prema ja

A znala sam da se ne smijem navikavat na tvoju pojavu, opet.
Znala sam da ćeš opet na neki način nestati.
I eto, došao je taj dan, nestao si. Opet si otišao onda kad sam se navikla na tvoju poruku.
Na tvoje ime na ekranu. Na tebe.
I šta sad da radim? 
Kako da se sad opet oporavim, kad se nikad nisam ni uspjela do kraja oporavit od tebe.
A znaš… lijepo su mi govorili nemoj. Nisam ih slušala.
A trebala sam. 
Ali ne može čovjek protiv srca. 
Ne može čovjek protiv ljubavi toliko jake, kao što je moja prema tebi.
Znam ja da ćeš mi se vratit jednom. Jednom kad te zaboravim malo.
I tad ću te dočekat otvorenih ruku kao i uvijek.
—  Pricam ti o njemu
Kako voljeti samoću i zašto

Bila je neka svirka u Anderu, do zla Boga dosadna. Bend neuvježban, basista p'jan a u publici muškarci sa onim „izbrijan sa strane, žbun na vrh’ glave“  frizurama, poneki stariji tip koji je tu zalutao samo da popije koju, i djevojke svih tipova i profila vulgarnosti. Šta se kog vraga dešava sa ljudima?

Već sam se davno pomirio s tim da ne spadam u kategoriju muškaraca koje djevojke danas smatraju privlačnim, čak bih se usudio reći da te spodobe nemaju pravo da se zovu muškarci ali bolje da ne počinjem o tome, odužit ću.. Nemam ja pojma o modernom vremenu i modi, ja sam staromodan jer mislim da treba da opet uvedu vojsku, nauče muškarce da se briju britvama ili ne briju nikako i zakonom zabrane uske farmerke, ananas frizure i selfije iz kupatila.

Helem, u toj gomili koja kao da je probrana samo da meni ide na živce, uhvatim djevojku u crnoj potkošulji kako gleda u mom smjeru. Crnoj potkošulji, ne zajebavam se. Prvo – stvarno nije toliko vruće, a drugo – izgleda da sam propustio trenutak kad je postalo normalno oblačiti iste stvari u krevetu i u centru Sarajeva. Ortak me gura laktom i pokretom glave sugeriše da ta crna još uvijek gleda prema našem stolu a ja pravim face u stilu Dr. House kad mu kažu da je Lupus.

 

-Odoh po Paulaner, ‘oćeš ti šta?

-Ma jok. Nego svrati kod nje za stol tamo, ne budi pička.

-Nemoj da me zajebavaš majke ti.

-Što bolan, šta fali? Dugo si cmizdrio za vješticom, ona ti sad po Njemačkoj ganja plavušane a ti?

-E jest’ se i usrećila, nema dalje. Nego odoh po pivu, pusti gluposti.

-Ajd’, i razmisli šta sam ti rek'o.

 

Možda nekad zvuči prosto ali Dado je stvarno dobar momak, uvijek mi je čuvao leđa. Uz to dobro zna da ja nisam taj „uleti zgodnoj curi u kafani“ tip i samo voli da zeza u nadi da će me nasmijati jer, kako kaže, postao sam još veći patetičar nakon tog famoznog prekida. I ostatak ekipe se počeo slično ponašati. Plaćaju mi piće, tjeraju da igram na svirkama i uvijek me ostavljaju nasamo sa curama. Mora ih čovjek voljeti.

Probijem se nekako do šanka i naručim dva Paulanera. Dok čekam, razmišljam o djevojci u potkošulji. Zamišljam kako bi bilo da je tu došla u nekim crvenim starkama, farmericama i majici sa nekim zajebancija natpisom. Da je vezala kosu, preskočila sav taj maskembal od šminke i došla da nasmijana skače i možda inspiriše taj katastrofalni bend da bar nešto uradi kako treba… Razmišljam kako ona sad sigurno misli kako je opasno dobra, kako čitava kafana gleda samo u nju i kako može imati koga god poželi. Možda je i u pravu, šta ja uopšte znam o današnjim djevojkama i muškarcima.

 Odnesem Paulanere za naš stol, Dado galami da nisam trebao dok ja oblačim kaput i ignorišem ga jer me više sramota da pijem na njegov račun.

 

-Ćuti i popij pivo, jedno je tebi a drugo onom krkanu – ako se ikad odvoji od plavke za stolom pored. Moram sad da idem, izvini što kratim noć. Javi se sutra kad odmamuraš.

-Ajde onda, ako baš moraš. Znaš šta ja mislim o tome ali neću da navaljujem. Čuvaj se, baci esemes kad stigneš da znam da te nisu izboli.

-‘oću, a ti pripazi na krkana. Sutra Brew?

-Sutra Brew, čućemo se.

