razumijes

Ja nisam nešto posebno, samo sam ja. Za nekoga u meni ima nešto, dok drugi neko to ne bi mogao naći ni za devet života. Nekada ne spavam jer imam to nešto što me tišti, dušu mi prevrne, pa pišem. U sekundi promijenim raspoloženje, sad sam za nešto drugo, neću više to. Tako je. To sam. Takva sam. Patim kada neko moj pati. Šta god me dirne, zavolim. Šta god mi vrijeme donese, prihvatim. Kada u nekome vidim nešto, ne odustajem od njega, samo to vidim, sve ostalo je nevidljivo. Za one koji mi srce ispruže na dlanu dajem dušu, dajem cijelu sebe. Sitnice mi najviše znače. Kada mi ono moje malo lajavo stvorenje skoči u naručje, srce mi puno. Kome god svoje vrijeme dajem, znači mi. Ima u meni svega, dosta toga neko ne razumije. Možda čudna, možda drugačija, ali ne i pokvarena. Možda komplikovana, možda jednostavna. Ali ipak samo - JA.
Kratka priča o ljubavi i prijateljstvu

-O čemu pišeš čitavu noć?

-O leptirima.

 -Ha? Leptirima? Saša, reci mi iskreno – jel to duhan ili trava među usnama?

 -Ma ko je to meni duhovit u pola noći?

 -Ne fakat, o čemu pišeš?

 -Fakat o leptirima, stomačnim. Šta je čudno?

 -Pa ništa, ono… Ne bi čovjek očekivao da elektroinženjeri baš pišu o leptirima. Doduše, ne bi očekivao da pišu ikako al’ ti si vazda bio priča za sebe.

 -Jel to kompliment ili mi se učinilo?

 -Kompliment je, i provokacija u isto vrijeme. Znaš mene, hihi.

 -Ako mi još kreneš dodirivati ruku, pomislit ću da flertuješ.

 -Pa šta i da flertujem?

 -Jel me zajebavaš ili smo ozbiljni? Čudna si večeras. Prvo nećeš da piješ sa rajom, drugo bježiš od roštilja i ćevapa kod mene na terasu i treće, najčudnije, zanima te moje pisanje. Šta se dešava?

 -Nemoj da zajebavaš, uvijek me zanimalo tvoje pisanje ali ti nikad nisi htio da mi daš da pročitam tvoje priče. Uvijek misteriozan, a tamo sakuplja curice po blogu na stare fore.

 -Okej, neka bude da te zanimalo pisanje. To i dalje ne mijenja činjenicu da si čudna večeras. Zašto nisi s njima vani, mislim da su već ispekli meso i igraju Uno za stolom. Za sve ove godine na vikendici, uvijek si bila najglasnija i nagladnija među nama. A večeras si sa mnom na terasi i kao zajebavamo se. Zanemarit ćemo činjenicu da si već dvije godine u vezi.

 -Bila.

 -Šta bila?

 -Bila dvije godine u vezi. Ostavio me.

 -Oke, sad ću da mu jebem mater. Drži svesku!

 -Stani budalo, šta ti je. Sjedi dole, hej. Pusti.

 -Šta pusti jebote, do jučer je srao o svadbi pred svima nama, koji mu je vrag? I što si došla uopšte večeras, kad si znala da je i on tu?

 -Raja nam je uvijek ista, već deset godina. Neću da dozvolim da me prekid  s njim udalji od ovog društva, previše vas volim. Pričali smo o tome i on je rekao da njemu ne smeta da se družimo svi skupa, kao i do sada, sve dok sam ja oke s tim.

 -I tu negdje ti slažeš da si oke s tim?

 -Recimo.

 -Hoćeš li da pričamo o tome ili?

 -Neću, hoću da čujem o leptirima.

 -Da čitaš ili da ti čitam?

 -Vidi vidi kako promijeni ploču, sad ti nije frka dati mi svoje riječi? Lako padaš na sentiment, morat ćeš poraditi na tome.

 -Ne seri, otjerat ću te s terase.

 -Ništa ti nećeš otjerati, čitaj!

Vikendica u sred šume, desetak kilometara od Sarajeva. Na spratu balkon/terasa, na njoj dvije pletene stolice jedna do druge i nas dvoje. Dobri prijatelji naslonjeni jedno na drugo, gledamo u čempres pa u zvijezde pa opet u čempres. Ona se pretvara da je jaka, kao što je i radila čitav svoj život. Ja se pretvaram da joj vjerujem. U dvorištu vikendice šest naših prijatelja. Za stolom igraju una, mačak se vrti oko roštilja ali ne smije ni da ponjuši vrele ćevape i piletinu. Jedan od tih šest prijatelja, njen bivši momak i moj dobar drug, galami o nekim djevojkama koje je sreo u Anderu prije par dana. Zbijaju se interne šale koje samo naša ekipa razumije i svima je dobro. Otkud ja na terasi? Ne znam, došlo mi. Nije prvi put a i oni su već navikli da imam epizode samoće. Otkud ona na terasi? Ne znam ni to, došla mi. Sjedio sam i pisao neke gluposti u sveščicu kad su vrata zaškripala i ona se pojavila s dva Paulanera. Sjela je tu pored i počela da čačka oko toga koji mi je vrag, zašto sam sam… i došli smo do teme mojih leptira. Mirisalo je na toplu noć, planirao sam dugo ostati na terasi i pisati ali eto, večeras ipak moram paziti na njeno slomljeno srce, iako to nikad neće priznati. Nema veze.

