rekao

- Ćao! - rekao sam, iznenađen što je vidim nakon toliko vremena.

Okrenula se i sa kulturnim osmjehom na licu rekla : “Ćao.”

- Nisam znao da si ovdje - kažem u nadi da će pristati na neku vrstu razgovora sa mnom.

Ne progovora. I dalje primjećujem samo taj blagi, kulturni osmjeh, ovaj put praćen praznim pogledom, pogledom od kojeg se ledi krv u žilama.

”Glumi.” - mislim u sebi. - “Glumi da joj nije stalo, glumi da je hladna. Pa dobro se sjećam koliko je plakala kad sam je napustio, koliko me molila da ostanem…glumi.”

Okreće mi leđa i odlazi da sjedne. Vidim nekog momka pored nje…grli je,ljubi. Nasmijana je. “Glumi” opet mislim.”Glumi da je sretna.”

I mislio sam da glumi…sve dok se nisam sjetio da nikad nije znala glumiti, da nikada nije birala ponos umjesto ljubavi i da mi je jednom rekla da greške uvijek zaboravlja a sa greškama i ljude..

…. bićeš ti dobro, imat ćeš njega, a je li pravi, znat ćeš kad dođe, imat ćeš mali stan, sa malim balkonom na kojem ćeš saditi svoje najdraže cvijeće, sa malom kuhinjom u kojoj ćeš kuhati sve ono što voliš, a čak i ako ne ispadne kako treba, on će to pojesti, jer će te voljeti više od sebe samoga. Jer je pravi. Imat ćeš jednu djevojčicu koja će trčkarati po stanu sa plavim pletenicama i u bijeloj haljinici tražeći da joj objasniš kako se planeta okreće i zašto je okrugla, i ko je rekao da to mora tako biti. Imat ćeš i jednog malog dasu koji će imati tatine oči i biti pravi zavodnik, i dok ti šara zidove, a ti doživljavaš nervni slom, znat ćeš da će možda biti umjetnik. I u tom trenutku ćeš se sjetiti koliko ti je prije par godina bilo teško, i kako si mislila da to nikad nećeš dočekati, i znat ćeš da je ipak sve okej, i da si, unatoč svim šansama, uspjela.

Zapamti.

Napisala mi je sve o sebi.

Rekao sam joj sve šta bih sa njom. Ona je spas. Njoj sve flaše i sve čaše vina. Sa njom na more, sa njom u planinu. Sa njom mešati plavu i žutu temperu i ljubiti je u ruke, u butine, u njene dugačke noge, u zube, u oči, i prošlost.

Plakati sa njom. Smejati se sa njom. Pričati o tome da li se plaši kratkih spavanja i da li se plaši kada dugo ne sanja san dok spava. Pitati je šta je za nju zločin i pitati je da li veruje u more na kraju tunela. Pričati sa njom o njenoj odeći, o njenim prstima i njenim kolenima posle kojih se sanjaju ptice. Reći joj da je boginja i pokrivati je kada je zima.

Čitati joj pesme i čitati joj pesme koje su o njoj, koje su svi pre čitali osim nje. Voleti je kao jedino drvo na livadi. Napraviti joj ljuljašku. Voditi je na dobru muziku i piti pivo sa njom. Posle toga joj na ulici reći da si zaljubljen u nju jer si oduvek bio zaljubljen u nju. Sutradan joj opet reći isto, da ne pomisli da si stvarno bio baš pijan.

Putovati sa njom i čekati je na stanicama. Voleti njene kofere. Prepoznavati njene kofere. Znati njene pertle i čvorove napamet. Ljubiti je u narukvice koje mirišu na njen grad. Ljubiti je u kožu koja miriše na svemir.

Voleti je i pisati o njoj.

Voleti je jako dugo.

Čuvati je i slaviti, svaki dan.

