prvog

Nije do tebe, do mene je

Opsovat ćeš me kad kažem 

Nije do tebe, do mene je

Ali jebiga.

Ne mogu sjediti u kafiću i pričati o tome šta volim i šta me zanima

Ne mogu u kino, ne mogu siliti osmijehe

Ne mogu jer sam sve to radio tri stotine puta u tri stotine prošlih veza

Sve su bile isto kao ti

Sve su bile normalne, jednostavne, obične… sve su bile mrtve.

Nije do tebe, do mene je.

Ubij me pogledom ako želiš ali to je istina

Ježim se od jednostavnosti

Muka mi je od „šta ima novo“ razgovora

Jebe mi se za svakodnevnicu i odnose tvojih i mojih kolega s posla

Sve te prazne razgovore sam već vodio

Toliko puta da mi se čini da ću povratiti ako budem morao još jednom.

Neću da idem na prvu kafu na kojoj ćemo se upoznati

Na drugu gdje nam je odjednom ugodno pričati o svemu

I na trećoj kad je vrijeme za prvi poljubac

Neću pravila, neću „šta si studirao, čime se baviš“

Neću da pričamo o tome ko se s kim druži pa da nađemo tog jednog zajedničkog prijatelja i govorimo kako je super lik iako ne znamo ništa o njemu

Neću da ti prepričavam događaje s mojim društvom

Ne zanimaju me loši uleti momaka koje si odbijala

Niti me briga zašto te tvoja drugarica čudno gleda svaki put kad spomeneš seks.

Okej, misliš da nisam normalan i to je pošteno

Vjerovatno i nisam, zato ćeš na kraju večeri shvatiti

Nije do tebe, do mene je.

Ja želim čudnu, želim ludu i komplikovanu

Hoću da se svađamo o evoluciji i smislu postojanja svijeta u dva ujutro

Trebam strast, energiju, bijes, iskrenost

Da me ne gledaš kao da sam pao s Jupitera kad opsujem ili dovedem u pitanje postojanje vremena

Hoću otvoren um, hoću kreativan razgovor i pažnju

Nije do tebe, do mene je.

Ja sam već vidio početak, sredinu i kraj našeg odnosa

Ja već znam kad i zašto ćeš početi da me mrziš

Znam zašto ćeš da odeš

Da me pošalješ u tri lijepe materine i kažeš da te nisam vrijedan

Znam kako ćeš da me zaboraviš i nađeš nekog jednostavnog

Jer nije bilo do tebe, iako mi nisi vjerovala

Znam da ćeš zaboraviti prije nego mjesec napravi puni krug

A ja neću jer ja sam lud

Jer volim da patim i samo to umijem

Pa ću da posadim sjeme paranoje i do detalja tražim svoje greške u svakoj razmijenjenoj rečenici

Iz nekog suludog razloga ćeš da mi nedostaješ iako sam sretan što više nisam tvoj

Smetat će mi što si tuđa jednom kad odeš jer sam se dao

Jer sam postao jednostavan i običan iako mi je muka od jednostavnih i običnih

I oboje ćemo biti u pravu

Oboje ćemo s razlogom biti ljuti

Ali kako god okreneš, kako god podijeliš karte

Na kraju partije, ti si ta koja će mene preboljeti i zaboraviti

Ja sam taj koji neće

Zašto?

Zato što sam pička, zato što se bojim da nikad neću naći onu koja priča o rasporedu galaksija u dva ujutro

Zato što mi se jebe za stvari i predmete, zato što mi nije bitno šta mi daješ i koliko, zato što živim za osjećaj

Zato što sam sretan kad si nasmijana, zato što nisam s tobom jer očekujem nešto od tebe

Zato što i dalje kao idiot vjerujem da nije ključ ljubavi voljeti sebe

To je bar lako

Čak i oni koji seru kako se ne vole dovoljno to znaju

Zajebano je voljeti drugog samo radi njega

Ne radi onog što čini za tebe.

