sigurn

happy valentine’s day! I personally don’t celebrate it, but it’s always a good enough reason to draw something cute; this time it’s my awkward Dremora son trying to flirt with the girl of his dreams. Frank is awesomely bad at flirting, but he’s trying his best. let’s wish him luck :>

Sigurn the lovely Nord lady belongs to my wonderful friend @theburningcreation! love u ♡

Njih dvoje iako su bili gladni ljubavi nisu jasno znali šta je ljubav

Niti je ona umela da pusti njega u svoj život, niti on nju

Niti nju, niti bilo koju drugu

Osećala se potreba, strast, samo što su toliko bili zaokupljeni sobom da ih je svako napuštanje sigurne staze činilo slabim, nesigurnim

Pokazivali su simpatije jedno prema drugom, nežnost

Bilo je tu i obostrane privlačnosti, one varnice u vazduhu koja vodi i zavodi

Ali ne da su bili nespremni za vezu nego bi morali da izmene čitav svoj život

Oboje gladni milovanja, nežnosti, pažnje, topline, dodira

Ali toliko zagledani u sebe i svoje da ih je ulazak nepoznatog lica u život plašio

Nisu bili spremni za to
A sanjarali su jedno o drugom

Kako vode ljubav
Kako putuju negde zajedno

Kako se uspavljuju jedno pored drugog
Još stotine kako ali nikako nešto da započnu

Njemu je još toliko žena bilo u glavi

Njoj još toliko muškaraca

Previše su želeli a premalo mogli

Zato su mislili da ih ima svuda dok ih je, realno, bilo malo gde

Oboje željni ljubavi ali nespremni da vole, naviknuti na svoj svet u kome godinama ne primaju nikoga

Možda sam ja taj mladić

Možda je ona ta devojka

I možda je ovo naša priča koja već dugo traje a nikako da se stvarno desi

Kažem možda jer jeste naša

Ali i ne samo naša, nego i svačija danas

Kada se u vazduhu toliko toga naslućuje a tako malo toga stvarno desi

Zbog straha, nesigurnosti, nesposobnosti da se živi za nekoga

Zbog, ni sam više ne znam zbog čega

Da li si ikada pomislila da gospodina Pravog nema jer nije – Pravi? Da li si ikada pomislila da bi takva kakva si sada, opijena očajem i željom da se skrasiš, od đavola anđela napravila i sa kukavicom pokušala porodicu da oformiš? 

Ne znaš kakve niti vučeš iz prošlosti. Možeš danas biti i najbolja ali tvoja duša se seća nekih drugih vremena. Nekig drugih godina. Vekova. Brakova. I tvojih odluka i oblika. Ona je i dalje nitima povezana sa onima koje si nekada volela. Ljubila. Za kojima si plakala i uz koje si patila. Ona i dalje pamti sve. Ali ti svesno ne. Zato ne navaljuj. Ne vuci niti sama jer može se desiti da je nit koju vučeš bolom i patnjom natopljena. Pusti klupko da se samo odvije. 

Da li bi i dalje toliko navaljivala da ga sretneš, onog kojeg zoveš gospodinom Pravim, kada bi znala da je onaj kojeg toliko želiš u stvari gospodin Nasilni? Da li bi i dalje kukala nad svojom sudbinom kada bi znala da te time što ti ne dostavlja onog kojeg želiš Univerzum štiti od potencijalne patnje, razočarenja, nasilja i boli? Da li bi se i dalje molila da se on pojavi ili bi se zahvalila Univerzumu što te je spasao od sigurne propasti?

Nema ga jer te Univerzum štiti.Od gospodina Savršenog. Onog koji bi oduzimao dah svima ali ne i tebi. Nema ga jer te Univerzum štiti. Od gospodina Napornog. Onog koji bi te stalno terao da budeš drugačija od onoga što jesi. Nema ga jer te Univerzum štiti.Od gospodina Neodlučnog. Onog kojem bi bila jedna od mnogih. Nema ga jer te Univerzum štiti.Od gospodina Nasilnog. Onog koji bi te strahom i batinama hranio.