U jesen sam joj predložio da se vjenčamo. Iskreno sam to želio, nisam mogao zamisliti da će biti nekako drukčije, ali sam pošteno rekao da sam rđava prilika, nemam ništa, niti ima izgleda da ću ikad imati, i ne dobija mnogo udajom za mene. Možda nije pravo što joj to nudim, ali mi ljubav daje pravo da budem nepravedan. Voljeću je, i nećemo imati ništa, je li joj to dovoljno.
Ali ona je još luđa od mene. Voljećemo se, rekla je ozbiljno, a to je mnogo, to je sve. Ništa mi drugo ne treba.
—  Meša Selimović, Tvrđava
Nemam vise nista s’ njom.
A imao sam.
Imao sam jedan januar i prvi snijeg.
Nepoznat grad 23:00h i cekanje u tom gradu.
Prvi poljubac i prvi zagrljaj.
Imao sam ludilo u grudima kada mi se osmijehne.
Imao sam tu srecu da je drzim za ruku.
Prvo dijeljenje zajednickog jastuka, grijanje ispod dekice i drhtanje u glasu kada sam prvi put rekao da je volim.
Imao sam povratnu autobusku kartu, a tako mi se nije vracalo od nje.
Imao sam prste u njenoj kosi i tragove njenih usana po mom vratu.
Imao sam kafu na stolu koja se ohladila, koju je ona spremila iako to najbolje i ne umije..
Imao sam noci pune tisine koju smo kvarili poljupcima.
Imali smo planove da ostarimo zajedno, a sada starimo na dvije strane svijeta.
Sada je ova zima glupa i ruzna, mnogo je hladnije zbog nje.
Hladno je oko mene, a jos hladnije ispod mog kaputa.
I sada ce je neko drugi da ceka u zavijanom parku, ispisivat ce njeno ime u snijegu i setati sa njom duboko u noci. Nece se plasiti nicega sa njim i moci ce sve.
Sada okrecemo glavu jedno od drugog, sada zelimo da se ne znamo i imamo ovaj januar jedno bez drugog.
Sada, sada nas dvoje nemamo vise nista.
—  Jedan januar.
Ogledalo

Možda je zvučalo čudno kad sam rekao

Da me nije briga kako izgledaš i da je

Tužno

Provoditi tolike sate pred ogledalom

Samo da bi tvoja koža bila lijepa na oko

Samo da bi nekom

Bila privlačna.

Često ne umijem sa riječima pa zvučim

Grubo ali

Samo sam te htio naučiti da je ogledalo lopov i da bi

Trebala živjeti i osjećati

Umjesto sve te brige o tome

Kakvom te drugi vide

Izvana.

Možda će zvučati grubo ovo što ću reći ali

Ja sam tražio puno više od onog

Što si mogla dati

Pa sam te pokušao naučiti da je tvoja ljepota

Nevažna

Da je, poput novca, prolazna i potrošna i da

Treba voljeti sklopljenih očiju

Ali nisi me razumjela.

Postoji puno više u čovjeku

Od toga kako izgleda

I postoji puno više u životu

Od ljubavi prema

Sebi samom.

Voljeti je teže nego što izgleda.

“Sinoć je ispravljala uvijenu kosu,
Lokne na kojim sam odmarao misli,
Talase u kojim izgubih sebe,
Ravnodušnog, mrzovoljnog sebe,
Kovrdže na kojim je spavao moj parfem,
Koji je mirisala kad sklopi oči,
U kojem je nalazila svoje razloge,
Pod kojim je skrivala svoj nezaborav.
Sinoć je ispravljala moje ožiljke,
Moje grube, bezobzirne riječi,
Vrišteće boje u mojim glasnicama,
Neprećutane misli u mojoj glavi…
A rekao sam joj da je luda
Jer je čekala moje "laku noć”,
Jer je održala svoje obećanje,
Jer je mislila da mi to znači.
Rekao sam i gore od toga,
Nije me se ticao drhtaj u glasu,
Nisam mario za tobožnji smiraj-
Zašto me laže da želi mir,
Kada me podsjeća da nisam došao,
Da joj napišem par glupih riječi
O tome da li sam suviše umoran,
Da li me koljeno ponovo boli,
Sklapaju li mi se samovoljno oči?
Zašto mi plače preko telefona
Zar misli da će me omekšati suze?
Zar stvarno drži da sam od onih
Koji popuštaju pred ženskom glupošću,
Pred razmazanom crnom šminkom
I uzaludnim, isprekidanim rečenicama,
One koja bježi u svoje knjige,
U gomilu nabacanih crnih oblika
Na bijelu hartiju koju miriše
Kao moj parfem na njenoj kosi?
U likove u kojim traži
Opravdanja za moj nemar,
Za moj nemir,
Za moje ljutnje…
Dok ja ne znam da li sam mislio,
I da li zaista idalje mislim
Da je luda što nije otišla,
Što me zagrli kad spustim ruke,
Što se nada i što me čuva,
Što je čuvam, što je srdim,
Što me voli, sanja i traži
Što me ometa i što me nervira,
Što zove kad joj prekidam poziv,
Što mi zamjera kada se ne javim,
Ranije odem
Il’ prosto ćutim…
Ni sam ne znam da li je luda
Il’ ne bih mogao voljeti drugu,
Onu koja mi nikad ne bi smetala,
Onako kako mi ona smeta,
Pisala, kako ona mi piše,
Plakala, urlala, ljubila, ćutala
Onako kako ona mi traži
“Izvini” u mojim bjesnim tišinama,
Dok ravna svoju mirisnu kosu
Na novim stranicama
Starih herbarija.“

/Teodora Košarac/

Kako preboljeti

Pokušala sam da te prebolim tako što sam osjekla kosu jer sam željela da promijenim sve na sebi što si nekada volio.