Budala sam, i to najgora moguća verzija: budala koja je na to ponosna.

Nije do tebe, do mene je.

Ne mogu ljude sa planom iza razgovora

Ne mogu postavljati dvosmislena pitanja sa ciljem da saznam nešto što ne smijem da pitam

Nisam kukavica, udaram u srce od prvog minuta

Ne tretiram te kao nešto što posjedujem

Ne brojim ti mane i kvalitete

Ne zanima me tvoja prošlost ni pređeni kilometri

Hoću da znam šta te drži budnom u noćima kad bi morala spavati

Hoću stvarne osjećaje, hoću priču iza suze i osmijeha

Zajebi običnost, otvori se

Nije do tebe, do mene je.

Hoću sve i hoću sve odmah

A ovo nije vrijeme pjesnika i umiranja za principe

Ovo je svijet običnih

Ovo je svijet gužve u saobraćaju i svijet kreditnih kartica

Ovo su godine koje se kupuju i prodaju u redovima za čekanje

Ovdje niko ne želi spavati na travi niti kisnuti jer šta će drugi misliti

Ovo je svijet novca i ega

Svi tako silno želite biti sretni u očima drugih ljudi a svi ste jebeno tužni

Maske koje nosite su od stakla

Vidim koliko ste prazni, vidim kako vaš ego živi samo za veličanje

Ne zato što to želite već zato što su vam rekli da tako treba

Zato što je toliko prokleto bitno imati dobre korice

Pa makar stranice unutra

Bile prazne.

Nije do tebe, do mene je.

Ne bih da prodajem samoću za par grama utjehe

Niti ću više ikad pristati biti

Jedan od njih.

Nije do tebe, do mene je

Valjda nisam dovoljno moderan da razumijem ovaj svijet

Jebeš ga

Ni on mene nikad neće.

Secanja

Odlucila sam da sredim neke stare kutije. U koje sam stavljala sve te neke stvari koje su mi bile drage, razne papirice, na kojima sam pisala neke datume, kojih se danas i ne secam, nisu mi jasni, ne mogu da se setim ni za sta su vezani.
Masa starih udžbenika iz srednje skole. A na njima potpisi nekih ljudi, koji su mi tada bili mnogo dragi. A danas ih skoro ni ne pozdravim. Odrasli smo, vise se ne razumemo kao u tim bezbriznim srednjoskolskim danima.
Delovi nekih ulaznica za razne zurke i koncerte. I secam se svake. Secam se koliko sam tada bila detinjasta i luda. Koliko sam volela sve te koncerte i zurke. I sve te ulaznice, nekad su bile zalepljene na zidu moje sobe, pa kako istekne godina i dodje nova, skidam ih i stavljam u kutiju koja je samo za njih.
A onda naletim na prvu ulaznicu sa prvog derbija koji sam gledala. Tad sam prvi put drhtala kao prut. Dok sam putovala za Beograd i izgubljena trazila stadion. Dok su me ljudi cudno gledali u crno belom dresu. Secam se da kad sam ugledala taj hram fudbala, srce je brzo kucalo. Secam se huka sa juga i naleta emocija.
U istoj kutiji nalaze se i prve zice sa gitare koje mi je kupio neko mnogo drag. Koje su vremenom se istrosile i pukle. Danas retko sviram, trzaj mi para srce. Danas te osobe vise nema. Negde sa neba nadam se da gleda.
Onda nadjem kasicice iz kafica, koje smo moja najbolja drugarica i ja redovno skupljale kad idemo pre skole u kafic. Danas ih vise ne skupljam, cak i ne pogledam da li ima kasicica kad narucim kafu. Danas pijem gorku. Danas, ona mi vise nije najbolja drugarica, posle mnogo godina.
U jednoj od kutija, nalazi se i veliki papir sa jednim datumom. Papirici na koje sam prepisivala njegove poruke. I secam se kako mi je tada bilo. Kako sam bila srecna. Danas, ni on vise nije moja ljubav. Danas smo odustali od nas. Izgubili smo snagu da se borimo.
Danas neki novi ljudi su oko mene. Danas neke nove ljude volim, volim neki novi vole mene. Danas se upravo bojim da i oni ne postanu samo secanje.
Tako se cudno osecam.
Kao da sam zarobljena između juce i sutra. A danas, nikako da uhvatim vazduh. Nikako da prodje. Nikako da se vratim u stvarnost.
I cudna su secanja. Posle njih covek se retko vraca u realnost.
I tezak je vazduh.
A moras dalje. Danas. Sad. Odma.

