sahran

Ova je za tebe stari. Izvini što nije kraća.

Stari i danas kaže da ne pamti kišu jaku kao tog septembarskog jutra u Sarajevu. Kaže da je padala kao da želi da sravni čitav grad sa zemljom, kao da nakon nje ništa neće ostati.

Ušao je u moju sobu prije zore i dodirnuo mi rame. “Vrijeme je“, šapnuo je blagim glasom i upalio svjetlo. Ustao sam, provirio kroz prozor sobe i vidio samo gust mrak, daleko gušći od noći koja me ispratila na spavanje. Stari je uvijek govorio da je mrak najgušći pred svitanje, kao što i svijeća najjače sija prije nego se ugasi.

Mama je spremila kafu, ispržila nekoliko jaja i kobasice i dok je on doručkovao, pripremila sendviče, banane i termosku čaja za ponijeti. Sve to je spremila u ruksak dok je stari telefonirao svojoj braći. Dogovarao je posljednje detalje prije nego krenemo. Nakon tuširanja sam i ja pojeo onoliko koliko mi je nervoza dozvoljavala, uvukao se u najdeblju jaknu koju sam imao i skupio se ispod kapuljače. Stari je sve potrebne papire spremio u fasciklu a onda dugo polirao svoje crne cipele. Kad je spremio sve što je trebao da spremi, mama nas je ispratila zagrljajem a pred kapijom nas je čekao njegov najmlađi brat.

Putovali smo kroz kišu dobrih četiri sata. Cesta je vijugala preko planinskih prevoja a meni se u stomaku skupljala mučnina. U autu nije bilo muzike niti razgovora. Osjećao sam kao da mi na grudima leži kamen od par tona ali se nisam usuđivao razbiti tišinu. Stari bi se povremeno okrenuo da provjeri da li sam dobro i silio jedan kiseli osmijeh težak koliko i taj kamen.

Stigli smo oko devet ujutro u zavučeno selo daleko od civilizacije. Jedino je stari prepoznao put koji je vodio do njihove vikendice ali tuda niko nije prošao već dvadeset godina. Sve je to zaraslo u šumu pa smo auto parkirali na najbliže proširenje i sačekali ostale. Desetak minuta kasnije stigla su i njegova preostala dva brata. Iz gepeka su izvukli sjekire i motorne pile, pa sjekli šumu u smjeru u kojem je stari govorio da treba ići. Nije bilo diskusije ili pogovora, vjerovalo mu se na riječ.

Udarci sjekire su odjekivali u tom ništavilu a kiša nije imala namjeru prestati. Izgledali smo poput utopljenika nasukanih na pusti otok. Probili smo put do mjesta gdje je nekad bila vikendica ali od nje nije ostalo mnogo. Samo par greda i zidine sakrivene u krošnjama oraha. Kod vikendice smo odmorili, okrijepili tijela čajem a zatim sa pilama nastavili sjeći drveće u smjeru u kojem je stari pokazao. Sat vremena kasnije, došli smo do porodičnog groblja.

Stari kaže da to groblje postoji duže nego što je njegov pradjed pamtio. Između drveća su se nazirali spomenici koji su nekada bijelu boju zamijenili sivom i poneki jedva vidljiv natpis u kamenu. Posljednji čovjek ukopan na tom groblju bio je njegov brat, 1989 godine. Stradao je u nesreći i od tada u selo niko nije dolazio. Sve do tog septembra.

Stari je označio mjesto pored njegovog brata. Uzeo je krampu i počeo kopati. Htio sam mu pomoći ali je rekao da sam premlad za nešto teško poput zemlje. Četvorica braće kopali su grobno mjesto po najvećoj kiši, vadili blatnjavu zemlju tri puta težu od kamena i za sve to vrijeme, nisu izustili ni slova. Mokri, blatnjavi i iscrpljeni, sjeli su pod drvo hrasta i teško disali. Iz ruksaka sam im izvadio čaj i sendviče i dok su tako premoreni hlapljivo jeli, gledao sam u stijenu iznad sela. Kao pod anestezijom, kao u šoku ili snu, nisam bio sasvim svjestan da je sve to oko mene stvarnost a ne morbidan san.

