prekinuti

Onoga dana kada se udala.
“Ne shvatajte stvari prekasno i ne mislite da će neko zauvek čekati na vas, dok vi uživate i provodite se.”, je rečenica koju svakodnevno ponavljam od onog dana kad je ona svojim sudbonosnim “da” pripala njemu.
           Čoveku u čije je ruke pobegla jer se večito plašila samoće i života bez mene. Često bi imala običaj da kaže kako ne zna šta bi u životu da joj nije mene. Da to ne bi u potpunosti bila ona. Prava. Širila je zenice kad god bih joj govorio kako ću je jednog dana odvesti u Barselonu i da će večno biti moja. Potvrdno bi klimala glavom i jasno mi stavljala do znanja da mi veruje. Kao kad detetu obećate da će na kraju školske godine dobiti igračku koju poželi, ukoliko uspeh bude zadovoljavajuć.
I ono vam veruje.
I gadno bude ako ga izneverite. Jako gadno. Dete nikad ne zaboravlja osobu koja je obećala, a nije ispunila.
Baš kao što ona sigurno pamti sve što sam joj obećavao, a nikad nisam uspeo da ostvarim.
           Sad kad ni sam sebi nisam jasan, shvatam koliko sam njoj bio težak i komplikovan, kada bih joj govorio koliko je volim, ali istovremeno odlazio drugim devojkama, jer sam u potpunosti bio siguran da je ona tu i da nikad neće otići.
Da ne prestaje da čeka.
Smišljao sam različite izgovore poput onih:
“Mlad sam da se vežem”;
“Ne želim vezu sada”;
“Želim da iskoristim mladost maksimalno, ali tebe ću oženiti kad budem hteo da se smirim. Ti si ljubav mog života.”.
I jeste.
Ona zaista jeste ljubav mog života.
Samo što je trebalo da postane tuđa da bih to shvatio.
Dok je bila tu, nisam je primećivao.
Pružala je bezuslovnu ljubav kojoj nisam pridavao veliki značaj.
Pisala o meni.
Pričala drugima.
Branila i pravdala kad sam zaslužio da me pljune.
Često bi umela da mi kaže kako veruje u mene i da ne sumnja da ću joj se vratiti dok ne bude kasno.
“Kasno?”, pomišljao sam u sebi, smejući se.
Verovao sam da za nas nikada neće biti kasno.
Moja devojčica će uvek biti tu…
Ne sluteći da će moju devojčicu ubrzo nasmejati neko nov.
Neko bolji nego što sam ja bio.
Često se u mom društvu vodila priča o njoj i njenom novom izabraniku. Dok sam se ja pravio da me ne boli nimalo, niti da me zanima tema o kojoj pričaju, ubrzo sam počeo da shvatam da je pronašla utehu. Možda me nije zaboravila, ali nezamislivo je bilo da moja devojčica ima nekoga. Taj neko sam uvek bio ja.
Jedno veče me alkohol naterao da je pozovem. Ni sam ne znam zašto. Nikada pre to nisam radio. Čini mi se da mi je čitava večnost prošla pred očima dok sam čekao da se javi. A onda je podigla slušalicu…
“Halo” - rekla je tihim glasom.
“Koji me vrag natera da je pozovem?”, pomislio sam u sebi.
“Zar ja, koji sam uvek znao kako sa njom da razgovaram, ovaj put ostajem nedorečen?” pitao sam sam sebe.
U sred razmišljanja šta bi bilo najbolje da joj kažem prekinuo me je njen glas.
“Halo, ima li koga?” - upitala je. Sad već glasnije.
“Da… Ovaj… Ja sam…” - izgovarao sam tako nespretno, kao da nikad sa ženskim svetom razgovarao nisam. Imao sam osećaj da sam se na sam zvuk njenog glasa otreznio.
“Šta želiš?” - upitala me je, otresito.
Zar je moguće da smo zamenili uloge? Sad je ona ta koja priča sa takvom lakoćom u glasu.
“Želim da znam kako si…” - rekao sam joj tužno.
“Ne vidim razlog zašto bi morao to da znaš. Dok sam pokušavala da ti pokažem kako se osećam, uporno si me ignorisao. Ne znam zašto bi sada morao da znaš.”, govorila je tako brzo, u jednom dahu, kao da se plašila da otkrijem da ni njoj sa one strane slušalice nije sasvim svejedno. Ili sam se samo tešio činjenicom da je to u pitanju.
“Hajde ne glupiraj se!”, pokušao sam da smirim tu napetost, koliko god je bilo moguće, “to je samo jedno pitanje. Poštujem ako ne želiš odgovoriti.”
“Ne želim”, rekla je. Ponovo brzo i drčno.
“U redu. Poštovaću tvoju odluku”, rekoh joj.
“Bilo bi lepo. Ispoštuj me bar na kraju. Ionako me nikada nisi poštovao kako sam želela. Ovog puta bi bio red.”.
Bolje da me je polila kantom hladne vode i lupila dva šamara, nego što je rekla tako nešto.
“U redu… Vidim da si prestala da me želiš. Mislio sam da bi trebala da znaš da sam te voleo, čak i kad nije izgledalo tako. Nijedna žena u mom životu nije ostavila takav trag kao što si ti. Znam da je kasno i verujem da si ponosna jer se sve što si pričala da će se desiti, zapravo i dešava. Naše uloge su se zamenile. I da, stidim se svog lika u ogledalu. Sećam se kako si pričala da ću se postideti jednog dana. I jesam. Možemo prekinuti kontakt ukoliko želiš. Žao mi je što sam te povredio. Nisi ti to zaslužila, nikada. Znaš… Verovao sam da…”
“Kasno je.”, prekinula me je, “želim da prekinemo kontakt…”.
Mučninu u stomaku nisam mogao opisati ni tada, a ne mogu ni sada, nakon svih ovih godina.
“U redu. Poštujem tvoju odluku.”, rekoh joj slomljen.
Zatim par ternutaka tišine i onaj zvuk prekinute veze.
Otišla je.
Izgubio sam je.
Ovog puta istinski.