Gdje si bila danas?

Danas sam te tražio prije nego je pala kiša

Šetao sam na mjestima na kojima bih te mogao sresti

Popio sam kafu u kafiću koji bi ti se mogao svidjeti

I gledao sve te djevojke koje su dolazile

Pile svoja pića, gledale u telefone

Pričale sa momcima ili sa drugaricama

Nisam te vidio ni u jednoj od njih

Gdje si bila danas?

Kad je pala kiša išao sam pored rijeke

Nisam imao kišobran pa sam pobjegao do prvog haustora

Stajao tu, zapalio cigaretu i gledao

Kako prolaze auta, kako prolaze ljudi i odnose petak

U prošlost, na gomilu dana u kojima te

Nisam imao.

Gdje si bila danas?

Da li sam to bio pred tvojom zgradom ili pak živiš na drugom kraju grada?

Kiša je prestala i ja sam krenuo gradom

Bio sam na svim mjestima za koja mislim da bi ih mogla voljeti

Nisi bila tu.

Počinješ mi nedostajati, gdje si bila danas?

Mislio sam da ću te sresti na stanici

Ili možda u tramvaju, pokušat ćeš dohvatiti rukohvat ali

Možda si preniska pa se moraš uhvatiti za mene

I izvinuti mi se uz osmijeh

Pa se u svakoj krivini, na svako ljuljanje tramvaja

Primaći bliže.

Gdje si bila danas, tražio sam te na mostovima?

Vjerovatno voliš gledati kako rijeka teče

I razmišljati kako su patke čudna stvorenja

Volio bih te zagrliti uz ogradu, nasloniti uho uz tvoje i

Probati čuti kako razmišljaš.

Bio sam na onom mostu gdje kače čaršave sa grafitima i porukama

Svojim ljubavima

Uvijek sam mislio da je to grozan način da se pokaže nekom da ti je stalo ali

Danas sam poželio okačiti veliku poruku sa ograde

Gdje si bila danas, možda bi je vidjela

Napisao bih

„Još te tražim, gdje te skriva Sarajevo?“

Napisao bih

„Hej, kad ćemo početi živjeti?“

Gdje si bila danas?

Sigurno misliš da postoje bolji načini da se nekom pokaže ljubav ali

Ponestaje mi ideja

Mislio sam bit ćeš na svirci u Anderu

Mislio sam skakat ćeš pored mene ili ćeš me slučajno posuti pićem

Brisati mi košulju maramicama dugo nakon što si očistila mrlju

Ili bar me gledati s druge strane

Gdje si bila danas, tražio sam te

Gdje si sve ove godine?

Tražio sam te u susjednim državama

Na morskim plažama i planinskim vrhovima

Tražio sam te i tamo gdje nikada nisi ni pomislila da odeš

Gdje si bila danas?

Pisao sam ti pjesmu, čitao sam ti je za onim istim stolom

Gdje uvijek završim dan

Uz cigaretu i piće šaptao sam sebi samom

Neke čudne molitve

Gdje si bila danas?
Jesu li ti rekli da te tražim?