Stari je ustao, rekao da ubrzo dolazi kombi iz Sarajeva i da je vrijeme da se spremimo. Kiša je umanjila. Otišli smo do auta, presvukli se u čistu odjeću i čekali.

Za kombijem su počeli pristizati i prvi autobusi. Ljudi su dolazili iz Sarajeva, Mostara, Konjica i još gomile sitnih gradova kojima sam zaboravio imena. Sahrana je počela u dva sata.

Kiša je opet pojačala tempo ali nikom od nas nije smetala. Već smo se navikli na mokra tijela i bilo nam je neobično da smo makar na tren bili suhi.

Jedan detalj mi je ostao u sjećanju. Na kraju sahrane, u tom prolomu oblaka koji se iz neba sručio na selo u nedođiji, kada su ljudi već bili pred ili u autobusima, četvorica braće su stajala nad grobom njihovog oca. Oko njih šuma gusta kao i mrak tog jutra u Sarajevu, u srcima jeza od hladnoće, ponosa i uspomena a u ustima miran jezik. Ni riječi nisu izgovorili, ni jedan od njih. Stari je samo čučnuo, šakom uhvatio komad blatnjave zemlje i razmrljao je među dlanovima. Pogledao je nebo, suznih očiju se gorko nasmiješio a onda ustao i otišao kroz šumu prema velikoj stijeni.

„Pustite ga, treba da bude sam“, reče njegov najmlađi brat… i svi su krenuli prema autima. Ja sam još kratko ostao na tom mjestu, odao počast životu i smrti čovjeka radi kojeg je pređen sav taj put i posječena sva ta šuma… a onda sam krenuo tražiti starog.

Koračao sam kroz šumu, noge su mi tonule u blato i već sam gorko kašljao ali nisam gubio korak. Nešto me vuklo za rukav rađajući u meni nekakav čudan osjećaj koji je sve više navirao i dobijao na veličini. Nisam još znao šta je to ali je bilo samo pitanje vremena kada će početi curiti iz mene. Nastavio sam čupati korake iz blata i baš kada sam počeo misliti da sam se izgubio, kišno nebo je proparao krik grmljavine pomiješan sa vriskom mog oca.

Da li mi se učinilo? Taj je vrisak bio oštar poput noža, težak kao najteža noćna mora i prazan… kao da je došao iz duše čovjeka koji je sahranjen živ.

Našao sam ga pod orahom nedaleko od djedove vikendice. Sjedio je leđima naslonjen na stablo i gledao nebo. Nisam znao da li su to na licu suze ili kapi kiše ali nije bilo bitno, tog su dana bile pravljene od istog materijala.

I stajao sam mokar i nijem, do članaka zaglavljen u blatu. Kiša je jednako mlatila mojim tijelom i u tom trenutku, baš tog časa kada je moj otac krvavim očima pogledao prema meni, ja sam odrastao. Pustio sam suzu odraslog čovjeka a dječak kojeg sam tog jutra doveo u selo, ostao je pod orahom grleći ruku svog oca.

Iz sela smo se vratili u prvi mrak. Autom je i dalje parala tišina, prekidana jedino ponekim komentarom na katastrofalne puteve kojima smo se vraćali. Na vratima nas je dočekala moja majka. Poljubila me u čelo a starom spustila ruku na obraz i nasmijala se. Ta žena je anđeo – pomislim.

Odmah sam se istuširao i zatvorio u sobu. Kroz tanke zidove čuo se razgovor mojih roditelja dok sam grlio vlastita koljena i razmišljao o vrisku kojeg sam tamo čuo. Za čitav dan nisam ni pomislio na mog djeda, čovjeka kojeg više nema. Nije mi ni palo na pamet njegovo ime niti lik… taj dan je na čitavom svijetu postojao jedino moj otac i njegova bol.

Majka ga je ispitivala o vikendici, nekim krajevima čudnog imena i ljudima koji su bili na sahrani. Vješto je birala teme, polako ga privikavala na svakodnevnicu i hranila njegovu dušu blagim i mekanim glasom. Nije joj prvi put. Svi smo znali da ga jedino ona može sačuvati od sigurnog ludila, kao što je to radila u godinama kada je ostao bez dvojice braće.

