mi napravi zemljotres u glavi. Nastavlja da zvoni. Prevrnem se, napipam skalameriju i nekako naciljam zelenu slušalicu.

-Mmda?

Tišina, uz neko šuštanje u pozadini. Možda su smetnje u vezi, ili je neko pogriješio.

-‘alo, jel me čujete?

Opet ništa. E jebeš ga kosmose, naručiš mi pogrešan broj u mamurnu subotu, a kad alarm treba da me budi na posao - onda kasniš. Pamtim ti ovo.

Gurnem telefon pod jastuk i mrtav ozbiljan se zakunem da ću ga baciti u wc šolju ako opet zazvoni. Bih da zaspim al’ ne ide. Pošto sam radoznao k'o baba na prozoru solitera preko puta, ne izdržim ni tri minute. Uzmem telefon, nađem broj pozivaoca. Nepoznat.

Nazovem, stavim telefon između uha i jastuka i razmišljam kako neko s druge strane linije zuri u telefon razmišljajući da li da se javi. Ništa, uzalud zvoni. Telekom me izbaci nakon tridesetak sekundi a ja zadrijemem ležeći tako na telefonu i jastuku istovremeno. Zaspim.

Probudim se sahatak kasnije sa utisnutim telefonom u obrazu. Lice utrnulo, glava za dva broja veća. Ova subota sve više liči na međunarodni dan zajebavanja Saše… Umijem se, skrham sebi neku instant Jakobs kafu, ili kako se već zove, pošto mi mrsko provesti čitavu proceduru bosanske kafe. Mati da me vidi, bila bi ponosna.

Otvorim prozor i skeniram grad. Sve je tamo gdje sam ga i ostavio. Sunce se počelo izvlačiti iza Trebevića, komšijin Ford i dalje izlupan od onda kad ga je žena uhvatila s ljubavnicom pa poslala neke tipove da ga demoliraju a dole u parku djevojka iz susjedne zgrade.

Samo je subotom tu. Negdje oko devet sjedne na uvijek istu ljuljašku i nervira me jer je ne koristi za ono za šta je namijenjena. Samo sjedi tu i čita nekakvu debelu knjigu. Mora da je Tolstoj ili neki drugi Rus, samo oni mogu biti toliko temeljiti. Uglavnom, provede tu sahatak bez da se i jednom zaljulja i to me kopka. Kako to da u njoj nema one dječije želje da poleti? Ako se kad na ljuljaški pored nje neko pridruži, ona bez riječi ustane i pređe na neku klupu na kojoj može biti sama. Ima nešto čudno u njoj, intrigira me. Naravno, ne dovoljno da jednu subotu siđem dole i razgovaram s njom. Nema šanse.

Helem, gledam je s prozora dok srčem bućkuriš od Jakobsa kad telefon opet zazvoni. Isti broj.

-Dobro jutro, izvolite?

Ja kao formalan, za razliku od prošlog javljanja. Ni to, međutim, nije pomoglo. Opet tišina.

-Opet ništa? Pretpostavljam da je ovo neka šala, pošto je ovo drugi poziv bez riječi od jutros. Ovako ćemo. Ja ću te staviti na zvučnik i ostaviti vezu otvorenom dok pijem kafu. Nek’ ti ide račun ako ti se već s nekim šuti. Naravno, ako poželiš progovoriti, ja sam tu. Zvuči fer?

Tišina s druge strane mi daje potvrdan odgovor. Upalim opciju zvučnika na mobitelu, spustim ga na klupicu kraj prozora i stojim tu, tako. Uz zvuke šuštanja s druge strane linije posmatram djevojku u parku. Kako bi se osjećala da zna da neko s petog sprata upravo sada prati svaki njen pokret? Ne vjerujem da bi joj bilo drago.

Predaleko je da bih joj mogao razaznati crte lica. Sve što mogu vidjeti je plava kosa, farmerke i nekakva siva dukserica. Bar mislim da je to to. Vid mi je svakako loš na daljinu, pogotovo u mamurna jutra.

Prođe dvadeset minuta. Jedino što se promijenilo je količina kafe u mojoj šolji. Popio sve. Djevojka na ljuljaški prelistala par stranica, sunce malo više nego što je bilo kad sam tek otvorio prozor i dosta novih ljudi u parku. Kako su počele dolaziti porodice s djecom i psima, tako je i ona ustala i krenula prema svojoj zgradi. Koračajući tako, podigla je pogled prema meni i nešto je zasjalo.

Mislim da se nasmijala. Da li se nasmijala? Mislim da jeste. Sigurno sam vidio nekakav odsjaj, ali to je moglo biti bilo šta – naprimjer sunce koje se odbije od privjesak koji nosi oko vrata, ili svjetlost od nekog prozora susjedne zgrade… ali ja biram vjerovati da mi se nasmijala. Dakle, zna da je gledam? Osjećam se čudno.

Zatvorim prozor i u tom trenutku se veza prekine. Telefon zaćuti a mene uzme neka čudna jeza kroz kičmu. Nešto ne štima.

