prvog

Nije do tebe, do mene je

Opsovat ćeš me kad kažem 

Nije do tebe, do mene je

Ali jebiga.

Ne mogu sjediti u kafiću i pričati o tome šta volim i šta me zanima

Ne mogu u kino, ne mogu siliti osmijehe

Ne mogu jer sam sve to radio tri stotine puta u tri stotine prošlih veza

Sve su bile isto kao ti

Sve su bile normalne, jednostavne, obične… sve su bile mrtve.

Nije do tebe, do mene je.

Ubij me pogledom ako želiš ali to je istina

Ježim se od jednostavnosti

Muka mi je od „šta ima novo“ razgovora

Jebe mi se za svakodnevnicu i odnose tvojih i mojih kolega s posla

Sve te prazne razgovore sam već vodio

Toliko puta da mi se čini da ću povratiti ako budem morao još jednom.

Neću da idem na prvu kafu na kojoj ćemo se upoznati

Na drugu gdje nam je odjednom ugodno pričati o svemu

I na trećoj kad je vrijeme za prvi poljubac

Neću pravila, neću „šta si studirao, čime se baviš“

Neću da pričamo o tome ko se s kim druži pa da nađemo tog jednog zajedničkog prijatelja i govorimo kako je super lik iako ne znamo ništa o njemu

Neću da ti prepričavam događaje s mojim društvom

Ne zanimaju me loši uleti momaka koje si odbijala

Niti me briga zašto te tvoja drugarica čudno gleda svaki put kad spomeneš seks.

Okej, misliš da nisam normalan i to je pošteno

Vjerovatno i nisam, zato ćeš na kraju večeri shvatiti

Nije do tebe, do mene je.

Ja želim čudnu, želim ludu i komplikovanu

Hoću da se svađamo o evoluciji i smislu postojanja svijeta u dva ujutro

Trebam strast, energiju, bijes, iskrenost

Da me ne gledaš kao da sam pao s Jupitera kad opsujem ili dovedem u pitanje postojanje vremena

Hoću otvoren um, hoću kreativan razgovor i pažnju

Nije do tebe, do mene je.

Ja sam već vidio početak, sredinu i kraj našeg odnosa

Ja već znam kad i zašto ćeš početi da me mrziš

Znam zašto ćeš da odeš

Da me pošalješ u tri lijepe materine i kažeš da te nisam vrijedan

Znam kako ćeš da me zaboraviš i nađeš nekog jednostavnog

Jer nije bilo do tebe, iako mi nisi vjerovala

Znam da ćeš zaboraviti prije nego mjesec napravi puni krug

A ja neću jer ja sam lud

Jer volim da patim i samo to umijem

Pa ću da posadim sjeme paranoje i do detalja tražim svoje greške u svakoj razmijenjenoj rečenici

Iz nekog suludog razloga ćeš da mi nedostaješ iako sam sretan što više nisam tvoj

Smetat će mi što si tuđa jednom kad odeš jer sam se dao

Jer sam postao jednostavan i običan iako mi je muka od jednostavnih i običnih

I oboje ćemo biti u pravu

Oboje ćemo s razlogom biti ljuti

Ali kako god okreneš, kako god podijeliš karte

Na kraju partije, ti si ta koja će mene preboljeti i zaboraviti

Ja sam taj koji neće

Zašto?

Zato što sam pička, zato što se bojim da nikad neću naći onu koja priča o rasporedu galaksija u dva ujutro

Zato što mi se jebe za stvari i predmete, zato što mi nije bitno šta mi daješ i koliko, zato što živim za osjećaj

Zato što sam sretan kad si nasmijana, zato što nisam s tobom jer očekujem nešto od tebe

Zato što i dalje kao idiot vjerujem da nije ključ ljubavi voljeti sebe

To je bar lako

Čak i oni koji seru kako se ne vole dovoljno to znaju

Zajebano je voljeti drugog samo radi njega

Ne radi onog što čini za tebe.

Budala sam, i to najgora moguća verzija: budala koja je na to ponosna.

Nije do tebe, do mene je.

