prodaj

Russenorsk (eller “Moja på tvoja”) is an extinct dual-source pidgin language formerly used in the Arctic, which combined elements of Russian and Norwegian, and which was created by Russian traders and Norwegian fishermen from northern Norway and the Russian Kola peninsula. It was used extensively in Northern Norway for about 150 years in the Pomor trade. Russenorsk is important as a test case for theories concerning pidgin languages since it was used far away from most of the other documented pidgins of the world.

Russenorsk had a rudimentary grammar and a restricted vocabulary, mostly composed of words essential to Arctic fishing and trade and did not particularly deal with unrelated issues.

Corpora of Russenorsk consist of lists of individual words and phrases as well as records of dialogues compiled by linguists such as Just Knut Qvigstad. The corpora include c. 400 words, of which about half are hapax legomena.

The origin of its vocabulary is generally held to be approximately 40% Russian and 50% Norwegian, with the remaining 10% from Dutch, Low German, French, English, Sami, and Swedish.

Kak sprek? Moje niet forsto. - What are you talking about? I don’t understand.

Eta grot dyr. Værsegod, på minder prodaj! - It is very expensive. Please lower the price!

Kak pris? Mangeli kosta? - What is the price? How much?

Davai paa moia malenka tabaska presentom. - Give me some free cigarettes.

Moja tvoja på vater kasstom. - I will throw you into the water.

ono sto ti nemam snage reci veceras

nemoj doci sutra

to nije to

mislila sam da cemo biti

mnogo veci

ali to nije to

mislila sam da ces

rastopiti se zbog mene

mislila sam da ces

poceti da tepas

ali to nije to

vracam se na onu noc

kad si dosao

kad smo sjedili zajedno do

svitanja

vracam se i

zelim da se tu vratim

nisi me znao

nisi me dodirnuo

citav univerzum pred tobom

citav jebeni

prelijep univerzum

preda mnom

polovicna instant ljubav

koju prodajes na grame

moze se naci na svakom cosku

na svakom cosku mogu naci

jednog tebe takvog

ponavljanje da ne zelim smisao

dalo mi je smisao

zato:

nemoj doci sutra

previse je nas u mojim mislima

onakvih kakvi nikada necemo biti

Riječi koje pamtim


Deda i nena su skromno živjeli, rentali su stan u staroj kući jednog od brdskih sarajevskih naselja. Preko deset godina nena je bila teško bolesna, potpuno vezana za krevet mogla je pomjerati jedino usne i očne kapke. Sinovi, kćerke i unučad su redovno dolazili i brinuli se da starcu i starici ništa ne zafali. Godinama su dedu pokušavali ubijediti da nenu smjesti u dom za starce, gdje bi se mogli mnogo bolje brinuti o njoj ali deda to nikad nije dozvolio. „Dok sam ja živ, neće u tuđi krevet“, govorio bi. I tako je i bilo. Deda je bio taj koji se brinuo za njene lijekove, kupanje, hranu i svaki drugi detalj koji možete zamisliti. U njegovom životu tada nije bilo skoro ništa posebno. Novca je bilo malo ili nimalo, zdravlje na izmaku a njegov životni saputnik na postelji. Godinama. Deda je međutim uvijek bio nasmijan. U toj je mahali postao poznat kao Veseljko – čovjek koji je uvijek dobro raspoložen. U prodavnicama bi jutrom kupovao mlijeko i hljeb, pričao šale radnicama i sa svima bio ljubazan. Za sve godine koliko sam ga znao, nikad ga nisam vidio ljutog. Njegov osmijeh pratio je moje djetinjstvo sigurno i nepogrješivo poput izlaska sunca na istoku… sve do jednog januarskog jutra kada je nena umrla.

Nakon tih deset godina brige o njoj, mnogi su rekli kako se riješio tereta. Ulice su pričale kako sada napokon može odmoriti, kako je smrt teška ali bolja od života poput biljke i kako će sada imati bar malo slobode. Deda je slušao njihove riječi i na njih nikad nije odgovarao. Ulicama je hodao oborenog pogleda, rijetko pričao i sa kim i malo po malo venuo. Za par mjeseci je smršao skoro deset kila i postao tek sjena čovjeka koji je nekada bio. Izgledao je poput utvare, poput tijela bez duše koje korača samo jer mora.

A mene su obaveze na fakultetu, djevojke i sve druge zablude mladosti uzele pod svoje, pa sam rijetko dolazio. Što sam stariji bivao, imao sam sve manje vremena za njega. Znalo je proći i tri mjeseca a da se ne vidimo. Jednog martovskog jutra, nakon što sam sanjao nenu i probudio se u suzama, kupio sam ukrštenicu, keks i još par sitnica koje sam znao da voli, i otišao kod dede. Na vratima me dočekao oronuli starac upalih obraza i podočnjaka crnih poput najcrnje zemlje. Nekako je izvukao jedan od njegovih poznatih osmijeha, možda i posljednji kojeg je čuvao i zagrlio me. Tijelo mu je drhtalo poput grančice na vjetru i suza sletila niz obraze. „Nema te dugo“, rekao je. „Nema“, odgovorih oborenog pogleda, skrivajući crvenilo na obrazima. „Ajde“, pokaza mi rukom kroz hodnik. „Bujrum kod dede, voda za kafu već kuha“.

