puno vremena

Ovde si
Vidim te kad otvorim fioku
Kraj onih belih, čipkanih gaćica
Kako se bezobrazno smešiš
“Danas oblačiš ove
i onu roze suknjicu”
Tu si i kad skuvam kafu
I zapalim prvu jutarnju
Da mi zvocaš o mojim užasnim navikama.
Evo te i kad se spremam
Da se čudiš što mi treba
Tako puno vremena
“Lepa si svakako”
Ima te i u ogledalu,
Baš tu iza mene
Vidim kako se približavaš
I sklapam oči
Osećam kako mi sklanjaš kosu,
Ljubiš vrat
“Jedva čekam ovo da skinem”
Ali nisi tu kad se vratim,
Kuća ne miriše na tebe,
Uzalud sam kupila dva piva.
Jedna strana kreveta i dalje nije raspremljena
“Što slagati kad ću ponovo leći?”
Moja četkica stoji usamljena
I niko ne izviruje iz moje fioke.
Sama sebe svlačim,
Uzimam gutljaj piva
Cigaru
Jednu,
Treću,
Petu,
Jer nikog nema da me prekoreva.
Onda se zavučem u krevet,
Jer ti nisi tu -
Samo te ima svuda.

Ponekad odlutam, tek toliko da budem sam. Da čujem sebe, svoje misli. Ne treba mi puno vremena. Par minuta, da kažem sebi šta želim, šta osećam, i onda se vratim. Ponovo slušam druge, slušam tuđe želje i snove. I ponovo zaboravim na sebe.I čekam. Čekam da ponovo odlutam.
—  Žarko Laušević

A šta da ti kažem? Da te volim? Ma to već znaš. I fališ mi, ali i to znaš.
Evo sad je 00:38 i ti spavaš, a ja pokušavam napisati nešto. I ne ide mi baš.
Ne volim kad zaspeš prije mene. To mi ostavi puno vremena. Kad imam vremena, ja razmišljam. A kad razmišljam, onda plačem.
Ispod suznih kapaka vidim slike. Slike naše kuće. Našeg vrta. Tebe kako me čekaš da dođem s posla. Vidim slike koje će zauvijek ostati samo slike u mojoj glavi, a nikada neće biti u nekom prašnom fotoalbumu kojeg bismo otvarali samo kad nam dođu gosti.
Voljela bih da mi priđeš i zagrliš me s leđa dok radim doručak nedjeljom ujutro. Voljela bih da se vozimo autom u nepoznato dok sunce zalazi. Voljela bih te pokrivati kad zaspeš i onda te ljubiti po vratu, lagano da se ne probudiš.
Voljela bih prestati sanjati život i početi živjeti san. S tobom.

Aprilu moj
Uskoro ćeš se završiti

Postojiš samo u proleću
A i ono se uskoro završava
Izgleda da ću morati da prestanem da se ovako zavisno oslanjam na tebe
I da počnem koračati sama
Ostavićeš me samu
I sva moja osećanja te neće dosegnuti
Barem ne do sledeće godine
Još 365 dana
A to je tako puno vremena
Biću usamljena
Ali i srećna
Srećna jer te je bilo
I jer ponovo dolaziš
Malo drugačiji nego ove godine
I drugačiji nego što si bio prošle
Nadam se
Mnogo bolji

Do tada
Čekaću
I dopustiću da me emocije preplave
Menjaću se ponovo
Pokupiću stare delove sebe i one nove
I složiću ih u najbolju slagalicu mene
Novih boja
Želja
I snova
To je obećanje

Ali ću se sećati svake prošle sekunde
To će mi biti olakšanje za ovo čekanje
Nije li smešno kako nezaboravne uspomene mogu biti tako trivijalne
Ne mogu zaboraviti i da hoću
Ovo postojanje unutar tebe

Drago mi je da si to ti
Aprilu
I opet
Želim da te dosegnem
Iako si miljama daleko
Hvala ti za sve do sada
I izvini
Milion puta
Za sve nevolje koje sam prouzrokovala

Od sada pa nadalje
Idem sama
Zdravo
Do sledećeg susreta
Jedva te čekam.

Sjecas li se ovog mjesta? Upitao me s osmijehom. ..
-Ne, nemam pojma. slažem praveci zbunjeni izraz lica. O, i te kako se sjećam. Sjećam se svakog trenutka s tobom. Sjećam se mjesta gdje si me prvi put uhvatio za ruku i mjesta gdje sam te ja prvi puta poljubila. Sjećam se i osjećam kako mi se srce pretvara u taj sada hladni beton gdje smo stajali. To mjesto. Taj grad. . Tako prokleto boli…Svako sjećanje. .. I samo kažem : Ma, prošlo je puno vremena. Tko ce se svega sjetiti?…. Ma nije da mi je to najljepša uspomena. .

Kada Je Bog Stvorio Ženu!!

