shvatili

Nikada nisam želio otići od tebe, ali sam morao. Osjećao sam da me dovoljno ne voliš. Udaljio sam se od tebe. Onda sam postao jako grub, ma znaš i sama. Svi su me pitali zašto sam to napravio, znali su kako jako sam te želio. Tada, u tom trenu, mislio sam da je lakše vrijeđati te. Ponižavati pred drugima, tako sam želio stvoriti lošu sliku o tebi. Nadao sam se da bi me drugu shvatili. Ali malena, nisu. Znali su da si ti predobra, da bi dala sve za druge. Tada su mene počeli gledati kao smeće. Onda sam malo po malo nalazio nove cure. Mislio sam, ako nađem drugu da ću te manje voljeti. Bio sam sa mnogo njih. Neke su bile lake, neke su bile jeftine. Neke su se smijale kao ti. Neke su zvučale kao ti. Neke su voljele životinje. Ali znaš, nijedna nije bila kao ti. Mnogo puta sam prolazio s njima kraj tebe. Nisam te imao obraza pogledati. Znao sam šta sam ti sve radio. Pokušao sam malena, vjeruj mi da sam pokušao da te zaboravim. Mnogo puta sam se napio. Svaka pjesma uz koju bi pio, podsjetila bi me na tebe. Onda sam sebi lagao da su to samo sjećanja. Sjećanja na tebe i što si napravila od mene. Zadnja cura s kojom sam bio rekla mi je da sam bezosjećajni gad. Znao sam da mi ti to nikad ne bi rekla. Sve one su se kunile u ljubav, a ljubav nisam dobivao. Od njih sam dobivao samo požudu i kontakt. Neka je imala tvoj osmijeh. Neka je imala tvoj glas. Neka je mirisala kao ti. Ali na kraju dana, kada bih legao sa svakom od njih u krevet sjetio bih se tebe, tvog nježnog dodira i milog pogleda. Na trenutak bi bio sretan. Shvatio sam da sam te odbacio jer sam tražio nešto bolje, a boljeg od tebe za mene nema. Jesam se zabavio, ali sam ostao sam. Sasvim sam. Kao onog dana kada si me našla. Sjećaš se toga malena? Samo mi molim te nemoj reći da se ne sjećaš. Nemoj mi to napraviti. Onda kada sam te sreo, bio sam sasvim izgubljen. Sjeti se svih problema koje smo morali proći da bih se našli. Znam da sam rekao da nisi vrijedila. Ali molim te, vjeruj mi da jesi. Vrijedila si više nego sve one. Dok sam bio s tobom, bio sam stvarno sretan. Smirio sam se. I ne znam zašto  sam ono napravio. Mislio sam da moram uživati u životu, a zapravo… Uživao bih s tobom. Da te imam svaki dan.  I sada to znam. Sam sam. Niti jedna od njih mi ništa ne vrijedi. Ne vole one mene. Dobar sam im kada moram izaći sa njima u grad, kada ih treba pokazati pred društvom. Ali niti jedna od njih neće sjediti sa mnom i tješiti me kada mi je najgore. Onda si mi ti pala na pamet. Kako bi me grlila, poljubila u čelo i sve bi bilo jednostavno bolje. Kada mi je bilo najgore, samo sam trebao pomisliti na tebe i odmah bi imao razlog da budem sretan. Znaš, bio sam kukavica. Slobodno mi to reci. Nisam se znao boriti za osobu koja me je jedina voljela. Ovakvog kakav jesam. Sve su one tražile od mene da im posvetim svo svoje vrijeme. Ali ti malena ne. Bila bi sretna kada bih ti se samo javio preko poruke. Nisi me željela promijeniti, a jesi. Uz tebe sam naučio kako su malene stvari važne. Reci mi da mi vjeruješ. Reci mi da te nisam izgubio.

Imam male sestre blizankinje stare tek nekih 9 godina. Od rođenja, Asja i Lamija su uvijek bile skupa, nikada ih niko nije rastavljao ni na dan i nikada nije postojala “samo Asja” ili “samo Lamija” nego su baš uvijek bile u paru; Asja i Lamija. Međutim, prošle sedmice se Lamija razboljela i roditelji su je momentalno odveli u bolnicu gdje je Lamija morala ostati na operaciji i naravno ‘na ležanju’. Eh, tuga nastupa onda kada smo shvatili koliko je Asjici to teško palo, jer ona je bez Lamije kao nebo bez zvijezda. Kada su je roditelji odveli u posjetu, medicinske sestre joj nisu dozvolile da uđe da vidi sestru, što je rezultovalo plačem s obje strane tog 'bolničkog zida’. Lamijine suze s jedne strane, a Asjine s druge. I dok se svim prisutnim srce kidalo zbog Asjinih uplakanih povika: “Lamija, ja ću ti raditi zadaće sve, hoću Boga mi i svaki kontrolni ću uraditi tebi bolje nego sebi, hajde samo ne foliraj se više, izlazi, ne mogu više bez tebe… ” - medicinske sestre su hladnokrvno ponovo rekle “ne” i zamolile oca da izvede Asju vani. Od tada, a evo ima već 5 dana, Asjica samo sjedi kod prozora i tiho jeca uz tu i tamo pokoju suzu. Ne dozvoljava nikome da joj priđe, niti da joj se obrati, samo onda kada se roditelji vrate iz posjete Lamiji, upita : “Kada će i ona doći? Šta su joj rekli?” i nakon što sasluša sve to, vrati se kod prozora i nastavi tako sama tugovati… Blizanci su čisti fenomeni, svakog dana se u to uvjeravam, ali ja ovom prilikom samo želim poručiti kompletnom Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu da ih treba biti stid kakve zaposlenike imaju. Bog je svjedok da tih 5 minuta, koliko je Asja tražila da vidi sestru, nikome ne bi naštetilo, ali mora se poštivati protokol. (koji se nekako zaboravlja kada je u pitanju korištenje mobitela od strane sestara u blizini infuzije i svih aparata) FUJ, GADITE MI SE!