Slušao je i klimao glavom dok su riječi navirale iz mene. Pričao sam mu o školi, o tome kako je mama često tužna, o djevojkama i prvim pričama i pjesmama koje sam napisao. Pričao sam mu kako mi je daidža poklonio svoju svesku sa poezijom, svesku napisanu u jeku rata u rovovima mog Sarajeva. Rekao sam mu kako sam često usamljen i kako nemam nikog posebnog… a on je samo ćutao. Sjećam se tog razgovora do u detalj, pamtim i njegove poglede i način na koji je stezao usne kada bih rekao nešto što bi moglo boljeti. Jedino mu nisam pričao da sam sanjao nenu, nisam je čak ni spomenuo ali mislim da je znao. Njegove su oči prodirale u mene i čitale svaku misao prije nego bih je postajao svjestan… on je bio jedini čovjek koji me znao smiriti.

 „Imaš prestaru dušu“, reče starac. „Ta galama u tvojoj glavi može se utišati jedino ako nađeš onu koju treba da nađeš.“


Polako prolaze godine. Deda je umro par mjeseci nakon našeg posljednjeg razgovora i ukopan je pored nene. Taj dan sam posljednji put plakao.

 Tu i tamo obiđem gradsko groblje, odam počast jedinoj pravoj ljubavi koju sam vidio za sve ove godine i nastavim lutati Sarajevom. U glavi i dalje ista galama, gomila glasova što se otimaju oko stvarnosti i opsesija i negdje u njima, tih i spokojan glas mog djeda. Njegove riječi me i dalje vode, daju mi nadu da u ovom gradu postoji duša koja živi onako kako bih i ja umio. Sudaram se sa stotinama ljudi svakog dana, gledam kako me prijatelji izdaju radi žena a žene ostavljaju zbog skupljih muškaraca. Gledam kako se ljubav prodaje. Sklopljenih očiju je zamišljam okovanu na gradskom trgu, golu i krvavu, dok je prolaznici gađaju zlatnim kovanicama.

Nekad se pitam da li danas postoje ljubavi poput njihove? U vremenu kada su ljudi spremni pristati na puno manje, da li postoje duše koje žive samo da bi se voljele? Postajem umoran od svih glasova u mojoj glavi, deda. Jesi li siguran da ona postoji?

Svako ubija onog koga voli, dobro slušajte šta vam kažem. Neko gorkim pogledom, neko riječju laskavom. Kukavica poljupcem, hrabar mačem. Neko ubija voljenog dok je mlad, neko dok je star. Neko ga zadavi rukama žudnje, neko rukama od zlata. Milostivi ubija nožem, jer se mrtvo tijelo brzo hladi. Neko voli premalo, neko previše, neko kupuje, a neko prodaje. Neko ubijajući pusti suzu, a neko i ne trzne. Jer svako ubija onoga koga voli, ali svakoga to ne ubije.

kad te ispiti psihički izjebu jedino što pomaže je shopping

“ Svatko ubija onog koga voli, dobro slušajte što vam kažem. Neko gorkim pogledom, neko riječju laskavom. Kukavica poljupcem, hrabar mačem. Neko ubija voljenog dok je mlad, netko dok je star. Neko ga zadavi rukama žudnje, neko rukama od zlata. Milostivi ubija nožem, jer se mrtvo tijelo brzo hladi. Neko voli premalo, neko previše, neko kupuje, a neko prodaje. Neko ubijajući pusti suzu, a neko i ne trzne. Jer svatko ubija onoga koga voli, ali svakoga to ne ubije. “

Ramiz Karaeski 

One night stand s pjesnikom

Kaže da ne voli ovo vrijeme, da joj smeta to što je sve izvještačeno i što je ljubav posljednja rupa na svirali. Htjela bi nešto više. Mašta o posebnosti i čovjeku s kojim će moći imati sve. Šta je sve?

 Sve je – kaže ona meni – poštovanje. Da se bezuslovno vole i da, čak i kad stvari idu loše, budu tu jedno za drugo. Ima logike. Doduše, mogla je tu repliku pokupiti sa nekih patetika stranica tipa Sarajevski John Doe ili njemu sličnih zaljubljenika u zaljubljenost. To komotno može da bude blef.

 Ne izgleda mi kao neko ko bi trebao tako da razmišlja. S njenim šminkanjem, oblačenjem i pokretima svrstao bih je u lovce na muške glave. Znaš one, dugi nokti i ravna plava kosa sa previše laka. Pogled iskosa, taktički namješten dekolte i 2451 lajk po slici na instagramu. Prati je pet hiljada ljudi, ona prati sedam drugarica. Sjedeš na kafu s jednom takvom i naslušaš se događaja iz onih noktarnica gdje po tri sata sjede i izmišljaju nijase lakova. Onda ti priča o drugaricama, klubovima i tome kako je umorna od tipova koji je žele samo zbog njenog tijela.

 Eto, takav sam razgovor očekivao. Kad ono jok, duboka priča o ljubavi i smislu muškarca i žene. Kaže da njoj nije važno ništa osim duševne ljepote. Jest, aha. Pitam je da li bi isto tako izašla sa mnom da kojim slučajem imam previše kila, da se oblačim u grad isto kao i po kući i da, naprimjer, imam golemih problema sa samopouzdanjem jer su me zadirkivali u srednjoj. Kaže da je izašla sa mnom zbog toga kako pišem.

