retardiran

Povratak - dio treći

Nije zvučala iznenađeno, čak naprotiv. Sasvim je mirno prihvatila moje ime i glas s druge strane linije pa me srdačno pozdravila. Dogorili smo se naći u osam na neutralnom terenu, u nekom novom kafiću blizu pozorišta kako bih preuzeo pozivnicu - i to je sve. Bez drhtaja u glasu ili emocija koje bih mogao da naslutim, odgovorila je na moj poziv kao na poslovnu obavezu. Hladno, skoro nezainteresovano.

Slagao sam samog sebe da mi to ne smeta. A smetalo mi je, naravno. Kako je moguće da sam postao samo još jedan telefonski poziv ni po čemu poseban ili drugačiji?

Mora da su godine provedene van Sarajeva od mene napravile snoba. Počeo sam podsvjesno misliti da sam bitna faca oko koje se vrte životi drugih ljudi a sada, ovdje, u gradu kojem sam nekada davao svoje srce, prvi put osjetih da sam postao jedan od ljudi koji su mi se nekada gadili. Važno obučen u skupu odjeću, prepotentan u razgovoru i ubijeđen da ne postoji žena koju ne mogu imati, nađoh svoju davno izgubljenu dušu nakon što začuh zvuk prekidanja veze i tišinu gdje je nekada bio njen glas. U toj tišini sam zamrzio muški ego i sve što ima veze sa vražijom samodopadnošću ugrađenom duboko u naše karaktere.

Došao sam u kafić desetak minuta ranije i čekao je. Bio sam uredno obučen, kao za regularni radni dan. Sive hlače, bijela košulja i sat kojeg sam od Agmunda dobio za unaprjeđenje. Cupkao sam nogom, popio svoje piće i naručio drugo. Ta me nervoza podsjećala na fakultetske dane i onih par minuta pred ispit, kada bi me njena poruka „genije moj, vjerujem u tebe“ spustila na zemlju i dala snagu. Toga više nije bilo.

—————————————————————————————————

Nije se mnogo promijenila. Kosa joj je nešto duža, nijansu svjetlija. Oči sijaju jednako kao i prvog dana kada smo se sreli, biserni zubi iza usana zategnutih u osmijeh i jednostavna crna haljina do koljena. Prepoznao bih je i u najvećoj gužvi pijan i nadrogiran, znam taj pogled. Tek kada je progovorila, vidjeh da su djevojka koju sam ostavio u Sarajevu, i djevojka koju sam večeras našao, različite osobe.

U njenom glasu nije bilo nesigurnosti. Nije grizla usnu, nije svako malo namještala kosu i nije provjeravala telefon. Nije obarala pogled dok govori niti se bojala reći istinu. Puno je bolje slušala i jasnije govorila. Samouvjerena, bila je svjesna svojih kvaliteta bez da pati od potrebe da ih drugi priznaju. I ni na jedan jedini trenutak je nije poljuljalo moje prisustvo pred njom. Kao da sam samo još jedan gost njenog vjenčanja.

Nije mi smetalo. U početku sam bio zatečen činjenicom da je moja Anja postala žena, da u njoj nema ni traga zaljubljene djevojčice koja bi sebi dozvolila da plače pred bilo kim ali kako je noć tekla, u meni se rađao ponos. Nakon svega što je prošla, isprativši me iz svog života sakupila je dijelove slomljenog srca i izgradila ga ponovo. Ovaj put jačeg, teže osvojivog i punog ljubavi prema sebi. Postala je poslovna žena. Zanemarila je dječije snove koje smo imali pa na njihovom temelju izgradila advokatsku karijeru. Bila je u vrhu jedne od jačih advokatskih kuća u Sarajevu i bavila se korporacijskim pravom. Rekla je i da živi na posljednjem spratu novog nebodera u starom gradu, stan je dobila od firme. Sretna je uglavnom, ima sve što joj je potrebno.

Nisam je pitao ništa o čovjeku za kojeg se udaje. Morao je biti impresivan i važan kada je uspio probuditi ljubav u nekom poput nje. Istina je da sam se bojao da čujem da je bolji od mene. Nije to bila pakost, nisam ja želio da bude pored nekog ko nije uspješan ili ravan njenim kvalitetima… želio sam sve to za nju, ali sam se osjećao bolje ako ne znam ništa o njemu.

