prirodno

Šta kriješ?


Obično pitaju

Zašto pisanje, odakle inspiracija i čemu toliko “mračne“ teme.

Prije par dana se prvi put desilo da me neko koga ne poznajem

U sred kafića, galame i buke sa ozbiljnom facom upita 

“Šta kriješ?“

Krijem srce prošarano modricama od udaraca koje sam primao

Ono zato glasnije lupa svaki put kad nekog pustim blizu

Pa se uplaši poput psa lutalice kojeg šutiraju na ulici

Skupi se za dva broja i počne da paniči.

Krijem jetru pokidanu pijanim noćima i godinama

I sada svaki put kada mi nude piće lažem da ne pijem

Jer sam počeo intenzivno da treniram i izbacio alkohol

A ustvari mi trnci prolaze stomakom samo kada pomislim

Na sve demone koji će isplivati kada srce potopim u vino.

Krijem u sebi tri-četiri bivše ljubavi i pun frižider uspomena

Svaku od njih i dalje volim i nemam ih namjeru preboljeti

Ali sa njima moram bježati sa mjesta na kojima sviraju balade

Jer se te vještice tamo unutra udruže i udare na sentiment

Pa mi se čini da ću da se ugušim u vlastitim emocijama.

Krijem se od mraka kao dječak iz horor filmova

Uvijek mi je upaljena makar mala lampa, makar svijeća

Kao da se bojim da će me i moja vlastita sjenka napustiti

Pa joj uvijek dajem dovoljno svjetla.

Takav sam u ljubavi, prijateljstvima i generalno sa ljudima

Uvijek dajem više nego što bih trebao samo da ne bih morao

Doći u situaciju da nemam nikoga.

Često su to pogrešni ljudi i često su to nove modrice na srcu

Ali drugačije nikad nisam umio.

Krijem svoje pjesme od sebe samog, nikad ih ne čitam

Ne znam da li se bojim onog što ću tamo naći

Ili samo ne želim saznati da sam zapravo loš pisac

Pošto je pojedinih noći to “pisac“ jedino što mi ostaje.

Krijem svoj stan od djevojaka koje kažu da bi voljele da svrate

Da slušamo neki blues i da im čitam pjesme

Valjda zato što se bojim da će vidjeti da u tom mom životu

Zaista nema ništa posebno

Da je ta čarolija stvorena oko mojih riječi samo u njihovoj glavi

I da ni jedan razuman čovjek nikada ne bi poželio

Biti pisac.

Krijem se od ljudskih pogleda i dodira

Nemam objašnjenje za to, jednostavno sam to oduvijek radio

Djevojke su me voljele i prije nego što bi saznale da pišem

Pa vjerujem da izgledam relativno dobro ali uzalud

Neki dio mene tamo unutra ima problem sa ljudskim pogledima

I ne želi da mi kaže zašto je to tako.

Rekli su mi da imam tužan pogled, da su mi oči na krajevima prirodno spuštene negdje prema dole

Pa čak i kada sam sretan izgledam kao da nešto krijem.

To je možda odgovor na mnoga pitanja mog života.

Mrzim prostorije sa mnogo ludi, gužva i buka su moj kriptonit

Uhvati me neka tjeskoba kao da su me svi oni zagrlili u isto vrijeme

Moram što prije da pobjegnem na balkon i zapalim cigaretu

Pa sklopljenih očiju duboko udišem smjesu toplog nikotina i hladnog vazduha.

Mrzim zagrljaje.

Ili stisnem preblago jer se bojim da ću da gušim

Ili stisnem prejako jer ne želim da odeš.

Nikotin i kafa su mi jedini poroci

Dovoljno jaki da mi razbude jutra, dovoljno blagi da priguše noći

Nemaju skrivenu namjeru kao alkohol ili neke jače stvari pa ih se ne bojim.

Krijem se iza ekrana i pišem uglavnom pod lažnim imenom

Samo zato što je lakše odustati od nečeg kada niko ne zna čije je to.

Djevojke tretiram jednako kao i pjesme

I ne obazirem se mnogo za nered koji ostavim za sobom.

Neke od njih su me voljele, neke možda i dalje pate za mnom

Ali njihov sretni završetak ih čeka negdje drugo, ja sam lekcija koja će se pobrinuti da tamo dođu.

Osmijeh mi nije lažan ali je rijedak. Bilo bi tu i suza ali

Postoji neka genetska kletva koja se generacijama prenosi porodicom

Muškarci mog prezimena nikada ne plaču

Žene mog prezimena previše plaču

Pa negdje u sebi vjerovatno imam par predrasuda na tu temu.

Krijem se eto, i od toga.

Vjerujem u Boga ali u sebi krijem malo đavola

Ne zato što želim, već zato što se sam tamo uselio nekad u djetinjstvu

I od tad ga pokušavam istjerati iako mi ponekad koristi

Zbog njega se uglavnom i bojim potpunog mraka

Ko zna šta bi napravio tamo unutra kada bih ga pustio.

 Krijem se od velikih očekivanja iako sam oduvijek bio dobar u svemu što sam radio

Vjerovatno je to strah od odgovornosti i želja da niko ne ovisi od mene.

Volim da palim vatre i do kasnih sati gledam u njih

Nekad spalim par svojih pjesama i gledam kako ugljenisani komadići papira lete prema nebu

Ne znam da li i taj ritual ima neku skrivenu poruku

Možda je to želja da moje riječi budu vječne a možda i želja da se izgubi svaki njihov trag.


„Ne krijem ništa“ je sve što sam joj rekao

I kada bih joj ispričao ne bi mi vjerovala.

.

Samo jedan od onih dana u kojima mi neuroni ratuju i ja izgubim sebe u pokušajima uvjeravanja da nisam.

Da nisam bezvrijedan primjerak ljudskog bića. I da me ljudi ne napuštaju zato što me strahovito teško voljeti. I da ne odustaju od mene.

Zapravo, ovo posljednje. Jer, lako je ljude voljeti kad su sretni. I kad sami sebe vole. Zato svako zaslužuje nekog ko će ga voljeti onda kad mu tijelo drhti od jecaja i kad mu vid magle suze. I nekog ko neće odustati od tebe, kad sam od sebe odustaneš. I nekog da voli i kad su kiše i snjegovi. I led u duši. Da ne ostave. Da te ne ostave. Tad, jer trebaš da te vole. Prirodno je, urođeno. Ta naša potreba da imamo nekog ko čini da se osjećamo kao da imamo na sebi etiketu na kojoj piše da vrijedimo.

Nisam. Nisam. Nisam! Jer, proći će. I ovaj dan. I sve će. Jer, panta rei. I sve će i svi ćemo oteći rijekom zaborava u nepovrat.