proganja

Neka se zove Melancholia

U prolazu je pamtim kao vedru djevojku širokog osmijeha i obraza, bijelog lica, opuštene kose i lepršavosti kojom je hodala sarajevskim ulicama. Sve dok mi jedne večeri u parku At Mejdana, nakon što smo proveli naš prvi izlazak u razgovoru o Gustavu Jungu i tome da li bi radije živjela kratko i bila vječno pamćena, ili bi radije dug život ispunjen ljubavlju i porodicom, ali bila zaboravljena nakon smrti, nije pokazala ono što sam i sam pretpostavljao… nešto je u tom pitanju zaustavilo njene motore, sjeli smo ispred Mejdana i ona je otvorila karte, meni, potpunom strancu.

Takve je razgovore bolje ostaviti između ljudi koji ih vode, zato ću je prećutati i prvi put nakon mnogo godina napraviti izuzetak: o ovoj djevojci neću napisati priču. Ipak, dok sabiram njene poglede u prazno i sebi opet ponavljam rečenice koje je izgovorila, jezivo me proganja zaboravljena mudrost koju je Šelić prije koju godinu spustio na papir:

“Slomljenost se oda time što se trudi da nudi dva broja veći kez nego srećni ljudi.”

Dišem al' ne živim jer jos sebe krivim.

Protekla 4 dana me proganja potreba da pisem, potreba koju sam uspjesno ignorisala do evo upravo sad.
Mozda ne bih bila ovde gdje sam sad da nas razgovor nije zavsio kako jeste, mozda da svadja nije dio nase svakodnevnice stvari bi bile drugacije.
Mnogo mozda se provuklo kroz ovaj nas odnos, mnogo mozda za premalo vremena. Ne mogu reci da je uvijek bilo ovako, jer nije, bili smo divni, svoji i mnogo srecni.. a sada sve vuce na to da vise nismo isti ljudi. Da li je moguce da sam bila pored tebe a nisam vidjela kako se mijenjas ? Voljela bih da mogu da kazem da jos uvijek volim svaki dio tebe, da jos uvijek gledam sve kroz neke sarene dvoglede ali lagala bih i tebe i sebe. Uvijek sam bila voljna da prihvatim tebe kakav jesi, tvoje osobnosti, pa cak ni one najgore nisam nikad smatrala manama, smatrala sam ih dijelom tebe koji ipak volim. Medjutim sada kako krecemo polako svojim putem, i kada malo jasnije vidim ono sto ranije nisam, vidim i da sam pogrijesila. Pogrijesila sam jer sam smatrala da ljubav pod svoje uzima pod moranje da prihvatas svaki dio nekoga ma kakav on bio i da nemas prava da se protivis, ali sad shvatam da je ljubav kompromis, i da imas pravo da se i tvoje misljenje uzme u obzir. Bog sami zna da sam ja za tebe mijenjala sebe na vise nacina, da sam se trudila da na sebi promijenim ono sto nama moze samo da nacini zlo.. trudila sam se ali ti nikad nisi. Bila sam uvjerena da je to okej, i da je to stvar licnog izbora da bih vremenom shvatila da je to pomalo sebicno, sebicno je ocekivati da se stvari magicno poprave a nikada uraditi nesto po tom pitanju. Nije ljubav kada mijenjas nekog, to je istina, ljubav je kada se neko promijeni zbog vas.. ako ste uspjeli da shvatite sta hocu da kazem. Kada volis, i kada zelis da nesto uspije onda radis i na tome da se nadjete na pola puta, da pomjeris svoje granice i zrtvujes se za nekog ko to radi za tebe od pocetka.

Mnogo smo drugaciji.. i dok sam svjesna da sam bila uvjerena da to nista nece da utice na nas opet sad shvatam da je mozda sve to ipak previse. Previse je razlika, previse razlicitih misljenja, previse razlicitih pogleda na stvari, previse drugacijih zelja. Tesko se odnos razvija i raste uz toliko razlika.