Kada je Bog stvorio ženu, došao je do šestog dana, radeći prekvremeno.
Jedan Anđeo je došao i upitao ga:

“Zašto trošiš tako puno vremena na nju?”
Bog odgovara:
“A jesi li ti vidio sve spefikacije, koje sam napravio da je formiram?’

Evo, vidi:

“Ona mora znati prati, ali ne smije biti od plastike, imati više od 200 pokretnih zglobova,a svi moraju imati mogućnost za zamjenu, i usput svaka dijeta mora funkcionirati, i još mora imati krilo za najmanje četvero djece… u isto vrijeme treba znati dati poljubac, izliječiti od jednog povrijeđenog koljena do slomjenog srca, i sve to mora raditi samo sa dvije ruke.”

Anđeo se začudio svim tim zahtjevima:
“Sa samo dvije ruke?….Nemoguće!“
I ovo je samo standardni model ?!
Pa će Bogu:
“To je puno posla za jedan dan…pričekaj sutra, pa je dovrši“.

‘Ne želim to!’, protestirao je Bog. 'Tako sam blizu da dovršim ovo biće, meni toliko drago.
Kad se razboli,sama će se izboriti za svoje ozdravljenje, i moći će raditi 18 sati dnevno.’
Anđeo se približio i dotaknuo ženu.

“Bože, kako si je napravio taku meku?”

“Je, mekana je”, kaže Bog, 'ali napravio sam je da ima i veliku snagu. Nećeš vjerovati što sve može učiniti i izdržati.”

“A može li misliti?’ pita Anđeo.
Bog odgovara:
“Ne samo da može misliti, ona može i surađivati i dogovarati se.’

Anđeo je ugledao nešto što mu je privuklo pažnju…, pa dotakne ženino lice..

“Bože, izgleda da ovaj model ipak ima jedan propust. Rekao sam ti da previše stvari stavljaš na nju…’

“Nije to nikakav propust…to je jedna suza”, ispravi ga Bog.

“A zašto to, čemu služi?’ upita Anđeo.

I Bog kaže:

“Suza je njezin način da se izrazi, njena tuga, njena ljubav, njena samoća, njen bol i njen ponos.”

Ovo je ostavilo jak utisak na Anđela:
“Ti si genijalac, Bože. Na sve si mislio! Žena je sjajno biće!!”

To je istina!
Žena ima snagu, zato joj se čovjek divi. Ona podnosi teškoću, nosi tugu, ali zna za sreću, ljubav i svoje mišljenje.
Ona se smije, kad želi vrisnuti.
Žena pjeva, kada želi plakati. Plače kad je sretna i smješka se kad je nervozna.

Bori se za ono u što vjeruje.
Ona je protiv nepravde.
Ne priznaje “ne” za odgovor, ako ima drugi i bolji način za rješenje. Sve od sebe daje za svoju obitelj. Ona prati prijateljicu liječniku, zato što se ova boji.
I žena voli bez granica…

Ona plače od sreće kad joj djeca nešto novo u životu dožive, raduje se dobroti svojih prijatelja.
Sretna je kad čuje za neko rođenje ili vjenčanje.

Njeno srce se lomi kada čuje za smrt neke drage osobe.
Tuguje za izgubljenim voljenim osobama, ali je jaka i kad nema više ništa za što bi se borila.
Žena zna da jedan poljubac i jedan zagrljaj može izliječiti slomljeno srce.

'ALI….’, Bog će zabrinuto:

'IMA JEDNA GREŠKA KOD ŽENE…i ne znam kako da je ispravim…

ONA ZABORAVLJA KOLIKO VRIJEDI.