Ne mogu ljude sa planom iza razgovora

Ne mogu postavljati dvosmislena pitanja sa ciljem da saznam nešto što ne smijem da pitam

Nisam kukavica, udaram u srce od prvog minuta

Ne tretiram te kao nešto što posjedujem

Ne brojim ti mane i kvalitete

Ne zanima me tvoja prošlost ni pređeni kilometri

Hoću da znam šta te drži budnom u noćima kad bi morala spavati

Hoću stvarne osjećaje, hoću priču iza suze i osmijeha

Zajebi običnost, otvori se

Nije do tebe, do mene je.

Hoću sve i hoću sve odmah

A ovo nije vrijeme pjesnika i umiranja za principe

Ovo je svijet običnih

Ovo je svijet gužve u saobraćaju i svijet kreditnih kartica

Ovo su godine koje se kupuju i prodaju u redovima za čekanje

Ovdje niko ne želi spavati na travi niti kisnuti jer šta će drugi misliti

Ovo je svijet novca i ega

Svi tako silno želite biti sretni u očima drugih ljudi a svi ste jebeno tužni

Maske koje nosite su od stakla

Vidim koliko ste prazni, vidim kako vaš ego živi samo za veličanje

Ne zato što to želite već zato što su vam rekli da tako treba

Zato što je toliko prokleto bitno imati dobre korice

Pa makar stranice unutra

Bile prazne.

Nije do tebe, do mene je.

Ne bih da prodajem samoću za par grama utjehe

Niti ću više ikad pristati biti

Jedan od njih.

Nije do tebe, do mene je

Valjda nisam dovoljno moderan da razumijem ovaj svijet

Jebeš ga

Ni on mene nikad neće.

Veliki snovi

Ne možeš ti sa mnom,
ja sanjam velike snove,
ogromne,
glomazne!
Hej, ne možeš ti sa mnom!
Ja sanjam ljubav
sa velikim slovom LJ!
Sanjam dve šoljice kafe
dok se svet još budi
i jednu cigaretu,
tu jutarnju moram da zadržim!
Sanjam mir
i tišinu
i spokoj.
Sve je kako treba.
Ne možeš ti sa mnom!
Sanjam kako odlaziš na posao,
a ja spremam ručak
i pišem najljubavniju,
od svih ljubavnih knjiga,
o nama.
Pišem kako mi
svaki dan
kupiš jednu knjigu,
iako ih imam previše
i sigurno ću umreti pre nego ih sve pročitam.
Pišem kako posle podne
gledamo serije;
u stvari ja gledam,
ti spavaš.
Pišem kako predveče
šetamo plažom
držeći se za ruke,
iako smo već zašli u godine.
Ko još broji,
kad se voli?
Pišem kako subotom ujutru
i dalje uzbuđeno tragamo za gramofonskim pločama
i potom ih slušamo,
ceo celcati dan.
Pišem kako nedeljom gledamo
samo crno-bele filmove
i da si pomalo ljubomoran na Bogarta,
a ja na Odri.
Pišem kako se i dalje volimo
isto kao i prvog dana.
Zato ne možeš sa mnom,
ja sanjam velike snove!

Došao sam da joj pokažem da me nije zaboravila. Došao sam, jer sam htio da joj dokažem da me još uvijek voli, kao prvog dana. Znao sam, da ne zna da sakrije svoja osjećanja. Ili sam, možda lagao sebe da sam došao zbog toga. Možda mi je samo nedostajala previše. Ona, i njena ljubav prema meni. Ta noć je, zaista, bila prelijepa. A ona je bila ljepša i od noći. Sjedila je za posljednjim stolom. Nije me primjetila. Ili se barem pravila da me ne primjeti. Cijelu večer nije skidala sa lica onaj blesavi osmijeh zaljubljene žene. Promatrao sam je kradom. Podsječajući sebe na svaku crtu njenog lica. O, zaista, je bila prelijepa. Pogledala me direktno u oči. Hladno, bezosjećajno. A ona zaista nije bila takva. Kao da me probudila iz sna. Nije progovorila ništa, ali kao da je rekla sve.Iz pogleda sam pročitao sve.Brzo sam spustio pogled, jer je počeo da me izdaje. Inadžijo, preopoznao sam te. Zapravo si došla da mi pokažeš da te nisam zaboravio. Došla si, da mi dokažeš da te još uvijek volim. Došla si da mi pokažeš da se ne trebam igrati sa ženom koja se igra bolje od mene. Te večeri, otkrila si sve što sam sakrivao godinama. Tvoj sam. Vrijeme, možda, mijenja sve, ali činjenicu da sam tvoj, ne.