Nema ga. Jer ti samu sebe štitš. Od ljubavi.

Oko sebe gradiš zidove i u mislima se vraćaš na bivše dok na sav glas kukaš kako ti niko ne prilazi. Ne prilazi ti, a i kako bi kada si oko sebe izgradila zidove od kojih ni samu sebe ne vidiš?

Zatvori oči. Oslušni svoje srce. Ono će ti samo reći da li te to Univerzum čuva od pogrešnih ili ti samu sebe štitiš od ljubavi.

#VolimSe

Stvari fale kad ih nemas a ne kupuje se novcem..

I sad bih dala sve ove proklete godine i ove dane.. novce i svijet odraslih za sve one prosle, one stare urezane u svaki dio mog postojanja.

Pa da me tako spakuju u neki avion, za let unazad. Pa da bar jos jednom osjetim onaj topao miris doma, porodice na okupu, sigurne ruke i bezbriznosti. Da bar jos jednom bosim nogama protrcim kroz kucu u zagrljaj svojih roditelja. Da ih gledam kako ispijaju jutarnju kafu i planiraju nas zajednicki dan, a ja se od srece kesim u uglu secije gdje sam kao mala uvijek voljela da sjedim. Kao pravim se da gledam tv, a svako malo pogled je upucen njima. Pogled na sretnu porodicu.. Pa da jos jednom dijelim sobu sa svojim bratom, da se svadjamo oko igrica, tv kanala i da mi se to cini najveci problem u zivotu. Da se smijemo glupim furkama i da mu prosipam neke fazone, jer ja sam starija, ja kao sve znam. Da prozivljavam sve one rijetke zajednicke trenutke, putovanja i vecernja izlezavanja. Kunem se, dala bih sve sto imam za one ljetne veceri ispred kuce u krugu svojih najdrazih.

Na ovaj dan prije sest godina sam izasla iz kuce u kojoj sam odrasla, iz doma..naseg doma, u kojem su ostale sve one velike, najvece uspomene. Oceve suze na pragu, dok sam izlazila zaboraviti necu ni da imam dva zivota. Bole toliko jako, kao da stojim upravo sada pred njima i gledam kako se slivaju niz to blijedo lice. Toliko godina je trebalo da prodje da bih shvatila jacinu bola njegovih suza. Mada se one ruku na srce nikad nece moci porediti s onim maminim..

Ehh sta bih sve dala da sam jos jednom ono malo dijete koje ima svoja dva roditelja pored sebe. Da se popuni ova ogromna praznina u grudima i da osmijeh bude stvaran. Da legnem u krevet mirne glave znajuci da me tu neko cuva i da me jutrom budi ocevo pjevanje kroz kucu dok se sprema na posao a mamin glas “Suti bolan, djeca spavaju”.. Ehh koliko samo ne znamo cijeniti prave trenutke i uzivati u njima. Koliko smo nekad prokleti i zelimo od zivota vise ne znajuci da nam je Bog podario ono najvaznije, slijepi pored ociju..

Hvala vam za sve sto ste ikada uradili za mene, za svaki napor i znoj. Za onaj osjecaj sigurnosti, za neprospavane noci radi mog mirnog sna. Hvala vam sto ste napravili od mene ovo sto danas jesam. Ako nista bar sam iz svega naucila jednu lekciju. Onu najtezu, zivotnu. Ako nista bar sam ojacala i postala hrabra izrazito jaka zena. Gdje god se nalazili ovog trenutka, buducih dana i godina, koliko god daleki bili uvijek ste tu s lijeve strane, u svakoj pori koze i treptaju oka. Vi i brat.

Volim vas najvise na svijetu.

