prosjek

THEY TRIED TO MAKE ME GO, I SAID NO

Već par dana mi se u glavi vrti jedna riječ – depresija. Što mi zapravo znamo o depresiji? Depresija je stara koliko i čovječanstvo. Ubraja se ne samo u najranije opisane bolesti u povijesti medicine, nego i u najčešće psihičke poremećaje današnjice. Ne mogu navesti niti jednu osobu koja u životu nije imala jedan depresivan dan. Što ako su depresivni dani naša svakodnevnica? Been here, done that.

Depresija mi je dijagnozirana dok sam imala samo 14 godina. Nikad neću zaboraviti dan kad sam došla (nazvat ću je rehabilitacija) u rehabilitaciju. U ured Crvenokose, uz pratnju majke. Tipkala je po tipkovnici, dok je u monitoru upisivala nešto. Čekala sam da mi se obrati. Bila sam zbunjena.

“Jesi li ikad pokušala počiniti samoubojstvo?” – nakon dugog tipkanja, upitala me, smirenim tonom, koji mi je godio.  

Mama je odmah počela odgovarati umjesto mene, i negirati na njezino pitanje.  

“Jesam!"– uzviknula sam da ušutkam majku. Ne. Ne znaš ti puno toga. Nisam ti sve stvari rekla. U tome trenutku nisam mogla pogledati u nju. Bila sam užasno posramljena. Ne mogu si ni zamisliti kako se tek ona osjećala.

„Jednom ili više puta?“ – ponovno me upitala, ignorirajući majku.

„Više puta.“

Ne znam što je mene tada puklo da budem skroz iskrena. Bez dlake na jeziku. Nisam imala potrebe više ništa skrivati. Dvije godine je dugo vremena. Bila sam spremna ispričati toj nepoznatoj ženi svaki sitan detalj iz svojeg života. Bez obzira na to što ju znam samo par minuta.

Vraćamo se na moju najveću tajnu. Pakao zvan depresija.
Ne sjećam se kad sam točno prvi puta primjetila siptome depresije kod sebe, ali se sjećam da sam se u petome razredu osnovne škole počela naglo mijenjati. Od pričljive, vedre, pomalo hiperaktivne djevojčice, postala sam sramežljiva i povučena u sebe. Sjećam se da sam prije bila toliko željna razgovora s ljudima, mogla svojim vršnjacima priči na ulici i započeti razgovor s njima. Nakon promjene, nisam se više usudila. Dapače, ne mora nužno značiti da se počela depresija razvijati, nego može biti i pubertet u pitanju. Kad se to dvoje spoji u jedno, to je jedna jako loša i opasna kombinacija.
Trajalo je neko vrijeme. Uvijek sam se nadala povratku na staro, i trudila sam se vratiti na staro, ali jednostavno mi nešto nije dopuštalo. U šestome razredu osnovne škole, počelo mi se formirati ono, što ljudi misle o meni? Prije mi uopće nije bilo stalo do toga. Znala sam kada se netko želi družiti sa mnom, a kada ne želi. Ustvari, družila sam se sa svima, bez obzira na to. Tada sam u glavi formirala tuđa mišljenja o sebi. Bilo je onih negativnih uglavnom.
Sigurno misle da sam debela, da sam ružna, da imam veliko dupe, da sam previše dlakava za jednu djevojčicu, da ne mogu ništa raditi sama pošto imam oštečenje sluha, da sam previsoka i da ne vide ništa od mene prepisati na ploči pošto sjedim u prvome redu. Genetski od oca imam osjetljivu kožu, i imala sam problema s kožom, pogotovo po dlanovima. Zbog toga sam mislila da me ljudi prije svega gledaju kao čudovište koje nitko ne želi dirati. Bolest nije bila zarazna, ali je bilo gadno za vidjeti takve dlanove. Skrivala sam to kako sam god mogla. Navlačenje rukava do dlanova, rukavice bez prstiju, narukvice koje bi povukla malo više prema dlanovima, marame, imala sam svojih načina. Stres je donio proširenje na cijele dlanove i prste. Nije bilo lako, pogotovo jer djeca znaju biti okrutna.
Uskoro su demoni u glavi ta tuđa mišljenja formirala u realnost, odnosno pomislila sam da ljudi stvarno tako misle o meni. Što je uzrokovalo skroz povlačenje u sebe.
Nadala sam se da mogu biti poput duha. Nevidljiva i neprimjetna. Iako sam obožavala šarene kombinacije, što je samo izazivalo veću pažnju od drugih.
Ne mogu na prste nabrojati koliko puta sam znala čuti „Danas ti nisu maškare.“ u školi dok sam prolazila hodnikom. Dodatna nesigurnost i kompleksi, ali nije mi palo na pamet da promjenim stil. Od svega na sebi, obožavala sam svoj stil.