Gdje si bila danas?

Danas sam te tražio prije nego je pala kiša

Šetao sam na mjestima na kojima bih te mogao sresti

Popio sam kafu u kafiću koji bi ti se mogao svidjeti

I gledao sve te djevojke koje su dolazile

Pile svoja pića, gledale u telefone

Pričale sa momcima ili sa drugaricama

Nisam te vidio ni u jednoj od njih

Gdje si bila danas?

Kad je pala kiša išao sam pored rijeke

Nisam imao kišobran pa sam pobjegao do prvog haustora

Stajao tu, zapalio cigaretu i gledao

Kako prolaze auta, kako prolaze ljudi i odnose petak

U prošlost, na gomilu dana u kojima te

Nisam imao.

Gdje si bila danas?

Da li sam to bio pred tvojom zgradom ili pak živiš na drugom kraju grada?

Kiša je prestala i ja sam krenuo gradom

Bio sam na svim mjestima za koja mislim da bi ih mogla voljeti

Nisi bila tu.

Počinješ mi nedostajati, gdje si bila danas?

Mislio sam da ću te sresti na stanici

Ili možda u tramvaju, pokušat ćeš dohvatiti rukohvat ali

Možda si preniska pa se moraš uhvatiti za mene

I izvinuti mi se uz osmijeh

Pa se u svakoj krivini, na svako ljuljanje tramvaja

Primaći bliže.

Gdje si bila danas, tražio sam te na mostovima?

Vjerovatno voliš gledati kako rijeka teče

I razmišljati kako su patke čudna stvorenja

Volio bih te zagrliti uz ogradu, nasloniti uho uz tvoje i

Probati čuti kako razmišljaš.

Bio sam na onom mostu gdje kače čaršave sa grafitima i porukama

Svojim ljubavima

Uvijek sam mislio da je to grozan način da se pokaže nekom da ti je stalo ali

Danas sam poželio okačiti veliku poruku sa ograde

Gdje si bila danas, možda bi je vidjela

Napisao bih

„Još te tražim, gdje te skriva Sarajevo?“

Napisao bih

„Hej, kad ćemo početi živjeti?“

Gdje si bila danas?

Sigurno misliš da postoje bolji načini da se nekom pokaže ljubav ali

Ponestaje mi ideja

Mislio sam bit ćeš na svirci u Anderu

Mislio sam skakat ćeš pored mene ili ćeš me slučajno posuti pićem

Brisati mi košulju maramicama dugo nakon što si očistila mrlju

Ili bar me gledati s druge strane

Gdje si bila danas, tražio sam te

Gdje si sve ove godine?

Tražio sam te u susjednim državama

Na morskim plažama i planinskim vrhovima

Tražio sam te i tamo gdje nikada nisi ni pomislila da odeš

Gdje si bila danas?

Pisao sam ti pjesmu, čitao sam ti je za onim istim stolom

Gdje uvijek završim dan

Uz cigaretu i piće šaptao sam sebi samom

Neke čudne molitve

Gdje si bila danas?
Jesu li ti rekli da te tražim?

Trebalo mi je tako malo od tebe…poljubac, zagrljaj…tako malo, da ti se celom dusom predam…jer..volela sam te, volela sam tvoje oci, tvoje reci, tvoj glas…glas koji me je prvog trena osvojio…a dodire sam samo sanjala…osecala ih u masti, a u stvarnosti su za mene bili daleki i strani…
—  Aurora
Sarajevski John Doe - dio prvi

Imao sam četiri godine, možda pet. Rat bješe tek završio i mi smo živjeli u nekoj staroj kući na periferiji Sarajeva. Nisam siguran šta je moj otac radio u tom periodu nakon rata, nikad ga nisam pitao a on sam nikad o tome nije govorio. Ujutro je negdje odlazio, a navečer se vraćao sa dovoljno novca da nas četvoro možemo sastavljati kraj sa krajem.

