samo ona

Muškarac muškarcu


Prije par dana su mi rekli da sad ti režiraš njene osmijehe

Pa sam počeo da te mrzim.

Izvini zbog toga, vjerovatno si dobar čovjek i u nekim drugim okolnostima bi možda bili prijatelji.

Ali trebaš znati da u meni imaš neprijatelja u kojem ključa bijes i želja da te zadavi golim rukama svaki put kad te pogleda onako kako je mene gledala.

Ako me sretneš na ulicama mog grada, okreni se i nestani u mrak

Tako je najbolje za obojicu.

Znam, vjerovatno zvučim kao poremećeni psihopata koji će vas pratiti u noći i skrivati se pod prozorom dok večerate i nije me briga

Moraš znati da imaš nešto moje i da će trebati vremena da prihvatim činjenicu da to mjesto sada pripada tebi.

Jebiga, ljubav ne zna biti umjerena ili racionalna. Ona je poput arterije koja krvari farbajući zidove u crveno i ma koliko stisnuo, ne prestaje dok svaka kap ne iscuri

Valjda zato treba vremena.

Ljubav je košulja sa pomiješanim dugmadima, ljubav je otkopčan šlic kojeg svi vide osim tebe. Ljubav je smotana djevojčica koja upadne u lokvu i sjedeći u njoj mokra, jeca u suzama. Ne očekuj da budem razuman.

Ostaje da te zamolim par stvari, muškarac muškarcu.

Čuvaj je, ona samo izgleda čvrsto i opasno. Duboko unutra je mala djevojčica željna zagrljaja, sentiš pjesama i crvenih ruža

Voli šetati uz muziku

Često smo hodali gradom dijeleći slušalice, njoj lijeva meni desna, i provodili sate pjevajući neke tekstove za koje sam se tada mogao zakleti da ih ne znam.

I to je bitno, uvijek hodaj s njene lijeve strane

Iz nekog razloga vjeruje da je lijeva strana njenog lica ljepša od desne

Vidio si već, na desnom obrazu ima ben kojeg obično skriva kosom ali znam šta pričam – desni obraz je njeno omiljeno mjesto za poljubac. Zapamti to.

Moraš uvijek dobro mirisati, ona će voljeti da ti spusti glavu na rame dok gledate film, pa gurne nos duboko u vrat i tu zaspi

Tih trenutaka odaje svoju ranjivost i postane ti jasno kako je lice nezavisne djevojke samo poslovna uniforma koju skida jednom kada ostanete sami.

Čuvaj je, ako samo čujem da je pustila suzu radi tebe

Moli se svim Bogovima za koje znaš da te ne nađem. Nemoj biti dijete.

Njoj treba muškarac, vjerovatno je umorna od budale kojem je jedina svetinja u ovom životu sveska ispisana riječima

Treba joj više pažnje a manje riječi.

Nemoj joj kupovati knjige, to će je podsjetiti na mene i onda si najeb'o

Kupi joj ružu u nedeljno jutro i odnesi kafu za ponijeti na vrata

Nemojte ići na koncert Olivera. Jebiga, i to sam ti upropastio.

I uvijek, UVIJEK poklanjaj tone čokolade.

Vjeruj mi, postoje žene koje vole čokoladu i postoji ona, prvi registrovani ovisnik o tom čudu.

Nemoj gledati druge djevojke, to se valjda podrazumijeva

Nemoj da je lažeš. Ustvari možeš ali samo ako spremaš neko dobro iznenađenje

Pričaj joj o poslu, ona želi znati svaki detalj jer blesa toliko voli da joj nikad ne padne na pamet da priča o svojim problemima…

Često će te nazvati iza ponoći i htjeti da priča s tobom

Nemoj biti debil pa reći da si pospan, pričaj joj prvu stvar koja ti padne na pamet jer nije bitno o čemu pričaš. Ima noći kada se probudi usamljena i samo treba da čuje glas koji će je kao svjetionik u oluji dovesti do obale

Nemoj pitati šta nije uredu kad šuti, neće ti reći

Njene šutnje se šute s njom..

Osjećam da sam zaboravio neke stvari ali da me ubiješ ne znam koje su

Eh da, još nešto.