 

Proguram se kroz rulju, izađem na Titovu i krenem prema Skenderiji. Nikad se ne vraćam taksijem. Ti naši petkovni izlasci završe u tri – četiri ujutro i grad, sem taksija koji prolaze svako par minuta, bude pust i miriše na tišinu a pisci su u mraku i tišini kao riba u vodi.

Pošetam glavnom ulicom, pređem most na Skenderiji i krenem obalom rijeke do Suadinog mosta, pa na Vilsonovo. Tu negdje zapalim cigaretu i sitnim korakom puštam misli da slobodno lutaju. Kraj mene Miljacka galami kako je previše kasno da bih u ova doba tuda prolazio ali valjda je već navikla na mene sve ove godine. Ako nešto treba da mi se desi, desit će se ma koliko se ja od toga krio. U daljini poneki mahniti vozač malo previše nagazi na gas, par minuta kasnije odjekne sirena policije ili hitne pomoći – nikad ih nisam znao razlikovati, a onda opet moja omiljena stvar u Sarajevu: u tišini jedino zvuk Miljacke i ulice osvijetljene gradskim lampama oblikovanim po uzoru na Mjesec.

I šta bih to ja ovakav mogao da ponudim djevojci u potkošulji? Za nju je jedan udoban automobil koji će je odvesti u stan sa dobrim grijanjem i neki tip koji puno više priča pa ne primjećuje njenu usamljenost preko koje je razmazala taj kliše lake djevojke… Nisu za nju šetnje, smrzla bi se, a moje bi joj pjesme sve zvučale isto. Zna to Dado, znaju i svi moji drugovi ali nikako da prihvate da to nije nešto što mogu da promijene. Nikad neću reći „jebiga“ i pronaći pijanu djevojku kojoj ću smišljati laži samo da je odvedem u krevet… Takve bi me noći pokrale ovog osjećaja kojeg nosim i iako me nekad žulja - ne dozvoljavam da ga ubiju.

Šta tačno one žele, i šta dobijaju od takvih života? Malo je, zaboga.

Dajte mi sanjarku kojoj ću pričati o noćima kraj Miljacke, dajte mi neurednu i prljavu dušu koja će u trideset sekudi doći od sreće do plača, jer je pomislila na nešto čega se nije željela sjećati. 

Dajte mi jednu koja je živa, umoran sam od golih tijela koja služe samo kao sanduk za skrivanje mrtve duše.

Mrzim što nikako nisam onaj “kako ti sa mnom, tako ja sa tobom” tip osobe. Jebote, mene neko ako iritira kao pojava može biti sav divan prema meni, a ja ću biti kreten; dok me sa druge strane neko može tretirati kao potpunog imbecila i ja opet neću moći da budem loša prema toj osobi. Mrzimmrzimmrzim!

‘‘Ti si najbolja stvar koja mi se desila u životu.’‘
Klimnuo sam glavom.
Znam, lutko. Jer ti si najgora koja se desila u mom.
To obično ide u paru.
Nije navikla da budem grub prema njoj.
Nisam ni ja, što je najgore…

Ova je za tebe stari. Izvini što nije kraća.

Stari i danas kaže da ne pamti kišu jaku kao tog septembarskog jutra u Sarajevu. Kaže da je padala kao da želi da sravni čitav grad sa zemljom, kao da nakon nje ništa neće ostati.

Ušao je u moju sobu prije zore i dodirnuo mi rame. “Vrijeme je“, šapnuo je blagim glasom i upalio svjetlo. Ustao sam, provirio kroz prozor sobe i vidio samo gust mrak, daleko gušći od noći koja me ispratila na spavanje. Stari je uvijek govorio da je mrak najgušći pred svitanje, kao što i svijeća najjače sija prije nego se ugasi.

Mama je spremila kafu, ispržila nekoliko jaja i kobasice i dok je on doručkovao, pripremila sendviče, banane i termosku čaja za ponijeti. Sve to je spremila u ruksak dok je stari telefonirao svojoj braći. Dogovarao je posljednje detalje prije nego krenemo. Nakon tuširanja sam i ja pojeo onoliko koliko mi je nervoza dozvoljavala, uvukao se u najdeblju jaknu koju sam imao i skupio se ispod kapuljače. Stari je sve potrebne papire spremio u fasciklu a onda dugo polirao svoje crne cipele. Kad je spremio sve što je trebao da spremi, mama nas je ispratila zagrljajem a pred kapijom nas je čekao njegov najmlađi brat.

Putovali smo kroz kišu dobrih četiri sata. Cesta je vijugala preko planinskih prevoja a meni se u stomaku skupljala mučnina. U autu nije bilo muzike niti razgovora. Osjećao sam kao da mi na grudima leži kamen od par tona ali se nisam usuđivao razbiti tišinu. Stari bi se povremeno okrenuo da provjeri da li sam dobro i silio jedan kiseli osmijeh težak koliko i taj kamen.