Mama je bila klasična kućanica. Vrijedna žena sa sela odgojena da prije svega štiti porodicu pa tek onda sebe. Često je bila stroga prema nama kad otac nije bio tu, pa bi brat i ja znali dobiti batine i zabrane da izlazimo iz kuće. Zabrane su bile najgore. Osim u tim trenucima kad nešto zabrljamo, mama je bila mirna žena pitomih očiju i nježnog dodira. Rijetko je izlazila iz kuće a i kad bi išla negdje, radila je to zato što je u kući nešto trebalo – nikad za vlastiti užitak. Tek sam kasnije saznao da to nije kod svakog tako i da je na svijetu jako malo žena koje su spremne odreći se i najsitnijeg zadovoljstva kako njenoj porodici ništa ne bi zafalilo.

Tu je naviku pokupila od njene majke, moje bake. Za sve godine koliko sam je poznavao, dakle nekih dvadesetak, ta žena nikad nije povisila ton. Niti jedan jedini put. Rodila je petoro djece, živjela teškim životom na selu sve do rata a nakon rata morala preseliti u Sarajevo i ostatak svog života skupa sa dedom, živjeti kao podstanar u pet-šest različitih kuća. Tuđih. Uprkos svemu, nana je uvijek bila anđeo koji je pazio na naša djetinjstva ma koliko njen život bio težak. Nije nas često posjećivala niti smo mi imali kad da idemo kod nje. Vrijeme nakon rata je prosto bilo takvo, svako se zabavio svojom mukom i nastojanjima da život učini podnošljivim. Valjda se zato rijetko išlo u goste ikom osim prvim komšijama.

Brat i ja smo obično trčkarali okolo i šutali ispuhanu loptu. Nismo imali bicikla niti neko posebno dvorište pa smo se igrali na ulici. On je pet godina stariji od mene i još toliko puta bolji čovjek. Srce od pamuka, duša čistija od planinskog izvora. Takav je od mog prvog sjećanja.

Helem, imao sam par godina kad smo živjeli u toj staroj kućerdi. Prva prodavnica je bila udaljena dvadesetak minuta i brat i ja smo tog jesenjeg dana išli po jabuke. Ne sjećam se da li je neko trebao da dođe u goste ili je otac bio bolestan pa je mati mislila da bi mu jabuke godile. Kako god, odnekud su se iskopali novci za dvije kile jabuka i naš je zadatak bio da ih donesemo. Ja sam vodio do prodavnice, brat je trebalo da nosi kesu u povratku.

Nekih par mjeseci ranije mati je primijetila da nešto nije uredu s njegovim vidom pa su ga odveli u najbiži dom zdravlja. Doktori su rekli da ima povećanu dioptriju i dali mu neke goleme naočale sa smeđim okvirom. Bile su prevelike za njegovu glavu i stare sigurno pet-šest godina ali u to vrijeme je pronalazak naočala koje uz to odgovaraju njegovoj dioptriji bio čista lutrija. Nisu mu vid učinile savršenim ali su ga popravile dovoljno da mi je mogao čitati knjige i slikovnice, raditi sve što treba oko kuće i sa mnom igrati nogomet ili ići u kupovinu.

Došli smo do prodavnice, kupili jabuke i krenuli nazad. Eh sad, pošto sam ja već od prvog puzanja bio baksuz i nikad nisam umio da mirno sjedim ili normalno hodam, trčao sam nazad. Brat me pratio koliko je mogao ali je imao bar deset kilograma viška i još uz to nosio kesu sa jabukama, pa je bilo nemoguće da me sustigne. Dok se meni nije izmakao kamen ispod stopala. Zaplivao sam kroz prašinu, tresnuo o tvrdu cestu i krvavih koljena počeo da plačem. Brat je dotrčao do mene, ispustio kesu u želji da mi pomogne a jabuke se rasule i zakotrljale oko nas. Podigao me kao u američkim filmovima i tako u naručju plačući cijelim putem, nosio me kući.

Majku je moglo strefit’ srce kad smo se tako pojavili pred vratima. Stariji sin do grla u suzama nosi krvavog mlađeg sina u rukama. Scena za infarkt. Tek kad je vidjela da su to obične ogrebotine i da se ništa strašno nije desilo, uz par sočnih psovki mi je obećala dobre batine kad se oporavim a zatim otišla da sakupi jabuke koje smo usput pogubili. Brata nikad nije kudila. Pitao sam se zašto.

