proganja

.
— 

“Oprosti mi
Djevojčice, ali
Tvoja pojava
U tom gradu
Je Brigitte Bardot
Pedesetih
U Parizu

Tvoj dah
Zarobljava
Sve muškarce
Koji se nađu
U blizini
Kreuzberga
I te tvoje ulice
Koja je
Kako kažeš
U jesen najljepša

Berlin je zaista
Dobar grad
Ali za umrijeti
Uzdišući prošlost
Koja te proganja…”

/mehmedmahmutovic/

Na uglu ulice u kojoj sam rođena zaustavila sam taxi. Užurbano sam ušla, kao da bježim od nekoga ko me satima proganja. Unutra me dočekao pomalo zastrašujući glas vozača sarajevskog taxia „Dokle, mlada damo?“. Promrmljah „do Ilidže, pa nazad.“ Pomalo uplašeno me upitao od koga bježim, jer znate, nije baš jednostavno kada vam u kasnim noćnim satima neko tako užurbano uđe u vozilo. Pogledah kroz prozor, već smo bilo na Marin Dvoru.  Pomislih, bježim od uspomena. Bježim, ali prate me u stopu. Bježim od onoga što volim najviše na svijetu. Znaš, ne mogu da prestanem da volim. Borim se sama protiv sebe, ali ne prestajem. Svakog onog ko mi kaže da ću vremenom prestati voljeti, obaspem riječima kao kantom hladne vode na minus 25 stepeni. Znam da svi oni pomisle „ma bolje da ništa i nisam rekao“, i slažem se sa njihovom mišlju, jer zaista bolje da ništa ne kažu, nego da kažu glupsti. Kaže „prebolit ćeš ti to, još si mlada, zaljubila se djevojčica,proći će“.Eh, vi ako ste voljeli sa posla srca, vaša stvar. Ja sam cijelo svoje srce poklonila. I da povrijeđena sam, i da volim. Ne, ne mjenjaj radio stanicu. Odgovara mi ta pjesma, odgovara mi taj stih. Samo pojačaj.Kao treptaj oka, prebacih se na drugu temu. Bježim, kako ne bih uvrijedila ljude koji odavno mene jesu. Bježim, jer me strah da priznam sebi da je istina. Ali jeste, vidjela sam svojim očima. Znaš mene, uporno tražim opravdanja. Svjesna sam da ih nema. Život, valjda. Šta me toliko povrijedilo da sam tu, da stojim u mjestu? Šta me toliko veže za sve ovo, toliko, da ne želim da odem? To sam ja. Budala.  I ovo je sarajevsko večer, još jedno u nizu koje nazivam svojim. A mene zapravo i nema. Gubim se tu negdje, u dubini svoje duše. Prolazim, kao ova brzo odsvirana pjesma, kao ovaj brzo otpjevan stih. Kao ova brzo završena vožnja. Već smo stigli na mjesto sa kojeg smo i krenuli.  Opet poznat glas upita „Jesi li to plakala?“. „Ma ne, nisam, samo mi je uspomena skliznula niz obraz.“ Taj stisak ruke, sarajevskog taxiste, koji je obećvao da će biti sve uredu, dugo neću zaboraviti. Hvala ti, tako divni čovječe na ruci koja u vremenu bez nade znači mnogo.