Ako je kojim slučajem izgubiš, potraži me

Ja sam vjerovatno jedini čovjek koji te može naučiti kako to da preživiš

Znas, nikad ti nisam rekao,ali ona mi nikad nece biti ono sto si mi ti bila.Imam s njom sve,srecne trenutke, podrsku i oslaonac, ali ona me nikad nije uspela nasmejati onako do suza, nikada me nije znala nagovoriti da ostavim drustvo samo da nju vidim na trenutak.Nije me znala osvojiti i naterati da ne pozelim nijednu drugu osim nje.Nikad nije znala sa mnom, nikad me nije imala. A ti.. Ti nikad nisi trazila da budem tvoj, a uvek sam bio.Mozda je ona, ono sto mi treba, al ti ces uvek biti ono sto zelim.

Sreo sam je
na istom mestu
gde sam je ostavio
pre nekoliko meseci.
Samo sam je pozdravio
ne znajući šta još da joj kažem.
Krajičkom oka sam video
da je ista
ne možeš da omaneš
tačno vidiš
Znao sam
da je još uvek iskrena i topla
kao devojčica
da se još uvek raduje suncu
i osmehu neznanca na ulici
i omiljenoj pesmi na radiju
Znao sam
da i dalje voli crveno
i kafu s mlekom
i nebo sa zalaskom sunca
Ali takođe
Znao sam
da joj je kosa kraća
usne punije
a obrazi vreliji
i lice svežije
Sve sam to oprostio sebi
Oprostio što ne spava pod mojim krilima
i što joj ja ne čuvam krhko detinje srce
Samo jedno
jedno
nisam sebi oprostio
Te zvezde u njenim očima
Dva svemira
u čijem me dnu više nije bilo
Znao sam
da ni ona to meni neće oprostiti
nikad
koliko god vremena prošlo
koliko god puta da je pogledam
kao onog dana
kad sam je poljubio
zadnji put
znao sam da je zadnji
samo ona nije znala.
Znao sam
da više ništa
baš ništa
nemam s njenom željom
kad nađe detelinu sa četiri lista
ili kad joj
iznad plave kose projuri padalica
Sve sam sebi oprostio
Samo to
nešto
ni sam ne znam šta
nešto
u njenim očima
dubokim kao moj očaj
u tom trenutku
samo to nisam mogao.

“Jaran”

Pita me jučer jedan prijatelj iz Hrvatske zašto mi u Sarajevu češće govorimo „jaran“, nego “drug” ili “prijatelj”, i postoji li ikakva razlika u to troje. Ne htjede da prihvati odgovor da se to ne može objasnit’, da je to sarajevska furka i da niko drugi do Sarajlija ne može biti jaran, pa mu ja ispričam za mog jarana Mikija.