Dograbim telefon i nazovem onaj isti broj. Zazvoni tri puta, neko se javi. Šutim ja, šuti osoba s druge strane. Prođe tri minute, ja stojim na sred sobe bez da sam i jedan jedini mišić pomjerio. Slušam.

-„Do sljedeće subote onda“, reče mekani glas s druge strane linije. Veza se prekide a meni najednom hladno. To je ona, sto posto sam siguran i iz nekog razloga me strah. Mora da me zna. A ako ona zna mene, znam i ja nju. Možda smo se viđali u busu, možda na fakultetu, možda u Konzumu kad navečer kupujem sastojke za šejk.. možda smo čak nekad i razgovarali, možda se sudarili na semaforu i nasmijali se jedno drugom? A možda me neko zajebava.

Znate onu radoznalu babu u susjednom soliteru koju sam vam spomenuo? Kladim se da ni ona ne bi sišla u park sljedeće subote jer je čitava ta situacija previše čudna za normalnog insana. Ona ne bi, ja sam sišao.

Nije mi trebao alarm, nisam ni spavao. Kad je zazvonio, spreman sam ga dočekao i ugasio za pet stotinki. Spremio sam se i sišao u park. Pola sata prije njenog standardnog termina, naravno. Ako dođem prvi, manje je neugodno.

Stanem kod te duple ljuljaške, razgledam okolo da vidim ima li je. Nema. Sjednem na desnu, lijevu ostavim njoj. Gledam u te lance udaljene jedva dvadeset cenata i razmišljam kako će čudno biti tako sjediti kraj stranca. Postajem nervozan. Otvorim knjigu koju sam ponio ( Hronika ptice navijalice ) i počnem čitati samo da saberem svijest.

Knjiga govori o tipu kojeg je neka djevojka nagovorila da siđe u bunar. To je, kaže, najbolje mjesto za razmišljati. Tip siđe, djevojka izvuče merdevine kojima se spustio i otvor bunara poklopi nekim daskama tako da samo par tračaka svjetlosti upada unutra. S vremenom se čovjek u bunaru navikne voljeti mrak i beskonačnost koju njegove misli nalaze u toj vlažnoj rupi.

Pročitao sam dvadeset stranica kada se pojavila. Bez riječi, sjela je na ljuljašku pored mene i otvorila knjigu. Poput plime me zapljusnuo talas njenog parfema i ja sam zamalo pao na leđa s ljuljaške. Pogled sam, naravno, zakucao u knjigu. Jedino što sam uspio da vidim je da oko vrata nosi privjesak u obliku pera. Negdje sam to već vidio ali da me ubijete ne znam gdje.

I ona je čitala. Neka crna knjiga, vidio sam samo naličje kada je tek sjela. Svako malo sam bivao sve hrabriji pa dizao pogled ka njenom licu i tek kad sam je jasno pogledao - prepoznao sam je. Viđao sam je stotinu puta na svim mogućim mjestima. Jedna je od onih cura koje sretnem svako malo i put pomislim kako bih se trebao pozdraviti jer se tako često viđamo, ali nikad se ne pozdravim jer kontam – mislit će da sam debil. Tako, naravno, ispadam veći debil.

Otkud joj onda moj broj? Doduše, ima par poznatih crta na njenom licu ali znao bih da sam je negdje sreo. Možda mi samo liči na nekoga? Mrzim svoje sjećanje, nisam u stanju zapamtiti apsolutno ništa osim tekstova za pjesme koje mrzim. Eto kakav sam čovjek.

Desetak strana kasnije, ona sklopi knjigu. Sklopim i ja. Par minuta ćutimo, meni postane previše neugodno samo tako sjediti i cupkati nogama – pa se zaljuljam. U početku polako, pomjerajući se jedva primijetno a kasnije malo dalje, pa još dalje… dok se u jednom trenu nisam ljuljao poput dječaka od sedam godina, u punom luku. A ona se smijala.

Tako se glasno smijala, poput curice koja je istih godina kao dječak koji se ljulja. U jednom je trenu spustila knjigu na travu i malo po malo pomjerala stopala po pijesku ispod njih. Počela je da se ljulja. Doduše, ne krkanski kao što sam to ja radio, već sa više stila… elegantno, damski. Tu negdje ja skontam da pretjerujem pa usporim i krenem pratiti njen ritam.

Subota ujutro, deset sati. Dvoje odraslih ljudi u sred svojih dvadesetih sišli su u park i sada se ljuljaju, dok se djevojka smije na sav glas. Zamislite taj prizor.

Ako to nije sreća, ne znam šta jeste.

„Do sljedeće subote, Saša“, rekla je kad je odlazila. Njen glas mi je u trenu vratio sjećanja. Prije tačno petnaest godina, ta je djevojka sjedila sa mnom u trećoj klupi u četvrtom razredu osnovne škole. Imala je kratku kosu i nikad nismo razgovarali jer me učiteljica natjerala da sjedim s njom a ja želio nazad kod najboljeg druga. U petom razredu su odselili negdje i više je nisam viđao. Sve do ovog jutra.