Dž.

proljeće, jel

Sve od čega sam ikada bježala

Stiglo me tik iza čoška

Borila sam se, trzala, izmicala

Nekada se svojevoljno prepuštala

Maštanju, čeznji, nostalgiji, melanholiji

Poput najvećeg mazohiste i sadiste

Znajući da će tragovi svakog novog poniranja

Biti dublji od modrica i rezova

Ali nema veze

Tanka je linija izmedju melanholije i plača

Pa sklanjam slike nalik na oblake

Ispred očiju

Brzo, i jos brže

Dok talas ne naiđe i ne potopi mi i dušu i tijelo

Sve o jednom trošku

Koračaš pučinom polako

Prsti polako propadaju kroz pijesak

Talas se približava

Smijući se glasno trčiš nazad na sigurno

U sigurnu zonu

I baš ti je dobro

Studiraš, radiš nesto sitno,

Setaš proljetnim ulicama Sarajeva

Udišeš nove boje i obrise, ljude i mjesta

Knjiga se izdaje

Praviš planove da pobjegneš negdje južnije

Streseš se na Da te Bogdom ne volim u jednom sarajevskom pub.u

Od hladnoće dakako

Proljetne noći znaju prevariti i najspremnijeg

Obučeš haljinicu boje lila

I ozebeš

Prođu dvije godine i više od ljubavi

I streseš se

Dakako

I baš ti je dobro jer je to samo trenutak

Loš dan, ne život

Male mi ljubavi ne idu od ruke, Lijepi

Zato sam u istom mjestu i dalje

Ne prljam tuđe postelje da bih se osjetila 

Važnom, velikom, lijepom, sigurnom

Dovoljna sam sama sebi

Ko vara sebe ovdje

Kakva groteska

Na moja vrata stiže buket crvenih ruža iz jedne daleke hladne zemlje

Sa ceduljicom ispisanom krivim slovima

Na italijanskom jeziku

Da prikrije tragove

Neko bira moj broj tik sto sleti u ovaj grad

I pije topli čaj sa mnom u najljepšoj cajdžinici u mome gradu

I to je sasvim pristojna opcija za moju subotu veče

Neko bi u ovo vrijeme išao na klizanje sa mnom

I planira piknik u dvoje

Samo velike ljubavi mi idu od ruke

Ti u prvom redu

Pa tri tačkice i „nije mi to to“

Nekad postanem užasno nostalgična i nasumične scene iz prošlosti mi samo proleću glavom. Sve što mi nije imalo smisla tada, oko čega sam se nervirala, zbog čega sam plakala, šta mi je rušilo samopouzdanje - sada je savršeno jasno. Onda se tako vratim unazad i pitam se kako sam mogla biti tako slepa i glupa, ali to je dobro. Znam da se menjam, odrastam, počinjem da razumem.
Recimo on, koji je primećivao apsolutno svaku sitnicu na meni, zezao me zbog toga i zbog koga sam godinama bila nesigurna mi je, jedne noći kada je previše popio, priznao kako je oduvek bio zaljubljen u mene; kako nijednu moju nesavršenost nije gledao na taj način - zapravo, sve mu se dopadalo.
Ili onaj, s kim je sve godinama bilo pod znakom pitanja, je bio rastrzan i nikad mu nije bilo jasno šta hoću od njega, ali se trudio, prihvatao sve, čekao me i nikad nije znao da mi kaže ne dok se nisam povukla iz njegovog života.
Neko zbog kog sam mesecima bila izgubljena i postala nešto što nikad nisam želela da budem, zapravo nikad nije stvarno mario za mene. Tad sam bila suviše dete da bih to shvatila i uveravala sam sebe u nešto što ne postoji. Danas je samo bleda uspomena. Neko ko mi nikad nije značio, samo sam uveravala sebe da jeste.
Zbog jednog sam naučila da mi je ljubav najvažnija. Pružao mi je sve što je mogao i umeo, samo to nikad nije bilo to. Ostajala sam kraj njega zbog sigurne i bezbedne budućnosti, sve dok nisam shvatila da nikad ne bih mogla da budem kraj nekoga ko me ne zasmejava i koga ne volim.
Zbog nekog sam se pitala šta mi fali, sve dok mi jedne noći, kada ja već sve prošlo, nije rekao da sam mu se uvek najviše sviđala, jer sam bila pametna i zanimljiva i stalno smo se šalili, samo eto, nikad nije imao dovoljno hrabrosti.
Stvar je u tome što svi prećutkujemo tako mnogo stvari. Ne znamo šta druga osoba misli ili oseća, nekad nismo sigurni ni u sebe, ali kasnije se sve sazna i ispadne da, ništa od onoga u šta si tada verovao, nije istina. Nekada su potrebne godine da bi to shvatio, nekada pijane noći da bi ti priznali, ali ništa nije tako loše kao što izgleda.