Sedmi razred osnovne škole. Mediji su odvratni. Misle da mogu pomoći informacijam, ali kad se te informacije stave u krive ruke, napravi se više štete nego koristi. Otkrila sam za značenje riječi „Emo“. Ne želim da informacija dođe u krive ruke, pa ću samo reći da sam se pronašla u svemu tome. Odlučila sam da sam ja Emo, odnosno i bila sam psihički. Zatim sam polako počela odbacivati svoj šareni stil i zamjeniti ga sa crnom nijansom. Kosa mi je bila prirodno tamno-smeđa, samo su šiške falile. Šiške su i došle na svoj red. Prema karakteristikama, samo su mi dvije stvari falile da budem kompletni emo – samoozljeđivanje i depresija. Depresiju sam već imala iako nisam znala. Gadi mi se takvo razmišljanje. Što mediji mogu napraviti od male djevojčice, da dobije želju da ima depresiju i da se samoozljeđuje? Prvi puta sam pod nastavom odlučila isprobati sa šestarom umjesto flomastera nacrtati nešto po koži. No, nisam ni pomišljala da će mi to biti prva ovisnost.

Ne sjećam se svojeg drugog poteza crte, ali se sjećam da nije mogao proći ni jedan loš dan od toga, a da ne povucem crtu na unutrašnjosti podlaktice. Rane su dan danas zarasle, osim jedne koja će zauvijek biti ovdje. Bilo je dana i kada sam se htjela skidati s toga, pa bi samo noktima grebala po koži, samo da osjetim nešto ali nije bilo dovoljno. Godinama je to bila moja mala tajna. Rane bi znale trajati po tjedan, dva, onda se polako povlačiti. Do tada bi koristila sve metode skrivanja. Jedino sam u kadi bila potpuno slobodna.  

Što se škole tiče, uvijek sam morala biti odlikaš. Svi su mi govorili da imam dobre ocjene, a i imala sam. Grabila petice samo tako, ali ne. Nisam prolazila sa 5.0. nego sa 4,5 što je bila užasna ocjena i prosjek za mene. U sedmome razredu sam skroz odustala od učenja, odnosno takvozvanog grijanja stolice. Ritual mi je bio – doći doma iz škole, pojesti nešto ako bi mi se dalo, ako ne trk u sobu koja je morala biti zamračena, užasan dan u školi dvije tri crte po ruci, i provesti ostatak večeri i dana na mobitelu. Ne znam kako sam prošla sedmi razred. Dan danas se čudim samoj sebi. Možda mogu zahvaliti svojem slušanju na satu i statusu odlikaša? Nebitno.

Osmi razred je bio najgori do sad. Depresija je dosegla svoj vrhunac i čekala je dan kada će biti otkrivena u potpunosti. Sjećam se da nekad nisam mogla izdržati i napravila par crtica pod satom, par puta su me uhvatili, izveli u hodnik na razgovor, na što bi im ja tvrdila da je sve dobro sa mnom i da to radim iz dosade/zajebancije. Imala sam dobre argumente. Povjerovali su mi. Ili ih nije bilo briga? Ne znam. Od učenja i slušanja na satu sam potpuno odustala, samo sam čekala da prođe dan i da mogu otići u sobu. Iako sam u društvu imala jako dobru masku. Uvijek bi sve oko sebe nasmijavala, bila sam vrckasta, izvodila bi neke pizdarije samo da meni ni mojoj okolini ne bude dosadno. Sjećam se da se tada i nesanica počela razvijati. Par puta sam znala zaspati u školi, neki su reagirali, neki učitelji su me pustili da odspavam. Moje ponašanje je doslovno vrištalo – pomozite mi. No, nitko nije čuo. Došli su topliji dani i drugo polugodište. Dani su bili dovoljno topli da se skinemo u kratke rukave. Ne. Ovisnost je izmaknula kontroli, iako sam bila svjesna da ne mogu vječito nositi hoodicu s dugim rukavima na sebi jer se i samo ljeto počelo bližiti, a i sam kraj osnovne škole.

„A, skini se čovječe, zar ti nije vruće?“ Rekla je učiteljica iz geografije, prije nego što je započela s predavanjem. Znojila sam se kao svinja.

„Ma nije. Ugodno mi je.“ – Huh. Još jedna laž. Nisam mogla dopustiti da moja bude tajna otkrivena.

Što se samog kraja škole tiče, već sam imala zacrtano u glavi da padnem razred i da imam još jednu godinu u osnovnoj. Nisam još bila spremna za veliki korak zvan srednja škola. Znala sam da to znači odlazak u novi grad, nova okolina, drugačije okruženje od onoga što sam navikla do sada. Čekala sam sam kraj, i početak. A isto tako sam htjela imati barem dobre ocjene iz svojih najdražih predmeta, čisto da sebi dokažem da još uvijek mogu.

Sredina tjedana. Obukla sam bijeli sako čiji su rukavi bili na pola podlaktice, rane sam sakrila puderom, čak je i djelovalo. Sako je bio dosta lagan, tako da sam se riješila problema zvan vrućina, a tajna je ostala na sigurnome. Win-win situacija. Biologija mi je bila jedna od najdražih predmeta.Testovi su iz petica spali na trojike i četvorke. Bila sam uvjerena da ću barem iz biologije 4 imati zaključeno.