„Do sljedeće subote Luna“, kažem i nastavim se ljuljati. Nasmijala se, ovaj put sam siguran.

Zelim da znam tvoje mane i tvoje vrline, tvoje najvece strahove i tvoje neostvarene zelje. Zelim da mi pricas o tvom pogledu na svijet dok sjedimo na zgradi, posmatramo zvijezde i jedemo picu. Zelim da budemo djeca cak i onda kada budemo odrasli ljudi. Zelim da svaki tvoj strah prodem s tobom, da ti budem nada, utjeha i ljubav. Zelim da svaku sitnicu djelis sa mnom, pa cak i to ako si jutros obukao razlicite carape pa te to nasmijalo. Zelim da se smijemo glupim i malim stvarima, da zajedno prolazimo kroz sve ruzno i lijepo u zivotu. Zelim da te gledam kako spavas i ceskim po kosi, da ti pravim jutarnju kafu i palacinke, i da u rano jutro slusam sta si sanjao. Zelim da nosim tvoje dukserice iako su mi za tri broja vece. Zelim da znam svaki tvoj san, bio los ili dobar. Zelim ti biti potpora u svemu i zelim te usreciti. Zelim da ti citam jer ti volis price ali ne volis citati. Zelim da volimo razlicite stvari ali da jedno drugo podrzavamo u tome. Zelim sjediti s tobom na prozoru u dva navecer, piti kafu i pricati o tome kako si proveo dan. Zelim ostati budna cijelu noc da bi te slusala kako dises, i razmisljala o tome sta se nalazi u tvojoj glavi u tom trenutku. Zelim ti peglati kosulje, i namjestati kravatu kada krenes na posao. Zelim ti dati poljubac za odlazak ali nikada za zauvijek. Zelim da te grlim kada to osjecam, da ti mogu zaplakati na ramenu kada imam potrebu. Zelim da putujemo i upoznajemo nove gradove. Zelim da u svakom gradu imamo uspomene. Zelim da imamo nase mjesto, nasu klupu, nas park, nas restoran, nase najbolje mjesto za jutarnju kafu, nase mjesto u kinu, nase mjesto za sve sto nam znaci. Zelim da imamo nesto posebno… Ne nesto tvoje i nesto moje, vec nesto nase. 
I posljednje..
…zelim da ti zelis isto. 

Pronasla sam te. U moru obicnih pronasla sam tebe posebnog. Oci u koje mogu gledati bez prestanka. Nekoga s kim mogu sjediti u tisini i osjecati ju. Zagrljaj u kojem mogu umrijeti. Dusu kojoj sam se predala. Pronasla sam svoju tvrdavu. Jos uvijek neosvojenu. Jer nista vrijedno nece lako doci. I to je u redu. Sve vrijedno dolazi polako. Samo pozuri. Molim te. Boli gledati sve tvoje koje zapravo nije tvoje. Tesko je biti zarobljen od samoga sebe. Al’ nada nikada ne umire i nikada ne bude pregazena ako volis. Jer ne mozes protiv sebe ma koliko zelio.
Biram biti ja.

Ne traži od mene ono što možeš dobiti od svake druge. Ja sigurno nisam osoba koja će te obasipati poljupcima i sto puta na dan reći da te voli. Ja te poljupce čuvam za naš zajednički život, a to da te volim treba da osjetiš jer ja ne govorim mnogo o svojim osjećajima.
Ako misliš da ću tražiti od tebe skupe poklone i nestvarne filmske ljubavne scene, kako bi drugi shvatili da smo “zajedno”. Ne brini. Ja sam potomak nekadašnjih djevojaka, kojima je bitno saznanje da postojiš i da, kada pomisli na poglede koje si joj uputio, svaki taj pogled joj iznese osmijeh na lice.
Draže mi je sjediti u kući, u pidžami, gledajući omiljenu seriju i grickajući kokice, nego polugola hodati hladnim ulicama grada sa nepoznatim ljudima koji imaju samo jedan cilj. Pa na kraju, radije biram biti ona koja će zauvijek ostati sama, koja će u biblioteci uvijek čitati ljubavne romane, a uvijek biti ‘single’, koja će izgledati onako kako želi a ne onako kako joj momak ili društvo odrede. Biram biti ja.

-Dž.

Muškarac u neuzvraćenoj ljubavi će stojati ispred tvoje kuće i kucati, bacati, udarati, uzvikivati, neumoran u potrazi. Stran ideji prostora u kojem nije dobrodošao. Žena u neuzvraćenoj ljubavi će sjediti. Ona je daleko od tvoje kuće. Ona zna da ta kuća nije za nju. Ona će čekati, ima pripremljene darove ako ikad bude pozvana unutra. I pripremljena je ako ne bude.

Sukob generacija

Odrasli kažu: “Djeca su previše živahna, puno se igraju, mogu se polomiti.”

Ma ja, najbolje je sjediti po čitav kući i naprđivati. Tad si rješen svih ovozemaljskih nevolja.