“Neka te grle moćne ruke. Dovoljno moćne; da stave zvezde u tvoje oči.
Da stave ljubav na kutove tvog tela.
Da stave osmeh u tvoje noći.
Da stave sjaj na vaše trenutke.

Neka te grle sigurne ruke.
Dovoljno sigurne; da umire sve tvoje nemire.
Da ostaju i u burnim danima.
Da vetar ne može da vas slomi.
Da ne da oluji da okrene tvoj brod.

Neka te grle magične ruke.
Dovoljno magične; da ostvare tvoju bajku.
Da ožive snove.
Da magičnim prahom obaviju vaša tela.
Da rečima poprave sve polomljene satove.

Neka te grle verne ruke.
Dovoljno verne; da ne lutaju u tuđu kosu.
Da ne zamišljaju tuđa nedra.
Da ne lutaju po tuđim udovima.
Da ne dodiruju tuđi nosić.

Neka te grle voljene ruke.
Da svaki momenat u njima smatraš dragocenim.
Da ih voliš beskrajno.
Da se za njih boriš protiv strahova.
Da uviđaš retkost prave ljubavi.

Neka te grle ruke ljubavi tvog života.
Da im trčiš tužna.
I miluješ uzbuđena.
I ljubiš srećna.

Neka te grle vredne ruke” instagram: @obecao_si, S.M.

… Ali volim ja još mnogo toga. Na primer, volim mirise iz kuhinje što se šire kroz  otvorene prozore, zavese što se leti lagano odižu ne bi li propustile vetar. Volim pse koji nakrive glavu dok te slušaju, volim i sveže okrečene kuče. Volim kad me na noćnom orman, čeka neka knjiga. Volim marmeladu iz tegle i žutu svetlost uličnih lampi. Volim da dodirujem sirovo meso i ribu. I šum mehurića u tek otvorenoj boci. Volim poznata mesta i miris opranog rublja. Volim najlon za pecanje namotan na kalem od plute. Volim da vidim rumene obraze, da čujem drhtaj u glasu.

Volim miris novorođenčadi i klavirsku muziku što dopire nekud iz daljine. Volim škripanje šljunka pod nogama i drumove što se kao potoci pružaju izmedu polja. Volim Vezuv ier pobuđuje u meni osećaj prisnosti s mojim gradom. Volim da „zakopam" stopala u pesak. Volim da gledam fudbal nedeljom po podne, volim miris nenačetog sapuna, zamagljena stakla tokom ledenih dana. Volim kad neka žena pogledom ume da kaže „volim te". Volim pucketanje kestenja na vatri. Volim tišinu letnjih večeri i šum talasa usred noći. Volim cvrkut ptica, volim kad mi voda u plićaku zapljuskuje noge, volim da osetim koru stare masline pod jagodicama. Volim miris dima što se vije iz dimnjaka kuća u nekom planinskom seocetu. Volim domaću testeninu i grafite. Volim miris polja posle kiše. Volim drvene varjače, kaktuse koji umeju da se prilagode i žubor skrivenog potoka. Volim girice u fišeku koje prodaju ispred Danteovog prolaza. Volim miris ženske kose.