Prva stvar koju me pitala bila je: „Pišeš li i dalje?“. Pišem, samo nikada ljubavne pjesme. Prestao sam kada sam potrošio sve uspomene koje smo imali i od tada pišem površne romane i kratke priče. Nisam joj to rekao, naravno, ali su to riječi koje su bile sa druge strane ploče koju sam joj pustio. Neke stvari nije morala znati. Ispričao sam joj o Norveškoj, Agmundu i poslu kojim se bavim. Jedino Aleksandru nikada nisam pomenuo, niti je ona pitala imam li nekoga. Za mene je ta skrivena informacija bila kao veliki zalogaj koji držim u ustima dok pokušavam žvakati nešto drugo, a njoj čini se nije bila potrebna.

Rekla je da je svadba u nekom restoranu iznad zoološkog vrta. Ima tek pedesetak zvanica i ne žele da od toga prave išta glasno ili glamurozno. Samo porodica i bliski prijatelji. I ja, čovjek iz prošlosti. Nije pokazivala emocije. Svako pitanje je bilo upućeno kao od novinara koji informacije bilježi na diktafon skriven negdje u džepu, svaka riječ savršeno adekvatna i odmjerena. A ja sam umirao negdje unutra.

Pozivnica je bila jednostavna i elegantna, sa njihovim imenima na prednjoj strani, nekim sitnim detaljima, datumom i citatom Hessea na pozadini. Kada je počela čitati takve stvari? 

Zurio sam u taj komad papira dugo nakon što je otišla. Premjestio sam se za šank, popio još par pića i zapalio cigaretu. Nakon svih ovih godina, prvi put se osjetih sam u Sarajevu. Doduše, samo na trenutak, tok misli mi je prekinuo glas čovjeka iza mene.

-“Jebote, šta je ovo Miljacka izbacila.“

Okrenuh se i vidjeh Alena. Najboljeg prijatelja sa fakulteta i jedinog čovjeka kojem sam, pored Anje, vjerovao. Širokog osmijeha i još širih ramena, zagrlio me kao rođenog brata i naručio turu pića smjestivši se za šank pored mene.

-“Otkud tebe čovječe, ti si posljednja osoba koju bih ovdje očekivao. Kad si stigao?“

-“Jutros nekad. Lutam po gradu cijeli dan, gledam šta ste radili dok me nije bilo. Kako si, čime se baviš?“

-“Dobro brate, vazda dobro, znaš mene. Radim k'o programer, počeo neki svoj biznis sa par drugara. Ništa spektakularno ali guramo. Ti, čujem rasturaš po Norveškoj? Ni traga ni glasa od tebe, drugi ljudi mi prenose informacije. Šta se desilo?“

-“Duga priča prijatelju, o tome dok popijem još koju. A posao ide dobro, progurao sam se u jednoj kompaniji. To ti je Dejo vjerovatno pričao, bio je par mjeseci na obuci u istoj zgradi sa mnom. Pričao mi je o tebi.“

-"Ma ja, ko će drugi. On ti je sad u Skoplju, nećeš vjerovati. Oženio se, ima kćerkicu. Bio sam tamo prije par mjeseci… dobro je, šta znam. Gura i on neki svoj poslić.“

-” ‘ajde drago mi je, dobar je Dejo momak. Razletili smo se po svijetu ko šišmiši, samo ti braniš boje Sarajeva. Zavidim ti.“

-“Onda da se zamijenimo ako mi zavidiš? Ne seri, pola grada bi dalo desnu ruku da je na tvom mjestu. Kako su ti starci, nisam ih dugo vidio?“

-"Dobro su, napokon su savladali tehnologiju skajpa pa se gledamo počesto. A nisam ih još uživo vidio, večeras ću do njih da ih iznenadim. Ne znaju da sam stigao.“

-"Čekaj jebote, ako ne znaju da si stigao, šta radiš onda u Sarajevu?“

Gledali smo se dvadesetak sekundi, popili po gutljaj piva i čekali da mu dođe u glavu. A onda je provalio.