Sretno

Ponedjeljak, osam ujutro. U čekaonici ispred ordinacije specijaliste za pluće bolesti nema nikog osim mene. Živci mi ne daju da sjednem pa hodam amo-tamo dok čekam da me radiolog pozove da napravimo snimak. Svako par minuta se hvatam za sat, provjeravam koliko ću zakasniti na posao a u glavi vrtim tone i tone eksel tabela koje čekaju da mi zasviraju živcima. Masiram sinuse i umirujem misli. Trudim se fokusirati na bilo šta osim na monotoniju ponedjeljka kada me klepet salonskih vrata probudi iz polusna.


U ordinaciju ulazi čovjek srednjih godina, naboranog lica i pospanog pogleda. Ostavi knjižicu na kartoteci i pozdravi me klimanjem glave. Odgovorim u istom maniru i nastavim da šetkam u krug, a on se škripavim pokretima kičme i koljena smjesti na jednu od plastičnih stolica pred ordinacijom. Iz unutrašnjeg džepa jakne vadi u fasciklu zamotanu kamaru papira, izvlači ih pa debelim, tromim prstima lista jedan po jedan. Sortira ih i sređuje, izdvaja nekoliko njih i pažljivo odvaja na stranu. Više samom sebi u bradu nego meni, izgovori par riječi:


- Sile i papira, Bože dragi.


Nasmijem se poluljubazno pa opet gledam na sat. Trebao sam biti u kancelariji prije 45 minuta ali ajde, ništa strašno. Ostat ću večeras do sedam i nadoknaditi izgubljeno. Samo da ovo dobro prođe.


- A šta je tebi?, upita me taj čovjek nakon što su nam se zalutali pogledi slučajno sreli u tišini.

- Nemam pojma, kažem. Kašalj nekakav već mjesec dana a doktoru šumovi na plućima bili čudni, pa me poslao na snimak. Valjda nije ništa.

- Odakle si?

- Iz Sarajeva. Porodica je porijeklon iz okoline Foče čini mi se, neko selo koje bi jedino moj deda sad znao imenovati. Vi?

- Okolina Zenice, Vrsalje.


Krenu još nešto da kaže ali ga sirov kašalj prekinu pa se zabavi dobrih par minuta u pokušaju da savlada tu gorčinu što izlazi iz njega.


- Ugalj, reče i odmahnu glavom. Evo skoro pola godine kako sam izašao iz jame al’ ona nikako da izađe iz mene.


Doktor ga usred te rečenice pozva u ordinaciju, on me pogleda i opet klimnu glavom a ja, ne vodeći računa o vlastitim riječima, ispratih ga u ordinaciju sa „Sretno“. On se blago nasmija, ja oborih pogled a vrata se zatvoriše.


Iz džepa vadim telefon, kucam „Vrsalje“ i nalazim slike i snimke sa sahrane rudara koji su stradali u jami Raspotočje prije otprilike tri godine. Skrolam kroz fotografije rudara i stajem pred snimkom snimljenim petog septembra. Pred ulazom u rudarsku jamu stoje stotine ljudi. Djeca, žene, novinari, kola hitne pomoći, fotografi, policajci i gomila zbunjenih koji u polutransu traže poznato lice. Jedni briznu u plač i trče u zagrljaj nekog svog ko upravo šepajući izlazi iz jame, pa mu grle i ljube garavo lice ne vjerujući da je zaista živ, drugi čučnu na pod i grle vlastita koljena kad vide nekog svog na nosilima a treći zure u pod i grizući usnu se pitaju zašto još uvijek nema njihovog muža ili oca.


Sjedim ćutke u toj čekaonici, na pametnom ekranu gledam sve te ljude kako bespomoćno čekaju bilo kakvu vijest i pitam se, moj Bože, kada sam postao ovako nezahvalan? Osjetim kako mi vena pulsira na sljepočnici, nemir mi nekakav uzima čitavo tijelo dok gledam te potresne scene i zamišljam, jasno kao da sam zaista bio tu među svim tim ljudima, kako jednako nijem i rastrešen kao i svako od njih, pogledom tražim svog oca među tim rudarima.


Kao u trenutnom buđenju iz sna, muškarac izlazi iz ordinacije i rastjera moje misli kao roj svitaca, ja brže bolje telefon spremam u džep kako on ništa ne bi vidio, prstima protrljam oči i ustanem kao na komandu. On me blago pogleda, na mom licu prepozna kadrove koje sam upravo gledao i manirom brižnog oca, spusti mi ruku na rame.


- Nemoj toliko da brineš, biće dobro. Još si previše mlad da razmišljaš o teškim stvarima.


Nasmije mi se i krene prema onim salonskim vratima, podigne ruku i ne okrećući se prema meni, izgovori „Sretno!“ i ode niz hodnik.


………

Pregled bješe rutinski, jedva tri minute da je trajao. Malo sam porazgovarao s doktorom, zaključio da me muči sitni bronhitis koji se već polako povlači i izašao iz njegove ordinacije noseći u rukama uredan nalaz sa preporukom: izbjegavati hladne napitke, cigarete i lice štititi šalom pri boravku na otvorenom.