 -Oke, ovako. Moraš mi obećati da, nakon što ti ovo pročitam, nećeš ništa pitati.

 -Kako bolan neću ništa pitati, žensko sam.

 -Obećaj ili nema čitanja.

 -Oke jebote, al si težak. K'o da mi čitaš državne tajne a ne obične pričice.

 -Biće ti jasno na kraju. ‘vako, priča se zove „Debeli Leptir“ i ne govori o leptirima:

 

 Sjedio sam na balkonu vikendice koju je nekad krajem sedamdesetih sagradio moj deda. Obična starinska vikendica sa fasadom od sjećanja. U njoj smo proslavili gomilu pravih, i još toliko jednoglasno proglašenih praznika naše ekipe a danas je, eto, surovo prazna.  Velika rupa na sobnim vratima rođena je za novu godinu dvije hiljade i neke, kada je Sale mislio kako je pametno da igramo američkog fudbala sa keramičkom vazom za cvijeće a dole na prizemlju, crvenim ružem za usne na zidu ispisana poruka “Izvini za nered, jebiga“… ali ta priča je suviše duga da bih je sada pustio kroz sjećanje.

Na tom istom balkonu jedne hladne majske noći, dok se tamo u sobi pored šporeta na drva naše društvo pokušavalo sjetiti akorda za neku staru pjesmu od Pepersa, nas dvoje smo samovali. Pričali smo o njenom ocu i sjećanjima koja joj nedostaju. O tome kako bi voljela da mu barem pamti lik ili boju glasa, makar nešto za šta će se uhvatiti kada joj se svijet zatrese… i kako uvijek kada pogleda nebo u vedroj noći, nasumično povlači linije između zvijezda pokušavajući da oblikuje njegovo ime.

Ustala je do ruba balkona, naslonila se na ogradu i samo me gledala. “Ja ću te sad zagrliti“, rekao sam. “Nemoj me odgurnuti“. A ona je samo ćutala i gledala me. Bože, bili smo tako smotani, tako smiješno smotani… I danas me prođe jeza dlanovima kada se sjetim dodira njenih obraza pod njima. Zar je zaista prošlo toliko godina?

Bilo je već kasno kada je zazvonio telefon, nisam mu se nadao. Sa druge strane linije moj stariji brat.

-Gdje si, klošaru? Burazer je.

-Ej debeli, šta treba?

-Ništa, da vidim kako si. Nema te dugo u Sarajevu.

-Radim jebiga, znaš kako je. Sletim dole ovih dana da vidim starce, a kupio sam ti i neki duks. Malo je plav ali preživjet ćeš.

-Čekaju te roštilj i pivo, standardno. Nego vidi, ima još nešto..

-Pretpostavo sam. Pucaj.

-Ne znam da li trebaš ovo čuti od mene ali kako god, red je da saznaš. Ona tvoja se udaje za par dana.

-Dobro, i?

-I ništa, eto. Mislio sam da-

-Javim ti se kad stignem. Poljubi staru.

I prekinem kao da bježim od mobitela… kao da je s druge strane neka prodavačica sa telešopa što mi nudi poseban popust na pernate madrace, a ne moj rođeni brat. Oko vikendice surova tišina, jedino mi se svako malo javi ptica sa velikog oraha na kojeg smo se penjali kad smo bili mali, i lavež pasa lutalica tamo negdje oko željezničke stanice. Vratio sam se u sobu i uzeo zbirku poezije Bjenjkovskog, pa zastao na par stihova koje dugo nisam čitao:

“ Hteo bih, jer to ne zavisi od mene, da si mlada,

Da imaš oblik jedne od onih zvezda što su tako dugo izučavale tvoje lice “

Spustio sam knjigu, baš kao i telefon par trenutaka ranije. Dušu mi je pustošilo sjećanje na obrise njenog tijela koje sa ovog istog balkona gleda gore prema sazvježđu kojem ne znam imena… 

Bit će to svadba za pamćenje, pomislim. Vjerovatno će obući neku haljinu sa golim ramenima i vezati kosu da svima pokaže svoj vitki vrat. Nosit će tanku ogrlicu od bijelog zlata, sa osmijehom kojem nedostaje par grama sreće. Pokušat će pronaći spokoj dok korača prema čovjeku svog života i pružiti mu ruku i sebe.. A kada par sati poslije ponoći u sobi nekog od svjetskih hotela ostanu sami, ona će izaći na balkon i pogledati u vedro zvjezdano nebo. Gore među zvijezdama, baš kao one noći kada mi je maskarom i suzama prošarala džemper, pronaći će onu istu prazninu od sjećanja i zamoliti nebo da joj se otac smiješi sa jedne od njih. I počet će njen život.



Ućutao sam. Galama našeg društva gušila je tišinu ali nisam mogao da razaznam njihove riječi. Ustao sam, spustio svesku na pletenu stolicu i izašao sa terase. Ona je ostala nijemo sjediti. Sišao sam niz stepenice i pridružio se društvu. Napravio sam dva improvizovana sendviča od ćevapa, kečapa i piletine, uzeo još dva piva i krenuo nazad na balkon.

 -Može li se?, dobacio je njen bivši momak uz osmijeh. Nije mislio ništa loše, jednostavno je takav.

Pogledali smo se i ja sam progutao jedno „mrš u pičku materinu“, pa se popeo uz sepenice nazad na terasu. Na istom mjestu na kojem sam je i ostavio, sjedila je i listala neke stare priče. Trebao sam je upozoriti da to ne radi. Svaka je pisana o njoj.