 Želi da upozna čovjeka iza tekstova i poezije, stvarnu osobu koja to piše. Stvarno? Kažem joj da to nije neko koga može upoznati. Blefiraš. Blefiram? Ne blefiram majke mi, meni da je ugodno javno pričati o svojim djelima, ne bih pravio anonimne stranice. Odmah bi se nafatao neke izdavačke kuće ili čega već, lupio svoje ime velikim slovima ispod svake pjesme i isprsio se na čitanju poezije.

 Ne razumijem, kaže. Nije važno. Hoću reći da je stvarna osoba iza svakog pjesnika ili pisca – neko sjeban. To svakako nije neko u koga se možeš zaljubiti. Tebi su privlačni simptomi a ne čovjek. Ili bar tvrdiš da su ti privlačni.

 Sad me već gleda čudnije nego kad smo tek sjeli. Počinje nazirati da baš nisam ono što je mislila da ću da budem.

 Vidi, kaže ona igrajući se s jednim pramenom kose. Danas muškarci razmišljaju znaš već čime. Daj samo da nešto povale i da imaju što bolje auto – i auto je tu, naravno, da pomogne u povaljivanju. Nisam još srela tipa koji razmišlja a stvarno sam umorna od ove prve grupe. Nemoj misliti da se hvalim ili da sam narcis što ću ovo reći ali je istina. Kad dobro izgledaš, prilaze ti samo isti likovi. Pametni momci se drže dalje od lijepih žena. Prije sam govorila da je to zato što ste kukavice, sad već mislim da je to zato što vam je mrsko truditi se da sačuvate takvu ženu čak i kad bi je imali.


-Ajmo kod mene u stan.

-Molim?

-Rekoh ajmo kod mene u stan. Pokažem ti moju kolekciju ploča, slušamo Vaughan-a i dam ti da pročitaš bilo šta od stvari koje sam pisao. Samo nemoj da mi tražiš da recitujem ili slična sranja, nisam od tog posla.

Sad već lomi prste. Vidi, postoji jedna prosta stvar koju trebaš znati o ženama. Nijedna ne želi da bude laka, ali ne želi da bude ni neosvojiva. Ova, međutim, ima nezgodnu dilemu. Izgleda i oblači se kao neko koga vodiš u krevet na prvom sastanku, a prodaje priču kako je umorna od glupih tipova koji bi samo da spavaju s njom. Međutim, sjedi s čovjekom koji je po svim insinuacijama romantičar i duša od čovjeka. Ne bi trebao biti neko kome je samo do seksa, bar moje riječi tako zvuče. A zovem je kod mene u stan. Čini se da će, šta god da uradi, ostaviti pogrešan utisak.

-Dakle?

-Dakle ne znam. Malo mi je glupo da idemo kod tebe, ne poznajemo se kako treba.

-Ne moraš objašnjavati, treba mi samo da ili ne.

-Može li da ti odgovorim na kraju večeri? Još uvijek nisam sigurna šta da mislim o tebi.

-Može, naravno.

Premotat ću dosadni dio priče. Dva sata kasnije, nas dvoje kod mene u stanu. Ona se zavalila na kauč, noga preko noge i lista neku moju staru svesku. Priče o Saši i Anji, priče o Iris i neke zbirke koje su bile po kojekakvim takmičenjima tu i tamo. Stare stvari, emotivne do zla Boga.

S druge strane sobe, muškarac u  bijeloj košulji – to jest ja, prebirem ploče iz malog regala krojenog namjenski za tu kolekciju. Nađem vinilku Vaughana iz osamdeset treće, Texas Flood. Spustim na stari gramofon kojeg sam našao na piku kod nekog dede iz Jablanice, namjestim iglu i zasvira pjesma „Lenny“.

Nema šanse da zna ovu muziku. Nema teoretske šanse. Rijetko pravim predrasude ali neko ko tako izgleda, sluša ove moderne stvari sa previše svjetla i basa.

Eh sad, stvari stoje ovako. Imaš djevojku koja izgleda za deset. Imaš muškarca koji se njoj dopada. I imaš dilemu: koliko daleko ići, kao žena koja ne želi da ostavi pogrešan dojam?

………………………………………………….

-Šta je bilo s Anjom?

-Anja ne postoji.

-Kako ne postoji?

-Pa tako, izmislio sam je. I nju i čitavu priču.

-Dakle ništa od toga nije iskreno?

-Iskreno je ali nije stvarno. Postoji razlika.

-Mislim da je bilo bolje da nisam dolazila.

-I ja to mislim.

-Šta ćemo onda?

-Šta god želiš. Ovaj stan ima izlazna vrata, a ima i spavaću sobu. Ima naravno i par stvari između ali mislim da ti nisi tip djevojke koju bi te stvari zanimale.

-Sviđa mi se pjesma.

-I meni je super.

-Hoćeš li mi napisati nešto?

-Teško.

-Zato što?

-Zato što nikad nikom nisam nešto napisao. Zato što time ovaj trenutak gubi posebnost.

-Baš naprotiv, time trenutak dobija posebnost.

-Dobija jedino patetiku. Prestajem biti interesantan jednom kad počnem igrati po tvojim pravilima.

-Ti Saša misliš da je ovo igra?

-Ni Saša ne postoji. I naravno da je ovo igra. Ideš ili ostaješ?

-Ostajem. Ali neću spavati s tobom.

-Onda nemoj ni ostajati.

-Molim?

-Kažem ne moraš ni ostajati.

-Opet se igraš sa mnom.