„Slušaj, da ti kaže brat, ima jedna pjegava na Vilsu. Ma dobro, ima ih stotine, šta me tako gledaš, al’ samo na ovoj ti vidiš da je pjegava jer se nije prešminkala svim onim ženskim čudima za lice. Vako je to bilo - prolazim pored onih luđaka što rentaju bicikla i krkanske kočije na točkovima, kad ispred mene hoda dukserica. Majke mi tako izgleda, ko duks na nogama. Prsti joj jedva vire iz rukava koliki je to duks, kapuljača joj zagrlila vrat a donji rub dođe negdje kod koljena. Što će reći, mogla je na golo tijelo obući samo tu duksericu i opet bi bila pokrivenija od devedesetiosam posto ovih golišavih što misle da se guzicama nalazi dobar momak. I slušaj bolan, sustignem ti ja nju, nema ni metar ipo u njoj sveg mi, mala taman u džep da ti stane, svezala kosu na vrh’ glave, onako kovrdžava košto ti voliš, brineta, a taj njen svezani čvor, ma rek'o bi čo'ek to će se svakog časa razvezat’ i sva ta kosa će joj se rasut’ po ramenima a koliko je mala i umiljata, mogla bi se srušit’ ako do tog dođe. Zato se ja fino približim, kontam ako se stvari otmu kontroli, da je uhvatim da ne padne, jel. Kavalir vazda, logično. Okrene se ona prema meni, k'o da me hoće pitat „šta sad ti hoćeš?“, a ja blen'o u njene pjege k'o tele, zurim li zurim, pa se ko hoću nasmijat’ a ne mogu jer sam zin'o u isto vrijeme pa izgledam k'o da će mi pozlit’. Nju te moje grimase valjda nasmijale, skontala cura da nisam prijetnja – ja samo nisam normalan, pa se oraspoloži, potapša me po ramenu i reče mi da probam ponovo. Znaš kolike su joj oči – ne bi mi vjerov'o, eto, to moraš vidjet’. I nekakav prćast nosić, pa još ona jedna lokna pobjegla iz labavog čvora, te hoće na nos, te hoće na obraz, a kako vjetar puhne i ponese je s lica čas lijevo čas desno, tako je i ja pratim očima, isto k'o kad nekog hipnotiziraju satom a on zuri u njeg’ ne kontajuć’ ništa. E tako sam ti brate i ja. I slušaj, da ti pričam dalje. Kažem ja njoj da ne umijem prilazit’ curama, da to nisam radio makar deset godina jer u Saraj'vu više i nema cura, sve neki šejtani Bog da te sačuva, ubiše pogledom a to se uteglo, propelo, ma tol'ko visoko im glava u obllacima, i da im nešto kažem, povisoko su gore, ne bi me čule. Njoj to šega, pa se opet nasmija, a kako se ona nasmije tako ja postanem tele pa se kreveljim. Mahnit, kad ti kažem, ne znam sa ženskom pričat i Bog. Al džaba brate, ovoj ja duhovit, ne znam ni kako ni zašto, ja ti ne bi znao nasmijat nekog ni da mi život o tom ovisi al’ eto, pred njom tako smotan izgleda ispadoh nekakva luda. Pitam je gdje je pošla – kaže ode do klupe, hoće nešto da čita. E čuj čita, hajd ti meni sad objasni kad si zadji put čuo da je djevojka mahsuz od kuće, nesređena, raščupane kose, u duksu, pošla na glavno šetaište gdje ima milion ljudi, da tamo čita knjigu? Tačno k'o da je iz onih tvojih priča mahnitih ispala. Rekoh jel stvarno, kaže jest. Hajd rekoh mogul s tobom, brate, kaže ona slobodno, samo me nemoj ometat’. Neću rekoh majke mi, ja samo gledam Miljacku a ti de čitaj. Svakako će svi mislit’ da si luda čim ne bleneš u telefon a listaš nekakve tamo knjige. Šega njoj i to, ja šta god zinem, ona se smije. I slušaj sad, pazi, sjednem ti ja kraj nje – ona izvadi onog tvog bolan, kako mu ime? Tomaš, e taj! I krene ti ona čitat a ja sve gledam preko oka, iskosa, ne bi me čudilo da mi sad oči i ostanu tako naheravo. Skonta ona to pa zatvori knjigu, okrene se u mene i onim golemim očima me sve k'o opet pita: šta sad hoćeš? Ništa ja, okrenem se opet u rijeku, šatro nešto razmišljam, kad njoj zapišta telefon, nekak'a notifikacija. Šmeknem ja, jebiga, morebit da je momak pa da provjerim, jel, kad ono Tumblr notifikacija i nećeš mi vjerovat’: tvoja objava iskoči. Jest matere mi, ne zajebavam te, znam kako ti izgleda ona stranica – ne mogu to fulit. Skonta ti ona da je opet gledam, a ja ti se odmah krenem pravdat’ rekoh vidim pratiš mi jarana. Kakvog jarana, kaže ona. Ma reko taj Sarajevski Đon Do, to ti je moj jaran. Opet ona razvuče osmijeh, valjda joj ovo Đon bilo šega, pa mi ne vjeruje da te znam. Bracika, kolko ima kako ti pišeš te svoje gluposti, ja namjerno redom pitam ljude zna'l ko za „Sarajevski Đon Do“, niko pojma nema, dakle nisi ništa popularniji od mene, al eto ova te mala zna. Krenem ti se ja njoj klet’ u sve redom, hajd ona ko povjeruje al kaže moram joj dokazat’ jer k'o biva, ne izgledam kao neko s kim bi se ti družio. Čuj ti male bezobraznice, hoće reć’ da sam glup, šta li? Ma može rek'o, hajd, nije frka, evo ti sad njegov broj telefona pa se upoznajte - sve te nešto gledam, ma ko da si mu iz oka ispala, majke mi, skroz si mi njegov tip. Slobodno, reci Miki ti dao broj, brat moj Đon će odma htjet da te upozna. 