Tih dana se udala.
Čuo sam da se slavilo danima.
Pričali su ljudi kako lepšu mladu u životu videli nisu.
A ja sam sve shvatio kad je otišla.
Oterao sam od sebe onu koja me volela najviše.
Onu koja me trpela.
Pravdala. Čak i kad nisam to zaslužio.
Nisam mario za njena osećanja. Znao sam da nema snage da ne odgovori na moju poruku ili poziv.
Ja nisam znao da je volim onako kako je ona volela mene.
Zaista sam verovao da će večno biti tu i da će čekati na mene, pa mi iz tog razloga verovatno nije ni bila preterano interesantna.
Verovala je u sve moje izgovore i opravdanja, dok sam ljubio druge.
Ali tačno je da sam u svom životu samo nju voleo.
Tu ne poričem.
Samo nisam umeo da je volim onako kako je trebalo.
Mislio sam da će biti tu i čekati me dok iskusim sve čari koje je mladost nosila sa sobom.
Ne sluteći da mi ta mladost nikad neće pružiti ono što je ona mogla i umela.
Evo, ni sedamnaest godina kasnije nisam pronašao onu koja može da joj parira po bilo čemu.
Ostao sam neoženjen čekajući da me pozove, u nadi da će se predomisliti i poželeti da se vrati.
Ostalo mi da se sa očima punih suza sećam nje, dok u kafani sviraju našu pesmu. Pesmu na koju me je uvek zvala i pevala mi kao devojčica.
Ostalo mi da se sećam…
Kako je postojala jedna žena.
Pisala o meni.
Mladost mi dala.
Volela me bezuslovno…
A ja to nisam shvatao.
Ili sam shvatio. Ali prekasno.
I zato…

“Ne shvatajte stvari prekasno i ne mislite da će neko zauvek čekati na vas, dok vi uživate i provodite se.”, je rečenica koju svakodnevno ponavljam od onog dana kad je ona svojim sudbonosnim “da” pripala njemu.