-Vidi, u jednom trenutku ćeš morati odlučiti koliko daleko si spremna da ideš. A jednom kad odlučiš, drži se toga bez obzira na to šta ti ja govorio. Dakle?

Šuti. Gleda me k'o da nisam normalan. Okej, more bit da sam pretjerao ali mi je i suviše interesantno gledati je kako se koprca između toga kakav utisak želi da ostavi i onog što na kraju večeri želi da dobije.

-Jel ti patiš za nekim?

-Svako na ovom svijetu pati za nekim.

-Za kim?

-Za sobom vjerovatno. Mislim da i ne postoji drugi tip patnje.

-Kako to misliš?

-Nikom ne fali neko drugi. Svakom fali on sam.

-Još uvijek te ne razumijem..

-Okej, da uprostim. Kad te neko ostavi, ne patiš za njim. Nedostaje ti osjećaj kojeg je budio u tebi – a ne on.

-Okej, onda da preformulišem pitanje. Jesi li ikad volio?

-Naravno.

-Voliš li i dalje?

-Prestani da kružiš, Anja ne postoji. Nijedna Anja nikad nije postojala. Ni moja, ni tvoja, ni bilo koja druga. To smo mi, projekcije naše usamljenosti, snova i očekivanja. To je sve što život nudi. Uzmi ili ostavi, nema posebnosti. Tu su samo tijela i noć. Ideš ili ostaješ?

 

Ostala je. Uvijek ostanu. Ne zato što su lake, zato što su usamljene. Zato što su iste kao ja. Zato što svaka žena i svaki čovjek na ovom svijetu želi samo jednu stvar – nekog ko će ih impresionirati. Ne radi se o seksu, ne radi se o ljubavi. Intriga je sve što nas pomjera.

Ujutro je nisam našao u krevetu. Nije bilo kliše ceduljice sa porukom, nije bilo nekog komada odjeće kojeg je ostavila za sobom. Ništa, kao da je nikad nije ni bilo.

Vaughan je odsvirao svoje, ploča je zaglavila. Želio sam čuti Riviera Paradise ali mi se nije ustajalo iz kreveta. Pogodnosti modernog vremena – youtube na mobitelu. Pustim pjesmu, zatvorim oči.

Da li je uvijek ovako hladno u aprilska jutra? Čudan je život. Sad kad bi me pitali da odaberem: ili provedi noć sa idealnom djevojkom, imajte najluđi seks ikad – ili se samo probudi kraj nje, bez ijednog jedinog dodira tokom noći, odabrao bih ovo drugo.

Surova su buđenja u pogužvanom krevetu, sam. Svi na kraju žele nekog u čijim će se rukama buditi. Sve drugo je potrošno, sve drugo traje tačno određen dio vremena. Jutra su vječna.

Vrtim prethodnu noć u glavi. Nekad oko dva sata, prije nego je čitavu priču pokvario naš prvi poljubac, zagrebali smo nešto veliko.

-Glumiš li?

-Misliš pisanje i to? Glumim, naravno.

-Dakle sve je ovo farsa samo da odvedeš žene u krevet?

-Šta ako ti kažem da jeste? Hoće li to srušiti tvoju malu kulu od karata koju si sagradila oko mene?

-Sad ti kružiš. Odgovori na pitanje.

-Farsa je sve ovo što vidiš pred sobom večeras. Ovo je moja uloga.

-Ovo je i moja uloga. Zašto misliš da si ti jedini koji umije da se skriva?

-Kad ljudi glume, obično glume nešto bolje od onog što jesu.

-Ti onda misliš da je ova uloga macho lika koji može bilo koju odvesti u krevet – bolje od onog što jesi? Ti glumiš muškarca koji može imati svaku, ja glumim ženu koja može imati svakog. U čemu se to nas dvoje uopšte razlikujemo?

-U tome što ti znaš šta je s druge strane moje uloge. Ja tvog glumca ne znam.

-Jedino tako ćeš mi napisati pjesmu.

 

Dobila je ono što je htjela. Pjesmu. Doduše, vjerovatno je nikad neće pročitati niti saznati da postoji ali sve nešto mislim – zna ona. 

Vaughan Rivieru privodu kraju a mene ponovo hvata san. U borbi sa ženama, nikad nećemo pobijediti. Igra je namještena.

Oglas je glasio: „Prodaje se vila pored mora, 3 sprata. Sa bazenom i vrtom. Cena – 1$“.

– Glupost! – promrmljao je beskućnik i bacio novine.

Šetajući ulicama u potrazi za hranom, na zidu jedne zgrade ponovo je uočio oglas: „Prodaje se vila pored mora, 3 sprata. Sa bazenom i vrtom. Cena – 1$“.

„Greška u tekstu, verovatno“, pomislio je beskućnik i gunđajući u sebi, krenuo je dalje.

Izašavši na glavnu ulicu, obratio je pažnju na veliki bilbord : „Prodaje se vila pored mora, 3 sprata. Sa bazenom i vrtom. Cena – 1$“.

Beskućnik se zamislio. Njegova radoznalost mu nije davala mira, pa je rešio da proveri koja budala može da napiše tako nešto.

Nije imao šta da izgubi, osim zadnjeg dolara u džepu.

Došavši na adresu, ugledao je tu istu vilu. Stidljivo je pozvonio na vrata. Vrata je otvorila lepa žena:

– Oprostite… Ja sam u vezi oglasa.. Da nije u pitanju neka šala?