Par sedmica kasnije smo pokupili neko čudno kožno oboljenje. Pod „mi“ mislim ja, naravno. U toj istoj ulici par kuća dalje živio je dječak kojeg su zvali Mine. Nikad nisam saznao njegovo pravo ime. Taj dječak je imao svoj mali svijet. Stalno je odlazio daleko niz ulicu do srušene kuće u čijem dvorištu je bilo par stabala bukve. Sa sobom je nosio malu sjekiricu i po cijeli dan udarao stabla i odsijecao grane. Majka me uvijek savjetovala da se ne družim s njim jer je čudan ali ja nisam razumio zašto. Mine je za mene bio samo dobar drug koji voli da se igra sjekirom i ni na sekund mi nije bilo čudno zašto mu roditelji to dozvoljavaju. Ja sam bio njegov jedini drug.

Tog dana sam i ja otišao s njim u to čudno dvorište i tamo smo igrali nogomet. Kasnije smo se ganjali oko kuće, puzali kroz grmove kupina i ogrebali se na bar deset mjesta smijući se sve vrijeme. Mine nikad nije puno pričao. Uglavnom je galamio neke čudne tonove koje je bilo nemoguće razumjeti i kad bih ga pitao da mi nešto objasni, on bi se hvatao za kosu i čudno me gledao. Tek kasnije, kad sam malo porastao i u školi učio biologiju i bolesti čovjeka, prepoznao sam simptome mog druga Mineta. Autizam.

Nisam ga dugo viđao nakon tog dana kad smo se u kupinjaku igrali. Iz tog dvorišta sam ponio par novih uspomena i neodoljivu želju da se konstantno češem. Par dana kasnije, i moj brat je pokupio moju naviku. Sjećam se da smo imali i neke čudne crvene plikove po rukama, koji su se kasnije proširili na cijelo tijelo. Vrlo brzo je taj čudni osip počeo da peče.

Mati više nije znala šta da radi s nama. Iz jednog problema smo upadali u drugi i sve to ne bi bilo toliko strašno da život nije bio toliko težak u tim godinama. Ni sami ne znamo kako je to uspjela nabaviti, ali nakon što par dana naše češanje nije prestalo, pojavila se sa nekom čudnom smeđom bocom i prvo odvela mene u kupatilo.

Skinula mi je odjeću, rekla da uđem u kadu a zatim na svaki od tih plikova namazala malo te čudne bezbojne kreme. To čudo je peklo k'o sam đavo i ja sve to vrijeme nisam prestajao da vrištim. Mamine oči su se punile suzama ali je nastavila da nanosi lijek i da mi strogim tonom ponavlja kako će me čuti komšije i prodati me ciganima. Nije me bilo briga, nisam mogao da se suzdržim.

Kad je završila sa mnom, izvela me za ruku iz kupatila, obukla na mene golemu majicu mog oca i rekla mi da se ni slučajno ne češem i ne pomjeram s kauča. Zatim je odvela brata u kupatilo.

Ni jedan jedini ton se nije čuo. Nije bilo galame, nije bilo vrištanja. Ništa. Zadržali su se nekih petnaest minuta a onda je i njega izvela u sobu obučenog u majicu jednako veliku kao što je bila i moja. Samo što je njemu ta veličina odgovarala. Brat je sjeo kraj mene a mama otišla da sprema ručak. Mislim da je to prvi put u životu da sam se postidio. Od tog dana, uz par sitnih izuzetaka sa suzama radosnicama i jednim ili dva smrtna slučaja, više nikad nisam zaplakao. Želio sam postati poput mog brata.

……………………………………………………………………………………………

Imao sam dvanaest godina kad sam saznao. Nije on imao samo povećanu dioptriju – njegov vid je progresivno slabio. Sa petnaest sam već bio duboko u depresiji a sa dvadeset uveliko mrzio čitav svijet i sve što hoda i postoji.

Njegov put u toj neobičnoj bolesti je bio jednosmjeran, a moj na mjestu suvozača turoban i obojen u paranoju. Kad sam tek saznao da će s vremenom potpuno da ostane bez vida, podnio sam to bolje od očekivanog. Tiho, bez velikih suza ili straha kako će sve to da izgleda. Vjerovatno tada nisam ni bio svjestan da će se to desiti i prije nego što mislim. Par godina je prošlo i dok sam trepnuo, čovjek koji mi je donosio knjige iz gradske biblioteke postao je član udruženja za slijepe. Tad me udarilo i više se nikad nisam oporavio.