Volim grgoljenje ključale vode u džezvi, kamenje koje je more uglačalo, volim zveckanje tanjira u restoranu. Volim jednog mačka što se oprezno šunja između automobila i škripanje starog nameštaja. Volim kad mi neko mahne izdaleka, volim turiste što radoznalo posmatraju moj grad. Volim ulice s drvoredima. Volim miris startih bakalnica kakvih više nema. Volim ulične sviraće. Voimm boju paradajza miris kreme na koži. Volim letnja popodneva ispuntena zovom zrikavaca. Volim da izvućem jednu špagetu iz ključale vode i da je zagrizem. Volim čak i vonj koji se širi iz starog ribarskog čamca s farbom ispucalom od vode i mesečinu na površini mora. Volim da gledam fotografije koie me vode kroz vreme. Volim škripanje parketa. Volim ljudske mane. Volim jednu ruševinu usred žitnog polja. Volim da se popnem poviše obale pa da s visine gledam plažu ispunjenu šarenim suncobranima. Volim stare pesme od kojih ti zastane dah. Volim kad rak šmugne u pukotinu stene. Volim iscrtane stative na nemalterisanom zidu. Volim da osetim žensku ruku na potiljku.

Volim ptice što se sklanjaju ispod krovnog venca kad udari kiša. Volim usnuli grad i pogled na lopatice i grabulje u pesku. Volim da gledam puževe kako odlučno puze ka skrovištu. Volim zvuk zvona na biciklu. Volim guštere koji ne beže pred čovekom… Volim bele kuće kraj mora i stara dvorišta sa žicama na kojima se suši rublje. Volim kad me sustigne neka uspomena. Volim kad vetar nosi sve pred sobom i grane otežale od zrelog voća. Volim mrave koji su zastali da se napoje s jedne kapi rose. Volim sklepane fudbalske terene u predgrađu. Volim puteve koji vode ka moru. Volim da hodam bosonog kad grane leto. Volim izborana lica. Voim nekog neznanca koji radi u poljima. Volim one što s ljubavlju podižu decu koja nisu njihova.


Ali volim miris limuna koji se zadrži na prstima i miris mrke zemlje koja se zavlači pod nokte. Volim i miomiris borovme i tek raširenog rublja. Volim dobovanje grada po prozorskim oknima i čvrstinu sedre. Volim ukus kafe koji se polako širi i ukus punjene čokolade, kad se fil topi u ustima. Volim tavanice sa gredama, mrvice hleba i stvari koje više niko ne koristi. Volim da sretnem pogled nepoznate žene. Volim da gledam sigurne pokrete nekog majstora za picu, volim poletne zagrljaje, ruku novorođenčeta koja „hvata" vazduh. Volim pročelja kuća obrasla bršljanom, ribu kad zgrabi mrvicu hleba na površini pa brzo šmugne u dubine. Volim one što čitaju na autobuskim stanicama. Volim one što ne planiraju previše i umeju da budu sami. Volim šporete na tremu. Volim miris znoja posle dugog trčanja. Volim one kojima je čaša uvek dopola puna. Volim sedu kosu i gvozdene vage kakve su nekad koristili piljari. Volim kad me kod kuće dočeka miris ručka. Volim zvuk poljupca na koži. Volim one koji se ne plaše da prvi zavole. 