Nešto kasnije smo skupa pili kafu nas troje. TV je bio ugašen, čula se jedino kiša na prozorima koje smo prije par godina vlastitim rukama pravili moj otac i ja. Malo po malo, vraćala nas je u stvarnost, daleko od noćne more koju smo prošli organizujući sahranu u nedođiji. Njen glas je poput svjetionika u noći naše duše dovodio u luku i malo po malo poput kakve magije, brisao bol koju smo donijeli s nama.

Nisam spavao te noći. Kroz zidove sam u gluhoj noći čuo glas mog oca. Satima je pričao o prošlosti, o nekim dragim uspomenama koje su mu ostale i o posljednjim riječima njegovog oca. Tek tada sam shvatio, te hladne septembarske noći u četiri ujutro, dok sam slušao riječi koje lebde između mojih roditelja:

Jednog dana će i oni otići u kišnu noć i ja ću ostati s onim što mi ostane… i gledajući crno lice mog oca čitavog tog dana, bilo mi je jasno šta je smisao života. 


Pronaći ljubav poput njihove. Jedino je ljubav dovoljno jaka da ublaži surovost života u kojem živimo.

8

Unlike Stream, I do have all of Beast, so I can post all of those covers. The first half, Vol. 1-4, here today.

I have never understood storing sharp knives wrapped so close to your brain that it could easily cause significant injury upon the slightest accident, but you go Phakchi!

Scanned from: My Rockman.EXE DVD Collection

Draga Jelena, evo sad sam cula pesmu koja je bila “nasa” - “Jos i danas zamirise tresnja” , ne usudjujem se da je slusam cesto, vec tek nekad s vremena na vreme skupim hrabrosti pa je pustim. I onda se tebe setim. Setim se tvojih plavih ociju, duge ravne kose, najiskrenijeg i najcistijeg osmeha koji je ulepsavao svaki tmuran dan. Pre mesec dana ti je bio 20. rodjendan, 3. rodjendan koji nismo proslavili jer ti nisi vise medju nama. Jos uvek zbog secanja na tebe u kafanama u nasem gradu pijem Dunju koju si toliko volela, to su litre i litre rakije popijene za tebe mila. Tvoj broj, u imeniku stoji mi jos uvek, cesto gledam u njega i dodje mi da te pozovem, a znam da bih samo cula “Telekom Srbija…”. Zadnja tvoja poruka meni je bila “Dobro sam Basi, kad budem izasla iz bolnice videcemo se”. Dva dana posle nje si otisla. Ne mogu da izbacim iz glave sliku sahrane, ne mogu da izbacim iz srca taj osecaj tuge i besa sto te vise nema. Ne mogu da zaboravim recenicu tvoje Sladje, pored kovcega “Vidi sine, dosli ti drugari.” Ne mogu. Moram da ti priznam da izbegavam susret s njom, svaki put kada je vidim negde, onako tuznu, jadnu, punu bola koji nikada nece proci, pozelim da vrisnem. Svaki put kada vidim Katarinu cudan osecaj me obuzme, toliko licite, toliko ste iste. Ista kosa, gradja, stil oblacenja, isti osmeh..

Draga Kiwe, jos uvek cuvam tvoju gumicu za kosu koju si mi dala na splavu prilikom jednog izlaska, iako ja vec neko vreme ne vezem kosu, jer je suvise kratka. 

Draga Pahuljo, jos uvek cuvam sve ceduljice iz osnovne skole na kojima smo se dopisivale. 

Draga, otkad tebe nema Tamara, Jovana, Trifke, Kum i ja, sad jedva da komuniciramo. Bude tu neko “cao” u prolazu i “kako si” i to je sve. Ti si bila karika koja nas je spajala, sad kao da se bojimo da jedni drugima pogledamo u oci. U svakom nasem malom usputnom razgovoru stoji jedna bolna tema, koja se toliko glasno cuti da ta tisina postaje neizdrzljiva.

Voli te Basta, zauvek.