Veliki snovi

Ne možeš ti sa mnom,
ja sanjam velike snove,
ogromne,
glomazne!
Hej, ne možeš ti sa mnom!
Ja sanjam ljubav
sa velikim slovom LJ!
Sanjam dve šoljice kafe
dok se svet još budi
i jednu cigaretu,
tu jutarnju moram da zadržim!
Sanjam mir
i tišinu
i spokoj.
Sve je kako treba.
Ne možeš ti sa mnom!
Sanjam kako odlaziš na posao,
a ja spremam ručak
i pišem najljubavniju,
od svih ljubavnih knjiga,
o nama.
Pišem kako mi
svaki dan
kupiš jednu knjigu,
iako ih imam previše
i sigurno ću umreti pre nego ih sve pročitam.
Pišem kako posle podne
gledamo serije;
u stvari ja gledam,
ti spavaš.
Pišem kako predveče
šetamo plažom
držeći se za ruke,
iako smo već zašli u godine.
Ko još broji,
kad se voli?
Pišem kako subotom ujutru
i dalje uzbuđeno tragamo za gramofonskim pločama
i potom ih slušamo,
ceo celcati dan.
Pišem kako nedeljom gledamo
samo crno-bele filmove
i da si pomalo ljubomoran na Bogarta,
a ja na Odri.
Pišem kako se i dalje volimo
isto kao i prvog dana.
Zato ne možeš sa mnom,
ja sanjam velike snove!

Imao sam 18 godina, a sjećam se kao da je jučer bilo kada sam prvi puta trebao da je poljubim, i da poljubim djevojku prvi puta u životu. Panika ravna terorističkom napadu. Sjećam se njenog prvog dodira, i koliko sam počeo da štrepim, kao curica, a izigravao sam pravu muškarčinu. Sjećam se i prvog “volim te”. Sjećam se i prve svadje..oko gluposti, naravno..gluposti koja je nama tad bila “kraj svijeta”. Sjećam se i prvog prekida…hinjski…inat…šta li.. Sjećam se i prvog intimnog odnosa s njom, njenog straha, i mog straha koji sam morao sakriti kako god znam, iako pojma nisam imao što radim…radio sam nagonski, pun ljubavi.. Zato valjda i pamtim. Sjećam se i naših prvih zajedničkih planova.. Naših izlazaka.. Ručaka.. Putovanja.. Sjećam se tih lijepih očiju. Sjećam se svih tih godina provedenih skupa.. Sjećam se i kada mi je rekla da je najbolje da se više ne čujemo.. Mislio sam da je nikada neću prestati voljeti, i da nikada više neću moći biti s nekim drugim. Sjećam se i večeri kad se udala. Svega se sjećam… Ne znam zašto. Ne mogu reći da je još uvijek volim, jer je ne volim. Stvarno ne. Draga mi je tamo negdje u ćošku duše, kao sestra. Kao dobar prijatelj. Ljubav je nestala odavno. Ostala su samo sjećanja. Ona je sada udana žena…i u ovakvim noćima, koje znam da će biti besane, i kada se prisjećam svega, pa tako i nje… Iskreno se zapitam…. Sjeti li se ona mene ponekad… Po ružnom? Po lijepom? Nažalost, nikada neću saznati. Ili na sreću.

Šta da ti kažem,
odrasla je,
odrekla se prvog sna,
prve želje,
dečaka u meni,
lokni,
smotanosti,
cvetnih haljina,
pijanki,
osećaja slobode…

Sada ima sve što imaju starije žene,
elegantne haljine,
visoke potpetice,
jarke boje ruža,
osećaj pripadnosti,
bitnosti,
sigurnosti,
tačnosti.
Svaki korak sada joj je planski,
slavi praznike uz određeni broj ljudi,
pije,
ali se ne napije,
kada zaplače,
ne nasmeje se…

I krivo mi je,
jer znam šta je imala,
a čim je to zamenila,
imala je trg pun nepoznatih ljudi,
iznenadni vatromet,
za sasvim običnu sredu
u nedelji.
Imala je,
ne planirane osmehe,
suze radosnice,
i osećaj,
“Nek ovo nikad ne prestane.”