‘Tu noć kad si se udavala, niko ne zna zašto si plakala…’
3. decembar 2016. godine
К.И.

Možda

Možda živiš s druge strane okeana

U nekoj od zemalja gdje je zakonom zabranjeno biti čudan.

Jutrom ideš u prodavnicu na kraju ulice

Radnik na kasi ti odabere najzrelije jabuke i ne skida pogled

Sa tvojih usana.

Ti naivno trpaš stvari u vrećicu i nasmiješ se

Pa se vraćaš kući nesvjesna svoje ljepote i osjećaja

Koje budiš u ljudima.


Ili si pak negdje sasvim blizu meni

Toliko blizu da te svakog dana mogu sresti

A samo da te sretnem, znao bih…

Možda si tu u ulici do moje, u onoj zgradi u kojoj živi deda Omer

Koji i zimi-ljeti nosi dugi mantil i šešir od dabrove dlake

I uvijek čita neke autore za koje ne znam.

Možda ga pozdraviš dok ulaziš u haustor

Kažeš da tog jutra baš dobro izgleda

I pomogneš mu da se popne do drugog sprata jer lift ne radi.

On ti zahvali dižući šešir sa glave

A ti požuriš uz stepenice lepršajući rubom haljine.


Šta ako već voliš nekog običnog

Jednog od onih muškaraca kojima je život sređen.

Uvijek je dobro obučen, čist.

Vozi dobar auto, radi od 9 do 5 i svaki put kada se vraća kući

U prodavnici kupi neku sitnicu za tebe.

Šta ako te čini dovoljno sretnom

Tek dovoljno da nisi svjesna da postojim

Tamo negdje?


Dovoljno nije dovoljno, dovraga s njim.


Možda si i sama

Čekaš da neko novi napravi propuh u tvom životu

Rastjera sve te teške mirise i useli sa novim namještajem.

Možda su te potrošili muškarci za jednu noć

Možda su te pokvarili varalice i lažovi

Možda iskrena ljubav

Možda ljubomora.

Možda si čak prestala vjerovati da ćeš me ikada sresti.


A hoćeš, jednog jutra ili večeri

U sred autobusa, dok se voziš na posljednje predavanje te sedmice

Krajem oka ćeš vidjeti da neki čudak na zadnjem sjedištu

Oborenog pogleda i razbacanih pramenova kose

Čita Kafku i smije se samom sebi.

Neće biti mnogo ali neće ti mnogo ni trebati

Upalit će se svi alarmi u tvom tijelu kada se sretnu pogledi

Pa ćeš preskočiti posljednje predavanje te sedmice.


Možda ćemo se mimoići dok prelazimo na crveno

A ti se budeš vraćala kući pokisla i bez šminke

Možda u kafani kiteći svirce na “Pukni zoro“

Možda u čekaonici hitne dok čekaš da pogledaju ogrebotinu na tvom koljenu.

Možda na samom kraju svijeta dok se planete sudaraju

U posljednjem času na Zemlji.

Bilo gdje, bilo kad.

Prepoznat ćeš me.


Reći ćeš mi svoje ime i ja ću tebi moje

Pokušat ćeš prekinuti niti što ti osmijeh drže razapetim

I ugasiti rumenilo na obrazima

A ja ću se praviti da ne primjećujem koliko si smotana

Lažirati samopouzdanje kao profesionalac

Pa te uzeti za ruku

I bit će normalno i poznato

Kao da se cijeli život vodimo za ruke

Vezani.


Pričat ćemo taj prvi dan jednako strasno kao i posljednji

Ja ću gutati tvoje riječi kao putnik u pustinji

Uvijek tražeći još.

Tebi će moja poezija biti nenadjebiva

Bolja od Bukowskog i Antića i svih tih gubitnika

Samo zato što je moja.

I umjet ćemo ono što drugi nisu umjeli

I bit ćemo ono što drugi nisu bili

Vidjet ćeš

Postoji jedan običan čovjek kojeg je Bog izlio tvojim kalupom.



