rakets

Part-Time Jobs You Can Have While Studying

5 Part-Time Jobs You Can Have While Studying

Photo credits here.

Are you a struggling student? Don’t worry; you are not alone. I myself have was known for being a certified raketera during my undergrad days (and I still am, actually). Since we didn’t have enough money for tuition and daily expenses at school, I had to look for several part-time jobs.

Now, you may be asking, “Seriously? I don’t even think I can find a job at this age!” Well,…

View On WordPress

youtube

Baresz az új Rackets kislemez  A címadó dalhoz kreált videó meg pláne. Mondjuk az Archers of Loaf és a Superchunk már réges rég kigitározta magából ezeket a dallamokat, de ez most mindegy.

I’ve always loved working with this favorite headwriter of mine. The projects I’ve done with her have always been light, and have always paid well. We just breezed through the meeting, which went on for barely an hour – it was just like having a quick cup of coffee with an old friend to catch up. I’m so excited for this project. It’s quite big. :)

Since I had time to kill before meeting a college friend for dinner, I dropped by the Studio 23 office (my old unit) to say hi and catch up with my friends from there.

I’m on my way to meet my friend for dinner now, and later, I hope to meet some other friends for a gig or even just a few drinks.

I love today. :)

salatrash asked:

Ich such auch noch nach ner serie. Sie war im orginal glaub ich französisch und es ging um einen Jungen der ne aufblasbare???Rakete hate in rot gelb? Mit nem Hund?...

HAb ich glaub ich nie gesehen, oder wenn dann kann ich mict nicht erinnern. 

Verusche es mal unter http://www.moviepilot.de/serien/beste/genre-zeichentrickserie/land-frankreich oder hoffe dass bei jemandem der das hier liest ein licht auf geht.

Žemė nepraranda vilčių kolonizuoti Marsą

Marsas – naujausias paieškų frontas, viltis ir likimas tūkstančiams Žemės gyventojų, kurie padarytų bet ką, kad pasinaudotų galimybėmis, esą laukiančiomis tolimoje Raudonojoje planetoje.

Amžinai į dangų žvelgiantį žmogų kankina nerimas. Dabar, kai Mėnulyje jau pabūta, visomis išgalėmis siekiama sukurti tokių raketų, kurios nuneštų dar toliau…. Read more »

Kola

Posljednjih nekoliko dana bili su najbolji dani u mojem životu. Imala sam prilike biti sama u stanu gdje mi nitko nije jahao po glavi. Jedino društvo pravile su mi mačke, koje je valjalo opet čuvati u spomenutom stanu, te moj pas. I ono najvažnije - raspolagala sam kolima! Bijaše to neki ofucani tamnozeleni Peugeot kojemu nije radio brzinomjer, koji se teško ubacivao u rikverc i imao spojku koja hvata prilično visoko, ali za mene je bio poput rakete koja me može odvesti u bilo koju galaksiju!

Svaki dan koristila sam priliku da provozam sebe i svojeg psa. Moj pas bi poslušno sjeo na pod pokraj odmaknutog suvozačkog sjedala te gledao u mene, ali kada bi vožnja počela onda bi ubrzo spustio njušku pokraj mjenjača i drijemao bezuvjetno se uzdajući u moje vozačke vještine. Tek bi povremeno podigao glavu prilikom nekog naglijeg zaustavljanja ili skretanja. Vozili smo se svuda: po Maksimiru, Bundeku, te čak po Sljemenu. Ovo potonje trebao je biti put do vrha sa odašiljačem, ali očito sam negdje pobrkala skretanje, pa smo završili u Krapinsko-zagorskoj županiji. Stoga smo se okrenuli nazad, te se nekim čudnim stranputicama vratili u Zagreb, jer se počelo mračiti (krenuli smo tek u kasno poslijepodne). No unatoč izjalovljenom planu da vidimo odašiljač, vožnja po planinskoj cesti svejedno je bila uzbudljiva, a i pružilo nam se nekoliko spektakularnih pogleda na grad ispod nas (par slika iz tih događaja nalaze se na mojem facebook profilu).

Naravno, stari bolovi i demoni nerijetka su pojava. Jedne večeri osjetila sam se nekako jadno, nesretno i odbačeno. Impulzivno sam zgrabila ključeve od kola, uzela psa i stiskala po gasu sve do Dankovečke ulice; gdje je bio stan u kojem sam 2013. provela izvjesno vrijeme sa bivšom. Parkirala sam i započela sa nostalgičnom šetnjom po tom području. Raznorazna sjećanja odmah su me odalamile u nos poput boksačke rukavice. Neki prolaznici pohvalno su komentirali mojeg psa; što mi je na trenutak odvratilo tegobne misli. Vratila sam se natrag u kola, otišla “doma”, poslužila životinjama večeru te uzela nekoliko komada svojeg novog lijeka - bromazepama. Potom sam stavila slušalice na glavu, pustila neku muziku, bacila se na kauč i utonula u kemijski inducirani san. Probudila sam se tek oko 3 ujutro. Ustala sam, nekako odteturala u kupaonu (dosta mi se vrtilo u glavi od tih tableta), umila se, oprala zube, obukla pidžamu, ostatak noći i dobar dio jutra provela u krevetu, spavajući kao top. Uzgred rečeno, uzdržavala sam se od bilo kakvih tableta prije vožnje - na cesti sam uvijek bila čiste glave i kulturnih manira: žmigavci prilikom prestrojavanja ili skretanja, puštanje pješaka preko zebre, parkiranje točno unutar iscrtanih linija i tome slično.

Čini se da nova terapija amitriptilinom i bromazepamom djeluje. Mogu jasno i uvelike racionalno razmišljati, no više nemam želju za drugim ljudima. Nemam im što reći, nemam što očekivati od njih. Nemam volje, nemam nade. Bez tih lijekova vjerojatno bih opet krstarila po internetu u očajničkoj potrazi za nekom novom Andreom, nekom novom Doris, ili možda za nekim dečkom. No svaki interes za okolinu mi je splasnuo, isto kao i libido. Povukla sam se u sebe do krajnjih granica. Idući korak mogao bi biti jedino prestanak korištenja interneta, ali sumnjam da ću otići u takvu krajnost.

Od traženja zaposlenja i dalje nema nikakve koristi. Od svega što sam poslala javili su mi se jedino iz neke žblj telemarketinške agencije, no plaća je - ako ju uopće isplaćuju - bila dvije tisuće kuna. Stoga sam od toga odustala. Nisam studirala pet godina zato da budem nečije bijelo roblje; to sam mogla i odmah nakon pučke škole. Osim toga, ne isplati mi se izgubiti svu socijalnu pomoć radi te crkavice. Tako da i dalje nisam niti na nebu, niti na zemlji. Stvarno ne znam što ću sa ovim životom. Često se sjetim samoubojstva, pa brzo odbacim takvu vrstu rješenja, krenem razmišljati što bi bilo najpametnije, pa se brzo umorim od razmišljanja te jednostavno sjednem pred televizor zajedno sa svim svojim neiskorištenim potencijalima. Teško mi je ovako živjeti: nitko (normalan) me ne želi niti na jednom području ljudske djelatnosti ili interakcije