Ne krivim je,
odrasla je.
Šta da ti kažem,
voleo sam je…

—  Večiti Sanjar
Djevojčice i dječaštvo

Bio sam mršav, povisok, ramena savijenih naprijed, uvijek zabadao nos u knjige ili stripove, u ušima nosao slušalice i vrtio Peperse po cijeli dan, oblačio skejterke i farmerke za broj veće od mog, krio se od derneka i uglavnom odbijao pozive društva na mjesta gdje se točio alkohol ili plesalo sa djevojkama. Ako ćemo iskreno, siguran sam da ne bi ni pristala da prošeta sa mnom da nije bilo naše zajedničke drugarice sa kojom sam išao u osnovnu školu. Ona je, eto, bila sigurna da sam baš ja pravi čovjek za ulogu njenog prvog momka i da ću, šta god da se desi, sigurno ostaviti koliko-toliko dobar utisak i njena pretjerano emotivna i stidljiva drugarica neće imati loše sjećanje na prve izlaske. Nakon dugog ubjeđivanja sam pristao, nekako nonšalantno, glumeći pred njom da mi kvari raspored ali da ću, iako mi je mrsko, radi nje i našeg prijateljstva izaći s njenom drugaricom. Unutra sam naravno kuhao od nervoze.

Čini mi se da je bio petak, sunčan da sunčaniji ne može biti. Obukao sam bijelu košulju, jednu od onih što se nose sa svečanim odijelima, sa rukavima koji su imali duplu manžetnu a ja pojma nisam imao šta je to, pa mi je bilo čudno zašto ta košulja nema dugmad na rukavu ali je srećom bilo ljeto pa sam ih podvrnuo do lakata, košulju utrpao u nove farmerke, ošišao se, kosu sredio nekakvom kremom koju mi je preporučio neki tip iz prodavnice i čak se obrijao, prvi put, iako nije bilo Bog zna šta da se brije. Amira i ja smo se trebali naći popodne nakon škole, ispred katedrale, prošetati gradom a zatim negdje na kafu ili kolače, što je značilo da tako sređen moram doći u školu.

Preživio sam nekako i zadirkivanja i smjehuljenja i sve što jedan prosječan klinjo može da očekuje od one kul raje kojoj je nezamislivo da jedan od nas, čudaka i knjiških moljaca, pokušava da se ugua u njihov svijet. Ignorisao sam dobacivanja, držao glavu visoko i znao da je tako bolje, da nema potrebe da se svađam ili tučem – u razredu nije bilo nikog ko bi me branio kada bi njih pet-šest krenulo na mene. Dan se provukao u nestrpljivosti, zazvonilo posljednje zvono i ja trk pred katedralu.

Čekala me u bijeloj lanenoj haljini, plava kosa je nervozno igrala valcer po ramenima, osmijeha zasljepljujuće bijelog na sarajevskom suncu, sa crvenom trakom ili maramom ili koji je već modni naziv za to čudo vezano oko struka, stajala je i gledala ravno u mene… a ja koračao, uplašen stotinu puta više nego što sam čitavo to jutro bio pred mahalskim mangupima, rastresen, razbacan mislima u sve načine na koje ovo može da krene naopako, zabrinut i uvjeren da bi bilo bolje da se odmah sada vratim kući - ali sam koračao.

Pozdravismo se negdje između poljupca i zagrljaja, na pola puta, ne znajući kako treba, i brže bolje krenusmo cestom gledajući strogo pred sebe. Koračali smo Ferhadijom jedno kraj drugog, polako pričali o školi i nekim sigurnim temama poput kontrolnog kod Suade ili one priredbe prije koje su klinci iz prvog B saznali da je jednom davno Loša iz Plavog Orkestra bio zaljubljen u tu istu Suadu i njoj posvetio onu pjesmu, pa je spremili, odsvirali i otpjevali, a ona plakala, čisto i otvoreno, kao da nikog u sali nema osim nje i Loše, plakala kao što je sigurno plakala i kada je tu istu pjesmu prvi put čula.