Zajedno ćemo slaviti treći januar jer nam se može

Lutat ćemo parkovima tražeći klupu na kojoj se nismo ljubili

Ušunjat ćemo se u kino na obali u sred crno bijelog filma

I viknuti ko jebe Hičkoka

Pa prosuti kokice u zrak kao vatromet.

Učit ćemo salsu zajedno

Namjerno igrati pogrešno i nervirati instruktore

Poslat ćemo dovraga svakog ko kaže da Magi nije mis svijeta

Imat ćemo loše fore i glasno se smijati u tramvaju

Nećemo ustajati babama i nećemo imati karte.

Bježat ćemo od revizora i svega što je obično i ljudsko

Krit ćemo se od svitanja

Napraviti pećinu od jastuka i pokrivača i kačiti šarena svjetla

Cijepat ćemo stranice iz zbirki poezije

I lijepiti ih na stubove po Sarajevu

Postat ćemo slavni jer smo jedini par u gradu

Koji se vjenčao u trenerkama i medeni mjesec proveo

Lutajući svijetom birajući gradove gađanjem globusa pikadom

Oblijepit ćemo zidove spaveće sobe razglednicama

I mojim pjesmama i tvojim crtežima

Reći ćemo jebi se skupim namještajima i ukrasima

Koji su bijeli i avangarda

Jebo avangardu

Budit ćemo se pjevajući Štulića ili neku glupost

Komšija će nam psovati mater u ritmu udarca metle o plafon

I nas neće biti briga.



Živjet ćemo, kunem ti se, bolje nego iko ikada.

Čekaj me.

Ima te.

Znaš gdje te ima najviše?

Kad me nedjeljom pritisnu sjećanja i neki nemiri stjeraju u ćošak, ja se sklupčam pod dekicu i zatvorim oči. Da ne vidim prazninu.

Smiješno, je l’ da?

Skupim se, kao ono kad me boli stomak, da smanjim inervacionu površinu za osjet bola, da manje boli.

I to je smiješno, je l’ da jeste?

Mogu zatvoriti oči i nikad ih ne otvoriti, ali prazninu ću vidjeti. Jer je u meni. Sve oko mene, pa i ovo proljeće što ga ljudi jedva čekaju da ih ugrije, isprazno je i uopće me ne grije. Sve u meni, isto.
Mogu se sklupčati i pritisnuti rukom i iskidati sve živčane veze, prekinuti svaku moguću sinapsu, ali će boljeti.

Neke osobe, kad odu, ostave za sobom oštrice sjećanja što se zacakle pod grlom sreće svaki put kad ona pokuša vrisnuti u prazninu koju su ostavili i ispuniti je da ne boli. I prerežu je. I nema je više.

Neke osobe, kad odu, one ostanu. U svakom dahu i treptaju oka. I lome nam dane, na milione komadića. U sutonima nedjeljnim kad koraci zastaju negdje nigdje, u pola ničega, kad snaga iznevjeri..

Neke osobe, kad odu, za njih drugi kažu da ih nema više. Najsmješnije, je l’ da?
Jer, lažu.

Ima te.
U svim rasutim komadićima mene na koje se spotičem dok sumrak grli svaki ugao. Grada, ulice, sobe.. Mene.
Ima te.

19. mart, E.

Tri su sata poslije ponoći. Oči nam se sklapaju, ali ne želimo prekinuti poziv. Hoćemo li sad spavati? -Nećemo. Pričaj mi onda nešto. -Šta da ti pričam? Bilo šta, zaspat ću. A na kraju ipak ti pričaš meni. Priču. Našu. Najljepšu. Da me uspavaš. Pa kad čuješ kako dišem, dok putujem u carstvo snova, izgovoriš našu čarobnu riječ i završiš poziv. Umor ti nije nikada bio prepreka da se ubijediš kako sam sigurna. I tvoja.