Stigli smo oko devet ujutro u zavučeno selo daleko od civilizacije. Jedino je stari prepoznao put koji je vodio do njihove vikendice ali tuda niko nije prošao već dvadeset godina. Sve je to zaraslo u šumu pa smo auto parkirali na najbliže proširenje i sačekali ostale. Desetak minuta kasnije stigla su i njegova preostala dva brata. Iz gepeka su izvukli sjekire i motorne pile, pa sjekli šumu u smjeru u kojem je stari govorio da treba ići. Nije bilo diskusije ili pogovora, vjerovalo mu se na riječ.

Udarci sjekire su odjekivali u tom ništavilu a kiša nije imala namjeru prestati. Izgledali smo poput utopljenika nasukanih na pusti otok. Probili smo put do mjesta gdje je nekad bila vikendica ali od nje nije ostalo mnogo. Samo par greda i zidine sakrivene u krošnjama oraha. Kod vikendice smo odmorili, okrijepili tijela čajem a zatim sa pilama nastavili sjeći drveće u smjeru u kojem je stari pokazao. Sat vremena kasnije, došli smo do porodičnog groblja.

Stari kaže da to groblje postoji duže nego što je njegov pradjed pamtio. Između drveća su se nazirali spomenici koji su nekada bijelu boju zamijenili sivom i poneki jedva vidljiv natpis u kamenu. Posljednji čovjek ukopan na tom groblju bio je njegov brat, 1989 godine. Stradao je u nesreći i od tada u selo niko nije dolazio. Sve do tog septembra.

Stari je označio mjesto pored njegovog brata. Uzeo je krampu i počeo kopati. Htio sam mu pomoći ali je rekao da sam premlad za nešto teško poput zemlje. Četvorica braće kopali su grobno mjesto po najvećoj kiši, vadili blatnjavu zemlju tri puta težu od kamena i za sve to vrijeme, nisu izustili ni slova. Mokri, blatnjavi i iscrpljeni, sjeli su pod drvo hrasta i teško disali. Iz ruksaka sam im izvadio čaj i sendviče i dok su tako premoreni hlapljivo jeli, gledao sam u stijenu iznad sela. Kao pod anestezijom, kao u šoku ili snu, nisam bio sasvim svjestan da je sve to oko mene stvarnost a ne morbidan san.

Stari je ustao, rekao da ubrzo dolazi kombi iz Sarajeva i da je vrijeme da se spremimo. Kiša je umanjila. Otišli smo do auta, presvukli se u čistu odjeću i čekali.

Za kombijem su počeli pristizati i prvi autobusi. Ljudi su dolazili iz Sarajeva, Mostara, Konjica i još gomile sitnih gradova kojima sam zaboravio imena. Sahrana je počela u dva sata.

Kiša je opet pojačala tempo ali nikom od nas nije smetala. Već smo se navikli na mokra tijela i bilo nam je neobično da smo makar na tren bili suhi.

Jedan detalj mi je ostao u sjećanju. Na kraju sahrane, u tom prolomu oblaka koji se iz neba sručio na selo u nedođiji, kada su ljudi već bili pred ili u autobusima, četvorica braće su stajala nad grobom njihovog oca. Oko njih šuma gusta kao i mrak tog jutra u Sarajevu, u srcima jeza od hladnoće, ponosa i uspomena a u ustima miran jezik. Ni riječi nisu izgovorili, ni jedan od njih. Stari je samo čučnuo, šakom uhvatio komad blatnjave zemlje i razmrljao je među dlanovima. Pogledao je nebo, suznih očiju se gorko nasmiješio a onda ustao i otišao kroz šumu prema velikoj stijeni.

„Pustite ga, treba da bude sam“, reče njegov najmlađi brat… i svi su krenuli prema autima. Ja sam još kratko ostao na tom mjestu, odao počast životu i smrti čovjeka radi kojeg je pređen sav taj put i posječena sva ta šuma… a onda sam krenuo tražiti starog.

Koračao sam kroz šumu, noge su mi tonule u blato i već sam gorko kašljao ali nisam gubio korak. Nešto me vuklo za rukav rađajući u meni nekakav čudan osjećaj koji je sve više navirao i dobijao na veličini. Nisam još znao šta je to ali je bilo samo pitanje vremena kada će početi curiti iz mene. Nastavio sam čupati korake iz blata i baš kada sam počeo misliti da sam se izgubio, kišno nebo je proparao krik grmljavine pomiješan sa vriskom mog oca.

Da li mi se učinilo? Taj je vrisak bio oštar poput noža, težak kao najteža noćna mora i prazan… kao da je došao iz duše čovjeka koji je sahranjen živ.