Amira se samo smješkala, svako malo obarala pogled na stopala i sandalama izbjegavala neravnine na pločnicima a ja ohrabren njenim osmijesima pričao dalje, dublje, o svemu što volim, o svemu što radim iza kulisa onog klinca kojeg je možda sretala na hodnicima a nije znala ništa o njemu, ohrabrih se toliko da joj u toj šetnji kao slučajno dodirnuh ruku a ona s njom pobježe i stegnu je uz grudi kao da je boljelo, pa se zacrveni i nasmija, a ja promijenih temu i počeh o tome kako sam gledao neki pravo čudan film, Donie Darko ili neki tome sličan, i dan ponovo nastavi da teče pored nas.

Proveli smo par sati zajedno, ispratio sam je na autobusku stanicu i poželio da je poljubim ali… ne znam ni sam, sve je to ispalo nervozno i neudobno, nešto slično kao i naš prvi pozdrav, između obraza i usne, na kratko, kao da želimo da što prije završimo s tim. Kasnije saznah da klinci to zovu blic i da nije toliko strašno ali u tom trenutku, tada, za mene to bješe vrhunac mog djetinjstva i početak odrastanja, smisao za koji ću se uhvatiti sljedećih par mjeseci i početi da se otimam iz svijeta vječite osamljenosti, da jurim za tim crvenilom obraza u tajnom dodiru ruke i odrastem što je prije moguće.

Amiru više nisam vidio. Nije se javljala iako smo razmijenili brojeve, nije odgovarala na poruke a u školi je više nisam sretao. Kasnije mi rekoše da je odselila, da je njen stari stalno bio na putu između Slovenije i Bosne jer tamo ima neki kul posao ali u neka doba više nije mogao da živi u putu i eto, to bješe to, njegovom se odlukom prekide moja prva zaljubljenost – u to sam odabrao da vjerujem.

Otkud mi ova priča nakon svih ovih godina, dok nosim tovar neuspjelih ljubavi i još toliko osvojenih djevojaka u gepeku prošlosti? Dođe mi, eto, k'o nekakav flešbek, k'o vizija sred napada posttraumatskog stresa… - jučer prođoh kraj stubišta jedne zgrade na Pofalićima, tu blizu je i sportsko igralište pa se često dešava da klinci sjede na tim stepenicama i zure u telefone, smiju se i druže kao što smo i mi jednom radili. Tu vidjeh njih troje, dvije djevojčice i dječaka. Nemaju više od osam godina, ako i toliko. I njih troje tu sjede, dječak steže pertle na patikama a jedna od djevojčica mu govori kako tablice na autu njegovog oca počinju sa J69 i kikoće se na sav glas jer, eto, taj dječak ne zna šta znači 69, pogotovo ispred jednog tako škakljivog slova kao što je J. Djevojčice se ne crvene, dječaci pojma nemaju šta se dešava.

Otud ove misli i sjećanja a otud i nostalgija za vremenom koje je poznavalo stid. Amire se više ne rađaju u Sarajevu.