Iznenadio me je taj ženski inat. Čvršći od kamena, veći od planine, istrajniji od upornosti. Njihov inat se pretežno probudi nakon razočarenja i tada te sahrane. Koliko god da im se javljao, smatrat će te mrtvim. Šta god radio, nećeš moći biti isti u njihovim očima, njihovoj glavi i njihovom srcu. Izbrisat će te kao da nikada nisi niti postojao, a bio si smisao njenog postojanja. Istina, nisu ni ljudi mala slova na papiru da ih brišeš gumicom, ali zato, neki ljudi jesu veliko đubre. A dobro je poznato gdje je mjesto takvima. U kanti za otpad. Riješiš ih se i osjećaš olakišicu. Lakše dišeš. Ne pada ti na pamet da ponavljaš identičnu grešku iznova. Uživaš u samoći od koje si godinama bježao, govoreći kako je usamljenost pakao. Naprotiv, pojedini ljudi su pakao. Biti sam nije sramota. Biti sa bilo kim, to već jeste. Upravo iz pomenutih razloga, opasno je razočarati ženu. Činit će ti se da je pretvorena u čudovište, bezosjećajnog monstruma, odbojnu nedodirljivost – što je pogrešno. Umije ona da voli. Može ponuditi bezuslovnu ljubav. Uložiti posljednji atom snage. Samo, neće. Prihvatit će onoga ko će to uraditi isto za nju.
—  Magic Whisperer