Volim svetlost oblačnog neba. Volim kad asfalt zaraste u travu. Volim vragolasti osmeh nekog deteta s Daunovim sindromom. Volim one u kojima nema gorčine. Volim jednu staru neuglednu knjižaru. Volim onaj trenutak što prethodi poljupcu. Volim da posmatram zdanja u nekom nepoznatom gradu… Volim žene koje uživaju u hrani. Volim da čitam knjigu u hladovini. Volim samotnog guštera koji posmatra obzorje. Volim one što celim svojim bićem veruju u nešto. Volim lastavičja gnezda. Volim one koji i dalje mogu da zaneme od divljenja. Volim miris roštilja i zidiće koji pružaju utočište letnjim ljubavima. Volim mlade koji se ljube na klupama i izgužvane čaršave posle strastvene noći. Volim zujanje ventilatora u pozadini. Volim da zamišljam lice neke žene koja mi je okrenuta leđima. Volim stogove sena na poljima pokraj puta. Volim one koji umeju da traže oproštaj. Volim one koji još nisu naučili da se snađu u životu. I one koji umeju da pitaju. Volim osmeh svoje dece. Volim one koji umeju da vole sebe. Ništa mi više ne pada na pamet, možda mi anestetik već kruži venama. Bolje bi mi bilo da spavam, nabrajanje ću nastaviti kasnije. A, ne, setio sam se i poslednjeg volim.
Volim one koji se svakog dana trude da budu srećni.
— 

✭ Sitnice koje život znače -  Lorenco Marone ✭

Mishaps and Misfortunes

Prompt for my sweety e-wills​.


Hiccup sat reading a strategy scroll, trying to get his mind off the wedding  festival coming up soon.

There were things to plan and decorations to string up, and his dad had asked the riders to return early, so they could help. Fishlegs had left moonday morning. The twins and Snotlout had left yesterday, and Astrid was mounting up outside. Hiccup, he hoped, would be joining everyone on Berk tomorrow.

He had plans. He’d hoped to be able to hitch up the courage and ask her to dance with him during the festival. It wasn’t like that was a declaration of love or anything, Fishlegs had already asked Astrid if she’d dance with him, and she’d accepted. Snotlout had too, in his usual fashion - and he’d ended up hanging from the wall. It should have been encouraging that she’d said yes to another of his friends; it was more intimidating instead.

Now if he gave her a broach for her clothes or a pin for her hair, and then asked her to dance, that would be different. Not that he’d bought a pin or a broach as well as his scrolls from Johann last time; not that he’d thought about how it would be different to ask after giving her a token. That it would be more like an open expression of interest. Something closer to what he really wanted to say…

The conundrum rung in his head even as he tried to rake up the courage to do it now, when they were alone before she left. Last night had been so nice, reading by the fire as she sharpened her knives, sharing a pot. Once he’d managed to find some guts somewhere, saying, ‘So, just you and me then?’ she’d laughed and answered, ‘No, just you; I’m going to bed. Early start tomorrow!’

She’d waved, skipping off excitedly. The bride was one of her cousins, and she had been chattering about the event for weeks. Hiccup’s courage had fled with her. It shouldn’t have been so hard to talk to his best friend - a part of him sometimes got the feeling, like stopping to look at his life from the outside, that anyone else would have made a move by now. That they should have been something more long ago with all the kisses she’d given him, as if the script of his life had gone off course because he’d forgotten his line somewhere along the way.

He put the reading material down, rolling off Toothless’s back to stand. Ok, he was going to do it. Go out there, say goodbye; ask her if he could have at least one dance. This time, for sure. This time-

He got to the porch outside the club house just as Astrid hopped onto Stormfly.

‘Wow you’re … off already,’ Hiccup said, trying to inject some enthusiasm into his voice and feeling like he failed.

‘I know right, isn’t this exciting? Sigurn is going to look so beautiful, I just know it!’

‘You’re really happy for her,’ Hiccup pointed out with a genuine smile.

‘Of course I am! She’s been pining after Thorstund for years, and he wouldn’t make an offer. It looked like she’d have to settle with someone else till he managed to get the silver together last year!’ Stormfly squawked, obviously feeling her rider’s emotions. ‘That’s right, girl! You’ll get to celebrate with us with all the chicken we can get our hands on - and Tuffnut can’t stop us!’

Then she waved. ‘Try not to be too long! See you on Berk!’ And she was in the air.