Mama kad me je rodila
u Užickoj bolnici
u 10 i 35 ujutru
prvog septembra
padala je kiša
ne znam ništa više o tome,
verovatno sam vrištala
kao i svaka druga beba.
Ali znam da
ne volim svoje rođendane
nisam srećna kad oni dođu
kad sam imala deset
tata je bio pijan
i pokvario je sve
kad sam punila petnaest
kretala sam u srednju školu
bila sam prestrašena
i plakala ceo dan posle toga
na dan kad sam napunila osamnaest
neko tad mnogo bitan je prvi put
povisio glas na mene
dvadeseti sam provela sama
i niko mi nije čestitao u ponoć,
prestala sam i da se nadam tome.
Poslednji put sam bila srećna
kad sam punila šest
padala je kiša tad, znam
i grad takođe,
a mi smo izašli napolje
skupljali kockice leda
i svi,
baš svi
smo se smejali

Trebalo mi je tako malo od tebe…poljubac, zagrljaj…tako malo, da ti se celom dusom predam…jer..volela sam te, volela sam tvoje oci, tvoje reci, tvoj glas…glas koji me je prvog trena osvojio…a dodire sam samo sanjala…osecala ih u masti, a u stvarnosti su za mene bili daleki i strani…
—  Aurora

Imam jednog prijatelja. Poznajem ga od prvog razreda. Bio je najbolji dečak u školi, jer se na svakom odmoru igrao žmurke sa mnom i pratio me je kući kada me je bilo strah da idem sama. Kasnije mi nije bio više toliko drag. Prestao je da ide sa mnom kući i igrao je fudbal sa drugim dečacima tokom odmora. Kada bi me ugledao, okrenuo bi se i pričao sa svojim prijateljima. Kada sam imala jedanaest godina moji roditelji su se razveli. Nisam želela da to kažu mojim prijateljicama. Međutim, moja majka me nije mogla gledati tako tužnu, pa ga je pozvala. Došao je i ostao celi vikend. Ležali smo na krevetu i gledali TV, plakao je skoro onoliko koliko sam i ja. Svaki put kada ne bih plakala tokom neke reklame, dozvolio mi je da pojedem po jednu kuglu sladoleda od čokolade. Posle toga je opet išao sa mnom svaki dan kući. Godine su prolazile. Bio je sa mnogim devojkama, s kojima se i rastavio, ali sam ja uvek bila ona koju je po noći otpratio kući. U trećem razredu srednje škole, tokom časova matematike, sedela sam kraj njega. Buljila sam u njega i njegove zelene oči. I u tom trenutku shvatila sam, zašto mi je majka uvek govorila da su oči ogledalo duše. Tada sam poželela da mi bude nešto više od druga, iako sam znala da on to ne želi. Sledeće godine učestvovao je u školskoj pozorišnoj predstavi. Sedela sam u prvom redu i smeškala mu se, dok je stajao pod svetlima pozornice. Izgledao je neverovatno lepo i sretno – uzvratio mi je osmeh. U tom trenutku opet sam poželela da budemo nešto više od prijatelja, ali sam znala da on to jednostavno ne želi. Nekoliko sedmica nakon toga jedna od mojih prijateljica postala mu je devojka. Svi su pričali kako su odličan par, jer je i ona bila isto tako lepa i popularna kao i on. Ali sam ja bila ona koju je svako veče vozio kući. Tako smo jedno veće ostali malo duže u autu - pričao mi je kako je to najbolji period u njegovom životu. Pogledala sam u njegove zelene oči i znala sam da je istina to što govori. Poželela sam da ja budem ta zbog koje ima najbolje vreme u svom životu. Želela sam da budemo više od prijatelja, ali sam znala da on to ne želi. Sledeći dan u školi morali smo pisati sastav na temu „Prva ljubav“. Znala sam o čemu želim pisati, ali nisam mogla. Kada sam pogledala svog najboljeg prijatelja kako se smeška mojoj prijateljici, poželela sam da ja budem ta o kojoj bi pisao u svom sastavu. Imala sam želju da budemo nešto više od najboljih prijatelja, ali sam naravno znala da je to nemoguće. Moja prijateljica me je nazvala nekoliko sedmica posle toga da mi kaže da ju je ostavio. To veće sedeli smo jako dugo u autu. Pričali smo o našim prijateljima, o školi, muzici… Rekao mi je da moju prijateljicu nikad nije volio. Poželela sam u tom trenutku da meni kaže kako me voli. Htela sam da budemo više od najboljih prijatelja, ali sam znala da on to ne bi želio. Vreme je prolazilo. Odlučio je da nakon mature ide u Kanadu na godinu dana. Na oproštajnom slavlju mi je rekao kako sam njegova najbolja drugarica. Pogledala sam u njegove prelepe zelene oči i poljubila ga u obraz. Htela sam da mi kaže kako me ustvari voli i da želi da budemo više od najbolji prijatelja, ali sam znala da on to ne želi. Vreme je prolazilo… Kada se vratio, rekao mi je kako je u Kanadi upoznao devojku i da se želi ženiti. Upoznala sam je. Kada me je pitao šta mislim o njoj, odgovorila sam da mislim da je jako lepa. A on je meni na to uzvratio da je našao ljubav svog života. Opet sam poželela da budemo više od prijatelja, ali sam znala da on to ne želi. To veče me je zadnji put vozio kući. Tokom venčanja sedela sam u prvom redu, a on je ponovo stajao pod svetlom kao u pozorišnoj predstavi, samo što su to ovaj put bila svetla u crvki. Izgledao je prelepo i sretno. Nasmejala sam mu se, a on je uzvratio. Pogledala sam u njegove zelene oči i znala sam da je iskren. U tom trenutku poželela sam da ja stojim ispred oltara sa njim. Želela sam da mi bude više od najboljeg druga, ali sam i znala da on to ne želi. Nakon venčanja moj najbolji drug se preselio sa svojom ženom u Kanadu. A ja sam ostala… godine su prolazile. Danas opet sedim u crkvi… na njegovoj sahrani. Saznajem da se već nakon nekoliko godina razveo od svoje žene. Naša bivša nastavnica drži govor i spominje kako je oduvek znao divno da piše. Onda počinje da čita jedan deo njegovog sastava, koji smo pisali, dok smo išli u četvrti razred srednje škole: „Moja prva ljubav: Nikada nisam pogledao tu djevojku a da nisam imao želju da joj kažem koliko je volim. Pogledam u njene predivne tamne oči i poželim da joj budem više od najboljeg druga, ali znam da ona to ne želi.“…

