razumijevanje

Volim ženu u tebi, znam to.
Sve tvoje nesavršenosti, nesigurnosti i nesnalaženja.
Drugačija si od svih koje znam, jesi.
Volim tvoju prefinjenost, otmenost, uzdržanost, a i otkačenost.

Oduvijek sam se pitao kakva si u krevetu.
Da li se daješ i prepuštaš, onako divlje, do kraja, u znoju i vatri.
Ili samo nezainteresovano legneš i puštaš muškarca da te voli.
Da li si strasna, željna dodira, siline, ili samo stidljivo grliš i maziš.
Kao srednjoškolka koja ne zna ni šta, ni kako hoće.
Zna samo da hoće, i to ne umije da sakrije.

Zamišljam kako ležimo u krevetu, u hotelskoj sobi, i razgovaramo.
Otvaraš mi se, i što više pričaš, osjećaš kako sam ti bliži.
Spremna si da prekršiš obećanje, imaš potrebu da me zagrliš.

Prolaze sati, minute, nas dvoje i dalje ležimo okrenuti jedno ka drugom.
Divim se crtama tvog lica, tvojoj kosi, boji tvog glasa koja me obuzima.
Svašta mi prolazi glavom.
Kako vodimo ljubav, i to onako ludački, kako živimo zajedno, započinjemo nešto, a ne znamo šta.
Osjećamo povezanost, razumijevanje, potrebu da se naše noći nikada ne završe.

Ti, prva, kršiš dogovor i prebacuješ se na moju stranu kreveta.
A ja, napokon, počinjem da grlim i ljubim ono o čemu godinama maštam.
Tvoje grudi, ruke, ramena, usne, vrat, butine.
Spuštam se i jezikom tamo dole, i idem do kraja.

Treba mi samo jedan dan sa tobom, ili samo jedna noć.
Tim riječima sam započeo ovu pjesmu.

Sada shvatam, na kraju, da mi sa tobom jedna noć ne bi bila dovoljna.
A možda ne bi ni jedan život, koliko te…
Ma znaš već dobro ti šta.

zelim podrsku, zelim razumijevanje, zelim da polozim ispite, zelim da upoznam novu raju, zelim da pronadjem sebe, zelim da putujem, zelim da zaboravim, zelim da budem neko drugi, zelim biti dovoljna, zelim prijatelja, zelim volju, zelim promjene, zelim da prestanem da zelim jer nista ne mogu postici, zelim da spavam a ni to ne mogu

Najljepši su oni koji su osjetili šta je poraz, patnja, gubitak i svejedno su pronašli svoj put. Oni posjeduju zahvalnost, osjećajnost i razumijevanje. Oni su ispunjeni blagošću i dubokom brižnom ljubavlju. Najljepši ljudi nisu postali najljepši tek tako.
I tako, iznenada, sinula mi ideja da je oženim. Bio sam siguran da slična njoj ne postoji, da takvu ako prokockaš žališ do groba. Htjedoh je odvesti pred matičara i pokloniti joj sebe cijelog, a pod tim podrazumijevam dosta toga. Ustajanje u bilo koje doba noći, samo da bih je pokrio, poljubio ili joj donio šolju toplog čaja dok se prehlađena meškolji na krevetu. Odgajanje naše djece, uživajući u njihovim prvim riječima, koracima, nestašlucima. Starenje pod jednim krovom uz ogromnu potporu i razumijevanje. A onda, kada postanemo stari, zamolio bih Svemogućeg da umrem prvi, ostavljajući joj poruku ispod jastuka. Čekam te na onom svijetu, obriši suze, volim te.
Bila je prislonjena uz desni prozor autobusa, sa zamišljenim i pomalo tužnim pogledom dolje na svoje farmerke. Malo koji putnik tad bi rekao, da upravo je u sebi venula.
Ona bi mogla da voli. I spremna je, srce svoje samo za razumijevanje dati. Ali ne može. Nema oči biserne. Nema lice svileno. Nema tijelo vatreno. Ona je samo tako obična i, eto, to nije poželjno.
Autobus ide. Moje mjesto. Silazim na trotoar. Djevojka, gdje je i bila, vozi se dalje. Možda će poslije doći neka druga stanica, kada ući će On. Samo da sjedne kraj nje. I to bit će dovoljno.
—  Dino Ahmetović