Znam pile. Udat ćeš se, djecu mu roditi, voljet ga, biti voljena. Sad ću ti reći i to dobro zapamti i sa takvim pored sebe, ja ću te voljeti jače. Neće znati onako da te gleda, neće da misli 25h u danu, 8 dana u sedmici, 5 sedmica u mjesecu, 13 mjeseci u godini, neće umrijeti u jednom zagrljaju i oživjeti na jedan osmijeh. Znam, neće mu dan popraviti “dobro jutro ljubavi” u poslijepodnevnim satima. Naučit će on s tobom, znat će da ti je omiljena plava boja, crna ruža, pretopla prostorija, znat će koliko topla voda treba da bude kad se kupaš, onoliko da kozu sprziti moze, da ćeš obući crne patike sa bijelim đonom, procitati dobru knjigu kad si loše, da te pusti kad se naljutiš i ne prilazi, da razumije tvoj PMS, ali kiksat će u jednom, neće znati kad treba da se svađa s tobom, neće znati ni način na koji treba ni kad treba prestati. To znam samo ja. Mozda ce nauciti da voliš jednostavne stvari i da te sitnice čine sretnom, da ti skuha kafu ujutro, a šta ako ne bude jaka i ne shvati da trebaju proći tvoja dva sata mira? Neće znati da te krimi serije na RTL-u zanimaju više od bilo koje stvari u to vrijeme, neće naučiti ni komentarisati filmove s tobom, onako kako ja znam. Mozda te izgubi na sitnicama, jer ce na tome i da te osvoji. Na kraju, ako shvatiš da nećeš naći budalu koja jače voli, sjeti se da jedna čeka.

PS. Samo se nasmiji, učini da sam sretan. 

Nemoj.

“Nemoj da se zaljubiš u nju.”

“Neću, šta ti je, nije moj tip djevojke uopšte.”

Rekao sam mu to da se u nju ne zaljubljuje zbog izgleda. Zbog njenih plavih očiju, duge kose i osmijeha.U nju se zaljubiš dok je gledaš kako pleše na kiši i ne želiš da je zovneš da dodje pod kišobran, jer grijeh bi bio. U nju se zaljubiš dok se u masi ljudi, toliko glasno smije da ti se malo zacrvene obrazi od sramote. U nju se zaljubiš dok puši cigaretu, i zamišljeno gleda u daljinu. Zaljubiš se dok uz omiljenu pjesmu lomi čašu, psuje…i kad je ljuta. U nju se zaljubiš kad je zovneš da izađete na 10 minuta, a ona dođe u muškoj trenerci, bez šminke,pa ostanete satima pričati. U nju se zaljubiš kad prvi put pustiš suzu pred njom…Zaljubiš se kad odvali neku šalu, a ti umreš od smijeha. Zaljubiš se kad pričate o svemu i kad shvatiš da te razumije, da se s njom zaista može pričati o čemu god hoćeš..I žao mi je bilo, jer sam znao da će se zaljubiti, znao sam, jer je bilo nemoguće ostati ravnodušan.

“Jebiga…”

“Rekao sam ti.”

“Kako si znao, šta sada?”

“Eto tako,znao sam….Sada ću da ti ispričam kako da naučiš živjeti bez nje.”

Znao sam čuvati tajne. Čuvao sam sve u sebi ono što sam ti želio reći, nisam imao hrabrosti. Mnogo puta sam želio, ali sam stajao. Vjerovao sam da ja nisam za tebe, da ne sanjaš ovakve. I pogriješio sam. Samo si željela svoj komad sreće sa nekim ko te razumije. A to sam znao, ipak prećutao.

O onom kako bi trebalo

Svakog se jutra probudim sa željom

Dobro, možda nije pametno tako je nazvati

Više je osjećaj

Neka slutnja u meni koja sa svakim novim buđenjem

Raste i dobija formu

Želje.

Sve više mi se kupuje jedan od onih

Velikih ruksaka

U kojeg može stati sve i svašta

Eto, to mi se kupuje

I trpaju mi se u taj ruksak

Sve moje crne majice

Sve izblijedile stare farmerke i

Za svaki slučaj

Jedna kožna jakna

Gomila praznih sveski i rokovnika

Neke olovke

Dovoljno cigareta da preživim prvu sedmicu i

Jedan kompas

Ko zna kad može zatrebati.

Sve mi se to pakuje i izlazi mi se

Iz kuće u pet ujutro

Kad nebesa nad Sarajevom krenu da mirišu na

Nervozne ljude koji će uskoro početi

Da se bude i oblače svoje

Uredno ispeglane košulje na svoje

Uredno ispeglane poslove

Piju svoje jutarnje kafe i mrko gledaju

Svoje žene jer eto

One su krive zato što mrze šta su postali.

Izlazim iz kuće u pet ujutro i

Ne znam

Sjedam na biciklo ako ga imam ili

Idem pješke sve do prve brze ceste i

Stajem na proširenju sa podignutim

Natpisom na komadu kartona

Otrgnutom od kutije Bimal ulja

Natpisu na kojem piše

„Bilo gdje?!“

Stoji mi se tako

Sa svime što imam u ovom životu

U tom velikom ruksaku i

Ulazi mi se u prvi kamion koji zastane.