– Ne, ne! Na pravom ste mestu! Sve je ispravno.

– Mislim na cenu… 1 dolar.. Da li je to tako?

– Da, tako je, 1 dolar! Ako ste zainteresovani možete pogledati kuću.

Od uzbuđenja od viđenog, on je dao svoj poslednji dolar i postao je vlasnik fantastične vile.

Ali je, ipak, rešio da upita zašto je tako neverovatno niska cena?

Na to, nasmejavši se, žena je odgovorila:

„Moj suprug je pre svoje smrti u testamentu naznačio da prodam ovu vilu, a novac dobijen od nje uplatim na račun njegove ljubavnice. Ne mogu da ne ispunim njegovu poslednju želju. Oglas je stajao 6 meseci i vi ste jedini ko se odazvao na njega. Želim vam sve najbolje!“

I otišla je.

Naravoučenije: Šansa je pružena svakom. Potrebno je samo verovati da je nemoguće – moguće!

Postoje li odrasle djevojčice?

Kad sam iz dječačkih godina polako hvatao neke grimase odrastanja, ljudi moje gluposti počeše opravdavati nekakvim pubertetom. Tad pojma nisam imao šta ta riječ znači a interneta, nećete vjerovati, još nije bilo. I tako ja odem do starog i pitam ga – ćale, šta mu ga je taj pubertet?

Stari me prvo pogleda k'o da sam upravo na pod ispustio hladno pivo koje mi je rekao da mu donesem, uhvati se za glavu mrmljajući „znači do tog je došlo“ u vlastitu bradu i glavom sugerisa da sjednem preko puta. Scenografija je nagovještavala ozbiljan razgovor.

-Slušaj, veli on mrtav ozbiljan. Pubertet ti je ono kad djevojčice odluče da je vrijeme da odrastu. Desi se preko noći, jedan dan ti je najbolja drugarica a sutradan u školu dođe viša za 20 cenata i odjednom više ne priča s tobom već zagleda starije momke i šapuće s drugaricama. Pubertet nema nikakve veze s dječacima.

Kako nema jebote, meni svi govore da me puca pubertet čim napravim glupost. Posvađam se – pubertet. Odvrnem muziku i skačem po sobi – pubertet. Nisam gladan – pubertet. Došlo mi da mu kažem da lupa sirove gluposti i da bi bolje bilo da ga ništa nisam ni pitao. Nisam to izgovorio, naravno. Stari je bio za'eban tip tih godina i vjerovatno bi me dočekao jedan solidan šamar, dovoljno jak da me u trenu lansira na drugu stranu imaginarnog puberteta. Stari nastavi ne promijenivši facu ni sekunde.

-Dječaci ostaju dječaci, to nam je u krvi. Uvijek ćeš gledati da ukradeš malo vremena od života i provedeš ga s jaranima. Gledat ćeš tekme dok te ima, iskradat’ se i pijan pravit’ budalu od sebe na ulicama čak i kad budeš imao trideset… a ako to ne budeš radio, onda će to biti zato što si se predao ženi koja je preboljela tu prvu dječiju bolest, taj famozni pubertet. I dalje ćeš sve to željeti ali naravno, neće biti ni vremena niti će biti „u skladu s tvojim godinama“. Eto, toliko znam o pubertetu. Nisam ti ja pravi tip za savjete, tu bi možda bilo pametnije da slušaš mater jer ta žena i dan danas zna više nego što ću ja znati u trenutku kad budem umirao.. ali ovo ti sa sigurnošću mogu reći: nađi sebi djevojku koja nikad nije izašla iz puberteta.

Koja nikad nije izašla iz puberteta? Sad ja njega gledam ko da je ispustio hladno pivo na pod a on se u pjenušavoj lokvi cereka i vidno uživa u ovom razgovoru.

-Da ti objasnim. Curice su pametne, mi nismo. One u jednom trenutku skapiraju svrhu života i tu tajnu nam nikad ne otkriju – zato ih ne razumijemo. One već znaju sva pravila igre a mi mislimo da u toj igri možemo dobiti. Ko je ikad pobijedio u kasinu? Niko, naravno. Većina žena su pravo opasna i proračunata bića o kojima znamo jedino to da su promjenjivog raspoloženja i da mjesec ima neke veze s tim. Ko da su vukodlaci jebote. Ali kao i u svemu, postoje izuzeci. Na svakih hiljadu žena, jedna ili dvije nikad ne odrastu. Ostanu djeca, vedrog srca i sposobne da vole. To tražiš. To je naša svrha na Zemlji.

-Da tražimo žene koje nikad nisu odrasle?

-Tačno tako, žene u pubertetu. Lahko ih je prepoznati, vidjet ćeš dok malo porasteš. Ta bića čudno zrače, lebde kad hodaju ulicom. A ove koje su odrasle imaju ozbiljne face i gaze kao da marširaju, njih ne možeš promašiti. Uvijek su stroge, nemaju puno pitanja i ne pričaju više nego što treba ali s tvoje kože čitaju stvari koje im ni pijan ne bi rekao. Ako te takva uhvati, nema ti spasa. Postat ćeš odrastao.