Pozdrav prijatelju!
Pišem ti ovo pismo u nadi da ćeš me se sjetiti. Sigurno se pitaš ima li što novo. Moram ti reći da mi fališ i da je svaki dan bez tebe tako pust i melankoličan. Nedostaje mi tvoj glasan smijeh i topao zagrljaj. Sunce više ni ne sija otkada tebe nema u ovom usamljenom gradu. Znam da se ne vidjesmo godinama i da ti sjećanje na mene polako blijedi, ali ja se sjećam svakog detalja. Sjećam se naših šetnji i igara u pijesku, kako smo se samo lovili u žitu i krali Bogu dane. Žao mi je što smo oboje pustili da nas nosi val daljine. Od brata i sestre, što smo nekad bili, sada smo samo stranci. Ponekad razmišljam o tebi, sjetim se, onako usput, da sam imala pravog prijatelja. Pitam se što ti se desilo, gdje li si sada, s kime dijeliš svoje osmijehe. Voljela bih da se ponovno vidimo, ali duboko u sebi znam da je kasno. Ti sada pripadaš nekom drugom svijetu, a svjetovi se ne spajaju. Toga dana, kad smo se rastali, saznala sam da sam upala u školu koju sam željela. Bila sam sretna, a opet tužna jer tu sreću nisam mogla podijeliti s tobom. Nastavila sam dalje, iako sam znala da će biti teško prolaziti kroz život bez tebe. Učila sam kako bih zaboravila da mi nedostaješ. Prije nego što sam se uspjela snaći, došao je i dan mature. Dok sam ponosno držala svoju svjedodžbu u ruci, u masi sam tražila tvoje oči, ali tebe nije bilo. Sljedeće sam godine upisala fakultet. Da, onaj o kojem smo zajedno maštali kao djeca. Isplanirali smo zajedno sve do i najmanjeg detalja, a sada sam kroz sve to prolazila sama. I dalje nisam gubila nadu, znala sam da je suđeno da se jednom vidimo i da će sve sjesti na svoje mjesto. Prolazili su mjeseci, vrijeme je odmicalo. I tako, završila sam fakultet i ponosno nosila svoju diplomu u ruci i putem zamišljala tebe kako mi kod kuće spremaš iznenađenje, ali tebe nije bilo. Nema veze, prijatelju, nisam gubila nadu. Godinama kasnije našla sam posao, nije bio nešto posebno i bio je nedovoljno plaćen, ali sam znala da bi se svejedno ponosio mnome. Svakog dana sam živjela taj dosadni život odraslih koji se svodio na dolaske i odlaske s posla. I tako sam u toj monotoniji upoznala njega. On je bio moj oslonac i moja prva ljubav. Proveli smo neko vrijeme zajedno i nakon točno 10 mjeseci me zaprosio. A ja sam, naravno, pristala. On je stvarno divan i uvijek je bio uz mene, ali nikad nije bio ti. Pričala sam mu puno o tebi, i iako mi to nikada nije priznao, znala sam da ga to boli. Imao je beskrajno mnogo razumijevanja.
Jutros mi je bilo jako mučno. Sjećam se samo da sam se našla u crnilu i probudila u bolnici. Oko mene su bili svi koji su mi značili, svi osim tebe. Doktor je ušao u prostoriju i očima mi je pokušavao reći da nemam puno preostalog vremena. To je potvrdio i riječima. I on je bio tu. “Sve će biti u redu”, rekao je. “Obećavam ti da ću ga naći.” U očima sam mu vidjela neizmjernu ljubav i bol kada mi je predao olovku i papir. Znala sam što mi je činiti.
Sada ti upućujem svoje zadnje riječi. Želim da znaš da te nisam zaboravila. Pitam se jesi li ti zaboravio mene. Ove najteže trenutke mi olakšava činjenica da ćeš dobiti ovo pismo. Jedina je šteta što ću se ja već rastaviti sa dušom kad ovo pismo dođe u tvoje ruke. Ali ne brini, ona će i dalje pripadati samo tebi.
S ljubavlju,
Tvoja Moa Ae.
Prva ljubav ne mora uvijek biti tvoj prvi poljubac, osoba s kojom provodis puno vremena, a ni prvo ‘volim te’. Prva ljubav je neko s kim si prvi put osjetio sta znaci imati osjecaje, spoznao tu neku ljubav. Neko ko u tvom stomaku izaziva treperenje svaki put kad ga vidis. Zadrhtis od pomisli na tu osobu. To je osoba koja ce zauvijek imati posebno mjesto u tvom srcu.

anonymous asked:

Eh ovako,već puno vremena se borim sa depresijom. U školi nemam prijatelja,stalno smetam nekome i prave viceve o meni. Van škole nije ništa bolje, pokušala sam da nađem prijatelje na nekim sekcijama ali svi imaju svoje drustvo u koje se ja ne uklapam. Nedavno sam pocela da se rezes i svakodnevno mislim da se ubijem. Ne moraš ni odgovoriti ali morala sam ovo izbaciti iz sebe. Volim tebe i tvoj blog... <3

nemoj da se rezes,nego se potrudi da za koju godinu upises neki dobar fakultet van nasih drzava,zaradis puno para tamo i kada se vratis zaposlis sve osobe koje su te ponizavale da ti budu cistacice i vrtlari pa ih jebes u mozak dok ne polude

“Sjećaš li se ovog mjesta? Upitao me s osmijehom,,, Ne, nemam pojma. Slažem praveći zbunjeni izraz lica. O, i te kako se sjećam. Sjećam se svakog trenutka s tobom. Sjećam se mjesta gdje si me prvi put uhvatio za ruku i mjesta gdje smo se prvi put poljubili. Sjećam se i osjećam kako mi se srce pretvara u taj sada hladni beton gdje smo stajali. To mjesto. Taj grad… Tako prokleto boli… Svako sjećanje… I samo kažem: Ma prošlo je puno vremena. Tko će se svega sjetiti?… Ma nije da mi je to najljepša uspomena…”

Slika po želji.