Ulazi mi se i pali cigareta

Priča mi se sa

Tim čovjekom

O svakom mjestu kroz koje je prošao a nikad

Nije zastao

Samo je gledao u retrovizoru kako za njim

Zamire svjetlost i svi ti ljudi

Ostaju da žive

Vjerujući kako tako treba i kako

Je normalno

Imati posao od devet do pet, zaraditi siću i

Patiti se

Čitav šugavi život vraćati kredite i pozajmice i

Plaćati za sve te silne gluposti

Jebeni računi i jebena privatna imovina.

Odlazi mi se iz ovog nakaradnog svijeta u kojem je

Svaki drugi šmokljo velika stvar

Samo zato što mu tatica ima novca

Svi ti ljudi bez mrve talenta ili skromnosti

Idu mi na želudac poput golemog čira

Majku mu

Tako je važno

Tako je životno važno pobjeći!

Govori mi se s njim o svemu tome

On razumije jer je kamiondžija

Razumije jer za sobom svaki dan

Ostavlja porodicu ako je ima

I luta svijetom na šesnaest točkova

Prevozi stvari i snove

Dobro, i on plaća račune

Od toga je malo teže pobjeći ali

Vidite

On nije mrtav.

Izlazi mi se iz kamiona negdje

Gdje nikad nisam bio

I ne ostaje mi se tu

Samo mi se prolazi kroz sva ta mjesta

I gledaju mi se lica

Ljudi koji tu žive

Njihove ispucale kože i male sitne pjegice

Ispod očnih kapaka

Rukuje mi se sa dedom u Španiji i

Pije mi se čaj sa debelim brkatim taksistom

U Turskoj.

Korača mi se kroz snijeg u Rusiji

Piše mi se knjiga i pjesma i jebeni memoar ako treba

Piše mi se

O Životu koji postoji sa druge strane naše zarobljenosti

Živi mi se

Poput kera lutalice mi se živi

Sjedi mi se na vrhu planine

Nad pustim livadama kojima

Jedino poneka divlja životinja poput mene

Prođe tražeći nešto

I nestane u visokom rastinju.

Spava mi se pod zvijezadama

U šatoru mi se doručkuje

Imaju mi se žuljevi na stopalima i

Poplavljeno srce

Jebote

Vrišti mi se u pećini

Roni mi se otvorenih očiju u slanoj vodi…

I plače mi se, eto

Iz nekog nejasnog razloga mi se

Plače

Kad god pomislim na to.

Moja djeca su najgora!

Tata, hvala ti što si mi dao do znanja koliko ti majka, brat i ja značimo!
“Moja djeca su najgora!”
Neću ti nikad tu rečenicu zaboravit’.
Što smo najgori?
Zato što svaki dan radimo ono što kažeš, ili zato što sami pokosimo travu, ili operemo auto, ili skupimo smeće koje ti ostaviš iza sebe.
Zbog čega?
Zbog toga što trpimo tvoja sranja i tvoju galamu ili zbog toga što te uvijek pustimo da nas izvrijeđaš?
Reci mi, zbog čega, tata?
Šta ti je majka uradila?
Napravila ti je doručak, ručak i večeru, oprala tvoje stvari, popeglala, raspremala za tobom. Trpi sva tvoja sranja samo zbog brata i mene.
Sluša uvrede svaki dan samo da bi mi imali koliko toliko bolji život.
Da je pametna da ode od tebe, da se razvede. Svanulo bi joj.
Sram te bilo.
Sve što si uvijek znao je galama, ide ti to od ruke. Ispraksao si se za ovih 19 godina. BRAVO! SVAKA TI ČAST!
Hvala ti što si pokazao bratu i meni kakvi ne treba da budemo.
Tata, ti ne znaš da mene više boli kad vrijeđaš majku nego mene.
Nije problem, sve ću ti oprostiti, ali nikad neću moći da ti oprostim sve što si majci rekao i uradio! NIKAD! Da se nebo i zemlja spoje, to ti neću oprostiti!
Hvala ti što si dao primjer kakav otac ne treba biti.
Ne treba meni ništa od tebe, tata. Samo želim da se majka smije i da bude srećna, a brat i ja ćemo se snaći nekako.
Ima ljudi kojima nismo najgori i koji nas vole.
Znaš, tata, imam ja druga čiji je tata kao ti. Jedino me on razumije kad mu ispričam, zna kako mi je, razumijem i ja njega.
Ali, isto tako imam druga koga tata voli najviše na svijetu. Iako je jedva završio srednju školu, iako stalno pije i troši pare na kladionici. Nikad nije podigao ništa teže od kašike, ali njegov tata nikad nije zagalamio na njega. Ponosi se njime. Ne, nisu oni bogati, nemaju firme, nisu političari, ali imaju jednu bitnu stvar, a to je LJUBAV! Znaju šta znači PORODICA!
A ti to nikad nisi znao.
Nisi se nikad potrudio ni da saznaš. Valjda te to ne interesuje, sam si sebi dovoljan i bitan.
Uvijek su ti svi bili važniji od majke, brata i mene. Znaš ti to dobro, samo nikad nećeš priznat’.
Uostalom, mene nije briga za to.
Jedino što imam u ovom životu su majka i brat!
Sve mi možeš dirat’, ali njih ne!
Mene vrijeđaj ali njima ništa ne govori!
To ti ne opraštam!

-M.M.
Hercegovka

Ima tome sigurno šest godina, možda i koji mjesec više, kada sam krenuo na fakultet i odlučio da budem inženjer, da drugog puta za mene niti ima niti ga može biti i bez obzira na to što su svi mislili da ću ja to sve lahko i da odlikaš poput mene ne bi smio imati problema ni sa kakvim fakultetom, ja sam već na prvoj godini svima dokazao suprotno pa kehn'o osam od deset predmeta. I dan danas mi ljudi ne vjeruju kad kažem da je za to kriva jedna djevojka.