Jednom si rekao da voliš kako se oblačim jer se tako niko ne oblači i da sam ti po tome prepoznatljiva.Sada se uklapam u masu.Ne možeš me prepoznati.
Volio si me jer nisam izlazila u noćne klubove a sada jedva čekam subotu.
Bila sam ti posebna jer sam bila luda za knjigama i svaku koju pročitam tebi prepričam jer ti mrziš čitati.Ne čitam više.Ljudi ionako ne vole one koji se trude da budu što više obrazovaniji.
Rekao si kako voliš što sam tvrdoglava i što uvijek razmišljam.Sad mi je sve svejedno i ne razmišljam.Jer kada razmišljam boli.
Volio si kako sam uvijek bila djetinjasta i pozitivna osoba.To više nisam.Sad sam jedna odrasla osoba koja vidi svijet realnim očima.
I to sve sam postala zbog tebe,ali ima dana i mnogo više noći kada sjedim i čujem tebe kako mi govoriš:”Uvijek ćeš biti ona djevojka koja donosi vedrinu i radost ljudima u život.Moja djevojčica.”

I trudim se da izgledam kao da sam te preboljela.

A nisam.I samo Bog zna da li ću ikada.Ali barem se trudim.I to se računa,zar ne?

Inače nemam običaj da prepričavam neke događaje isl., ali ovo naprosto moram da podijelim.😇Maloprije, dok sam stajala u redu u Dm-u ispred mene je bila neka strankinja. Slušam ja nju i mislim kako ima predobar akcenat i tako bacim pogled na ono što je kupila. Neke super kjut stvarčice za bebu, kreme, ulje isl. i pomislim blago njenoj bebici. Izlazim iz Dm-a i vidim da je te stvari zapravo poklonila ženi koja prosi s malom bebom. 🙊Ne samo da mi je ovim gestom uljepšala veče, već i vratila nadu u ljudsku dobrotu. Baš kao sto je Meša Selimović rekao: “Više je dobrih ljudi na svijetu, nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.” ☺☺

Mnogi su je prezirali, nije im se sviđala. Bila je težak karakter. Lako je planula, još lakše im rekla sve u lice. Bila je iskrena. Zapravo jedna od najiskrenijih osoba koje sam poznavao. I nisam je viđao često. Voljela je samoću. Radije je sjedila sama u kutku svoje sobe s knjigom u rukama i šalicom kave pored kreveta, nego s ljudima koji bi je komentirali i ogovarali iza leđa. Bila je svoja. Teško povodljiva. Nije pratila trendove, niti bila popularna, a ipak mnogo ljudi je znalo za nju. Širili su svakakve priče o njoj da je ovakva da je onakva… Zapravo je bila duša od čovjeka. Uvijek spremna pomoći, no ne svima. Čuvala se dovoljno da je ne bi iskorištavali. Stvorila je jedinstven karakter, k'o što sam već rekao, težak karakter. Ja je nisam gledao na taj naćin, nit’ smatram da je bila “težak karakter”, jednostavno, ljudi nju nisu razumjeli. Željela je nekoga kome može vjerovati. Da vam kažem ključnu riječ: ,,Ponovno.“ Previše je vjerovala svima, služila im kao igračka, trčala za svakim, pomogla kad je trebalo. A gdje su svi bili kada je njoj trebao netko? Iz tog razloga zatvorila se u sebe. Stvorila obrambeni štit i puštala u svoju blizinu samo one kojima je potpuno vjerovala i tko je bio uz nju u svemu. Ja sam to vidio u njenim oceanskim očima. Njen karakter nimalo me nije odbijao, baš naprotiv, divio sam joj se. Potrebna je velika snaga da se zauzmeš za sebe i da prihvatiš stvarnost. Ljudi će uvijek prićati, rijetko tko će stvarno slušati.

Nekad sam mogao imati čitav dan za sebe. Pa bilo da moram spremati ispite, provoditi dan sa porodicom ili otići u omiljeni kafić i pored prozora čitati Keruaka. Nije bilo stresa niti pritiska drugih ljudi. Sada, odjednom, moram biti tu svaki minut svakog šugavog dana. Na svim tim mrežama i aplikacijama dolaze poruke i pozivi i ta jebena čuda znaju gdje sam bio i sa kim u kojem trenutku. I prođe li sat vremena a da se nekom ne odgovori na poruku ili poziv, čitav se pakao otvara.