Mnogo je i gresaka se provuklo kroz ovaj nas odnos, sto zbog moje slabosti, sto zbog mojih nadanja. Previse sam stvari ja tebi dopustila u strahu da ne izgubim ovo dok je u isto vrijeme trebalo da mi bude jasno da ljubav kada valja, ne gubi se tako lako. Mislim da sam i suvise puta presla preko svoje rijeci, svog obecanja sebi radi tebe, i radi toga sto ti nisi bio voljan da sebe jednako zrtvujes. Nije mi prvi put da radim tako nesto, cesto sam u mnogim odnosima bila ja ta koja vise daje i svaki put sam se zajebala hah.
Previse je komplikovano sve sto ne bi trebalo da bude, odlucila sam stvari da sagledam sa jednostavnije strane i shvatila da mnoge stvari su mogle da si htio. Nema potrebe za izgovorima, nema potrebe za nekim drasticnim opavdanjima. Ja sam mogla jer sam zeljela, ti si nalazio izgovore jer nisi. Stvari su takve kakve jesu, iako znam da se ti protivis tome uz more nebitnih objasnjenja.
Red je da se ovo privede kraju kada vec ocigledno nece izaci na nista bolje.
Treba da znas par stvari koje vjerovatno ti nikad neces ni procitati jer necu dozvolit ali opet imam potrebu bar da ih napisem i iznesem.
Treba da znas da sam ja bila all in, da sam bila spremna za tebe da okrenem nebo i zemlju, da smo mi za mene uvijek bili potpuno realna i moguca opcija.
Treba da znas da sam zrtvovala mnogo za tebe, i ne ne tvrdim da nisam dobila nista od tebe, ali znam da nisam dobila ni cetvrtinu koliko sam dala.
Treba da znas da sam mnogo mnogo mnogo razmisljala o tebi i o nama. Onda kad je bilo najbolje mislila sam o tebi, kad je bilo najgore mislila sam o tebi, kad sam bila najsrecnije mislila sam o tebi, kad sam bila tamo gdje sam htjela mislila sam o tebi. Kroz sve sto sam prosla mislila sam o tebi, i kako bi sve bilo mnogo bolje da si tu i da prolazis kroz sve sa mnom. Sve je bilo za nijansu manje lijepo jer tebe nije bilo.
Treba da znas da se vec skoro dvije godine ne dam nikome kako treba, jer niko nije ti. Da sam odbijala ljude za koje sam mislila da nikad necu, zbog tebe. Naravno ne kazem to kao nesto za sta ocekujem nagradu, kazem to kao jednu zrtvu koja mi nije tesko pala.. bar do momenta dok nisam shvatila da je mozda sve to i bilo uzalud.
Treba da znas da ti zamijeram i da me bode to sto si odustao lako, sto si hladan, i sto nisi uspio da preko svog ponosa predjes. Bode me to sto iz tebe emocije nema dok ih covjek ne izvuce, sto iz tebe toplote nije bilo. Sto nisi nikad imao ponasanje istinski zaljubljene osobe.. sto su kod tebe uvijek preovladavale rijeci a ne djela.
Treba da znas da mi je mnogo trebalo da odustanem od nas jer ja za razliku od tebe nisam neko ko lako rusi svoje a i tudje nade. Mnogo mi je trebalo da iz glave izbrisem slike mojih zelja, i da te izbacim iz svakodnevnice.
Treba da znas da si mogao da uradis vise.. da meni nikad nije mnogo trebalo.. trebale su mi sitnice. Poneko zalutalo volim te, laku noc ili dobro jutro, poneki izliv ljubavi, poneki tvoj san o nama, poneki znak paznje, poneki znak volje. Shvatila sam u startu cinjenicu da si hladna i zatvorena osoba ali isto tako koliko si ljubavi dobijao od mene moralo je malo da se otopli to srce tvoje.
Treba da znas da sam uvijek bila iskrena u svojim namjerama i zeljama. Htjela sam da te drzim za ruku od sada pa dok budem u stanjz za tu, htjela sam da budes u svakom dijelu mog zivota, htjela sam da se budim i zaspim pored tebe, da te pokazujem svijetu, da budem zaduzna za tvoje osmijehe. To i jos mnoge moje namjere su uvijek bile iskrene.
Treba da znas da smo mogli da uspijemo i budemo savrseni, samo da si malo vise dao
Treba da znas da ti zelim srecu stvarno, da zelim da nadjes neku kojoj ces moci da pruzis sve ljubavi sto meni nisi, i sa kojom sve nece biti ovako tesko. Da znas da si divan, da svako u zivotu treba jednog tebe da ima. Da si poseban, da si divan covjek i da treba da budes ponosan na sebe. Jednom davno sam ti rekla da je steta sto u sebi ne vidis ono sto ja vidim jer bio bi ocaran, zaljubljen kao i ja. Uvijek cu biti tu za tebe ako ti nesto zatreba, ako te zivot opet nanese prema meni.. ali vise necu biti neko ko se moli za tvoju ljubav kad je vec nisam dobila kako treba. I uz ove zelje moram biti i malo bezobrazna i priznati da bih voljela da nekad pomislis i na mene i da zelis da su stvari drugacije ispale.. da te nekad stvari sjete na mene, mozda i malo da te zaboli. Da nekad zazelis da sam idalje tu. Bezobrazno zvuci ali voljela bih da mislim da sam bar to zasluzila
Treba da znas da ce mi dok zivim i disem biti krivo sto su stvari ovako ispale, i da cu uvijek da te krivim za to. Brutalno zvuci ali je istina, iako ne brinem se da ce tebe mnogo to da dotice.
Treba da znas da sam vise od mali milion puta pomislila da je moja krivica sto sam se vezala koliko jesam, da je moja nesreca to sto sam ozbiljno shvatila sve ovo i da je mozda sve ovo u mojoj glavi.. sa vremena na vrijeme se pokusam razuvjeriti time sto vratim film i glavi i razmisljam o tvojim rijecima ali se onda sjetim da su samo tu uvijek i bile, samo rijeci.