Nisam dobar u smišljanju lažnih imena, koje god pokušam da stavim uz njen lik, niti joj stoji niti ima smisla, pa mi se sve čini da je vrijeđam tim nezgrapnim imenima – zato ću je prosto zvati Hercegovka. Krenulo je od neke njene prijateljice koju sam spletom okolnosti upoznao, od neke kafe na kojoj smo ni sam ne znam kako, nas troje došli na temu pisanja i knjiga, pa sam se usudio pred njima u kratkim crtama ispričati neku priču na kojoj sam tad radio, dosta lošu, neuredno oblikovanu, sa čudnim tinejdžerskim zapletima i krajem toliko crnim da mi se danas ta priča posebno gadi - ali ona je vidjela nešto u njoj, pa me dugo posmatrala stegnuvši oči poput Korejanke, skupila usne praveći grimasu ljute curice od sedam godina i rekla mi da sam neobičan. Bješe to prva djevojka koja je saznala da sam ja k'o biva nešto pisao i da sam, negdje iza sve te priče o matematici i inženjerstvu, krio ostatke umjetnika kojem ni roditelji ni propala država ne bi dozvolili da studira književnost i time se pokuša baviti. I bješe to baš taj trenutak kad je nešto u meni odlučilo da sam zaljubljen u nju.

Ne znam ni otkud mi na prvoj kafi nasamo, niti kako to da smo odjednom u šetnji Sarajevom. Sva ta sjećanja su mi negdje u magli, ni jedno nije potpuno. Znam samo da sam zurio k'o tele u njene oči i nisam umio sastaviti proširenu rečenicu kad me pita zašto je čudno gledam, pa bih pogled obarao na pod i šutao kamenčiće, trudeći se da što prije počnem neku priču o fakultetu ili ispitima.

Mislim da je uz mene zavoljela Sarajevo, i jedan čudan finski bend za kojeg tada niko osim mene nije znao. Vjerovatno će se po tome i prepoznati u ovoj priči pa pomisliti kako sam tad bio, a izgleda ostao i do danas, običan blesavko i šarlatan, klinac u tijelu muškarca, nijemi sanjar što nikad ne umije reći šta želi niti sebi dozvoljava da posegne za tim i ne daj Bože – bude slobodan.

Nisam puno uspomena sačuvao, zato vam ne mogu ispričati sve što bih želio. Nekako su sagorjele u meni, ili sam ih samo zatrpao drugim djevojkama koje su došle za njom, ubijeđen da je to jedini ispravan način da se čovjek nosi sa neuspjelim ljubavima, ali par je ostalo.

……………………………………………………………………………………………………………………………….

Sjećam se njenih širom otvorenih očiju dok sred Decembra sa tabije prvi put gleda Sarajevo. Jasno je vidim iz profila, kao da je sinoć bilo, dok stoji na zidiću nemoćna pred osmijehom koji joj bježi, gleda dole na moj grad i čini mi se da je sretna. To sam ja napravio, taj osmijeh. Ne pamtim ni put do tabije ni odlazak nazad – imam samo taj trenutak, neprocjenjivo vječan. 

Sjećam se zimskih kafa u Titi, mjestu koje je kasnije postalo moj sentiment, moja hamajlija oko vrata, vječita inspiracija i svijet u kojem je nastala ideja za makar pola stvari koje sam pisao. Sjećam se osmog marta i drugih momaka koji su joj uzimali plave ruže jer je odnekud procurila informacija da to posebno voli, a ja ostao vjeran sebi i pronašao najveću, najkrvaviju crvenu ružu u gradu, sjećam se kako mi je na stanici neka djevojka kroz osmijeh dobacila iz tramvaja: “jel ta ruža za mene, da izađem?”, a ja sav ponosan odmahnuo glavom i produžio ka mjestu na kojem smo se trebali naći, ljut na nju što se usudila i našaliti s nečim tako ozbiljnim. Sjećam se da je trebalo gomila mjeseci da joj kažem šta je ona meni, sjećam se da se ni tad nisam usudio izustiti ono „zaljubljen“, ali sam ispisao toliki tekst da nije mogla postojati dilema, a ona ga nije shvatila ozbiljno.

Sjećam se kako smo sutradan sjedili kraj rijeke a ja se pravio da se jučer ništa nije desilo, da nisam otvorio srce i da je sve uredu, da smo opet drugovi i da je taj moj nedostatak hrabrosti da je poljubim zapravo stvar odluke, nikako kukavičluk. I sjećam se, a ovo vam ne mogu garantovati, možda je neki dio mene to izmislio samo da mi bude lakše da zaboravim, sjećam se da me jednom, kada je prethodni momak prevario, zvala da izađemo i rekla da napokon razumije kome treba da posveti svoje vrijeme. Došla je u nekoj širokoj, lepezastoj suknjici, meni zastao dah dok je koračala prema meni a u glavi se rodila prva zrela šizofrenija kad me zagrlila.

Nakon te noći je nestala, valjda ljuta na mene što ništa nisam pokušao, možda i razočarana jer je očekivala više, a možda je prosto shvatila da sa mnom gubi vrijeme.