Našao sam ga pod orahom nedaleko od djedove vikendice. Sjedio je leđima naslonjen na stablo i gledao nebo. Nisam znao da li su to na licu suze ili kapi kiše ali nije bilo bitno, tog su dana bile pravljene od istog materijala.

I stajao sam mokar i nijem, do članaka zaglavljen u blatu. Kiša je jednako mlatila mojim tijelom i u tom trenutku, baš tog časa kada je moj otac krvavim očima pogledao prema meni, ja sam odrastao. Pustio sam suzu odraslog čovjeka a dječak kojeg sam tog jutra doveo u selo, ostao je pod orahom grleći ruku svog oca.

Iz sela smo se vratili u prvi mrak. Autom je i dalje parala tišina, prekidana jedino ponekim komentarom na katastrofalne puteve kojima smo se vraćali. Na vratima nas je dočekala moja majka. Poljubila me u čelo a starom spustila ruku na obraz i nasmijala se. Ta žena je anđeo – pomislim.

Odmah sam se istuširao i zatvorio u sobu. Kroz tanke zidove čuo se razgovor mojih roditelja dok sam grlio vlastita koljena i razmišljao o vrisku kojeg sam tamo čuo. Za čitav dan nisam ni pomislio na mog djeda, čovjeka kojeg više nema. Nije mi ni palo na pamet njegovo ime niti lik… taj dan je na čitavom svijetu postojao jedino moj otac i njegova bol.

Majka ga je ispitivala o vikendici, nekim krajevima čudnog imena i ljudima koji su bili na sahrani. Vješto je birala teme, polako ga privikavala na svakodnevnicu i hranila njegovu dušu blagim i mekanim glasom. Nije joj prvi put. Svi smo znali da ga jedino ona može sačuvati od sigurnog ludila, kao što je to radila u godinama kada je ostao bez dvojice braće.

Nešto kasnije smo skupa pili kafu nas troje. TV je bio ugašen, čula se jedino kiša na prozorima koje smo prije par godina vlastitim rukama pravili moj otac i ja. Malo po malo, vraćala nas je u stvarnost, daleko od noćne more koju smo prošli organizujući sahranu u nedođiji. Njen glas je poput svjetionika u noći naše duše dovodio u luku i malo po malo poput kakve magije, brisao bol koju smo donijeli s nama.

Nisam spavao te noći. Kroz zidove sam u gluhoj noći čuo glas mog oca. Satima je pričao o prošlosti, o nekim dragim uspomenama koje su mu ostale i o posljednjim riječima njegovog oca. Tek tada sam shvatio, te hladne septembarske noći u četiri ujutro, dok sam slušao riječi koje lebde između mojih roditelja:

Jednog dana će i oni otići u kišnu noć i ja ću ostati s onim što mi ostane… i gledajući crno lice mog oca čitavog tog dana, bilo mi je jasno šta je smisao života. 


Pronaći ljubav poput njihove. Jedino je ljubav dovoljno jaka da ublaži surovost života u kojem živimo.

Nadaš se da je neko drugačiji, a ustvari svi jedno govore a drugo rade. Zašto ljudi ne mogu da budu onakvi kakav sam ja prema njima? Ne tražim više.

2

I download a brush and its exactly what ive been looking for for months I feel like i can do digital art again FINALLY
i got thinking about les mis modern au since I received the modern au fanbook by @prema-ja today (its so beautiful i love it !!) and decided to draw grantaire as a parisian artist TM : D
Im posting from my phone because my internet isnt working atm idk if it’ll work…

Za Bojanu

Jedan sat ujutro, hladno kao sam đavo. Vraćam se sa neke loše svirke, sa stomakom punim tamnog piva i kaputom potpoljenim u nikotin. Na slušalicama pojačana live verzija Blue October “Hate me” dok koracima grabim Vilsonovo. Pusto, naravno, dokle pogled pada. Baš kako volim.

Još jedna djevojka kojoj sam prišao, platio piće i napričao dovoljno gluposti koje mi trijeznom nikada ne bi pale na pamet. Stiskavac dvoje ljudi koji ne znaju plesati, uz pjesmu benda koji ne zna svirati. Subota večer dame i gospodo, neka ide život.

Zove se Bojana, ako sam dobro čuo od krvave solaže bubnjara. Studira germanistiku i želi postati pjesnikinja. Stoji sama za stolom jer je došla sa drugaricom i njenim momkom. Koji su naravno nestali negdje u rasplesanoj gomili ne obraćajući pažnju na to da ona ni u kom slučaju nije dovoljno slobodna da se osjeća ugodno sa strancima ili dozvoli da je pokupi neki proćelavi student u kariranom džemperu.

