sjediti

Nije do tebe, do mene je

Opsovat ćeš me kad kažem 

Nije do tebe, do mene je

Ali jebiga.

Ne mogu sjediti u kafiću i pričati o tome šta volim i šta me zanima

Ne mogu u kino, ne mogu siliti osmijehe

Ne mogu jer sam sve to radio tri stotine puta u tri stotine prošlih veza

Sve su bile isto kao ti

Sve su bile normalne, jednostavne, obične… sve su bile mrtve.

Nije do tebe, do mene je.

Ubij me pogledom ako želiš ali to je istina

Ježim se od jednostavnosti

Muka mi je od „šta ima novo“ razgovora

Jebe mi se za svakodnevnicu i odnose tvojih i mojih kolega s posla

Sve te prazne razgovore sam već vodio

Toliko puta da mi se čini da ću povratiti ako budem morao još jednom.

Neću da idem na prvu kafu na kojoj ćemo se upoznati

Na drugu gdje nam je odjednom ugodno pričati o svemu

I na trećoj kad je vrijeme za prvi poljubac

Neću pravila, neću „šta si studirao, čime se baviš“

Neću da pričamo o tome ko se s kim druži pa da nađemo tog jednog zajedničkog prijatelja i govorimo kako je super lik iako ne znamo ništa o njemu

Neću da ti prepričavam događaje s mojim društvom

Ne zanimaju me loši uleti momaka koje si odbijala

Niti me briga zašto te tvoja drugarica čudno gleda svaki put kad spomeneš seks.

Okej, misliš da nisam normalan i to je pošteno

Vjerovatno i nisam, zato ćeš na kraju večeri shvatiti

Nije do tebe, do mene je.

Ja želim čudnu, želim ludu i komplikovanu

Hoću da se svađamo o evoluciji i smislu postojanja svijeta u dva ujutro

Trebam strast, energiju, bijes, iskrenost

Da me ne gledaš kao da sam pao s Jupitera kad opsujem ili dovedem u pitanje postojanje vremena

Hoću otvoren um, hoću kreativan razgovor i pažnju

Nije do tebe, do mene je.

Ja sam već vidio početak, sredinu i kraj našeg odnosa

Ja već znam kad i zašto ćeš početi da me mrziš

Znam zašto ćeš da odeš

Da me pošalješ u tri lijepe materine i kažeš da te nisam vrijedan

Znam kako ćeš da me zaboraviš i nađeš nekog jednostavnog

Jer nije bilo do tebe, iako mi nisi vjerovala

Znam da ćeš zaboraviti prije nego mjesec napravi puni krug

A ja neću jer ja sam lud

Jer volim da patim i samo to umijem

Pa ću da posadim sjeme paranoje i do detalja tražim svoje greške u svakoj razmijenjenoj rečenici

Iz nekog suludog razloga ćeš da mi nedostaješ iako sam sretan što više nisam tvoj

Smetat će mi što si tuđa jednom kad odeš jer sam se dao

Jer sam postao jednostavan i običan iako mi je muka od jednostavnih i običnih

I oboje ćemo biti u pravu

Oboje ćemo s razlogom biti ljuti

Ali kako god okreneš, kako god podijeliš karte

Na kraju partije, ti si ta koja će mene preboljeti i zaboraviti

Ja sam taj koji neće

Zašto?

Zato što sam pička, zato što se bojim da nikad neću naći onu koja priča o rasporedu galaksija u dva ujutro

Zato što mi se jebe za stvari i predmete, zato što mi nije bitno šta mi daješ i koliko, zato što živim za osjećaj

Zato što sam sretan kad si nasmijana, zato što nisam s tobom jer očekujem nešto od tebe

Zato što i dalje kao idiot vjerujem da nije ključ ljubavi voljeti sebe

To je bar lako

Čak i oni koji seru kako se ne vole dovoljno to znaju

Zajebano je voljeti drugog samo radi njega

Ne radi onog što čini za tebe.

Budala sam, i to najgora moguća verzija: budala koja je na to ponosna.

Nije do tebe, do mene je.

Ne mogu ljude sa planom iza razgovora

Ne mogu postavljati dvosmislena pitanja sa ciljem da saznam nešto što ne smijem da pitam

Nisam kukavica, udaram u srce od prvog minuta

Ne tretiram te kao nešto što posjedujem

Ne brojim ti mane i kvalitete

Ne zanima me tvoja prošlost ni pređeni kilometri

Hoću da znam šta te drži budnom u noćima kad bi morala spavati

Hoću stvarne osjećaje, hoću priču iza suze i osmijeha

Zajebi običnost, otvori se

Nije do tebe, do mene je.