‘Ast-’ She was a dot in the sky within moments, the fast nadder pausing to make enthusiastic loops just off the bay before twirling into Berk’s direction and hairing off. ‘-rid…’

Hiccup sighed, returning to the club house. Smiðwarg was in an open crate, sleeping by the fire. The night terror had flown in earlier last week, one of his legs badly injured. They’d been forced to go patrolling at night to keep the other night terrors safe - in the end they’d drawn lots on who would remain behind the longest, and Hiccup had drawn the shortest straw. The little night terror seemed in a good enough condition that he’d be able to return to his pack by tonight or tomorrow at the latest, leaving Hiccup with just enough time to reach Berk for the feast.

Hiccup sighed and sat back down against Toothless, who warbled at him soothingly.

‘I know, bud,’ he muttered. ‘But I promise I won’t give up; I’ll drink some mead and the right words will come at the wedding feast. I know they will.’

Toothless gave him a gummy smile and it made him feel better.


‘Oh man, what you missed!’ Snotlout repeated for the millionth time. Hiccup was seriously in danger of losing his temper, and the feeling was so unfamiliar it was uncomfortable. ‘Better you than me, stuck in this horrid old place while we ate and drank on Berk!’

‘Snotlout, we live here every day.’ He kept rubbing at Toothless’ inured leg. On their last night patrol before they were supposed to leave, the changewings had evidently sensed that the other dragons were gone, or that something had shifted on the island. They had attacked en-mass, Hiccup and Toothless barely making it away with their lives. Luckily Smiðwarg had been strong enough to fly in and rally the night terrors, saving their butts; but by then Toothless’ fore-legs and wings were badly burned with acid from protecting himself and Hiccup, Hiccup had bruised a few ribs and little Smiðwarg had re-opened his wound. There was no going to Berk for revelry in their future.

Astrid had arrived back first, alighting at the stables with an odd look on her face. She’d found Hiccup there himself, tending to both dragons in a pen they were sharing for now, and her face had dissolved into grim determination. She’d changed out of her festive attire - he hadn’t even known she owned apron dresses - and silently coming back beside him to see what needed to be done. The rest of the riders had trickled in over the following days, some baring more evidence than others that they’d been utterly hammered. Hiccup had been too bitterly disappointed to speak much the first day, and Astrid seemed to share his quiet, sombre mood. A part of him hoped she’d been dreaming herself that they’d dance together - then he dismissed it out of hand, because Toothless was in pain, and he didn’t have time for idle thoughts.

‘Yeah, it’s usually great - mostly because I’m here,’ Snotlout needled on, ‘but not in the last few days. These last few days it sucked to be here, because one,’ he held a finger up for each point, ‘I wasn’t here; two, you were here; and three, you missed all the mead and the dancing. And the girls,’ The shorter man wiggled his brows at both Ruff and Astrid. Ruff threw her helmet at him while Astrid sharpened her axe purposefully. For his part, Hiccup had heard enough for the night.

He sighed in exasperation. ‘And that’s our cue to go.’ In a milder tone, he added, ‘goodnight, everyone.’

A chorus of ‘goodnight’s followed him out, and man and dragon made their slow way to Hiccup’s hut. Today had been the first time Toothless had been able to move between the huts at the Edge, and that only because the club house was relatively close to Hiccup’s own place, joined by a bridge. They had just settled into his hut for the night, Hiccup wrapping Toothless’ paws and wings with ointment and clean rags one last time for the day, when a soft knock came at their door. It was Astrid.

‘Hey,’ he said in greeting.

‘Came to see if you two warriors needed something before I turned in…’ she trailed off, nodding towards her own hut next door to his.

‘Nah, we’re good,’ he replied nonchalantly, touched despite himself that she’d drop by. He was still smarting with disappointment that he’d missed the chance to do … something with Astrid, but now seemed neither the time nor the place to mention it. He was also certainly not going to say anything in front of Snotlout. He’d be insufferable for months.