Moj stari je uvijek bio rasijan tip. Na momente bi pričao gluposti, smijao se i prepričavao kako je Tito varao Jovanku sa nekim pionirkama, umirući od smijeha dok imitira njegov glas usred zavođenja jedne od njih. S druge strane, bilo bi dana kad ne bi riječ progovorio. Samo bi zurio negdje u ništavilo našeg neuredno okrečenog zida i brojao vlastite živce. Nije ih ostalo mnogo, taj čovjek je preživio više nego što pojedini na filmu vide. Danas je u godinama kad postaje mudrac.

Voli da mi prodaje zajebatorske fore i da mi kroz nekakve zagonetke daje savjete. Prvo sam mislio da je sve to njegov hobi i da nema neke posebne fore iza njegovih rečenica ali iskusan je stari. I bješe u pravu, sve jednu riječ. Dođoh u godinje kad treba tražiti nekog s kim ću ubijati sumorne dane, dođoh do planiranja vlastite budućnosti i spržih jezik na vrelo mlijeko – odrasle žene. Nikad više jebo me pas. Pubertetlija do groba!

Greta

Upoznam nedavno djevojku u knjižari. Pokušavala je da nađe Momu Kapora ali ga nisu imali, pa je dalje nasumično gledala knjige tražeći korice koje bi je mogle zainteresovati. Izvini, rekla je. Znaš li ti gdje imaju Momu? Znam. Stvarno? Pa divno, tražim njegovu Unu već čitavu sedmicu ali me neće. Gdje ga mogu naći? Tu preko puta, na -1. Ako imaju još uvijek. I ja sam ga tražio, nisu imali ali je gospođa koja prodaje knjige moja prijateljica pa je naručila za mene. Gleda me kiselo. Ko je još prijatelj sa prodavačicom knjiga?

-Ja sam Greta i tvoj sam dužnik ako nađeš Momu.

-Dobro Greta, naći ćemo ga.

-Ideš sa mnom tamo na -1 kod tvoje drugarice. Sigurno će mi nabaviti Momu ako je ti zamoliš.

-Sigurno, ako ga imaju u Banja Luci. Od tamo je meni nabavila.

Izađemo vani i ćutke koračamo, dva stranca traže trećeg. Krajičkom oka pratim njen iščekkujući pogled i par pramenova kose koji se svakim korakom njišu prema usnama. Pređemo cestu pa uđemo u šoping centar. Pokretnim stepenicama sletimo na -1 i pravo kod moje omiljene prodavačice. Žena u tridesetim, vedrog osmijeha i kose olovkama vezane na vrh glave.

-Ah, moj omiljeni književnik. Gdje si ti do sad?

-Dobro jutro Majo, kako si? Ne stigoh ove sedmice od posla, izvini.

-Nema veze budalice, nek si ti meni došao. I to u lijepom društvu ovaj put. Ko ti je prijateljica?

Ubaca se sa strane između nas dvoje i pruža ruku preko pulta. Greta, drago mi je – reče uz klimav osmijeh. Kao da se zbunila. Obara pogled i vraća se korak unazad. Par sekundi je zagledala svoje cipelice a onda se pomjerila do police i jednim okom prelazila knjige a drugim pratila naš razgovor.

-Kako napreduje knjiga?

-Sporo, znaš mene. Napišem tri stranice pa izbrišem četiri i tako u krug. Ali biće, polako. Kako si ti?

-Budalice, moraš naći nekog da te čita. Ako ti budeš svoj jedini kritičar, nećeš nikad ništa napisati.

-Nećemo o tome, znaš kakav sam. Nego, trebam uslugu.

-Sve za tebe mili, kaži.

-Momo Kapor.

-Opet Momo?

Maja se nasmija a Greta hitrim korakom stade kraj mene.

-Koja ti treba?

-Una, imaš li?

-Na stanju nemam ali mogu nabaviti. Za kad ti treba?

-Za danas!, dobaci Greta kao da negdje nešto gori. Važno je da ga nađemo danas.

Maja nas gleda visoko podignutih obrva. Greta primijeti da je zagalamila više nego što je trebala pa stegnu svoj ruksačić uz grudi i zagrli ga oborenog pogleda. Kao djevojčica od osam godina.

-Danas je nemoguće ljubavi, žao mi je. Najbolje što mogu je za četiri dana.

-Onda za četiri dana, naruči a ja ću doći po nju.

Pozdravim Maju, obećam joj poslati neke stvari na čitanje i sa nervoznom Gretom izađem iz knjižare. Vani se proljeće već ubezobrazilo i iako je tek polovina Maja, neopisivo miriše na ljeto. Na ulici gomila prolaznika u žurbi, na sve strane lepršaju haljine i zvecka nakit oko vrata sarajevskih djevojaka.

-Postoji još jedno mjesto gdje možemo otići, ako je toliko bitno da je nađemo danas.

Greta ne odgovara. Negdje je odlutala mislima pa sam odlučio da je bolje da je pustim da se sama vrati kad bude spremna. Samo smo stajali tu pod suncem i ćutali.

Negdje u Sarajevu nas je čekao Momo i mi smo ga morali naći. Ono što tog popodneva međutim nismo znali je mala začkoljica sudbine. Nije bila suđeno da tog dana nađemo Momu, bilo je suđeno da nađemo jedno drugo.

Povratak - godine bez Anje (dio 1/2)

„Život je namještena igra. Kad je mlad, čovjek toga nije svjestan i čak vjeruje da drži sudbinu u svojim rukama. Kasnije, kako godine skidaju iluziju sa očiju, jedna stvar postane jasna: za svakog čovjeka postoje snovi koje će ostvariti i snovi koje će juriti a nikada ih neće stizati.