Hoću sve i hoću sve odmah

A ovo nije vrijeme pjesnika i umiranja za principe

Ovo je svijet običnih

Ovo je svijet gužve u saobraćaju i svijet kreditnih kartica

Ovo su godine koje se kupuju i prodaju u redovima za čekanje

Ovdje niko ne želi spavati na travi niti kisnuti jer šta će drugi misliti

Ovo je svijet novca i ega

Svi tako silno želite biti sretni u očima drugih ljudi a svi ste jebeno tužni

Maske koje nosite su od stakla

Vidim koliko ste prazni, vidim kako vaš ego živi samo za veličanje

Ne zato što to želite već zato što su vam rekli da tako treba

Zato što je toliko prokleto bitno imati dobre korice

Pa makar stranice unutra

Bile prazne.

Nije do tebe, do mene je.

Ne bih da prodajem samoću za par grama utjehe

Niti ću više ikad pristati biti

Jedan od njih.

Nije do tebe, do mene je

Valjda nisam dovoljno moderan da razumijem ovaj svijet

Jebeš ga

Ni on mene nikad neće.

Želim živjeti jednostavno. Želim sjediti uz prozor dok kiša pada i čitati knjige za koje me neće ispitivati. Želim slikati jer želim, ne zato što se nekome moram dokazivati. Želim slušati svoje tijelo, zaspati dok je mjesec visoko i probuditi se polako, bez ikakve žurbe. Ne želim da me se upravlja novcem ili satovima ili bilo kojim umjetnim ograničenjima koje si čovječanstvo nameće. Samo želim biti, bezgraničan i vječan.
—  Unknown
U tome je smisao. Divljati sa nekim. Plesati, iako ne znaš. Smijati se naglas. Ljubiti se nasred ulice. Grliti se kao da je posljednji put. Vrištati dok ti ne bude lakše. Ići na razna mjesta, ali zajedno. Sjediti na klupi i piti iz iste flaše. Ispričati joj vic, mada ne umiješ. Maziti se po kosi. Dati joj svoju duksericu. Štipati se za obraze. Uspavati je na svom ramenu. U tome je smisao, kada imaš sa kim.
Tu noć je sve nestalo, i mi, i ljubav, i sve što smo ikada imali. Znao sam više nećemo biti zajedno, jer poslije nekih krajeva nema novih početaka. Ponekad čovjek mora staviti tačku, ne jer želi, već što nastavak priče nema smisla. Bio sam siguran da ćemo se voljeti još dugo, maštati o zajedničkim trenucima, držati telefone u rukama i iščekivati iznenadni poziv ili poruku nastalu u momentu slabosti. Bio sam ubijeđen da će proći dosta vremena dok nas prođe volja za ponovnim susretom, snažnim zagrljajem ili riječima utjehe. Smio sam staviti ruku u vatru da će u nama još dugo gorjeti ista želja i ista vjera u nemoguće. A mi ništa nećemo raditi. Samo ćemo mirno sjediti u uglu sobe, dok ne zaboravimo.
Tako to ide, noćima ne spavaš, proklinješ život, kuneš dan kada si poklonio srce, a onda ti postane svejedno. Promijeniš se do te mjere, da više ne prepoznaješ samoga sebe. Postao si drugačiji, hladniji, ne dijeliš više emocije kao ranije, jer krišno se plašiš da će te opet povrijediti. Ali, ipak, nisi loš čovjek. Samo si naučio kako da se ponašaš prema onima što jesu.
—  Magic Whisperer
Voljela sam, Jelena. Iskreno, duboko, svim bićem. I on je mene volio. I čuvao. Curetkom me svojim zvao. I ponasao se tako, kao prema djetetu. Nije ga privukla moja ljepota, a ruku na srce, jesam bila lijepa, ni moja pamet, a jesam bila pametna. Privukla ga je moja čistota, anđeoska bjelina i nevinost, čudom se čudio da takve još svijetom hode.
Mi smo u snovima već bili iscrtali naš budući život. Svoju tvrđavicu zidovima opasanu, naše kćeri i sinove. Cvijeće i psa. I ljuljačku ispred kuće. I klupu na kojoj ćemo sjediti u suton i držati se za ruke.
Zašto sam to krila? O istinskoj, golemoj ljubavi se ne govori. Ona se živi. I šuti.
—  Nura Bazdulj-Hubijar;
i neobična moć nedjeljnog popodneva da me podsjeti da te, zauvijek izgubljenog, još uvijek ima više nego ikog drugog.
Za sve snove koje nećemo ostvariti, malo mi mnogo nedostaješ, Sunce.

Muškarac u neuzvraćenoj ljubavi će stojati ispred tvoje kuće i kucati, bacati, udarati, uzvikivati, neumoran u potrazi. Stran ideji prostora u kojem nije dobrodošao. Žena u neuzvraćenoj ljubavi će sjediti. Ona je daleko od tvoje kuće. Ona zna da ta kuća nije za nju. Ona će čekati, ima pripremljene darove ako ikad bude pozvana unutra. I pripremljena je ako ne bude.