Nema potrebe da se lazemo pa cu reci i da stvari nisu uvijek bile toliko crne. Bili smo mi i srecni, zaljubljeni, nasmijani. Postojala je za nas jedna divna buducnost, bila je tu na dohvat ruke. Ne mogu se praviti i reci da ne vjerujem da si me volio, znam da jesi. Volio si me divno, predivno. Volio si me i onda kada nisam sebe, volio si me onako da istinski povjerujem u to… volio si me svakako, samo ne dovoljno.

Znam da mi nije ni prvi ni zadnji put da dusu ostavljam ovako, ali valjda si shvatio da sam ja takva. Ja sam jedno pretjerano osjecajno, zaljubljivo bice koje voli vise nego sto je za njega dobro, isto koliko sam voljela i tebe.

Treba da znas za kraj da ces uvijek da budes tu, u svakoj slici, pjesmi, stihu. Bit ces tu u svemu sto na tebe i nas sjeca, bit ces tu u svakom svjetlu i tami. Bit ces tu svaki put kada zasvira Lukas, Sasa, Dejan.. bit ces tu sa mnom i kroz svaku utakmicu, kroz svako prvenstvo. Bit ces tu uz svaku Realovu pobjedu i poraz. Uz svako mjesto sto je bilo ili trebalo da bude nase. Bit ces tu svaku noc kad nebo bude posebno lijepo a mjesec blize nego ikad. Bit ces tu uz sve sto si volio i sve sto na tebe sjeca. Bit ces tu uz svaki tezak stih, tesku suzu i jos tezi osmijeh.

Divan si, moja ljubav si, neku djevojku ces mnogo da usrecis; imas sve osobine nekoga ko ce da nekome uljepsa zivot (kao sto si i meni) samo na duze staze. Ti si od onih sto vole svih srcem, ja to osjetim i vidim; i uvijek cu pomalo da zavidim sto ta ljubav nije pala na mene.

Kazu ljudi da se ne treba stidjeti svojih emocija.. nisam jos u potpunosti savladala to ali kao sto vidite imam ih mnogo; tako da su morale negdje da budu zapisane. Mozda mi je cak i lakse dusi kada napisem sve ovo.. valjda iz razlog sto onda prestanem da te toliko idealizujem i vidim kako istinski stvari stoje. Jer pored svega sto se izdesavalo moja potrebna da te opravdam svima pa i sebi je jos uvijek jaka.. jos uvijek je tu. Ona nada moja koja jako tesko umire je jos tu, moje zelje uvijek ostanu negdje zapisane. Mozgu i srcu mi je tesko da svari cinjenicu da sam htjela i da si mogao da me imas, da bi mozda jos i mogao.. a odlucio si ipak da me izgubis.

Mozda jednog dana shvatis da je sve sto sam htjela da istinski zelis nas, da pokazes emocije i da povjerujes da sam ja tvoje utociste. Mozda jednog dana od tebe i dobijem odgovore na sve ovo. Mozda.

Moglo je drugacije, stvarno jeste.