Moj put me odveo u Norvešku, u potjeru za stvarima u koje sam tada vjerovao. Bilo mi je bitno da postanem gospodin, čovjek čije će ime moji poznanici u Sarajevu izgovarati sa poštovanjem. Nikada nisam bio površni materijalista ali me je djetinjstvo u gradu opustošenom nakon rata oblikovalo tako da sam često želio sitne stvari koje nisam mogao imati. Valjda sam zato toliko jako zagrizao za životom u kojem će najmanji problem biti novac. U tom životu o kojem sam maštao, bio sam poslovan čovjek u odijelu. Vozio sam dobar auto, imao stan na posljednjem spratu novog nebodera, imao važne prijatelje i samo najljepše žene. Mojoj porodici bih obezbijedio lagodan život, majka bi napokon imala sve čega se odricala radi mene a otac bi mogao da odmori. I tako je i bilo, eto. Nisam bio ni u tridesetim, a sve te stvari sam imao. Ostvaren dječački san stajao mi je pred očima ali je u meni i dalje svirala balada. Često bih samog sebe pitao: šta nije uredu, dao sam ti sve što si želio… Tamo unutra nije bilo odgovora. Popunio sam sve prostorije u svom biću, ali je i dalje postojala jedna prazna soba iz koje je izvirala sva moja tuga. Tada sam počeo pisati pjesme. “


-”OK dragi ljudi, hvala vam na slušanju. Sada ćemo napraviti malu pauzu, ja ću za stolom preko puta potpisati par knjiga za one koji to žele. Svi ostali mogu popiti kafu za štandom u ćošku. Aleksandra će biti više nego ljubazna prema vama, sve dok ne flertujete previše. Nastavljamo ubrzo.”

Bio sam umoran. Proteklih deset dana sam proveo u jedanaest različitih gradova… napokon je došao na red Zagreb i nemam pravo da se žalim, prodaja knjige ide dobro i svako čitanje i potpisivanje je prepuno. Ljudi su ljubazni, puni komplimenata za moje pisanje i svako od njih i dalje želi da zna zašto je knjiga završena kako je završena. Jedna djevojka je rekla kako se „Povratak“ i nije mogao drugačije završiti, kako je Saša morao da ode sa te stanice negdje u beskraj i nikada se ne vrati… ali ni ona nije znala o čemu priča. Kako je i mogla, naravno. Jedno je život na Zemlji a drugo život u koricama.

Sjeo sam za stol, zapalio cigaretu i započeo potpisivanje. Tokom godina sam memorisao desetak različitih posveta i jedne te iste vrtim u krug. Samo promijenim ime osobe za koju potpisujem, vještački se nasmiješim pazeći da osmijeh ne bude toliko velik da cigareta ispadne iz usta, i nastavim dalje. Kruto, skoro mehanički radim sve to. Ljudi su često razočarani mojim stavom prema njima ali takvo ponašanje me je počelo dobro prodavati kao misterioznog, često drskog autora kojeg nije briga ni za šta osim za njegove priče. Izašlo je i par članaka na tu temu. Neki su nagađali da je „Povratak“ zapravo priča mog života i da je normalno da sam, nakon jednog takvog kolapsa, postao zatvorena konzerva koja samo generiše riječi. Drugi su pak tvrdili da su godine alkohola i cigareta ubile ono malo duše što je ostalo u meni, a treći kažu da je to gluma zarad marketinka i prodaje knjige. Svi su u pravu i niko nije. Ja sam prosto radio ono što sam osjeaćao. Volio sam pisanje ali ni jedna napisana riječ nije napisana za njih, čitaoce ili novinare. Nije me bilo briga za večeri proze i poezije, za prepotentne autore koji dolaze prije i poslije mene niti za pet hiljada fotografija mjesečno za ove i one magazine, fanove i pisce u pokušaju.

Ja prosto  svoje pisanje nisam smatrao vrijednim pažnje. Nekad sam čak bio toliko sumanut da sam vjerovao da je sve ovo šarada, dogovoreno ismijavanje svih tih ljudi koji glume da me vole i samo čekao kada će pred mene izaći kamera i reći kako se zajebavaju sa mnom. Možda jeto jedan od razloga moje drskosti – bio sam ljut na sve te ljude. Zašto čitate moje gluposti, kad postoji Keruak, de Sad, Džojs i njima slični? Ne znaju, kažu. U mojim riječima osjete iskrenost i dušu i zato mi se uvijek vrate, ma kakav čovjek bio. S vremenom sam ih naučio poštovati ali se svoje drskosti nikada nisam riješio.

Dvadeset minuta i pedeset potpisanih knjiga kasnije, sjeo sam u svoju stolicu na bini i nastavio čitati stranicu na kojoj sam stao.