Postaješ loš čovjek, sebični kreten koji ignoriše ljude. Odmah stižu i pitanja šta nije uredu, jesi li to ljut na mene. Cijeli dan ti pišem a ti ne možeš odvojiti par minuta da mi odgovoriš. Jesam li ja tebi dosadna? Vidim da si online, sigurno se dopisuješ s nekim ko ti je zanimljiv. Piše da si bio u siti centru a meni si rekao da nemaš vremena da se vidimo. Trebala sam znati da me lažeš…. I tako u nedogled.

Zašto je postalo neshvatiljivo da nekom jednostavno treba samoća? I kako to da ljudi žele da ih na listi prioriteta staviš na prvo mjesto, prije sebe samog?

Internet će ubiti mene, ili ću ja ubiti njega. Nikada neću naučiti živjeti na aparatima.

Sjećaš li se kad smo plesali Valcer
Dok smo ležali zagrljeni na krevetu, ustvari maštajući o tome da plešemo Valcer
Rekao si da se bojiš moje ljubavi
Mog bijesa
Mojih snova
Jer to je sve previše za tebe
Ti si običan muškarac koji traži prosječnu ženu, da je prosječno voli
Ne, ti nisi bio običan muškarac
Ti nisi bio muškarac
Bio si uplašeni dječak koji se bojao mene
A ja sam bila sva od ljubavi, snova i sretnih završetaka
Sjećaš li se tog Valcera
Bio nam je posljednji
—  Dostoyevska
Znaš, nisam ti rekao…
Volim te.
Toliko te volim, da se pomalo plašim toga.
Kada te nema, ne izlaziš mi iz glave.
Kada si tu, želim zaustaviti vrijeme.
Da mogu, stavio bih te u mali džep na košulji…
… i nosio svuda sa sobom.
Ali, ne mogu.
Ljudi se ne stavljaju u džepove…
.. nego u srce.
A ti si u mom srcu glavna uloga.
Znaš, nisam ti rekao.
Trebaš mi.
Za sve bolne noći.
Za suzne oči.
Za širok osmijeh.
Da te uhvatim za ruku dok spavaš.
Da diram tvoju kosu, dok se meškoljiš na mojim dlanovima.
Trebaš mi za beskonačnost.
Znaš, nisam ti rekao.
Maštao sam.
O danu kada ćemo živjeti zajedno.
Imati djecu.
Smijati se glupostima.
Svađati se pod istim krovom.
I miriti pod istim jorganom.
Znaš, nisam ti rekao.
Često se molim Bogu.
Nerijetko podignem ruke prema nebu, i…
.. tražim samo jednu želju.
Da jednog dana.
Ti i ja.
Budemo.
Znaš, nisam ti rekao.
Ti si moj život.
I nevažno je koliko me boliš.
Ja ću te opet živjeti.
—  Magic Whisperer
Mladost je to, znam. Lude noći pijane, alkohol i provodi. Kratka haljina, duboki dekolte… Ma je**š dušu, bitno je da dupe imaš… Loši momci, adrenalin i ožiljci, ujedanje, sex iz potrebe, a ljubavi nigdje… Ma nek’ je i malo glup, ali nek’ je lijep… Šta te briga što piše “neznam”, što ne vjeruje u Boga i što si trofej. Ti blistaš… Prihvatila si da si trofej. Ti ne treba da budeš školovana, zar ne? Tvoje je da budeš lijepa. I briga te, znam. Jednom se živi. Da sam ti to tad rekao nasmijala bi se, rekla bi da sam zaostao… Ti si neko i nešto, oduzimaš dah. Gaziš po ljudima, ismijavaš muškarce. Kad te vide, dive ti se… Nemoj slučajno da te starost upita gdje ti je mladost bila. Pusti ostale. Daj sebe, svoju čast. Ko još broji muškarcima… Zar ne? 21. je vijek, nemoj da zaostaješ… I šta je sad lutko? Godine prošle? Ti bi ljubav, srećo? Ti bi pametnog muškarca, ti bi romantiku, ti bi 30 kvadrata, vino, filmove i nečije rame? Ti bi gospodina, a ložila se mala na loše tipove? Ti bi sad da grliš rukama, a ne kao nekad nogama? Ti bi da neko sad prelazi po 200 kilometara da te vidi na 2 minuta? A da li vrijediš? Ti bi da te neko voli zbog tebe, ma nemoj… Šta imaš da ponudiš? Tijelo istrošeno, ljepotu prolaznu? Život nije fer, zar ne? I kako su one “ružnije” od tebe sretnije, one koje nisu pratile modu i trendove? Dođavola, kako je sad svaka kojoj si se smijala uspjela? Eh da je lijepa moja bilo pameti do kadije k'o od kadije, sad bi bila i voljena i poštovana, žena i majka… Čast i poštenje, čednost i stid, dobra žena i dobar muškarac nikad ne izlaze iz mode… A ti? Prošla… Svega 4-5 ljeta trajala…
—  discipline-the-heart