Siđem na parking, uđem u auto i dugo ostanem tu sjediti. Kasnim na posao dva sata – na posao u toploj kancelariji, za računarom, uz prozor koji gleda na brda iza kojih zalazi sunce. Stotinjak kilometara dalje, neko je duboko pod zemljom, udiše otrove i iskašljava dušu, završava svoju smjenu i polomljen korača prema svom domu, noseći u ruci nešto slatko za svoju kćerku.


U CD player ubacim Johnny Casha i pustim „Sixteen Tons“. Par trenutaka mi misli lutaju kroz sav ovaj sistem života, gledam za volanima bijesnih auta ljude u kravatama i odijelima i pitam se da li će se ikada poravnati nepregledna provalija između krajnosti ljudskih života. Stižem na posao, gasim CD i dok od auta koračam prema ulazu firme, uz oštar vjetar još čujem glas Johnny Casha:


I was born one mornin’ when the sun didn’t shine

I picked up my shovel and I walked to the mine

I loaded sixteen tons of number nine coal

And the straw boss said “Well, a-bless my soul”

Tu noć je sve nestalo, i mi, i ljubav, i sve što smo ikada imali. Znao sam više nećemo biti zajedno, jer poslije nekih krajeva nema novih početaka. Ponekad čovjek mora staviti tačku, ne jer želi, već što nastavak priče nema smisla. Bio sam siguran da ćemo se voljeti još dugo, maštati o zajedničkim trenucima, držati telefone u rukama i iščekivati iznenadni poziv ili poruku nastalu u momentu slabosti. Bio sam ubijeđen da će proći dosta vremena dok nas prođe volja za ponovnim susretom, snažnim zagrljajem ili riječima utjehe. Smio sam staviti ruku u vatru da će u nama još dugo gorjeti ista želja i ista vjera u nemoguće. A mi ništa nećemo raditi. Samo ćemo mirno sjediti u uglu sobe, dok ne zaboravimo.
Tako to ide, noćima ne spavaš, proklinješ život, kuneš dan kada si poklonio srce, a onda ti postane svejedno. Promijeniš se do te mjere, da više ne prepoznaješ samoga sebe. Postao si drugačiji, hladniji, ne dijeliš više emocije kao ranije, jer krišno se plašiš da će te opet povrijediti. Ali, ipak, nisi loš čovjek. Samo si naučio kako da se ponašaš prema onima što jesu.
—  Magic Whisperer
Voljela sam, Jelena. Iskreno, duboko, svim bićem. I on je mene volio. I čuvao. Curetkom me svojim zvao. I ponasao se tako, kao prema djetetu. Nije ga privukla moja ljepota, a ruku na srce, jesam bila lijepa, ni moja pamet, a jesam bila pametna. Privukla ga je moja čistota, anđeoska bjelina i nevinost, čudom se čudio da takve još svijetom hode.
Mi smo u snovima već bili iscrtali naš budući život. Svoju tvrđavicu zidovima opasanu, naše kćeri i sinove. Cvijeće i psa. I ljuljačku ispred kuće. I klupu na kojoj ćemo sjediti u suton i držati se za ruke.
Zašto sam to krila? O istinskoj, golemoj ljubavi se ne govori. Ona se živi. I šuti.
—  Nura Bazdulj-Hubijar;
i neobična moć nedjeljnog popodneva da me podsjeti da te, zauvijek izgubljenog, još uvijek ima više nego ikog drugog.
Za sve snove koje nećemo ostvariti, malo mi mnogo nedostaješ, Sunce.

kada sam ga tek upoznala, bio je negativac koji je u svemu vidio nešto loše a prvog izlaska se sjećam po rečenici:“ja znam da neću doživjeti ni 30 godina i svejedno mi je”. neki dan, nakon godinu i dva mjeseca naše veze, dok smo ležali i gledali film nasmijano je rekao:“vidi ih, ovako ćemo mi sjediti kada ostarimo, držat ćemo se za ruku i prisjećati svih uspomena iz mladosti i ljubavi koju smo dijelili.” količina sreće- neopisiva.. ljubav je čudo.