Endless Blue .., by VafaNematzadeh

Urmia Lake,West Azerbaijan Province,Iran © Vafa Nematzadeh.All rights reserved.Thank you very much for your visits,likes,faves and comments here. Lake Urmia : Lake Urmia (Persian: Daryache-ye Orumiye,Azerbaijani Urmu gölü,Kurdish Wermy,Armenian: Կապուտան ծով,Kaputan ts'ov; ancient name: Lake Matiene) is a salt lake in northwestern Iran near Iran’s border with Turkey.The lake is between the provinces of East Azerbaijan and West Azerbaijan in Iran,and west of the southern portion of the Caspian Sea.At its full size, it is the largest lake in the Middle East and the sixth largest saltwater lake on earth with a surface area of approximately 5,200 km² (2,000 mile²),140 km (87 mi) length,55 km (34 mi) width, and 16 m (52 ft) depth. Lake Urmia along with its approximately 102 islands are protected as a national park by the Iranian Department of Environment. History : One of the early mentions of Lake Urmia is from the Assyrian records from 9th century BCE.There,in the records of Shalmaneser III (reign 858–824 BCE),two names are mentioned in the area of Lake Urmia:Parsuwash (i.e., the Persians) and Matai (i.e., the Mitanni).It is not completely clear whether these referred to places or tribes or what their relationship was to the subsequent list of personal names and “kings”.But Matais were Medes and linguistically the name Parsuwash matches the Old Persian word pārsa,an Achaemenid ethnolinguistic designation. “Lake Matianus” (Latin: Lacus Matianus) is an old name for Lake Urmia.It was the center of the Mannaean Kingdom,a potential Mannaean settlement,represented by the ruin mound of Hasanlu,was on the south side of Lake Matianus.Mannae was overrun by the people who were called Matiani or Matieni,an Iranian people variously identified as Scythian,Saka,Sarmatian,or Cimmerian.It is not clear whether the lake took its name from the people or the people from the lake,but the country came to be called Matiene or Matiane. The lake is named after the provincial capital city of Urmia,originally a Syriac name meaning city of water.In the early 1930s,it was called Lake Rezaiyeh after Reza Shah Pahlavi,but after the Iranian Revolution in the late 1970s,the lake was renamed Urmia.Its ancient Persian name was Chichast (meaning, “glittering"–a reference to the glittering mineral particles suspended in the lake water and found along its shores).In medieval times it came to be known as Lake Kabuda (Kabodan),from the word for "azure” in Persian, or ‘կապույտ’ (“Kapuyt/Gabuyd”) in Armenian. Chemistry : The main cations in the lake water include Na+, K+, Ca2+, Li+ and Mg2+, while Cl–, SO42–, HCO3– are the main anions.The Na+ and Cl– concentration is roughly four times the concentration of natural seawater.Sodium ions are at slightly higher concentration in the south compared to the north of the lake,which could result from the shallower depth in the south,and a higher net evaporation rate. The lake is divided into north and south,separated by a causeway in which a 1,500 m gap provides little exchange of water between the two parts.Due to drought and increased demands for agricultural water in the lake’s basin,the salinity of the lake has risen to more than 300 g/litre during recent years,and large areas of the lake bed have been desiccated. Ecology : Lake Urmia is home to some 212 species of birds 41 reptiles,7 amphibians,and 27 species of mammals,including the Iranian yellow deer.It is an internationally registered protected area as both a UNESCO Biosphere Reserve and a Ramsar site.The Iranian Dept.of Environment has designated most of the lake as a “National Park”. The recent drought has significantly decreased the annual amount of water the lake receives.This in turn has increased the salinity of the lake’s water,lowering the lake viability as home to thousands of migratory birds including the large flamingo populations.The salinity has particularly increased in the half of the lake north of the causeway. The lake is marked by more than a hundred small,rocky islands,which serve as stopover points during the migrations of several wild birds including flamingos, pelicans,spoonbills,ibises,storks,shelducks,avocets,stilts and gulls. By virtue of its high salinity,the lake no longer sustains any fish species. Nonetheless,Lake Urmia is considered a significant natural habitat of Artemia, which serve as food source for the migratory birds such as flamingos.In early 2013, the then-head of the Iranian Artemia Research Center was quoted that Artemia Urmiana had gone extinct due to the drastic increases in salinity. However this assessment has been contradicted. The lake is a major barrier between two of the most important cities in West Azerbaijan and East Azerbaijan provinces,Urmia and Tabriz.A project to build a highway across the lake was initiated in the 1970s but was abandoned after the Iranian Revolution of 1979,having finished a 15 km causeway with an unbridged gap.The project was revived in the early 2000s,and was completed in November 2008 with the opening of the 1.5 km Urmia Lake Bridge across the remaining gap. The highly saline environment is already heavily rusting the steel on the bridge despite anti-corrosion treatment.Experts have warned that the construction of the causeway and bridge,together with a series of ecological factors,will eventually lead to the drying up of the lake,turning it into a salt marsh which will directly affect the climate of the region.Lake Urmia has been shrinking for a long time,with an annual evaporation rate of 0.6m to 1m (24 to 39 