‘Oh, yeah, ok,’ she replied, seeming uncertain. She loitered by the door. ‘Listen .. I’m sorry.’

‘Huh?’ he asked.

‘This wouldn’t have happened if I’d stayed just another night. I should have stayed.’

‘You were a bride’s maiden,’ he replied, trying to sound stern and reasonable, ‘really, Astrid, it’s no big deal. Toothless and I will be right as rain in a few days.’

‘Yes, well…’ she fidgeted, seemingly unable to decide what to do with her hands. ‘Are you sure you don’t need anything?‘

A warmth spread in his chest and he smiled despite his lingering despondent mood. Sure, he’d missed having a good time with Astrid - and maybe missed something more - but she was still his best friend, and the best friend he could ever have beside his dragon.

‘No, thanks,’ he replied. Toothless warbled at her too, and she stepped into the room to scratch his head. Hiccup hoped the low light in the hut helped disguise the pleased flush on his cheeks. It did feel good to be cared for.

‘Well, then .. I’m off. To bed. Night.’ She headed for the door, turning to close it and giving him an odd little wave. He waved back and the door closed behind her.

Toothless rumbled at him, the dragon still in pain and uncomfortable. Hiccup sighed, forgoing his bed to spend another night under his dragon’s wing. Toothless found so much comfort in having him near that Hiccup didn’t mind the odd backache in the morning.

‘Goodnight, then,’ he murmured. Toothless blinked at him encouragingly, as if to say better luck next time, maybe? Hiccup smiled and closed his eyes.


And there you go, two dorks utterly failing to flirt with one another just as ordered!

TITLE:  I Guess This is Growing Up

CHAPTER NO./ONE SHOT: Chapter 15

AUTHOR: the-stuttering-kiwi

ORIGINAL IMAGINE: Imagine being another child that Odin has brought back to Asgard to raise along side Thor and Loki.  Thor is always the older brother but even from a young age there is no denying the connection between you and Loki.

RATING: Mature

NOTES/WARNINGS: GUyyyyyyssss thank you all so much! It amazes me that I still have you attention with this fic! And in case anyone is wondering I am still working on Blood of my Blood, I just hit a wall with it.

And it’s all downhill from here

Your good intentions slowly turn to bitterness

Re-occurring episodes with each and every kiss

And I can tell you’re going through the motions

I figured you were acting out your part

Once again we’re playing up emotion

Which one of us will burn until the end

New Found Glory - All Downhill From Here


Keep reading

Dragi navijači, patrioti i svi prijatelji reprezentacije Bosne i Hercegovine,

naša reprezentacija će sutra navečer utakmicom protiv Argentine započeti svoje prvo historijsko Svjetsko prvenstvo.

Moji saigrači i ja lično smo spremni za nastup na najvećoj svjetskoj fudbalskoj smotri i mogu slobodno reći da jedva čekamo početak utakmice.

Svima vama koji ste bili i koji ćete biti uz nas, uživo na stadionu, ili diljem svijeta uz tv. ekrane, kapiten ne može obećati sigurne pobjede i plasman u drugu fazu takmičenja, ali može da će svi naši reprezentativci uraditi sve da Bosnu i Hercegovinu predstave u najboljem svijetlu, te da cijeloj planeti pokažemo koliko smo mi Bosanci i Hercegovci sposobni i kvalitetni za najveće rezultate.

Naše misli su posebno uz žrtve poplava u Bosni i Hercegovini, te je sve ono što smo proživjeli sa našim narodom motiv da u sebi nađemo dodatnu snagu, strpljenje, znanje i koncentraciju da napravimo u Brazilu što bolji rezultat i barem na taj način uljepšamo svakodnevnicu onima koji su ostali bez svojih domova, imovine, sigurnosti…
Svi kao jedan za našu Bosnu i Hercegovinu!

—  Vaš kapiten,Emir Spahić (via facebook)