Amila Alić

Izgubiš nešto što nikada ustvari nisi ni imao. I pitaš se zašto toliko boli. Ironija. Nikad ti u potpunosti nije pripadalo, a osjećaš kao da je neko naglo istrgnuo dio tebe, bole te prekinuti snovi i tražiš krivca za srušeni dvorac od vlastitih iluzija. Bojiš se čak i sam sebi priznati da si jedini krivac ti, jer si dozvolio da ti se uvuče pod kožu nešto što je bilo izgubljeno i prije nego što ti se približilo.
Povratak - godine bez Anje (dio 1/2)

„Život je namještena igra. Kad je mlad, čovjek toga nije svjestan i čak vjeruje da drži sudbinu u svojim rukama. Kasnije, kako godine skidaju iluziju sa očiju, jedna stvar postane jasna: za svakog čovjeka postoje snovi koje će ostvariti i snovi koje će juriti a nikada ih neće stizati.

Moj put me odveo u Norvešku, u potjeru za stvarima u koje sam tada vjerovao. Bilo mi je bitno da postanem gospodin, čovjek čije će ime moji poznanici u Sarajevu izgovarati sa poštovanjem. Nikada nisam bio površni materijalista ali me je djetinjstvo u gradu opustošenom nakon rata oblikovalo tako da sam često želio sitne stvari koje nisam mogao imati. Valjda sam zato toliko jako zagrizao za životom u kojem će najmanji problem biti novac. U tom životu o kojem sam maštao, bio sam poslovan čovjek u odijelu. Vozio sam dobar auto, imao stan na posljednjem spratu novog nebodera, imao važne prijatelje i samo najljepše žene. Mojoj porodici bih obezbijedio lagodan život, majka bi napokon imala sve čega se odricala radi mene a otac bi mogao da odmori. I tako je i bilo, eto. Nisam bio ni u tridesetim, a sve te stvari sam imao. Ostvaren dječački san stajao mi je pred očima ali je u meni i dalje svirala balada. Često bih samog sebe pitao: šta nije uredu, dao sam ti sve što si želio… Tamo unutra nije bilo odgovora. Popunio sam sve prostorije u svom biću, ali je i dalje postojala jedna prazna soba iz koje je izvirala sva moja tuga. Tada sam počeo pisati pjesme. “


-”OK dragi ljudi, hvala vam na slušanju. Sada ćemo napraviti malu pauzu, ja ću za stolom preko puta potpisati par knjiga za one koji to žele. Svi ostali mogu popiti kafu za štandom u ćošku. Aleksandra će biti više nego ljubazna prema vama, sve dok ne flertujete previše. Nastavljamo ubrzo.”

Bio sam umoran. Proteklih deset dana sam proveo u jedanaest različitih gradova… napokon je došao na red Zagreb i nemam pravo da se žalim, prodaja knjige ide dobro i svako čitanje i potpisivanje je prepuno. Ljudi su ljubazni, puni komplimenata za moje pisanje i svako od njih i dalje želi da zna zašto je knjiga završena kako je završena. Jedna djevojka je rekla kako se „Povratak“ i nije mogao drugačije završiti, kako je Saša morao da ode sa te stanice negdje u beskraj i nikada se ne vrati… ali ni ona nije znala o čemu priča. Kako je i mogla, naravno. Jedno je život na Zemlji a drugo život u koricama.

Sjeo sam za stol, zapalio cigaretu i započeo potpisivanje. Tokom godina sam memorisao desetak različitih posveta i jedne te iste vrtim u krug. Samo promijenim ime osobe za koju potpisujem, vještački se nasmiješim pazeći da osmijeh ne bude toliko velik da cigareta ispadne iz usta, i nastavim dalje. Kruto, skoro mehanički radim sve to. Ljudi su često razočarani mojim stavom prema njima ali takvo ponašanje me je počelo dobro prodavati kao misterioznog, često drskog autora kojeg nije briga ni za šta osim za njegove priče. Izašlo je i par članaka na tu temu. Neki su nagađali da je „Povratak“ zapravo priča mog života i da je normalno da sam, nakon jednog takvog kolapsa, postao zatvorena konzerva koja samo generiše riječi. Drugi su pak tvrdili da su godine alkohola i cigareta ubile ono malo duše što je ostalo u meni, a treći kažu da je to gluma zarad marketinka i prodaje knjige. Svi su u pravu i niko nije. Ja sam prosto radio ono što sam osjeaćao. Volio sam pisanje ali ni jedna napisana riječ nije napisana za njih, čitaoce ili novinare. Nije me bilo briga za večeri proze i poezije, za prepotentne autore koji dolaze prije i poslije mene niti za pet hiljada fotografija mjesečno za ove i one magazine, fanove i pisce u pokušaju.