Par godina kasnije smo se sreli u jednom šoping centru, razgovarali i popili kafu ali to je bila neka druga ona, ni slična onoj koju pamtim.. jednako lijepa, jednako nasmijana ali se nikako nije uklapala u kalup kojeg je ostavila u meni. Možda sam je tada samo idealizirao a s godinama stavio na tron visoko iznad svih žena koje su mi koračale kroz život, ali mogao bih se zakleti da joj gram čarolije nedostaje…

Hercegovka je bila prva žena kraj koje sam pazio šta govorim, prvi osmijeh na kojem sam intenzivno radio. Činila je da se osjećam većim od ostalih onda kad nisam posebno vjerovao u sebe, a zar je muškarcu potrebno više od toga?

anonymous asked:

zasto si postala odjednom tako hladna prema svim muskarcima?

Posto mi je doslo mnogo poruka na ovakav slican nacin sada cu sve ispisati se,ispricati pa ko hoce neka procita ko nece neka onda kasnije opet ne postavlja ovakva pitanja.

Zasto sam postala hladna?

Prije dvije godine imala sam 90 kilograma.Izazivali me,rugali se,nijedan decko me nije zelio pogledati a kamoli popricati sa mnom,a da to nije samo prijateljski.Niko me nije volio na nacin na koji sam ja voljela sve njih i pazila na neki nacin na mnogo osoba koje su mi mozda jednom u zivotu rekle ”cao”.Onda se pojavio on.Zivio je u Konjicu,mislim i sada zivi,poceli smo se dopisivati preko facebooka.Na facebooku nisam imala puno fotografija,a nijednu nisam imala fotografiju gdje se ja vidim cijela.Sa njim sam se pravila hladna,odbojna,kucka,niko kao ja,razmazena mamina i tatina princeza.Dopisivali smo se,svaku noc,dan,postali smo jedno drugom navika.Znala sam uzasne stvari koje je skrivao duboko u sebi,on je znao moje takodjer.Bukvalno pronasli smo se.U neku ruku bili smo i slicni.Lavovi u horoskopu,slicne ukuse,interese smo imali.Prosle godine,tacnije 23.8.2013 ja sam poslije godinu i po napokon dosla u njegov grad.Inace mi smo udaljeni 40ak kilometara ja sam u Sarajevu.Cijelo vrijeme sam se bojala sta se biti kada me vidi takvu (jer sam i tada bila debela),kako li ce reagovati,da li ce odmah pobjeci ili ce mi tu noc kad se budem vratila reci samo ne zelim vise da se dopisujem i naci neki nacin da me odjebe.Ali bilo je totalno suprotno.Tacnije bilo je sve bolje.Taj dan koliki smo prvo zagrljaj imali to vam ne mogu opisati.Suze,pa pogledi,pa osmijeh…Nikad u zivotu nisam toliku srecu dozivjela nego u tom trenutku kada sam ga vidjela.Naravno ja sam se morala vratiti u Sarajevo,ali ostali smo bili samo prijatelji.I dalje smo se dopisivali non stop,nijedan dan nije mogao proci bez njegove jutarnje poruke i bez njegovog laku noc.Kada sam krenula u srednju,u septembru,pocela sam i ici u teretanu.Sama sam sebi dala nadu i optimizam.I stvarno sam se pocela truditi.Dva mjeseca poslije,u oktobru sam opet otisla.Takve neke banalne ludosti smo radili,njemu nista sladje nije bilo od mog sredjivanja pred ogledalom pred odlazak u Konjic.Ja se ispeglam,nasminkam,sredim on to odmah pokvari namjerno.Koliko sam se samo ja i ljutila na njega.Ali opet koliko smo svaki nas izlazak koji bi trajao 4-5 sati mi stvari uradili i proludirali.Bio je moje zlato,moja CIJELA BUDUCNOST.Poslije vec par puta dolaska tamo poceli smo intimnije stvari i pisati na facebooku,poceli priznavati neke stvari,poceli su dodiri…I da,treci put,kada smo izasli nam je bio najbolji izlazak.Ja bih sada mogla danima opisivati nase izlaske ali pokusavam sto vise da skratim i ako ne vjerujem da ce se ikome dati citati,ali neka ovako i ja se oslobadjam i lakse mi je.Poslije treceg izlaska,tacnije 30.11 ja sam se zaljubila.Tacnije,pocela sam tek sada osjecati nesto vise,pocela sam ga gledati drugacije,a sto je najgore on je to poceo osjecati takodjer,a imao je djevojku.Sa tom je djevojkom prekidao pa se mirio sve zbog mene.”Zasto ti izlazis sa njom kad dodje u Konjic,ja sam ti djevojka” i sve je islo na takav fazon da bi na kraju poslije svega naseg,polije toliko vremena koliko mene poznaje,poslije toliko njegovih poruka ”Da jedina vrijedim,da su one sve prolazne” bla bla on meni napisao da vise ne moze da me vidja kad dodjem i da ne moze se dopisivati sa mnom zbog nje.I bum.Blokirao me.To su mi bila najgora tri mjeseca ikada u zivotu!Od januara do marta.Ludila sam.Znate onaj osjecaj kad naviknete bukvalno na neku osobu i sto je najgore jedina ta osoba vas razumije i jedino TA osoba je ona sa kojom vi mozete zamisliti SVE jebeno sve na ovom svijetu.Zatvor,avantura,djeca,brak,pljacka,svaku mogucu ludost sam ja mogla sa njim zamisliti.Poslije tri mjeseca,stize meni poruka na facebook.Nemate pojma kolika je to sreca bila i ako sam i dalje znala da je sa tom