Ja nikada vise necu sjediti i cekati
Na tvoje pozive i poruke
Nikada si vise necu dopustiti
Da mi odgovoris nakon dvanaest sati
Kada vec i zaboravim o kojoj temi je bila rijec
Nikada vise necu zagristi i pasti
Na dobro znanu pricu
Dobro uhodanu ulogu
I uigrane korake
Na izraz tvog lica punog bola
Kada ti saopstavam da izlazim iz kluba
Bas kada si ti usao u isti
Na tvoje oci smijalice
I osmijeh djecaka
Na ruke koje me vuku sebi
Dosli smo do tacke gdje svaka tvoja rijec
U meni izaziva gadjenje
I kao da vidim tvoj izraz lica dok tipkas
Tih dva-tri reda
I ne mogu
Moj svijet iluzija, nadanja, zabluda
Slijepoce, tapkanja u prazno
Se srusio kao kula od karata
Nikada vise necu dopustiti da mi pridjes blizu
I probudis ono tek usnulo
I zataskano
Nikada vise necemo otvoriti pricu o nama dvoma
I nikada vise se ti neces povuci
Iako si je sam zapoceo
Cisto da si dan skratis
Provjeris koliko te u meni ima
I krenes dalje
U svijet bez mene ponovo
Do mozda nekog boljeg vremena
Do mozda neke bolje verzije tebe
Koji zapravo zna sta zeli i trazi
Previse ocekujem od covjeka od dvadeset i pet i kusur godina
Ja necu vise stajati na tom mjestu
I cekati taj dan
Skidam okove proslosti
Sa njima i koza spada
I sve sam svjesnija sta ne zelim
Tebe takvoga
Pred svijetom i pred tobom
U meni te nema vise
A izmedju moja cetiri zida
Vjecno ostajes
Jedan djelic mene
Nasilno otrgnut iz narucja
Kada si najvise trebao
Uvijek najvise trebas
Neka se zna da sam ti po prvi put rekla „ne“
Bravo, zeno
Sad ga u miru otplaci
Na hladnim kuhinjskim plocicama
Za Bojanu

Jedan sat ujutro, hladno kao sam đavo. Vraćam se sa neke loše svirke, sa stomakom punim tamnog piva i kaputom potpoljenim u nikotin. Na slušalicama pojačana live verzija Blue October “Hate me” dok koracima grabim Vilsonovo. Pusto, naravno, dokle pogled pada. Baš kako volim.

Još jedna djevojka kojoj sam prišao, platio piće i napričao dovoljno gluposti koje mi trijeznom nikada ne bi pale na pamet. Stiskavac dvoje ljudi koji ne znaju plesati, uz pjesmu benda koji ne zna svirati. Subota večer dame i gospodo, neka ide život.

Zove se Bojana, ako sam dobro čuo od krvave solaže bubnjara. Studira germanistiku i želi postati pjesnikinja. Stoji sama za stolom jer je došla sa drugaricom i njenim momkom. Koji su naravno nestali negdje u rasplesanoj gomili ne obraćajući pažnju na to da ona ni u kom slučaju nije dovoljno slobodna da se osjeća ugodno sa strancima ili dozvoli da je pokupi neki proćelavi student u kariranom džemperu.

Rekla je da ne sluša ovu muziku ali da su je natjerali da dođe. Da mrzi punk i rock i sve što je glasno. Da joj košulja već suviše smrdi na travu i duhan i da bi više voljela sjediti na nekom tihom mjestu uz toplu čokoladu i ex yu balade. Za deset minuta vikanja jedno drugom na uho u našem poluplesu, samo jednom me pogledala u oči. Taj uplašeni pogled mi je još jednom jasno rekao da ona samo želi da što prije ode.  

Izašli smo na taj šugavi sarajevski minus i ušuškali se u šalove i kapute. Prošetali smo do glavne ulice pa sam zaustavio taksi i otvorio joj vrata. Rekla je da je potražim ako mi zatreba društvo na nekom tišem mjestu, i u telefon upisala svoje ime i broj. Tu negdje se i nasmijala, prvi put te večeri. A ja samo klimnuo glavom kao, ja sam faca, javit ću se ako budem htio.

Taksi je otišao prema Kranjčevićevoj a ja strpao uši u kragnu kaputa, upalio svoju muziku i krenuo nizvodno pored Miljacke.

Ne zna Bojana da sam posljednji čovjek na svijetu koji će je večeras nazvati. Ne zna Bojana da se nisam trijeznio pet mjeseci i da još uvijek nosim jebeni vjerenički prsten na lančiću oko vrata. Ne zna Bojana da bi u nekom drugom životu taksijem išli u moj stan i slušali Štulića dok se golubovi mrznu na Sebilju mog Sarajeva. Ne zna Bojana da se u svitanje vraćam kući i mrzim svaku baladu ikada napisanu. Ne zna Bojana da bih dao desnu ruku i bar pola kile duše da samo na trenutak povjerujem da na svijetu postoji žena za koju bih se ponovo rodio. Ne zna lijepa Bojana da njen osmijeh podsjeća na januarsku noć kada je rekla da želi neki novi život, bez mene. Ne zna Bojana da je taj taksi vozi daleko od njene najveće greške. Sretno Bojana. I ako ovo čitaš, kloni se pankera i točenog piva. Nadji sebi nekog ko mrzi poeziju.

Pijanske priče - intro

U jednom sarajevskom pabu u kojem sam neizostavan za stolovima već godinama, par ljudi vode razgovor. Hajka je nastala na dilemu koja je nekako zalutala sa susjednog stola i svako je imao želju da objasni svima kako baš on zna odgovor na pijansku diskusiju: ko je kriv za to što veze ne opstaju, što je broj razvoda u suludom porastu i što haman svaka veza, uz par rijetkih izuzetaka, doživi makar jednu prevaru i konstantno šaranje po društvenim mrežama?