Ja prosto  svoje pisanje nisam smatrao vrijednim pažnje. Nekad sam čak bio toliko sumanut da sam vjerovao da je sve ovo šarada, dogovoreno ismijavanje svih tih ljudi koji glume da me vole i samo čekao kada će pred mene izaći kamera i reći kako se zajebavaju sa mnom. Možda jeto jedan od razloga moje drskosti – bio sam ljut na sve te ljude. Zašto čitate moje gluposti, kad postoji Keruak, de Sad, Džojs i njima slični? Ne znaju, kažu. U mojim riječima osjete iskrenost i dušu i zato mi se uvijek vrate, ma kakav čovjek bio. S vremenom sam ih naučio poštovati ali se svoje drskosti nikada nisam riješio.

Dvadeset minuta i pedeset potpisanih knjiga kasnije, sjeo sam u svoju stolicu na bini i nastavio čitati stranicu na kojoj sam stao.

„Vrijeme je prolazilo a ja pisao sve više. Svaki dan bih se nakon posla vraćao kući, spavao sa djevojkom i onda je ostavljao snenu u krevetu. Stao bih kraj prozora, hvatao svoj omiljeni pogled na more i tako stojeći, naslanjao papire na staklena vrata terase i pisao. Prešao bih na pod pa ponovo pisao. Kasnije na kauč, za stol… Nakon šest mjeseci, nije bilo mjesta u stanu na kojem nisam napisao pjesmu. I niti jedina od tih jebenih gluposti mi se nikad nije svidjela. Frustrirajući se oko riječi na papiru, jedne noći u tri ujutro sam shvatio da sam ostvario pogrešan san. Više od svega želio sam da budem – pisac. Nisam znao ni zašto ni kako, ali u tom jednom nevažnom i ni po čemu posebnom trenu mi je postalo jasno da je ta prostorija koja je prazna u meni, sagrađena kako bi bila popunjena knjigama. Ne knjigama drugih autora, u tome sam nalazio radost ali ne i strast.. Ne – to su morale biti moje riječi. Odjednom me nije bilo briga za novac i bogatstvo, sve bih to dao u zamjenu za moj roman koji će se čitati trideset godina nakon što me ne bude.

Sljedećeg jutra sam ustao i provjeravajući mejlove, našao poziv na svadbu u Sarajevo. Tada sam otkrio i svoj drugi san – Anju.“

Podignuta ruka u publici i skoro nepristojno dobacivanje: „Izvinjavam se, gospodine, smijem li vas prekinuti sa pitanjem?“

-”Smiješ, naravno. I zovi me Saša molim te, ni ja tebe ne mislim persirati.”

-”Uredu, Saša. Ja se zovem Tea, imam petnaest godina i obožavam vaše riječi. Želim samo da vas pitam prije nego nastavite – da li ste ikada oprostili mojoj mami?”

Jeste li ikada dodirnuli utičnicu mokrim prstima? Neopisiv osjećaj, kao da vam kroz svaku venu u tijelu prolazi ledeno hladna voda i paralizuje svaku misao, svaki pokret i svaku drugu funkciju vašeg organizma. Sve što je postajalo u tom trenutku prestaje i sve o čemu možete misliti je – kako da što prije pobjegnete tom osjećaju.