Rekla je da ne sluša ovu muziku ali da su je natjerali da dođe. Da mrzi punk i rock i sve što je glasno. Da joj košulja već suviše smrdi na travu i duhan i da bi više voljela sjediti na nekom tihom mjestu uz toplu čokoladu i ex yu balade. Za deset minuta vikanja jedno drugom na uho u našem poluplesu, samo jednom me pogledala u oči. Taj uplašeni pogled mi je još jednom jasno rekao da ona samo želi da što prije ode.  

Izašli smo na taj šugavi sarajevski minus i ušuškali se u šalove i kapute. Prošetali smo do glavne ulice pa sam zaustavio taksi i otvorio joj vrata. Rekla je da je potražim ako mi zatreba društvo na nekom tišem mjestu, i u telefon upisala svoje ime i broj. Tu negdje se i nasmijala, prvi put te večeri. A ja samo klimnuo glavom kao, ja sam faca, javit ću se ako budem htio.

Taksi je otišao prema Kranjčevićevoj a ja strpao uši u kragnu kaputa, upalio svoju muziku i krenuo nizvodno pored Miljacke.

Ne zna Bojana da sam posljednji čovjek na svijetu koji će je večeras nazvati. Ne zna Bojana da se nisam trijeznio pet mjeseci i da još uvijek nosim jebeni vjerenički prsten na lančiću oko vrata. Ne zna Bojana da bi u nekom drugom životu taksijem išli u moj stan i slušali Štulića dok se golubovi mrznu na Sebilju mog Sarajeva. Ne zna Bojana da se u svitanje vraćam kući i mrzim svaku baladu ikada napisanu. Ne zna Bojana da bih dao desnu ruku i bar pola kile duše da samo na trenutak povjerujem da na svijetu postoji žena za koju bih se ponovo rodio. Ne zna lijepa Bojana da njen osmijeh podsjeća na januarsku noć kada je rekla da želi neki novi život, bez mene. Ne zna Bojana da je taj taksi vozi daleko od njene najveće greške. Sretno Bojana. I ako ovo čitaš, kloni se pankera i točenog piva. Nadji sebi nekog ko mrzi poeziju.

Me: Thank you so much for drawing me this! I just love the look on Walter’s face. And that smile! He’s so precious!
Prema-Ja: …
Me: Wait, that’s Walter right?
Prema-Ja: …
Me: That smile, it gotta be Walter.
Prema-Ja: …
Me: Oh God, is that David? WHO IS THIS?! *pulls her hair* THIS IS GOING TO HAUNT ME FOREVER!
Prema-Ja: *finally reveals who it is but thinks she should have kept it a secret anyway*