-"Neeemoj da me zajebavaš. Zvala te?“

-"Zvala me.“

-"Čekaj čekaj čekaj, jeste li vi u kontaktu ikako? Ja sam je viđao po gradu, usput se pozdravimo ali nikad te nije spomenula niti je govorila da se čujete.“

-"Nismo. Dođe mi mejl prije par dana da se udaje i da bi voljela da budem tu, to je sve. Ne znam ništa više od toga.“

-"Sereš? Čudno da te zove nakon svega što se desilo. Skoro godinu dana niko nije znao ništa o njoj nakon što si otišao. Nestala je s društvenih mreža, preselila se i promijenila broj telefona. Prije možda godinu dana sam je počeo viđati opet, ali to nije više ta djevojka. Samo da je vidiš, ne bi vjerovao.

I onda smo se opet gledali dvadesetak sekundi, ja ne želeći da odgovorim a on ne želeći da pita. A onda mu je moj pogled otkrio ono što je vjerovatno već osjećao.

-"Saša, jel ti mene zajebavaš? Ozbiljno te pitam, koji kurac? Četiri godine, niti se kome javljaš niti daješ znakove života. Nisi joj pisao, nije ona tebi. Ostavio si apsolutni nered kada si otišao… i sad dođeš u Sarajevo i prvo nju zoveš. Ne znam, ne razumijem zašto si došao. Stvarno misliš da ćete jedno drugom donijeti išta dobro na toj svadbi?

-"Ne znam jebiga. Morao sam biti tu jednostavno, ubij me ali ne znam reći zašto.“

-"Kad god kažeš jebiga, to znači da su neke emocije goleme tu. Zaboravljaš da ti znam tikove idiote, jel je to voliš?“

-"Jebiga.“

I onda ćutanje dobrih dvadeset minuta. Par tura žestine, dva piva i utakmica na TV-u. Barselona se igrala sa nekim amaterima a mi svako par minuta samo psovali sudiju. Pomislim kako je ovo način da se prepozna dobar prijatelj. Nakon četiri godine bez kontakta, sjedimo za šankom u tišini i dobro nam je. Dugo se nisam tako osjećao.

-"Slušaj Saša“, reče odjednom ozbiljni Alen. „Možda je bolje da ne dolaziš na svadbu. Samo ćeš se sjebati.“

-"Neka ću, moram biti tu. Moram ih vidjeti.“

-"O tome i pričam.“

-"Šta o tome pričaš. Čekaj, jel ti znaš tog tipa?“

"Znam.“

-"I?“

-"I čovjek je pisac. Ili pjesnik, kako već. Tvoje je visine, imate istu bradu i čitate iste retardirane japanske pisce. Studirao je isti faks kao ti, ali mu nije išlo pa se počeo baviti pisanjem i sad je k'o neki boem. Ima objavljene dvije knjige, ali nisu nešto posebno zapažene. Piše sjebane ljubavne stvari, poeziju i sva ona sranja za koja sam tebi govorio da će jednom da te ubiju… 

Saša, prijatelju, ona se udaje za tvog dvojnika.“

Nisam imao prave riječi, samo je nekakav stisak u meni cijedio dušu i svaki dah iz nje. Rekao sam Alenu da moram da idem, i samo izašao iz kafića ne obazirući se na njegove riječi i viku iza mene. Znam da sam izgledao kao poremećeni manijak ali da sam ostao, nešto loše bi se desilo. Morao sam biti sam. 

Lutao sam ulicama skoro sat vremena a onda krenuo prema neboderu u starom gradu. Nisam čekao lift, srce je bilo i suviše nervozno za jedno takvo mučenje. Istrčao sam uz stepenice do posljednjeg sprata i tako mokar i zadihan zalupao na njena vrata.

Bila je bezobrazna, stalno se svađala i ljutila, uvijek je morala biti u pravu, mislila je da me boli kada me udari jer joj se nije sviđalo šta sam rekao.. Bože, koliko je bila posebna.. Smijala se kao niti jedna druga djevojka, pravila je retardirane face zbog kojih bi se ja uvijek smijao, sve sam joj mogao reći.. Šteta što joj samo jednu stvar nisam nikada mogao reći.. Nisam joj mogao reći koliko je volim. Jednostavno, nisam mogao. A volio sam je, itekako.