rupics

Nije toliko strašna ta jedna bubuljica. Strašnija je tolika količina nezadovoljstva koju je ta jedna tačkica na licu probudila u nama. Nisu strašne toliko ni dlake kojih pokušavamo da se rešimo. Strašnije je to što pokušavamo da skidanjem dlaka sa sebe skinemo i potrebu da izgledamo prihvatljivo u tuđim očima. Nije strašan ni celulit. Te nepravilne rupice koje čine da naše telo ne izgleda glatko. Strašnije su one rupe u našim srcima. Ne pamtimo ljude po tome. Ne pamtimo ih po celulitu na levoj butini. Bubuljici na desnom obrazu. Pamtimo ih po ljubavi. Ljubaznosti. Izdajama. Ne po telima. Već po srcima. I delima.
—  Andrea Oršanić
globalnews.ca
Actions of Toronto cop in fatal shooting of Sammy Yatim not necessary: Crown
A Toronto police officer's fatal shooting of a teen on an empty streetcar two years ago was neither necessary, nor reasonable, a Crown prosecutor told a jury Tuesday as he described the graphic details of Sammy Yatim's death.
By Diana Mehta

A Toronto police officer’s fatal shooting of a teen on an empty streetcar two years ago was neither necessary, nor reasonable, a Crown prosecutor told a jury Tuesday as he described the graphic details of Sammy Yatim’s death.

Const. James Forcillo has pleaded not guilty to second-degree murder and attempted murder in the death of the 18-year-old, an incident that was captured on surveillance and cellphone video and triggered public outrage.

In opening statements to the jury that will decide Forcillo’s fate, Crown prosecutor Milan Rupic laid out a road map of the evidence he intends to present.

One of the fundamental issues for the jury to decide, Rupic said, will be whether it was necessary or reasonable for Forcillo to shoot nine bullets at Yatim while he was inside an empty streetcar surrounded by armed police officers.

“The Crown intends to prove beyond a reasonable doubt that the shooting of Sammy Yatim was not necessary and it was not reasonable.”

Continue Reading.

“Bilo je to davno,sedeo sam’ sam na klupi u školskom dvorištu i mislio o jednoj devojci. To nije bila bilo koja devojka,to je bila ona,ona u koju sam dugo zaljubljen,ali opet i ona kojoj nikada nisam umeo da priđem ili da joj bilo šta kažem,i kad bi se našla neka prilika,stajalo mi je nešto u grlu,nešto što mi nije davalo da je pitam bilo šta. U glavi bi mi se tada pomutilo sve živo,misli bi mi se utišale,a oči? Oči su gledale taj njen osmeh,i rupice na obrazu. Jedna je bila veća,jedna manja. Oči zelene iz kojih se videla čistoća i nevinost,i čežnja. Čežnja za nečim što voli.. često sam razmišljao o njoj. I davno u školskom dvorištu,sedeo sam’ sam na klupi,a ona je bila sa drugaricama. Gledao sam je.. i želeo,drugarice su otišle,a ona se približavala meni. Sedeo sam nepomičan. Sela je pored mene,pričali smo dugo,i onda sam izustio: Ti si prelepa..
Ona me je gledala i nasmejala se,rekavši: Hvala ti. I poljubila me je u obraz,a ja sam ‘slučajno’ svoje usne stavio na njene,bio je to najduži i najlepši poljubac. Bio sam dugo sa njom,bili smo srećni,niko nam ništa nije mogao,bar smo tako mislili. Ljudi su ljubomorni,i na svaki način gledaju da unesreće i da unište,tako su uništili i nas dvoje,tako neočekivano,nas nema,sve je prošlo..”