@prema-ja

Molim te,stani…Došao sam ovde samo da ti kažem,
neke važne stvari pa me opet čeka onaj put stari….
Čeka me povratak u samoću,nesanica noću,
al to i nije bitno sad znam da te smaram sa ovim,izvini al
jebiga kad boli pa ti moram reći da te i dalje puno volim….
Rekla si nikad više i od tad ja sam prestao da se borim,
od tad ja se bojim od kad si izgovorila da je kraj između nas na
ovim nogama ja jedva stojim..i..utučen se lomim….
Samo znaj….Posle raskida jedva sam došao kući,
i od besa sam polupao skoro ceo stan,i sjeban sam svaki dan….
Ali znaj da dobro znam….Koje mišljenje imaš ti o meni…
Kad bi ti rekao u facu da sam lud za tobom,
rekla bi mi odjebi..Ma..rekla bi ne želim te više,alo,
rekla bi mi budalo idi s leđa mi se skini…..
Rekla bi čeka me dečko izvini….Moram ići,
a ja….Ja bi se tad okreno svojim putem bi kreno,
tužnim pogledom bi te gledao….Do samog kraja bi se sjebao…
…Bilo je to ovako,jednom sam sebi čvrsto reko,biće lako
pusti je…Nek ide brate s njim ko je jebe,
rekao sam da nikad,ali nikad neću priznati da i dalje volim samo tebe…
Da i dalje želim tebe….Pored sebe….
Nisam se nikad trudio da budem šmeker..
Ja sam zajebant koji te voli i za moju ljubav ne postoji kočnica,
kažu mi mani se nje…Grad je pun slatkih devojčica….
I ja verujem u to…Ali….najbolje mi je tebe dok gledam,
sa tobom mogu samo ludo da se zezam….i tebi da se predam.
Sa tobom mogu samo iskreno da se smejem….Da se svađam potajno,iii
da ti kažem suštinu. da znaš.. Svidjaš mi se totalno…
Voleo bih opet vezu da probamo,voleo bi da te zagrlim onako nežno,
i da zajedno ti i ja ulicom hodamo….Ponovo….ma slušaj me
…Znam ja i to,da misliš da sam idiot,skot,kreten da sam lud,
da sam neozbiljan glup i da nisam cool….
Ali ja bi uvek bio tu…S tobom,milion puta rekao sam za tebe,
‘oce da ide?’…Ma nek ide u picku materinu ejjjj s Bogom…!!!!!
…Ma nek ti je sa srecom,nek ti bude super..
Svatam ja da se danas ljubav kešom plaća al evo,
ti bar ostani onakva kakvu sam te nekad prvi put bio sreo.
onakva normalna,nasmejana…To je uspelo na tebe da me natera,i
to što si tako zgodna i lepa i pametna…Pa pomislih ako je ona
takva biću i ja dobar prema njoj,to mi se obilo i onda si uspela u ćošak tuge da me sateraš….Ejj
pa ti pojma nemaš da ja sve znam šta si mi radila iza leđa,
ali grešiš draga moja ako misliš da mi je cilj da te vređam….
….Ma jebeš moje emocije važno je da si ti meni srećna,
nek si ti meni živa i zdrava još 100 godina i kusur dana…i
nije mi baš svejedno da l si sa nekim ili si sama,
u stvari svejedno mi je i onako sa mnom ne bi više nikad bila,
ej izvini ali ta ljubav koju ti vodiš prazna je…Bez emocija
bez ičega kratko rečeno kao rupa…Znam da te baš briga al ja ti garantujem
da sam te više voleo nego svi ovi tvoji skupa…Ne,nisi ti glupa al umišljaš da si skupa,
od toga gadim se i od toga mi je muka…Svidjas mi se al neću da kukam…
Ma slušaj me bre kad ti govorim sad,ajde reci mi jesam li se ponašao prema tebio ko neki gad,
a? Jesam li i sada gad?…Da li sam ti ikad ja uopšte samo malo ali malo bar bio drag….
Reci mi gde si bila kad sam te najviše trebao,kaži mi gde si bila tad?
Zajebi bilo šta…ne trebaš mi sad….
samo ja znam koliko sam za tobom žalio,
da znaš krivo mi je što mi nisi dala šansu da ispravim greške koje sam pre pravio.
I ti i ja nismo dovoljno bili zreli da znamo šta nam uopšte sledi…
Apsolutno me nije briga sta drugi pričaju o tebi i meni,
nek priča ko sta želi,pa makar sva ova priča i da ne vredi,
ja i dalje ponosno stojim i o tebi brinem,
rekao bi ti ja još dosta,al evo sad žurim negde..I..Moram da idem…..
—  :)
...

Bože, kakav morbidan san – pomislim trljajući oči dok mi se pred njima ne ukaza zvjezdana prašina. Rijetko kad sanjam nešto tako erotično ali nije ni loše za promjenu. Naime, neka crnka mi se ušetala u sobu. U snu mislim. Obično i kad sanjam druge ljude, to budu ili kolege s posla, ili društvo s fakulteta ili makar neko koga redovno srećem u busu. 

Lice ove djevojke, međutim, nikad nisam vidio. Ili jesam ali ga ne pamtim. Kako god, ta nepoznata cura uđe u moju sobu i sjede na pod. Iz klimavog regala izvuče nekakvu knjigu i poče čitati. Naglas. Ja ležim u krevetu i škiljim, pokušavam u toj polutami razaznati korice knjige ali mi ne ide. Ona nastavlja čitati. Knjigu koju djevojka iz sna čita, nemam. 

Sve bih da je pitam šta čita ali riječi se ne odvajaju od usta. U neka doba me pogleda, zagrize usnu i krenu prema meni. A ja kao kakav dječak zagrlim jorgan i sve nešto mislim: od nekud je znam. Crna majica pade na pod kraj knjige i ja na koricama vidjeh čovjeka bijele kose, u bijeloj košulji sjedi pored nekakve čudne zavjese. U pozadini pun mjesec, i on bijel. Naslov knjige i dalje ne vidim.Djevojka je sad tik ispred mene, gleda me i neodoljivo podsjeća na scenu iz filma kojeg se također ne sjećam. Majku mu, pomislim, nešto nije uredu. Legne kraj mene, dodir njene ruke uz moju je sasvim stvaran ali ja i dalje želim da znam šta je čitala. Znam jebiga, nikad fra’era od mene.

Preskočit ćemo par detalja – uglavnom – san završava onako kako je i počeo. Ona polugola izlazi iz kreveta, sjeda na pod i nastavlja čitati knjigu. Opet naglas. Ja je gledam, u polutami se nazire čovjek srednjih godina, kosa i košulja bijeli poput mjeseca u pozadini. I tu se probudim.Ujutro sam dugo pio kafu kraj prozora i razmišljao o značenju sna. Da li je to usamljenost nakon ko zna kojeg prekida u nizu, pa mi podsvijest kreira „savršenu“ ženu koja treba da uđe u život i donese neku veliku mudrost? A možda je samo februar i ja od seks sna mlatim praznu filozofiju…

Žuti tramvaj je škripao dok sam tako polusnen išao na posao. U tramvaju sam čitao Džojsa, doduše samo sam površno prebirao riječi jer je knjiga iz mog sna jedina na koju sam mogao da mislim.Dan je prošao tiho i nestvarno kao i prethodna noć. 