Dva momka brane stranu muškaraca, dvije djevojke brane stranu žena. Ja sjedim po strani, pijem svoj tamni Wit i nikako da se otmem dojmu da ni jedni ni drugi pojma nemaju o čemu govore. Sipaju argumenti o tome kako ženama nikad nije dosta pažnje, kako muškarci jure za svakom kratkom haljinom koja im se ukaže, neko dobaci da žene stalno drže u rezervi par likova na društvenim mrežama, jedna od djevojaka daje repliku kako muškarci s druge strane prate svaku koja se slobodno oblači, i tu negdje se sva ta priča pretvara u galamu visokih tonova od koje se pomjerih za šank i tražih refil svog piva. Konobar me gleda kao da hoće reći “koji im je kurac”, dodaje mi moje pivo a ja se pomjerim na kraj šanka i dumam svoje. Dakle, ko je kriv? Žene hoće previše pažnje? Muškarcima je jedna malo? Treba imat’ para i dobro auto? Treba se obavezno skinut’ i furat’ što dublji dekolte? Žene varaju više, jok nego muškarci? Lažemo, lažete… sabrana gomila nereda oko jednog pitanja mi u tom trenutku postade jasna i okrenuh se prema njima u želji da im kažem za svoje otkriće ali tamo sada bješe devet ljudi, epidemija svađe se proširila na još jedan stol i ja odustah od ideje da donesem rješenje i sjedoh nazad na svoju visoku stolicu uz šank. Minut-dva kasnije, od onog istog stola se udaljava djevojka plavičaste kose, za šankom čeka svoje točno pivo i nervozno lupka prstima. U tom joj se čekanju moj bjeg učini kao dobra ideja pa ostade sjediti za šankom i nijemo piti svoje pivo - sve dok je radoznalost ne savlada pa se okrenu prema meni i zausti nešto da kaže.

Priča o Iris - dio drugi

-Ajmo unutra, ne možeš ovako.

-Neću jebote, kog ću vraga tamo?

-Pa red je valjda.

-Slušaj Saša, nek’ ide sve u tri redne materine – ja se unutra ne vraćam.

-Dobro brate, ajd’ samo prestani psovati za promjenu, prolaze ljudi. Šta ćeš onda, da stojiš tako u košulji na -15 i glođeš tu cigaru k'o dabar? Sad bi dobio upalu pluća, da ih kojim slučajem imaš.

-Nije mi hladno, griju one votke ko sam đavo.

-OK, recimo da ti vjerujem. Al’ opet bi bilo lijepo da se vratimo u kafanu, malo ga je retardirano da petnaest ljudi unutra slavi rođendan čovjeka koji nije tu.

-Tebi izgleda uzalud ponavljati. Neću brate unutra, jedino me mrtvog možeš tamo unijeti. Znam da mi je rođendan i znam da su svi došli da proslavimo k'o ljudi, ali ja ne mogu da je gledam za stolom pored. Jednostavno ne mogu.

-Jel ti kapiraš da je prošlo četiri godine kako niste zajedno i da je normalno da će naći nekog drugog?

-Nek’ nađe deset drugih što se mene tiče, nemam problem s tim. Ono s čim imam problem je da ga dovodi u moju kafanu za moj rođendan i samo što mu ne sjedne u krilo. Namjerno, sto posto. Ne znam zašto ali je namjerno, kurva.

-Ček’ ček’, da vidim jesam li dobro shvatio: tvoja je teorija da je ona četiri godine nakon vašeg prekida uspjela da sazna u kojoj kafani i za kojim stolom ti slaviš rođendan, dođe prije svih nas s tim fraerom i čeka da se pojaviš da ti to nabija na nos? Pa dobro jesi li ti normalan?

Nije imao odgovor. Samo je povlačio dim cigarete svako deset sekundi, trudeći se da prikrije drhtanje tijela stalnim kretanjem lijevo-desno. Ja sam kasnio na rođendan iako nikad ne kasnim ni na šta… mora da je sudbina uvalila revizore u tramvaj samo da mi ukradu dovoljno vremena. Pred kafanom sam zatekao Alena, u bijeloj košulji i crnim farmerkama psuje samom sebi u bradu. Reče mi kako je samo izjurio kada je vidio s njim. Unutra mu je ostao i sako i kaput, u džepu sakoa telefon i novčanik.. i sada stoji tu na sred ulice skupljajući hrabrost da se vrati unutra i sudari s njenim pogledom. Kao da je tamo prijeki sud koji će da mu izriče paklenu kaznu, nije mogao da sabere misli i shvati kako pravi budalu od sebe.

-OK, evo začepit ću sa svojim idejama. Slušam šta ti predlažeš.

-Predlažem da ti uđeš unutra, uzmeš moje stvari i da se zajedno ispalimo odavde. Ekipi slaži nešto, tipa da se desio neki smrtni slučaj il’ neko sranje. Ako im kažeš istinu, proganjat će me i ismijavati ostatak života. Eto, to predlažem.

-Dakle radije ćeš ostaviti sve te ljude na cjedilu nego se pozdraviti s njom? Prošlo je toliko godina budalo, nije vrijedna.