.
— 

“Oprosti mi
Djevojčice, ali
Tvoja pojava
U tom gradu
Je Brigitte Bardot
Pedesetih
U Parizu

Tvoj dah
Zarobljava
Sve muškarce
Koji se nađu
U blizini
Kreuzberga
I te tvoje ulice
Koja je
Kako kažeš
U jesen najljepša

Berlin je zaista
Dobar grad
Ali za umrijeti
Uzdišući prošlost
Koja te proganja…”

/mehmedmahmutovic/

   Pisci su tu da se pozabave dešavanjima koje ih okružuju i uzgred dešavanjima u samom piscu. Okolnostima i posljedicama tih dešavanja. Aktivirala sam ovaj blog kako bih se otvorila na neki način.
Tu sam da rasporim svoje srce, um i dušu do posljednje niti.
Ne tražim publicitet niti određenu sumu followera ili lajkova na objavama.
Tražim mjesto na kojem bi neko imao priliku da čita ove redove u koje unosim sebe. Naime, trebam biti tu i kada su u pitanju “škakljive” teme.
Jednoj takvoj u prilog ide moja omiljena ratna fotografija iz opkoljenog Sarajeva.

Rat.

Iako je proteklo dvije decenije od završetka te zlobe, ista nas proganja od prvog dana kada je zaustavljen. Svi znamo da je rat u BiH okončan potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma. Rat se na krvavom Balkanu nikada ne zaustavlja. On biva pauziran na određeno vrijeme samo kako bi se mogao nastaviti.
Moja generacija je rat mogla uočiti samo na fotografijama i arhivskim snimcima koji datiraju od ‘92 - ‘95. Sva sreća što ga nismo osjetili na svojoj koži. Naime, ono što danas i te kako osjećamo jesu posljedice.
Informisana sam o ratu sa historijskog, pravnog i strateškog aspekta.
Ali, najkompetentnije osobe za komentarisanje ratnih pojava/dejstava su upravo civili koji su bili tu od početka do kraja. Od pada prve granate, do hica posljednjeg metka. Pod tim civilima podrazumijevam one koji su nacionalno neopterećeni. Malo je takvih ostalo poslije svega.
Ljudi koji su bježali po podrumima, teglili ogromne kanistere, bivali protjerani iz domova u kojima su stanovale generacije, lili suze, iščekivali, nadali se i gubili.
Pljačkali su, krali, otimali, ubijali, klali i silovali.
Ne Srbi! Ne Bošnjaci! Ne Hrvati!
ZLOČINCI!
Ubili su mladost. Ubili su mladost mojih roditelja. Time su ubili i moju mladost.
Kako? Poražavajuća je činjenjica kada znaš šta su članovi tvoje porodice zajedno sa svim ostalim nedužnim ljudima morali da trpe.
Ne interesuju me niti Milošević, niti Alija niti Tuđman. A pogotovo ne njihova prljava posla. Ono što mene kopka jeste sadašnje stanje.
Bošnjaci i Srbi se ustručavaju družiti i sklapati prijateljstava koja bi poslije mogla prerasti u brakove da se nije desilo to što se desilo. Isto važi za Hrvate.
Naravno u zavisnosti koja nacija dominira na određenom području.
Ne. Bitno je da ste svi vi sačuvali vaš nepostojeći nacionalni integritet.
Ljudi odlaze. Tjerate ih.
Ne mogu više gledati kako posthumno silujete našu državu!
Davno je zamrla, a vi se nastavljate iživljavati nad njome.
Bijesna sam! Jebeno sam bijesna.
KARATE NAS U POJAM! SVI REDOM!
Nacionalizam, nepotizam, nezaposlenost, nedostatak perspektive…
Da nastavim? Ne. Mislim da je dovoljno.
Samo kako biste nahranili usta vaše familije, uzgred i ego koji je dovoljno velik da parira vašim ispraznim obećanjima.
Mene ne zanima jesi li ti Milan, Marko, Marina, Jelena ili pak Armin, Adel, Melisa, Emina…
Činjenica je da se podjednako nalaziš u govnima kao i ja.
Ali tu sam da kroz ta govna plivamo zajedno.

Ostaću ovdje samo kako bih pakostila režimu i svima onima koji žele da me maknu iz moje države. Školovaću se tamo gdje sam se i rodila. Na tlu na koje sam navikla. Među strancima bih se osjećala kao da imam nekakvu alergiju. Dišem spokojno kada sam među svojim ljudima.
Radije ću sa njima patiti nego uživati sa nekakvim švabama.