Tramvaj s Ilidže u pola pet bijaše haman prazan, samo je par dječaka s telefonima galamilo o sinoćnjoj utakmici Barselone. Poče rominjati sitna kiša, vjetar izvrće kišobrane prolaznicima i zrak zamirisa na nevrijeme. Razmišljao sam o djevojci iz sna. Negdje do Otoke, tramvaj se već napunio bez da sam to primijetio. Sve te stanice sam držao knjigu u rukama i izgubljeno gledao kroz prozor.

Izađem kod siti centra, pređem ulicu i pravac Alta. Skoknem na prvi sprat do knjižare, na kasi me dočeka osmijeh prodavačice uz elegantno dobačeno „opet ti?“.Opet ja – rekoh. Trebam knjigu. Ne znam ni autora ni naslov, znam samo kako korice izgledaju. Ne pitaj me ništa, duga priča. I opišem joj naslovnicu knjige. Ona me gleda krupnim očima, negdje na granici slatkog osmijeha i naprasnog smijeha jer očigledno nisam normalan. Par trenutaka tišine dok razmišljam – da li je taj san podsvjesna igra mog razuma koji je samo htio da režira ovaj jedan trenutak sa simpatičnom djevojkom iz knjižare? Među nama fakat postoji neke hemije, sad kad razmislim. Stojimo relativno blizu, njoj nije neugodno, meni nije neugodno i definitivno smo prešli diskrecionu liniju prodavačica – kupac. 

Ovako ćemo - reče prodavačica i otkide jedan žuti stiker. Na njega napisa svoje ime i broje telefona, pa mi ga zalijepi na dlan. Sve nasmijana, reče da nazovem za par dana jer im sutra dolazi roba, a ona će svakako sve te knjige morati da slaže i usput će tražiti čovjeka bijele kose i košulje, sa mjesecom u pozadini.Okej, rekoh smušeno i stiker zalijepih za Džojsa. Ako je nađeš, častim!I 

izađem iz knjižare, zamalo padnem na pokretnim stepenicama jer sam odavno ispao iz fazona osvajanja djevojaka… spustim se do konzuma, uzmem snikers i žvake i vratim se na prizemlje. Pored njujorkera neki kafić u kojem sam sjedio stotinu puta al mu ne znam imena. Sjednem, otvorim Džojsa i pročitam desetak stranica. Ne ide.

Vratim na prvu stranicu, pogledam stiker. Konobar donese kafu, pogleda me uz osmijeh i skonta šta se dešava. Što prije nazoveš to bolje – reče i nestade među stolovima. Vala je u pravu, pomislim. Ostavim nešto para na stolu i pravac knjižara.

cosmosoverdose  asked:

18, 22, 25!

18. What is your purpose for drawing?

I have an urge to create something, sometimes it’s just visually sometimes it’s a feeling and the feeling when it’s done and it looks how you want t to look is very satisfying. I’m hooked.

22. List at least one of your “artspirations.”

my first and favourite art person prema-ja (also on tumblr prema-ja) notice me sempai…

25.Draw a picture!

/soft core gintama and rec

Možda.

Možda mi i fališ. Možda su moje prijateljice u pravu kad kažu da ipak osjećam nešto prema tebi. Možda, ni ja nisam sigurna. Možda si mi htio vratiti za sve tad kad si me odbio jer sam ja tebe odbijala prije.. A možda te cijelo vrijeme bolio kurac i htio si samo da me sjebeš. Muško ko muško :) Ni sama ne znam šta osjećam, da li mi fališ i nedostaješ ili je to možda samo još jedan prolazan osjećaj. Nisam pametna.. Ali, izgleda da nikad neću ni saznati. Bez obzira na sve, budi srećan, i nađi curu koja će od početka znati šta i koga hoće, a ne zajebavati se ovako kao ja. Pretpostavljam da sam ovo zaslužila svojim ponašanjem i jebiga, žao mi je. Ali to sad više nije bitno, vrijeme se vratiti ne može :) Čuvaj se.

Povratak - dio drugi

Sjedila je preko puta mene i pažljivo slušala čitavu priču. Aleksandri nikad prije nisam ni spomenuo moju najbolju prijateljicu, moju Anju, djevojku od koje sam pobjegao i ostavio jedno neizgovoreno „volim te“ na vrhu jezika, samo zato što sam htio da budem uspješan negdje u bijelom svijetu. Sve do tog popodneva.