inches).Although measures are now being taken to reverse the trend the lake has shrunk by 60% and could disappear entirely.Only 5% of the lake’s water remains. Bridge construction over Lake Urmia in 2005 On August 2, 2012, Mohammad-Javad Mohammadizadeh,the head of Iran’s Environment Protection Organization,announced that Armenia has agreed on transferring water from Armenia to counter the critical fall in Lake Urmia’s water levels, remarking that “hot weather and a lack of precipitation have brought the lake to its lowest water levels ever recorded”.He added that recovery plans for the lake include the transfer of water from Eastern Azerbaijan Province.Previously,Iranian authorities had announced a plan to transfer water from the Aras River,which borders Iran and Azerbaijan; the 950-billion-toman plan was abandoned due to Azerbaijan’s objections. In July 2014,Iran President Hassan Rouhani approved plans for a 14 trillion rial program (over $500 million) in the first year of a recovery plan.The money is supposed to be used for water management,reducing farmer’s water use,and environmental restoration.Several months earlier,in March 2014,Iran’s Department of Environment and the United Nations Development Programme (UNDP) issued a plan to save the lake and the nearby wetland,which called for spending $225 million in the first year and $1.3 billion overall for restoration. Palaeoecology : A palynological investigation on long cores from Lake Urmia has revealed a nearly 200 kyr record of vegetation and lake level changes.The vegetation has changed from the Artemisia / grass steppes during the glacial / stadial periods to oak-juniper steppe-forests during the interglacial/interstadial periods.The lake seems to have had a complex hydrological history and its water levels have greatly fluctuated in the geological history.Very high lake levels have been suggested for some time intervals during the two last glacial periods as well as during both the Last Interglacial as well as the Holocene.Lowest lake levels have occurred during the last glacial periods. Islands : Lake Urmia has 102 islands.Their names are as follows : Aram, Arash, Ardeshir, Arezu, Ashk, Ashk-Sar, Ashku, Atash, Azar, Azin, Bahram, Bard, Bardak, Bardin, Bastvar, Bon, Bon-Ashk, Borz, Borzin, Borzu, Chak-Tappeh, Cheshmeh-Kenar, Dey, Espir, Espirak, Espiro, Garivak, Giv, Golgun, Gordeh, Gorz, Iran-Nezhad, Jodarreh, Jovin, Jowzar, Kabudan, Kafchehnok, Kakayi-e Bala, Kakayi-ye Miyaneh, Kakayi-e Pain, Kalsang, Kam, Kaman, Kameh, Kariveh, Karkas, Kaveh, Kazem-Dashi, Kenarak, Khersak, Kuchek-Tappeh, Magh, Mahdis, Mahvar, Markid, Mehr, Mehran, Mehrdad, Meshkin, Meydan, Miyaneh, Nadid, Nahan, Nahid, Nahoft, Nakhoda, Navi, Naviyan, Omid, Panah, Penhan, Pishva, Sahran, Samani, Sangan, Sangu, Sarijeh, Sepid, Shabdiz, Shahi (Eslami), Shahin, Shamshiran, Shur-Tappeh, Shush-Tappeh, Siyavash, Siyah-Sang, Siyah-Tappeh, Sorkh, Sorush, Tak, Takht, Takhtan, Tanjeh, Tanjak, Tashbal, Tir, Tus, Zagh, Zar-Kaman, Zarkanak, Zar-Tappeh, Zirabeh. The lake’s second largest island,Shahi Island,is the burial place of Hulagu Khan, the grandson of Genghis Khan and the sacker of Baghdad.In 1967,the Iranian Department of Environment sent a team of scientists to study the ecology of Shahi Island.Various results of the study which included the breeding habits of brine shrimp were published by Javad Hashemi in the scientific journal,Iranian Scientific Sokhan. Basin rivers : Aji Chay Alamlou River Barandouz River Gadar River Ghaie River Leylan River Mahabad River Nazlou River Rozeh River Shahar River Simineh River Zarrineh River Zola River Environmental rallies : From March 2010,a series of protests and rallies in Iranian Azerbaijan demanded action to save Lake Urmia : On 2 April 2010 and 2011,and after several callings from Tractor Sazi F.C.’s fans in stadiums and internet sites,protest demanding that the government take action to save Lake Urmia was held in Tabriz,Urmia,on the lake beach,and on top of the lake bridge.As a result,dozens of people were arrested by security forces. In August 2011,after the Iranian parliament dropped two emergency cases for reviving the lake,a number of soccer fans at Tabriz derby (soccer match between Tractor Sazi F.C. and Shahrdari Tabriz F.C.) were arrested for shouting slogans in favor of protecting the lake.Later that same week,Iranian Azerbaijanians scheduled a protest against the parliament move.Despite the capture of more than 20 activists by security forces the day before the protest,numerous people attended the event in Urmia and a number of clashes with police were reported. On 3 September 2011,Iranian Azerbaijanians demonstrated for second week in a row to protect Lake Urmia.The protests in Tabriz and Urmia reportedly followed parliament’s rejection of rescue plan,and security forces used violence to break up environmental rallies as protesters demanded action to save Lake Urmia,and according to West Azerbaijan’s governor,at least 60 supporters of the lake were arrested just in Urmia and dozens in Tabriz because,according to an Iranian official,they had not applied for a permit to organize a demonstration.As the protests in Tabriz and other Iranian Azerbaijan cities,Azerbaijanians resident in Turkey called for the preservation of saltwater Lake Urmia through a peaceful protest that included pouring salt and lying on the street in front of the Iranian Embassy in Ankara. In popular culture : Lake Urmia was the setting of the fictional Iranian film The White Meadows (2009), which featured fantastic-looking lands adjacent to a salt sea.