Svijet je surovo mjesto. Loše stvari se iz godine u godinu dešavaju nedužnima, dobre stvari ostaju za one koji već imaju ugodan život. Zar ne izgleda tako?

Negdje u tom neredu sam počeo da pišem i negdje u tom neredu sam se zaljubio u ideju da postanem pisac. U Bosni. Tada su moji roditelji vjerovali da imam bolje šanse da postanem astronaut i možda su bili u pravu. Ne zato što je s ovih prostora teško postati ime u bilo kojoj vrsti umjetnosti, ne zato što sam premlad ili nedovoljno ambiciozan – već zato što jednostavno nisam dovoljno dobar.

Sve to međutim nije bilo važno. Pisanje je bilo jedini svijet u kojem sam se mogao nositi sa životom kojeg sam tada živio i s vremenom je to postalo moja ovisnost. Papir, olovka i osamljenost. Svijet u kojem nije bilo mjesta ni za kog drugog postao je moj zatvor i moj spas u isto vrijeme.

Jedno sam vrijeme istraživao religiju, probao u njoj naći objašnjenje za stvari koje su se dešavale mom bratu i jedno vrijeme je djelovalo ali… ne znam. Teško je to objasniti. Jedno je vjerovati u Boga, a drugo razumjeti njegove postupke jednom kada počneš vjerovati. Ja nikad nisam imao problem sa konceptom postojanja vrhovnog bića ali jedno vrijeme sam se iskreno pitao koliko je pošten način na koji nam dijeli karte. Kasnije sam shvatio apsurdnost gubljenja vremena na pokušaje da shvatim nešto tako apstraktno kao što je religija i vlastito vjerovanje, pa sam se tiho povukao iz tog svijeta i upao ravno u cigarete, travu i alkohol.

Tamo sam otkrio da je pisanje dublje i konkretnije jednom kad svoj mozak potopim u nešto što otupi savjest i polako počinjao da uživam u vlastitim riječima. Ni taj svijet, međutim, nije potrajao. Ubrzo su me stigla mamurna jutra i prokleta muška savjest o tome na koji način trošim novac kojeg moj otac zarađuje i kako sam u kafani onih dana kada bih trebao da budem tu za svog brata koji živi u mraku. I s tim sam prestao. I tako, eto. Našao sam se na nekoj goleti vlastitog života, u svijetu koji nema ni smjer ni odredište. Poput statue sam stajao na magistrali po kojoj životi drugih ljudi prolaze pored mene. Bilo je stotinu smjerova kojima se može poći ali ni na jedan od njih ne mogu njega povesti. Nisam imao kuda da krenem.

A onda se pojavila ona.

Acta,non verba.

Zivimo u takvom svetu, u kom cim dodje do raskida, zene obicno okrivljuju i psuju muskarce, kako su oni zasluzni za taj raskid. Prevario me je, ostavio me je i otisao sa drugom zenom, nije mi posvecivao dovoljno paznje, stalno je izlazio sa ortacima, mene je izostavljao… Da li su se iste te zene zapitale zasto je doslo do toga? Da li smo se, ikada zapitale, zasto je raskinuo? Zasto mu ljubav nije bila dovoljna? Nije ti posvecivao dovoljno paznje,zar ne? Hajde da se kladimo da na pocetku veze, i mozda po sredini te iste, da je bio uvek tu za tebe, da si se ti na to navikla, i da si ga pustila da se lomi oko tebe. Nakon nekog vremena dok je trcao za tobom, dosadilo mu je. Nije ni on nicija marioneta. Samo zato sto je musko, ne znaci da mi, zene, mozemo sa njima da se igramo kako hocemo. Ne kazem da je u svim vezama tako, ali veze su 50% poverenja,paznje,medjusobnog razumevanja i 50% samo ljubav. Bez ovog prvog, veza ne moze bas da opstane. Ljubav zaista nije uvek dovoljna. Svim zenama,devojkama, koje cesto, mozda uvek, osudjuju svoje bivse momke, govore kako su oni krivi za sve..pa, preispitajte se malo. Nisu uvek muskarci za sve krivi. I sa jedne i sa druge strane treba da postoji razumevanje i ljubav. Znam jer sam ja postupila bas obrnuto. Ali sam kasno shvatila da nije on uvek taj koji je kriv. Ovo nije nikakvo upozorenje, ovo je samo molba upucena svim devojkama da se zapitaju, da li je uvek musko krivo. Da li ste i vi dovele do toga, a krivile ste njega? 
Ovim ne stajem na stranu muskarca, daleko od toga. 
Ovim stajem samo na stranu ljubavi, i onome sto moze da se uradi ako se i mi zene, dobro zamislimo. 
Shvatite da ljubav ne treba da bude samo jednostrana.
Vazi za sve. Ne mozete ocekivatii da dobijete svu ljubav sveta,a da je vi pritom, nimalo ne poklonite osobi koja je sa vama.
Ne osudjujem.
Ne vredjam. 
Samo govorim cinjenice. Nije sve uvek onakvo kakvim se predstavlja da jeste.
Nesto je uvek ispod povrsine. 
Udubite se u svoje postupke. 