djevojkom tada su bili vec i pola godine zajedno.A sto je najgore i ja sam od januara krenula sa jednim deckom i vec nam je bilo 3-4 mjeseca veze ali NI SEKUNDE,znate sta znaci ni sekunde,e pa ni sekunde ga nisam voljela.Bio je neka nada da cu ga zaboraviti,cisto nacin ali ni mrvice pomagalo nije.Javio mi se i priznao mi sve sta je TADA ( kao u novembru,decembru) osjecao prema meni i kako ga je sve to proslo i da sada nju voli vise od zivota.Okej.Priznao mi je.Poslije par sedmica mi smo se opet dopisivali i sve je to super bilo dok on nije opet krenuo sa nekim porukama gdje se stvarno ne vide samo prijatelji.Mene je to ubijalo.On je to i znao.Znao je da sam jos uvijek slaba na njega i znao je da ga volim.Da bi on za par sedmica opet meni napisao izvini ti meni remetis moju vezu ja tebe opet moram blokirati!Ja sam se sokirala i tako je i bilo.Bila sam uzasno povrijedjena.Zeljela sam mu nekako uzvratiti.Sve nase razgovore,gdje je on meni pisao kako on nju ne voli,kako je to samo prolazno,sve bas sve gdje se vidjelo da osjeca nesto prema meni sam poslala toj djevojci.Naravno,odmah su prekinuli a tim gradom su svakakve price onda kruzile.Ja sam njemu bila na blok listi,mjeseci su prolazili ja sam zavrsila prvi razred.Za to vrijeme ja sam smrsala 20 i vise kilograma i stvarno me niko nije mogao prepoznati.Kako bi vam skratila pricu opet smo stupili u kontakt i moja majka i ja smo zeljele otici jednu cijelu sedmicu u julu na odmor u Konjic.I tako je i bilo.Otisli smo,nemate pojma kolika sreca plac suze zagrljaj je to bio kada so se opet vidjeli.POSLIJE SVEGA.Poslije toliko preplakanih noci,razmisljanja,nadanja…Opet on.Njegov zagrljaj.Miris.Glas.Moje sve.Tih sest dana je bilo nesto najljepse u mom zivotu,i da,poljubili smo se,krenuli u vezu,bilo je sve KAO U FILMOVIMA!Nije da ja sada nesto uvelicavam,ali trenutci koji su nam se desavali u to sest dana se ne desavaju ljubavnom paru koji su zajedno vec godinama…Naravno zadnji dan,cekamo voz.To je bio za mene najtuzniji dan kada u zivotu.na prugama smo se ljubili,lezali,svadjali,derali,a opet onda je dosao taj najtuzniji trenutak kada je voz dosao,onaj zadnji poljubac,onaj zadnji zagrljaj i zadnje mahanje u vozu.Da mi je rodjena majka rekla ovo samo u filmovima ima.Ali i dalje se nisam brinula i dalje sam imala nadu i trudila bi se i dolazila bi svake sedmice dole.Nazalost,zbog nekih drugih razloga 10 dana poslije smo prekinuli,tacnije 28.7.Poslije dvije sedmice,14.8,mu je bio rodjendan.I da,otisla sam.On nije ni znao da cu doci.Moja majka i njena prijateljica su mu se samo javile i rekle da sam ja za njega nesto spremila i samo da treba doci to pokupiti.Sjeli su u neki kafic,ja sam se krila u kaficu.Pustili su nasu pjesmu,krenula sam prema njemu.Da skratim pricu u tom poklonu se nalazio cd,tacnije napravila sam mu video koji traje 1h i taj video sam pravila od 3. mjeseca.Znaci 5 mjeseci sam taj video pravila,video je toliko emotivan da svaka moja prijateljica i svaki put kad ga ja pokledam bez obzira da li sam ga vec 1000 puta pregledala zaplacem.I pored toga sam napravila album.Album sa nasim slikama,od kako je bio beba,pa dijete,pa sve do danas.Pa i sve nase razgovore sam uslikala,pa sve nase slike,sve je to tu na jednom mjestu.Najveci razlog prekida je daljina naravno,a i njegov ponos.Inace on radi sa ocem,po cijele dane,jedva navecer dodje kuci pa malo popricamo.Nije mogao gledati da se ja toliko trudim oko njega,da ja svake sedmice moram dolaziti tamo,a da on ne moze odvojiti ni jedan dan za Sarajevo.Ali ja to nisam gledala,ali muskarac ko muskarac.Problem u tome je sto on mi nije mogao,nije da nije zelio,nego nije mogao da mi uzvati toliku ljubav i trud koji ja njemu pruzam.I zasto sam hladna prema svim SADA MUSKARCIMA I PREMA SVIM MUSKARCIMA OD KAKO SAM NJEGA UPOZNALA?Jer njega volim.Imala sam ja decke sa slicnom njegovom frizurom,sa ocima,osmijehom,ali nijedan nije bio ON.Nijedan mene nije mogao nasmijati i usreciti kao on.Tacnije,nijedan nije mogao da vidi moje pravo lice i da skine moju masku.Kako mi je on ranije pricao na fakultet ce doci u Sarajevo,barem se nadam.On ce sada treci razred,brzo ce to proci znam i ja.Ja znam da mi on redovno ulazi i na tumblr,zna on i kako se ja sada osjecam.Jedna je razlika samo bila medju nama dvoje u ostalom smo se slagali.Ja sam njega voljela,a on je bio samo zaljubljen u mene.Njega je proslo mene nije.I sam mi je rekao na rastanku to kada sam mu dala poklon ovo nije zbogom,ovo nije kraj.Ako i ovo nekad procitas Safete,volim te,voljet cu te i naci cu te.Naci cu nacin da budemo napokon u istom gradu.Naci cu nacin za nas.