Kao da mu je tijelo poskočilo kada sam to rekao. Kao da sam stao na minu i čuo onaj klik pa sam ne pomjerivši ni mišić, u tišini čekao eksploziju. Okrenuo se ka meni i krvavih očiju počeo da mi viče u lice.

 -Kako me nerviraš jebote, pogledaj me. Jel ti ja ličim na nekog ko razumno razmišlja? Ne mogu ja s njom da razgovaram, ne mogu da je gledam samu a kamoli sa drugim muškarcem. Ja sam htio da je ženim čovječe, ja sam uplatio medeni mjesec i gravirao naše inicijale u burme. A ona je spavala s običnim ološem dok sam ja organizovao najromantičniju prosidbu u gradu. Ti znaš sva ta sranja i opet zaboravljaš. Ne mogu Saša, srce će da mi se raspadne na sedam stotina dijelova samo kad me pogleda i izgovori mi ime. I ja ću da umrem tu pred njom, umrem od sramote jer bih je ovog trenutka primio nazad nakon svega što mi je uradila. Krvi bih joj dao jebote, četiri godine je prošlo i svaku sam noć legao mrtav i ustao mrtav. Svaku, bez jednog izuzetka. I šta će mi kog vraga rođendan kad nju nije briga? Tu je sva sretna, nije ni primijetila da sjedim za stolom pored. Nije ni mogla primijetiti kad se nije skidala s njega. Ne mogu ja Saša, shvati me, sjediti pored nje. Ne mogu jer ću ili sebe da ubijem bolom i alkoholom, ili njega najtežom flašom koju nađem. Prijateljski ti govorim, za sigurnost svih ljudi u lokalu je bolje da se ja tamo ne vraćam.

 -Uredu, rekoh nakon što sam ćutao ono što se meni činilo kao sama vječnost vremena. Daj mi par sekundi da smislim šta ću reći i idem unutra.

Izvadio sam svoj novčanik iz unutrašnjeg džepa kaputa, iz njega uzeo nešto novca a novčanik premjestio u hlače, zatim skinuo svoj kaput i dao ga Alenu skupa s novcem. „Imam ideju“, rekoh kao da sam upravio otkrio toplu vodu. „Obuci ovo a ja idem unutra. Ako se ne pojavim za deset minuta, pozovi taksi i idi kući. Mislim da nije pametno da budeš sam tako da ću probati da lažiram telefonski poziv i izvučem se, svakako tamo imam tvoj kaput tako da smo obojica pokriveni… a ti njima sutra objašnjavaj šta se desilo. Pošteno?“

“Pošteno”, reče i zagrli me kao rođenog brata. Suznih očiju je klimnuo glavom i obukao moj kaput. Dva broja velik ali može proći.

 Ušao sam u kafanu pa sjeo na njegovo mjesto, nakon što sam se pozdravio sa svim tim ljudima. I zaista, stol pored mene njegova plavuša je bila malo previše opuštena sa likom koji mi najviše liči na nogometnog huligana tek puštenog iz zatvora. Pravio sam se da ih ne vidim, ispušio cigaretu i baš kada sam htio da lažiram poziv i napustim mjesto, telefon je zazvonio.

-Ej Saša, ja sam.

Šta kog vraga, pomislim. Nepoznat broj a sa druge strane linije Alen. Prvo mi je palo na pamet da je nekom ukrao mobitel ali on onako smotan bi samo mogao popiti batine. I prije nego što sam stigao išta pitati, opet je progovorio.

 -Slušaj, upoznao sam nekog pred kafanom nakon što si ušao. Upravo te i zovem sa njenog telefona, pošto sam ja svoj izgubio u tramvaju maloprije, sjećaš se. Uglavnom, idem popiti kafu s njom a ti i ja se nađemo za dva sata kod vječne vatre, može? OK, vidimo se.

 I prekide, prije nego što sam i stigao da procesiram šta se desilo. 

Upoznao je nekog. Ide piti kafu s njom. Kod vječne vatre za dva sata. Dobro.


 Ako on nije najveća budala u gradu, neka mi neko glavu skine. Nisam se mogao oteti ideji da me slagao i da je uzeo novac koji sam mu dao, pa svratio u prvu kockarnicu i sve stukao na aparate. Ne bi mu bilo prvi put. Dobro, vjerovatno nije čim želi da se nađemo kod vječne… 

Misli su mi iskakale u glavi jedna za drugom dok sam polako koračao ka dogovorenom mjestu. Uspio sam blago popraviti čitav nered koji je ostavio za sobom, ali je par ljudi definitivno zamjerilo njegov odlazak i pročitalo moje impro laži. 

Prešao sam semafor kod Pingvina i našao Alena kako se u mom kaputu grije pored plamena. Okrenuo se ka meni sa osmijehom širim od Čaršije i zagrlio me svim što ima.

 -Jebem ti život šta mi se desilo.  Ajmo u Seltik, moram ti sve ispričati. Zove se Iris i aaaaaa! 

-Ajmo.