Niko nikome nije na izvolte. :) 
-ultravioletna.(Teodora Vukovic)

Razum mi govori da sam bio zaljubljen i ranije, ali nemam takav osjećaj. Biti zaljubljen u tebe bolje je nego biti prvi put zaljubljen. Ostavlja utisak prvog puta i poslednje puta i jednog jedinog puta, istovremeno.
— 

✾ Sve, baš sve - Nicola Yoon ✾

Shvatit ces djevojcice moja… Ne stari se uz onog kog’ si najvise voljela i koji te najvise volio… Jednog dana, bice ti jasno da se stari uz onog cije je postovanje tebe kao zene bilo iste jacine kao i ljubav koju je prema tebi osjecao. Onaj koji te postuje ne laze, ne vara i ne ostavlja samu nikad. On je tvoja podrska, tvoje rame za plakanje kad dodju teski dani. Svi lijepi zgodni i mladi padnu u sjenu kad upoznas njega prosjecnog sa posebnim karakterom i postovanjem velikim prema tebi. Postovanje je to koje ide rame uz rame sa “Volim te”. Ne idu nit ljepota nit zgodnoca, nit sve ostale nebitne stvari…jedina prava ljubav je ona u kojoj je postovanje prisutno od prvog do zadnjeg daba…
—  MiKail
Pjesma o bijeloj majici

Svirali su stare stvari

A mi skakali pred pozornicom

Dobacivali pjevačici dok nas je njen dečko gitarista

Mrko gledao

I sve je bilo uredu.

Pili smo tek toliko da otupimo dan

Bilo je djevojaka daleko izvan naše lige ali

Plesali smo i pili i

Nije nas bilo briga

Što izgledamo kao tinejdžeri sa bradama.

U jednom trenutku se nađoh u baladi

Jednoj od onih

Za svadbe ili sahrane

Ili ispraćaje vojski u ratove

I ta djevojka

Čiji je parfem probijao kroz nikotinski oblak večeri

Ta djevojka mi je prišla i

Zagrlila me.

Bila je malena, stegnula me rukama

Oko struka

Naslonila glavu tamo gdje mi

Udara srce

I nije pomjerala stopala

Samo je stajala tu

Tako.

Zagrlila je, mislim, prvog muškarca

Koji je bio blizu

Mogao je to biti bilo ko.

Oko nas su skakali

Moji prijatelji

Njeni prijatelji

I gomila stranaca, pijanica i

Niko od njih nije gledao

U nas.

U sredini te rasplesane rulje

Udisao sam mirise sa tjemena njene kose

I nisam se usudio

Pomjeriti se.

Kao da mi je u ruci vrabac koji će

Ako samo trepnem

Odletjeti i

Više ga nikad neću vidjeti.

Kroz majicu sam osjetio

Njene suze

Koje su protopile na moje grudi ali

Nije me puštala i ja nisam puštao jer

Znam kako je

Kad se ostane bez dijela sebe i

Onda neko

Ili nešto

Dirne u to prazno mjesto.

Samo ne znam kako je

Raspasti se u dijelove pred strancima

Biti toliko hrabar

Pa plakati

Pred njima

Samo ne znam kako je 

Otvoriti se

Do kraja.