Nešto slično je prošlo mojim tijelom skupa sa riječima te djevojčice. Gledao sam u nju, slabo razaznajući crte lice pošto je sjedila u zadnjim redovima te knjižare i slušao kako mi se krv salijeva u uši. Sve oko nje je utonulo u mrak i kao u halucinacijama, postojali smo samo nas dvoje. Tijela su nam se odjednom primakla i mogao sam je vidjeti jasno kao da je stajala tik ispred mene. Bila je neopisivo mirna, ni jedan jedini mišić na njenom licu se nije zategao. Kao da me pitala nešto prosto poput „koliko imate godina?“.. Zlatno plava kosa vezana u rep, na vrhu glave mašna boje kajsije i obrazi sa rupicama na ivici osmijeha, poput Anjinih. Nema dileme, ta djevojčica mora biti njena.

-„Gospodine, jeste li dobro“, čujem glas koji me doziva kao kroz vodu. „Možda me niste čuli, da vam ponovim pitanje?“

-„Čuo sam te“, rekoh suhog grla i usana. Glas mi je poprimio neku tanku, skoro uplašenu boju i bio sam siguran da cijela sala osjeća ono što i ja osjećam: najčistiju formu straha. 

-„Ne znam ko je tvoja majka a čak i da znam, ne odgovaram na lična pitanja. Danas me možeš pitati samo o knjizi“. Odlučno ustah sa stolice pa prelistah knjigu negdje na tri stotine i neku stranicu. „Sada ću nastaviti ako nemaš ništa protiv“, rekoh i popih par gutljaja vode. Ruke su mi drhtale ali morao sam nastaviti. Svi su, osjećao sam, znali šta se dešava ali ja sam svoju ulogu morao da odigram.

„Život je tako jednostavno postavljen, a opet, svako od nas u njemu pronalazi dovoljno komplikacija i u njima se izgubi. Cigareta je dogorijevala a moje misli sumorno lutale po svim mjestima u Sarajevu koje će mi nedostajati. Nisam im dozvoljavao da idu prema Anji i kada god bi tuda skrenule, bacio bi ih na neki drugi kraj svijeta i pretrpao recitacijama Tomaša u boji nikotina. Tog jutra, tog hladnog Sarajevskog jutra na drvenoj klupi željezničke stanice ja sam znao dvije stvari: prvo, do kraja svog života želim pisati i po mogućnosti živjeti od tih riječi. Ako budem radio išta drugo, izgubit ću razum. To je san koji mogu ostvariti i to je moj smisao u ovom životu. Drugu stvar koju sam znao tog jutra naučila me Anja – da bi čovjek postao pisac, u sebi mora nositi slomljeno srce. Mora izgubiti nešto veliko, nešto toliko veliko da poželi da se zatvori u sobu tamo unutra i dovijeka o tome piše. To nešto za mene je bila - Anja.

Voz je zviždao na  peronu a kondukter upozoravao da je vrijeme da krenu. Potegao sam posljednji dim, pogledao ka Avazovom neboderu pa bacio cigaretu u zrak i zakoračio u voz. Sa prvim nagaženim stepenikom i topotom kotača, postao sam pisac.“

-„Toliko za danas“, rekoh zbunjen i toliko smušen da nisam rekao ni hvala ni doviđenja. Samo sam sklopio knjigu i otišao iza improvizovane pozorice. Zapalio sam cigaretu i sklopljenih očiju sebi u bradu recitovao Pismo Venjički, kada je neko pokucao. Sjena iza staklenih vrata govorila je ono što je moj razum već znao – malena Tea je stajala sa druge strane.

Bože moj, pomislih. Postoji li mjesto na svijetu gdje se čovjek može sakriti od prošlosti?

"Izgubiš nešto što u stvari nikad nisi ni imao. I pitaš se zašto toliko boli. Ironija. Nikad ti u potpunosti nije pripadalo, a osjećaš kao da je neko naglo istrgnuo dio tebe; bole te prekinuti snovi i tražiš krivca za srušeni dvorac od vlastitih iluzija. Bojiš se čak i sebi priznati da si jedini krivac ti, jer si dozvolio da ti se uvuče pod kožu nešto što je bilo izgubljeno i prije nego što ti se približilo."