Pričao sam joj o našem upoznavanju u srednjoj školi, o šetnjama Sarajevom, danima provedenim u našem omiljenom kafiću, stalno se gledajući u oči, meljući o trenutnim, prošlim i bivšim ljubavima. Pričao sam kako mi je plakala na ramenu, a ja bjesnio na njenom, kako su me njene ruke omotane oko vrata svaki put smirivale a miris te kose zauvijek ušunjao pod kosti lobanje. Ona je znala moje najluđe snove, najmraćnije tajne i svaku riječ koju nikom drugom nisam izgovorio. Pričao sam kako me je posjećivala u bolnici, zvala me svaku noć i razgovarala po četiri sata sa mnom jer nije htjela da se bojim da će da se desi nešto loše. Nikada me nije lagala i ja nisam lagao nju. Osim jednom, te posljednje noći u Sarajevu kada sam prećutao da je volim. A volim je, očigledno je. Sada kada ne bih smio to da znam, sada kada i ona i ja imamo sve, ja sam spreman odreći se toga u trenu.

Aleksandra je ćutala. Čula je cijelu priču, sve do posljednje noći i mog odlaska u Norvešku, i samo je ćutala. Natočio sam joj piće, ponudio cigaretom ali je odbila oboje. Prošetala je po stanu par krugova kao kakav detektiv što povezuje tragove, a onda me pogledala u oči i nasmijala mi se.

„Znala sam da si budala“, rekla je. „Samo nisam znala do koje mjere to ide. Ti si možda i najgluplji muškarac kojeg poznajem. Trebao si se videti u ogledalu dok pričaš o njoj, kao da je boginja. Skoro dve godine kako spavamo zajedno i nikada te nisam videla takvog. Ne očekuj od mene savet, čak bih više volela da mi ništa nisi rekao ali sada je kasno za takvo nešto. Bilo nam je lepo zajedno, bolje nego što sam očekivala. Uradi onako kako misliš da treba, a ja idem nazad u svoj stan da razmisim o par stvari. Javi mi se kad doneseš svoju odluku jer htela ja to ili ne, umešana sam. Ali ja ti nisam prijateljica niti simpatija, ja sam samo neko koga jebeš, i zato ne očekuj da plačeš na mom ramenu ili da tešim tvoje slomjeno srce, to je Agmundov posao. Ja sada idem, želim ti sreću i malo više pameti ovaj put. I da, ako odeš na tu svadbu, nemoj da me tražiš kad se vratiš. To se podrazumeva, naravno.“

I eto, tako. Podigla je nos više nego obično i kao robot izašla iz stana. Znam da je odglumila, niko nije toliko hladan. Možda čak i nešto osjeća prema meni i ja opet pravim istu onu grešku koju sam napravio u Sarajevu prije tri godine – ali moram je vidjeti.

Pola sata nakon što je Aleksandra zatvorila vrata mog stana, u kofer sam spakovao najbolje odijelo i još par stvari koje će mi trebati, pa nazvao avio kompaniju i registrovao prvi jutarnji let za Sarajevo.

——————————————————————–

Sa aerodroma sam se taksijem odvezao pravo u čaršiju. Šetao sam Titovom i Ferhadijom, udisao ljekoviti zrak i nasmijao se sve jednom prolazniku na ulici. Skakutao sam, okretao se oko sebe, dodirivao semafore i kao kakav luđak ulicom pjevušio sevdalinke. Obišao sam sva stara mjesta, svaku ulicu kojom sam kao klinac šetao, omiljene parkove, klupe i tramvajske stanice. Bio sam željan Sarajeva kao da me nije bilo dvadeset godina.

I bio sam željan nje. Tamo u Norveškoj, kao u nekom emotivnom zatvoru sam zaboravio na njene poglede. Zaboravio sam kakav je osjećaj držati je u zagrljaju ili gledati njen osmijeh dok me čeka na stanici. Zaboravio sam osjećaj tih pločnika pod našim stopalima… sve naše uspomene kao da sam ostavio u ovom gradu onog jutra kada sam otišao. I potpuno očuvane, i dalje su tu, sretne što su dočekale moj povratak. 

Nisam imao pojma šta mi je činiti niti kako. Znao sam samo da mi treba pivo, pa sam otišao u „Balkan“ gdje smo nekada skupa sjedili, naručio točeno pivo i zapalio cigaretu. Dva sata kasnije, blago pripit i pod uticajem nostalgije, izvukao sam telefon iz džepa i ukucao njen broj. Znam ga napamet naravno, neke stvari čovjek nikada ne zaboravi.

„Halo“, začuo se poznati glas s druge strane linije, dok je u kafani sa zvučnika svirala Priča o Vasi Ladačkom. 

„Halo“, rekoh i začuh kako mi suza pade u pivo. „Saša je.“