Gdje žive ludaci

uzeli su me sebi

ovi nemiri, sve više

gubim razum

samo i dalje

žalim

što sam otišao

da tuđoj zemlji

budem lud

da me gledaju

k'o pacova

šutaju me

po parkovima

da me se plaše

sklanjaju djecu od

mene

jer sterilni

evrpski svijet

pojma nema o tome

kako se voli

dole

gdje žive luđaci.


vječito rade

proklete mašine

ne žele stvoriti

ni voljeti

žele kupovati dok ja patim

za škripom tvojih

čizama u snijegu

na Pricipovom mostu

ne razumiju

zato je

sva ova bol

veća nego što

jeste

zato sam

počeo da pijem

jeftina vina

i skupe tablete

zato teturam i kad sam

trijezan

i zato sam

očajan

u pokušaju da

na tečnom bosanskom

u ledeno hladnim

parkovima

prokletim Skandinavcima

objasnim

kako se voli

dole

gdje žive luđaci.


nisam volio druge

kunem se

nisam ni pokušavao

sretao sam ih

na ulicama

u tržnim centrima

i knjižarama

njihove su plave kose

lepršale

na ledenom vjetru

njihovi su šalovi

mirisali na

Sredozemno more

ili se to meni

samo činilo

pogledi su im

upadali

u moju bradu

a ja sam

okretao leđa

bježao poput

manijaka

do prvog parka

do prve ceste

hvatao se za teku

i pisao

tvoje ime

opet i iznova

sve dok ga jednom

nisam

zaboravio

pa sad šaljem pisma

ženi bez imena

na adresu

koju nemam

od čovjeka

kojeg nema

i ona stižu i ostaju

neotvorena

dole

gdje žive luđaci.