Volim te

Zauvijek tvoja,Ena.

Uvijek su mi misli znale uzburkati njene crvene štikle i siguran damski hod kad god bi ušla u prostoriju.Samo rijetki su znali kako je njen siguran stav bio tek maska ispod koje su klecala koljena i ispod koje je bježala od svakog mog pogleda.Mahala je svojom crnom kosom i glasno se smijala.Crne oči isticala je šminkom, a kad bi nam se pogledi susreli brzo bi okrenula glavu praveći se kao da ne razumije ono što su moje oči govorile.A uvijek su govorile samo jedno.I ona je ustvari znala.Baš zato je namjerno usne našminkane crvenim karminom širila u osmijeh, meni u inat.Kao da je slutila kakav nemir unosi u moje misli.Kao da je znala da je baš taj osmijeh moja insomnia.

Ponekad se osjećam kao životinja i ne mislim na onaj tjelesni način, na nagon, na poriv…Osjećam se kako mala životinjica tužnih očiju koja promatra ljude, vidi sve, misli, ali ne može da kaže ništa. Samo gleda tužnim očima dok ljudi misle da ne misli, da ne osjeća samo jer ne umije da kaže… Ali nisam ni životinja.. Životinja razumije životinju.. A mene ni ljudi ni životinje… Ja sam očito samo neko stvorenje koje je posljednji primjerak vlastite vrste…I to stvorenje čeka i čeka…Nada se da će negdje u nekom dalekom kutku svijeta naići na još jednog pripadnika svoje vrste…Na onoga koji će razumijeti ovaj pogled tužnog stvora…
—  A. G.
Trip

Vrti mi se neka čudna pjesma u glavi. Ne sjećam se gdje sam je čuo, ne znam čak ni jednu jedinu riječ teksta ali melodija je nepogrješivo tu. Čujem svaki instrument posebno, svaku notu kako odapinje strunama napravljenim od mojih živaca i ježi mi kožu kao da sam tek izronio iz vode na vjetrovito jutro. Pređem ulicu, dokopam se Vilsonovog i sklopljenih očiju koračam. Čujem eho gitare. Sprema se nešto veliko.

Topot koraka remeti mi ritam melodije. Neko iza korača malo brže od mog imaginarnog bubnjara i kvari mi zvuk. Usporim. Korak se uskladi sa udarcima bubnja, udarci bubnja se usklade sa otkucajima srca. Talas harmonije mi preplavi tijelo. Svemir se okreće i ja se okrećem s njim, živi smo upravo u ovom trenutku. Postoje li slučajnosti ili je to samo ljudski naziv za nešto čemu još nismo pronašli ime?

Slušam udarce štikle o popločani trotoar. Sklopim oči na par koraka a onda ih opet otvorim samo da provjerim ide li mi neko u susret. Nema nikog dokle pogled seže. Opet ih zatvorim. Kao da lebdim. Klimam glavom, lupkam prstima o koljeno. Nešto me nosi.

Prsa mi vibriraju. Zrak je gušći nego inače, sunce čudno udara moje sklopljene kapke. Želim da ležim na travi.

Otvorim oči, skrenem pokraj klupe i tu kraj rijeke sjednem na travu. Čudno mi mirišu moje godine. Legnem na leđa, zapletem prste iza glave i lice okrenem nebu. Hladan dodir zemlje pod plećkama vraća uspomene na neke godine u kojima sam još bio dječak a vjetar što čudno uvrće na trepavice priča mi priče o mjestima sa kojih dolazi. Da li me to čekaju godine u kojima sam već živio?

Negdje iza ambasade se čuje sirena hitne pomoći. Osjetim poglede mašinaca koji tuda prolaze. Bojim se da mi pas lutalica ne stane na lice. Ali se ne pomjeram.

Izgledam kao narkoman. Koga briga. Šta je drugo život nego kolekcija trenutaka, kolekcija prepuna jednih te istih primjeraka i samo par posebnih koje niko drugi u gradu nema.

Ritam usporava, pjesma se stišava. Nije ostalo mnogo. Odnekud miriše kiša i bosanska kafa. Sarajevo diše s druge strane mog transa i napokon otvaram oči. Iznad mene se namjestio oblak, jedan od onih koji nikad ne dolaze sami. Vjetar je oštriji, lišće galami. Samo je pitanje vremena kad će početi.

Zabacim glavu unazad, još samo par trenutaka. Ležim tako i gledam ulicu naglavačke. Red stabala raste iz neba, poneki prolaznik, jedan dječak na biciklu. I na klupi tačno iza mene djevojka. Na licu nosi jedan od onih iskrivljenih osmijeha sa samo jednim naboranim obrazom. Mislim da razumije čim me tako gleda.

Ustajem, otresam ostatke trave i prašine sa košulje. Popravim rukav i krenem uz rijeku prema Suadinom mostu. Nešto me žulja na leđima. Niko ne korača za mnom, nema muzike u glavi ali jedan pogled mi visi s ramena. Prva kap kiše tresne o prašnjavu zemlju. Sarajevski Maj se bar jednom sedmično presvlači u April i prošeta gradom. Moram se skloniti od kiše.