-I eto, braca, tako je bilo. Uze onu knjigu i ode, a ja tebe zvrcno na kafu da ti pričam kako sam ti sredio izlazak. Sad će ona zvat, bogami ne zajebava te jaran, djevojka ima ono tvoje ludilo, ista dijagnoza, znam ja tebe. Ovaku nećeš nać’ niđe a kad brat preporuči, to mora valjat. Eto, nisam ja htio sebi, jebiga, šteta je, cura čita tamo te tvoje splačine, jest slatka, jest sve al brat je brat.”

I kao što Miki reče, tako i bi. Nešto kasnije mi dođe poruka pa se nasmijah od srca i pomislih da je možda bio u pravu s onim da nam je ista dijagnoza, kaže u poruci: „Za sat vremena čitam Tomaša na sedmoj klupi na Vilsonom, brojiš od Suade prema dole. Svrati pa me pitaj koja mi je omiljena pjesma. Šifra: Rek'o Miki Đon Do.“

Eh eto, to ti je Jaran. Ne umijem drugačije objasniti.

Ma jebo sve, na kraju ti samo treba ona koju možeš zagrliti. Kad ti je teško, da ti kaže da će biti sve uredu, i da će ona uvijek biti tu za tebe i uz tebe.
Kratka priča o ljubavi i prijateljstvu

-O čemu pišeš čitavu noć?

-O leptirima.

 -Ha? Leptirima? Saša, reci mi iskreno – jel to duhan ili trava među usnama?

 -Ma ko je to meni duhovit u pola noći?

 -Ne fakat, o čemu pišeš?

 -Fakat o leptirima, stomačnim. Šta je čudno?

 -Pa ništa, ono… Ne bi čovjek očekivao da elektroinženjeri baš pišu o leptirima. Doduše, ne bi očekivao da pišu ikako al’ ti si vazda bio priča za sebe.

 -Jel to kompliment ili mi se učinilo?

 -Kompliment je, i provokacija u isto vrijeme. Znaš mene, hihi.

 -Ako mi još kreneš dodirivati ruku, pomislit ću da flertuješ.

 -Pa šta i da flertujem?

 -Jel me zajebavaš ili smo ozbiljni? Čudna si večeras. Prvo nećeš da piješ sa rajom, drugo bježiš od roštilja i ćevapa kod mene na terasu i treće, najčudnije, zanima te moje pisanje. Šta se dešava?

 -Nemoj da zajebavaš, uvijek me zanimalo tvoje pisanje ali ti nikad nisi htio da mi daš da pročitam tvoje priče. Uvijek misteriozan, a tamo sakuplja curice po blogu na stare fore.

 -Okej, neka bude da te zanimalo pisanje. To i dalje ne mijenja činjenicu da si čudna večeras. Zašto nisi s njima vani, mislim da su već ispekli meso i igraju Uno za stolom. Za sve ove godine na vikendici, uvijek si bila najglasnija i nagladnija među nama. A večeras si sa mnom na terasi i kao zajebavamo se. Zanemarit ćemo činjenicu da si već dvije godine u vezi.

 -Bila.

 -Šta bila?

 -Bila dvije godine u vezi. Ostavio me.

 -Oke, sad ću da mu jebem mater. Drži svesku!

 -Stani budalo, šta ti je. Sjedi dole, hej. Pusti.

 -Šta pusti jebote, do jučer je srao o svadbi pred svima nama, koji mu je vrag? I što si došla uopšte večeras, kad si znala da je i on tu?

 -Raja nam je uvijek ista, već deset godina. Neću da dozvolim da me prekid  s njim udalji od ovog društva, previše vas volim. Pričali smo o tome i on je rekao da njemu ne smeta da se družimo svi skupa, kao i do sada, sve dok sam ja oke s tim.

 -I tu negdje ti slažeš da si oke s tim?

 -Recimo.

 -Hoćeš li da pričamo o tome ili?

 -Neću, hoću da čujem o leptirima.

 -Da čitaš ili da ti čitam?

 -Vidi vidi kako promijeni ploču, sad ti nije frka dati mi svoje riječi? Lako padaš na sentiment, morat ćeš poraditi na tome.

 -Ne seri, otjerat ću te s terase.

 -Ništa ti nećeš otjerati, čitaj!