„Ne, A. Imati ćeš 3 za kraj.“

MOLIM?!? Tri. Iz biologije? Samo sam uzvratila sa kratkim "Okej”. Ali ne, nije bilo okej. Potreba me uhvatila. Zbog činjenice da nisam dokazala samoj sebi da još uvijek mogu. Osjećala sam se kao najveće govno tada.
Sljedeći sat, matematika. Imali smo tehnički taj dan, pa smo nosili i pribor sa sobom. Prije sata sam samo uletila na wc sa torbom i priborom. Izvadila skalpel, i povukla najdublju crtu do sada. Trebalo mi je to. Nisam mogla čekati još par sati da napokon dođem doma. Nagnula sam glavu, zatvorila oči i uživala u toj slatkoj boli. Nisam uspijela okusiti ih par sekudni užitka, već čula kucanje na vrata. „A? Ajmo na nastavu.“ – rekla mi je tadašnja najbolja frendica. Uzvratila sam joj da ću doći i da ode u razred bez mene. Pogledala sam natrag na pribor i ranu. Iz rane se počela širiti krv.  Istrgnula sam komadić wc papira i obrisala. Pospremila pribor i vratila se u razred.  Još minuta do početka sata. Pričala sam s frendicom. U jednome trenutku su joj se oči raširile i pogledala je u moju desnu podlakticu. Na njezinu rekaciju sam podlakticu povukla prema sebi da ju sakrijem. Mislila sam da je primjetila stare rane, i da će joj moje skrivanje odmaknuti pažnju od toga. „Ti. Krvariš.“ – Rekla je u šoku.
Bacila sam pogled na podlakticu. Kroz rukav sakoa se proširila crvena boja. Sranje! Tajna otkrivena. U tome trenutku sam doživjela ogroman šok. Pogledala sam ispred sebe i nisam govorila ništa. Suze su htjele odraditi svoj posao. Ne, sada. Ne, ovdje. Učiteljica je došla u razred. Zamolila je učiteljicu da me pusti van i odmah je nazvala moju mamu. Sjećam se da smo bile ispred škole. U tišini. Pazila me. Poduzela je nešto. Na tome ću joj biti vječito zahvalna.

Pozdravila sam se s njme i ušla u auto.
„Kakve pizdarije izvodiš?“ – bilo je njezino prvo pitanje. Nisam imala snage odgovoriti joj. Šok me polako počeo puštati. Osjećala sam se tako mirno i spokojno. Na putu do kuće počela je plakati. Osjećala se krivom što nije prije primjetila to. Eh. Pohvala za moju metodu skrivanja. Nitko ni nije.

Došle smo kući. Odmah je uzela zavoje i zamotala mi ranu koja mi je promjenila život.  

„Jel te boli?“ – upitala me nakon što mi je stavila tekućinu, da ne dobijem infekciju.
„Ne.“ – prva istina koju sam izgovorila nakon toliko dugo vremena. Nije me boljelo, nimalo. Friška rana mi je oduvijek bila veliko zadovoljstvo. Orgazam na koži.

Odmah je zvala pomoć i sve koje imaju iskustva s time. Napričala sam se s dosta stručnjaka. Bez dlake na jeziku. Bilo mi je drago da mogu nakon toliko vremena nekome reći istinu. Počela sam se osjećati puno bolje nego što sam se osjećala kroz ovih par godina. Nakon toliko dugo vremena, potreba za samoosljeđivanjem je isparila. Obećala sam samoj sebi da više nikad neću povuci crtu po koži. Mislila sam da je napokon bilo gotovo, da sam spašena.

No, morala sam ići u rehabitaciju. Kod pravih stučnjaka, koji znaju što treba i kako treba postupati sa mnom.

„Morati ćeš ostati ovdje par tjedana.“ – Nakon procjene, psihoanaliziranja mene, dobivenih rezultata pretrage rekla je Crvenokosa.

„Ne. Dobro mi je. Osjećam se bolje.“ – Odmah sam reagirala. Stvarno sam se osjećala dobro i nije bilo potrebe. Ali je na papiru pisalo drugačije.  
Sigurno su vam odnekud poznate ove riječi i situacija? Osvježimo pamćenje. „They tried to make me go to rehab, I said, no, no, no.“

Ipak mi je bilo potrebno i morala sam ostati. Bio je to početak odvikvanja. Početak novih ovisnosti. Najvažnije od svega, morala sam ponovno naučiti kako živjeti život, ali ovaj puta bez depresije.

Nastavak dolazi kroz par dana. Ne mogu sve od jednom pisati. Pogotovo ne o depresiji jer sam užasno osjetljiva na taj dio svoga života i mrzim o tome pričati detaljno. Tako da je pisanje svega ovoga, veliki izazov za mene.  

-A