Pjesma je završila

Bend utihnuo a pjevačica podignula mikrofon

Prema gore

Gledala je u nas dvoje i

Počela pjevati refren

Tog čuda od pjesme

I svaki čovjek i svaka žena u toj kafani

U tri sata ujutro

Sve što diše je zapjevalo

Iz sveg glasa, svime što imamo

Pjevali smo

Tako jako da su se stolovi tresli

Mjesec je zadrhtao na nebesima i oborio

Pet stotina zvijezda padalica samo da

Zaustavi njene suze ali

Nije bilo pomoći.

Oko nas svi ti glasovi

Savršena harmonija refrena

I svijet koji je

Za nju i mene

Prestao da postoji.

Nije se usudila podići pogled

Niti se pomjeriti

Samo me jače stegnula

Kao da će, ako me pusti, pasti negdje u provaliju

Kao da je moje tijelo jedina nit koja je

Drži u životu.

Otpjevali smo refren, svi osim nje

Ona ga je pjevala suzama

I onda tih par sekundi tišine

Kada se čulo jedino njeno disanje

Kunem se

Čitavo je Sarajevo ćutalo

Ćutali su psi lutalice, sirene hitne pomoći i

Ulični svirač kod vječne vatre

Ćutao je vjetar, Miljacka je prestala teći

A ona me i dalje držala.

Tišina se stopila s alkoholom

Bubnjar je viknuo

„ONE - TWO - THREE - FOUR!“

I zagrmila je jedna od onih pjesama uz koje čovjek

Mora skakati

Rulja se rasplesala

Oko nas

A njen stisak je popustio i

Samo je otišla u masu

Kako da nikada nije

Bila tu.

Na mojoj bijeloj majici

Ostavila je tragove od

Suza i 

Maskare

Kao dokaz na mjestu zločina

Kao spomenik

Noći u kojoj su

Dva stranca

Samo na par minuta

Jedno drugom postali

Sve.

Jutros pijem svoju kafu

I čekam da me prođe ovaj osjećaj

Kojeg

Ni da napišem svaku pjesmu ovog svijeta

Ne mogu objasniti.

Nadam se da si dobro

Tamo negdje

U ovo subotnje jutro dok oko struka

I dalje osjećam 

Tvoje ruke.

Priča o osećanjima- „Jednom davno, sva ljudska osećanja i svi ljudski kvaliteti našli su se na jednom skrivenom mestu na Zemlji. Kada je Dosada zevnula treći put, Ludost je, uvek tako luda, predložila: "Hajde da se igramo žmurke! Ko se najbolje sakrije, pobednik je medju osećanjima." Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prećutati, zapitala: "Žmurke? Kakva je to igra?" "To je jedna igra", započela je objašnjavati Ludost, "u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu i koga ne pronadjem, taj je pobednik." Entuzijazam je zaplesao, sledilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada ništa nije interesovalo. Ali nisu se svi hteli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvek, na kraju, svi pronadju. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se setio predložiti igru. Oprez nije hteo reskirati. "Jedan, dva, tri." počela je brojati Ludost. Prva se sakrila Lenjost, koja se kao i uvek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vera se popela na nebo, Zavist se sakrila u senku. Uspeh se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta. Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gde se sakriti jer joj se svako mesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. Lepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta. Krasota je nasla svoje mesto u krilu leptira, a Sloboda u dahu vetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe! Laž se sakrila na dno okeana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno. Kada je Ludost odbrojavala 999.999, Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima. "Milion", povikala je Ludost i započela svoju potragu. Prvu je pronašla Lenjost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Veru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspeh, a Sebičnost nije trebalo ni tražiti. Sama je izletela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom. Od tolikog traženja Ludost je ožednela, i tako u kristalnom jezeru pronašla Lepotu. Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sediti na obližnjem kamenu. Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve. Taleant u zlatnom klasju žita, Teskobu u izgorenoj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu okeana), a Zaborav je zaboravio da su se uopšte ičega igrali. Samo Ljubav nije mogla nigde pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila besna, ugledala je ružičnjak. Ušla je medju ruže, uhvatila suvu granu i od besa i iznemoglosti počela je udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgrebalo Ljubavi oči. Ludost nije znala šta učiniti. Pronašla je pobednika, osećanje nad osećanjima, ali Ljubav je postala slepa. Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na kraju odlučila zauvek ostati uz Ljubav i pomagati joj. Tako je Ljubav ispala pobednik nad osećanjima, ali ostala slepa, a Ludost je prati gde god ide.“

vredi procitati, zaista :)