Vikendica u sred šume, desetak kilometara od Sarajeva. Na spratu balkon/terasa, na njoj dvije pletene stolice jedna do druge i nas dvoje. Dobri prijatelji naslonjeni jedno na drugo, gledamo u čempres pa u zvijezde pa opet u čempres. Ona se pretvara da je jaka, kao što je i radila čitav svoj život. Ja se pretvaram da joj vjerujem. U dvorištu vikendice šest naših prijatelja. Za stolom igraju una, mačak se vrti oko roštilja ali ne smije ni da ponjuši vrele ćevape i piletinu. Jedan od tih šest prijatelja, njen bivši momak i moj dobar drug, galami o nekim djevojkama koje je sreo u Anderu prije par dana. Zbijaju se interne šale koje samo naša ekipa razumije i svima je dobro. Otkud ja na terasi? Ne znam, došlo mi. Nije prvi put a i oni su već navikli da imam epizode samoće. Otkud ona na terasi? Ne znam ni to, došla mi. Sjedio sam i pisao neke gluposti u sveščicu kad su vrata zaškripala i ona se pojavila s dva Paulanera. Sjela je tu pored i počela da čačka oko toga koji mi je vrag, zašto sam sam… i došli smo do teme mojih leptira. Mirisalo je na toplu noć, planirao sam dugo ostati na terasi i pisati ali eto, večeras ipak moram paziti na njeno slomljeno srce, iako to nikad neće priznati. Nema veze.

 -Oke, ovako. Moraš mi obećati da, nakon što ti ovo pročitam, nećeš ništa pitati.

 -Kako bolan neću ništa pitati, žensko sam.

 -Obećaj ili nema čitanja.

 -Oke jebote, al si težak. K'o da mi čitaš državne tajne a ne obične pričice.

 -Biće ti jasno na kraju. ‘vako, priča se zove „Debeli Leptir“ i ne govori o leptirima:

 

 Sjedio sam na balkonu vikendice koju je nekad krajem sedamdesetih sagradio moj deda. Obična starinska vikendica sa fasadom od sjećanja. U njoj smo proslavili gomilu pravih, i još toliko jednoglasno proglašenih praznika naše ekipe a danas je, eto, surovo prazna.  Velika rupa na sobnim vratima rođena je za novu godinu dvije hiljade i neke, kada je Sale mislio kako je pametno da igramo američkog fudbala sa keramičkom vazom za cvijeće a dole na prizemlju, crvenim ružem za usne na zidu ispisana poruka “Izvini za nered, jebiga“… ali ta priča je suviše duga da bih je sada pustio kroz sjećanje.

Na tom istom balkonu jedne hladne majske noći, dok se tamo u sobi pored šporeta na drva naše društvo pokušavalo sjetiti akorda za neku staru pjesmu od Pepersa, nas dvoje smo samovali. Pričali smo o njenom ocu i sjećanjima koja joj nedostaju. O tome kako bi voljela da mu barem pamti lik ili boju glasa, makar nešto za šta će se uhvatiti kada joj se svijet zatrese… i kako uvijek kada pogleda nebo u vedroj noći, nasumično povlači linije između zvijezda pokušavajući da oblikuje njegovo ime.

Ustala je do ruba balkona, naslonila se na ogradu i samo me gledala. “Ja ću te sad zagrliti“, rekao sam. “Nemoj me odgurnuti“. A ona je samo ćutala i gledala me. Bože, bili smo tako smotani, tako smiješno smotani… I danas me prođe jeza dlanovima kada se sjetim dodira njenih obraza pod njima. Zar je zaista prošlo toliko godina?

Bilo je već kasno kada je zazvonio telefon, nisam mu se nadao. Sa druge strane linije moj stariji brat.

-Gdje si, klošaru? Burazer je.

-Ej debeli, šta treba?

-Ništa, da vidim kako si. Nema te dugo u Sarajevu.

-Radim jebiga, znaš kako je. Sletim dole ovih dana da vidim starce, a kupio sam ti i neki duks. Malo je plav ali preživjet ćeš.

-Čekaju te roštilj i pivo, standardno. Nego vidi, ima još nešto..

-Pretpostavo sam. Pucaj.

-Ne znam da li trebaš ovo čuti od mene ali kako god, red je da saznaš. Ona tvoja se udaje za par dana.

-Dobro, i?

-I ništa, eto. Mislio sam da-

-Javim ti se kad stignem. Poljubi staru.