„Vrijeme je prolazilo a ja pisao sve više. Svaki dan bih se nakon posla vraćao kući, spavao sa djevojkom i onda je ostavljao snenu u krevetu. Stao bih kraj prozora, hvatao svoj omiljeni pogled na more i tako stojeći, naslanjao papire na staklena vrata terase i pisao. Prešao bih na pod pa ponovo pisao. Kasnije na kauč, za stol… Nakon šest mjeseci, nije bilo mjesta u stanu na kojem nisam napisao pjesmu. I niti jedina od tih jebenih gluposti mi se nikad nije svidjela. Frustrirajući se oko riječi na papiru, jedne noći u tri ujutro sam shvatio da sam ostvario pogrešan san. Više od svega želio sam da budem – pisac. Nisam znao ni zašto ni kako, ali u tom jednom nevažnom i ni po čemu posebnom trenu mi je postalo jasno da je ta prostorija koja je prazna u meni, sagrađena kako bi bila popunjena knjigama. Ne knjigama drugih autora, u tome sam nalazio radost ali ne i strast.. Ne – to su morale biti moje riječi. Odjednom me nije bilo briga za novac i bogatstvo, sve bih to dao u zamjenu za moj roman koji će se čitati trideset godina nakon što me ne bude.

Sljedećeg jutra sam ustao i provjeravajući mejlove, našao poziv na svadbu u Sarajevo. Tada sam otkrio i svoj drugi san – Anju.“

Podignuta ruka u publici i skoro nepristojno dobacivanje: „Izvinjavam se, gospodine, smijem li vas prekinuti sa pitanjem?“

-”Smiješ, naravno. I zovi me Saša molim te, ni ja tebe ne mislim persirati.”

-”Uredu, Saša. Ja se zovem Tea, imam petnaest godina i obožavam vaše riječi. Želim samo da vas pitam prije nego nastavite – da li ste ikada oprostili mojoj mami?”

Jeste li ikada dodirnuli utičnicu mokrim prstima? Neopisiv osjećaj, kao da vam kroz svaku venu u tijelu prolazi ledeno hladna voda i paralizuje svaku misao, svaki pokret i svaku drugu funkciju vašeg organizma. Sve što je postajalo u tom trenutku prestaje i sve o čemu možete misliti je – kako da što prije pobjegnete tom osjećaju.

Nešto slično je prošlo mojim tijelom skupa sa riječima te djevojčice. Gledao sam u nju, slabo razaznajući crte lice pošto je sjedila u zadnjim redovima te knjižare i slušao kako mi se krv salijeva u uši. Sve oko nje je utonulo u mrak i kao u halucinacijama, postojali smo samo nas dvoje. Tijela su nam se odjednom primakla i mogao sam je vidjeti jasno kao da je stajala tik ispred mene. Bila je neopisivo mirna, ni jedan jedini mišić na njenom licu se nije zategao. Kao da me pitala nešto prosto poput „koliko imate godina?“.. Zlatno plava kosa vezana u rep, na vrhu glave mašna boje kajsije i obrazi sa rupicama na ivici osmijeha, poput Anjinih. Nema dileme, ta djevojčica mora biti njena.

-„Gospodine, jeste li dobro“, čujem glas koji me doziva kao kroz vodu. „Možda me niste čuli, da vam ponovim pitanje?“

-„Čuo sam te“, rekoh suhog grla i usana. Glas mi je poprimio neku tanku, skoro uplašenu boju i bio sam siguran da cijela sala osjeća ono što i ja osjećam: najčistiju formu straha. 

-„Ne znam ko je tvoja majka a čak i da znam, ne odgovaram na lična pitanja. Danas me možeš pitati samo o knjizi“. Odlučno ustah sa stolice pa prelistah knjigu negdje na tri stotine i neku stranicu. „Sada ću nastaviti ako nemaš ništa protiv“, rekoh i popih par gutljaja vode. Ruke su mi drhtale ali morao sam nastaviti. Svi su, osjećao sam, znali šta se dešava ali ja sam svoju ulogu morao da odigram.

„Život je tako jednostavno postavljen, a opet, svako od nas u njemu pronalazi dovoljno komplikacija i u njima se izgubi. Cigareta je dogorijevala a moje misli sumorno lutale po svim mjestima u Sarajevu koje će mi nedostajati. Nisam im dozvoljavao da idu prema Anji i kada god bi tuda skrenule, bacio bi ih na neki drugi kraj svijeta i pretrpao recitacijama Tomaša u boji nikotina. Tog jutra, tog hladnog Sarajevskog jutra na drvenoj klupi željezničke stanice ja sam znao dvije stvari: prvo, do kraja svog života želim pisati i po mogućnosti živjeti od tih riječi. Ako budem radio išta drugo, izgubit ću razum. To je san koji mogu ostvariti i to je moj smisao u ovom životu. Drugu stvar koju sam znao tog jutra naučila me Anja – da bi čovjek postao pisac, u sebi mora nositi slomljeno srce. Mora izgubiti nešto veliko, nešto toliko veliko da poželi da se zatvori u sobu tamo unutra i dovijeka o tome piše. To nešto za mene je bila - Anja.

Voz je zviždao na  peronu a kondukter upozoravao da je vrijeme da krenu. Potegao sam posljednji dim, pogledao ka Avazovom neboderu pa bacio cigaretu u zrak i zakoračio u voz. Sa prvim nagaženim stepenikom i topotom kotača, postao sam pisac.“

-„Toliko za danas“, rekoh zbunjen i toliko smušen da nisam rekao ni hvala ni doviđenja. Samo sam sklopio knjigu i otišao iza improvizovane pozorice. Zapalio sam cigaretu i sklopljenih očiju sebi u bradu recitovao Pismo Venjički, kada je neko pokucao. Sjena iza staklenih vrata govorila je ono što je moj razum već znao – malena Tea je stajala sa druge strane.

Bože moj, pomislih. Postoji li mjesto na svijetu gdje se čovjek može sakriti od prošlosti?