I prekinem kao da bježim od mobitela… kao da je s druge strane neka prodavačica sa telešopa što mi nudi poseban popust na pernate madrace, a ne moj rođeni brat. Oko vikendice surova tišina, jedino mi se svako malo javi ptica sa velikog oraha na kojeg smo se penjali kad smo bili mali, i lavež pasa lutalica tamo negdje oko željezničke stanice. Vratio sam se u sobu i uzeo zbirku poezije Bjenjkovskog, pa zastao na par stihova koje dugo nisam čitao:

“ Hteo bih, jer to ne zavisi od mene, da si mlada,

Da imaš oblik jedne od onih zvezda što su tako dugo izučavale tvoje lice “

Spustio sam knjigu, baš kao i telefon par trenutaka ranije. Dušu mi je pustošilo sjećanje na obrise njenog tijela koje sa ovog istog balkona gleda gore prema sazvježđu kojem ne znam imena… 

Bit će to svadba za pamćenje, pomislim. Vjerovatno će obući neku haljinu sa golim ramenima i vezati kosu da svima pokaže svoj vitki vrat. Nosit će tanku ogrlicu od bijelog zlata, sa osmijehom kojem nedostaje par grama sreće. Pokušat će pronaći spokoj dok korača prema čovjeku svog života i pružiti mu ruku i sebe.. A kada par sati poslije ponoći u sobi nekog od svjetskih hotela ostanu sami, ona će izaći na balkon i pogledati u vedro zvjezdano nebo. Gore među zvijezdama, baš kao one noći kada mi je maskarom i suzama prošarala džemper, pronaći će onu istu prazninu od sjećanja i zamoliti nebo da joj se otac smiješi sa jedne od njih. I počet će njen život.



Ućutao sam. Galama našeg društva gušila je tišinu ali nisam mogao da razaznam njihove riječi. Ustao sam, spustio svesku na pletenu stolicu i izašao sa terase. Ona je ostala nijemo sjediti. Sišao sam niz stepenice i pridružio se društvu. Napravio sam dva improvizovana sendviča od ćevapa, kečapa i piletine, uzeo još dva piva i krenuo nazad na balkon.

 -Može li se?, dobacio je njen bivši momak uz osmijeh. Nije mislio ništa loše, jednostavno je takav.

Pogledali smo se i ja sam progutao jedno „mrš u pičku materinu“, pa se popeo uz sepenice nazad na terasu. Na istom mjestu na kojem sam je i ostavio, sjedila je i listala neke stare priče. Trebao sam je upozoriti da to ne radi. Svaka je pisana o njoj.

Imao sam 18 godina, a sjećam se kao da je jučer bilo kada sam prvi puta trebao da je poljubim, i da poljubim djevojku prvi puta u životu. Panika ravna terorističkom napadu. Sjećam se njenog prvog dodira, i koliko sam počeo da štrepim, kao curica, a izigravao sam pravu muškarčinu. Sjećam se i prvog “volim te”. Sjećam se i prve svadje..oko gluposti, naravno..gluposti koja je nama tad bila “kraj svijeta”. Sjećam se i prvog prekida…hinjski…inat…šta li.. Sjećam se i prvog intimnog odnosa s njom, njenog straha, i mog straha koji sam morao sakriti kako god znam, iako pojma nisam imao što radim…radio sam nagonski, pun ljubavi.. Zato valjda i pamtim. Sjećam se i naših prvih zajedničkih planova.. Naših izlazaka.. Ručaka.. Putovanja.. Sjećam se tih lijepih očiju. Sjećam se svih tih godina provedenih skupa.. Sjećam se i kada mi je rekla da je najbolje da se više ne čujemo.. Mislio sam da je nikada neću prestati voljeti, i da nikada više neću moći biti s nekim drugim. Sjećam se i večeri kad se udala. Svega se sjećam… Ne znam zašto. Ne mogu reći da je još uvijek volim, jer je ne volim. Stvarno ne. Draga mi je tamo negdje u ćošku duše, kao sestra. Kao dobar prijatelj. Ljubav je nestala odavno. Ostala su samo sjećanja. Ona je sada udana žena…i u ovakvim noćima, koje znam da će biti besane, i kada se prisjećam svega, pa tako i nje… Iskreno se zapitam…. Sjeti li se ona mene ponekad… Po ružnom? Po lijepom? Nažalost, nikada neću saznati. Ili na sreću.