potreban

Moras prvo da se otmes, da te svi izgube, niko da te nema, moras od svakoga da odes i da sebi oprostis sto si ti otisao, sto te nigdje nema, sto nisi tamo gdje si potreban, moras da odes i da budes sam i vidis ko si, i onda sebi da oprostis sto si to sto jesi, i da oprostis sebi sto nisi sve ono sto si zelio da budes, i tek onda da se vratis, da se das onima koji su ti oprostili sto si otisao, koji su ti oprostili sto nisi ono sto su oni htjeli da postanes i koji su te prihvatili onakvog kakav si sada


-ezzio

Šta se dešava kada je žena previše dugo sama? Žena tada postaje samostalna. Ona se oslanja samo na sebe, veruje samo sebi, bodri samu sebe. Ta žena zna sama da promeni sijalicu, popravi računar, otvori teglu, promeni gumu, ubije bubu. Vremenom takva žena dobije dovoljno snage da sama izvuče krevet, podigne sto, okreči kuću. Žena sama sebi popunjava drugu polovinu. Ona više ne čeka, ona više ne mašta, postaje realna i postaje hrabrija nego pre. Ona sve sama zna i muškarac joj zaista nije potreban ni u jednom segmentu života, sem da je voli. Treba joj neko da je poljubi u čelo, da je zagrli jako, da joj pogledom popravi dan. Problem sada je jeste u tome što te žene muškarcima izgledaju potpuno zastrašujuće, izgleda kao da drže sve konce u rukama i izgleda kao da to mogu da nastave da rade same, dok je realnost ipak malo drugačija.
—  V.S. Balkan-Balkan


Možeš naći srodnu dušu, dobrog dečka, pravu ljubav, sve ono što liči na bajku o kojoj maštaju sve dobre devojčice. Ali ako negde na tom putu zalutaš, i naiđeš na nekog od čijeg ti pogleda zadrhti celo telo, nekog ko te oseća, nekog koga misliš, gotovo je. Ako te taj neko obuzima do ludila, a uzima do bola, gotovo je. Nije ti više potrebna bajka sa hepiendom. Potreban ti je taj neko kao istina, voda i sloboda. Kao neodeljivi deo tvoje duše. S.V.

Zavirila sam u nebo, ponovo. Ne radim to baš često, zapravo samo onda kada tražim nekog svog. A eto, baš večeras, mi je potreban neko moj. Neko ko zna da sluša. Tišinu. Zaista, tišina ponekad zna toliko lijepo da zazvuči. Pogled ti se zagubi negdje u daljini, i ponovo počinješ da maštaš. O nečemu tvom. O nečemu, što si negdje, na životnom putu izgubio. I spuštaš ruku, ponovo. Strašno je hladno. Prsti počinju da te bole od zime. Ali ti se nadaš. Mnogo više nego prethodih dana. Nadaš se, da će doći da ugrije, sada već promrzle prste tvoje ruke. Svaki šum, u ovoj tamnoj noći ti daje nadu. Daje ti nadu, da je tu. Okrečeš se, jer ti sjenka po ko zna koji put daje nadu da te prati. Ali shvataš da je to tvoja sjenka. Da si sam. I ponovo počinje da te boli. Ono što te bezbroj puta boljelo do sada. I bacaš se u snijeg. Toliko snažno, kao da se nadaš, da je ispod njega neko tvoj. I ta hladnoća te otrijezni. Shvataš ono, što si već odavno shvatio. Shvataš da je snijeg odavno prekrio tragove koji su vodili do nekog tvog.

Orah

- Djed mi je pričao kako na ovom mjestu nema žive duše već neko vrijeme. Tamo iza stijene, nekih par sati hoda od vikendice, ima samo neka senilna baba. Drži par ovaca i od toga živi.

- To može biti samo baba Mira, prijatna ženica. Ostala je bez muža prije tri godine pa se vratila da živi tu u selo gdje su oboje rođeni. Ima tu par vikendica koje su obnovljene pa se zna desiti da neko dođe na par dana ali jedino je baba Mira stalno tu.

- Tužno je tako živjeti ako mene pitaš.

- Zavisi, njoj vjerovatno život kakav drugi ljudi vode nije potreban. Kad razmisliš, od kad je bila mala djevojčica pa do prije koju godinu, cijeli je život posvetila jednom čovjeku. Onda se probudila jednog jutra i njega više nije bilo. Stavi se u njenu kožu - kuda bi ti sa sobom?

Ništa nisam rekao. Samo sam ćutke gledao kako se krošnje drveća u djedovom voćnjaku sapliću i miješaju međusobno. Bližio se prvi mrak pa je vjetar mirisao na uspomene i romantiku… Negdje u šumi čuo se cvrkut ptica a onaj tihi huk lišća i rastinja kojeg sam se kao mali bojao, sada mi je vraćao dječačke uspomene. Tada sam imao tek desetak godina. Došao bih preko ljetnog raspusta kod djeda i tu provodio čitav mjesec. Navečer bi uz fenjer skupa čitali neki od starih romana iz njegove kolekcije, brojali zvijezde ili pričali o vremenima kada nije imao nijednu sijedu. Jutra bi donijela miris pokošenog sijena i planinskog potoka, a dani prolazili u poslovima u voćnjaku ili ljenčarenju na suncu. Ponekad, kada bi djed zaspao ili se zadubio u neku od knjiga, odlazio bih u šumu. Nikada nisam zalazio duboko ali sam je često posmatrao sa kraja poznate staze.

Gledao sam kako na rubu svijeta do kojeg moj pogled dopire nestaju oblici i svjetlost… tamo negdje u mraku ostajao je svijet obojen dječijom radoznalošću. Često bih zamolio djeda da idemo šetati šumom ali on bi samo ćutke odmahnuo glavom i nastavio gladiti bradu. Kad sam imao koju godinu više, objasnio mi je kako su tamo minska polja i tragovi minulog rata, pa je bolje držati se poznatih staza. Bio je isti čovjek i u šumi i životu. Nije volio raditi stvari koje nije razumio pa se držio poznatih puteva svih devedeset i kusur godina.

- Ovdje je nekada bilo mnogo ljepše, izgovorih sklopljenih očiju. Bar je tako izgledalo očima djeteta. Mjesto je imalo dušu, karakter… ne znam ti to opisati ali sada je sve nekako blijedo. Ni boje nisu kao nekada.

- Možda, stvari se mijenjaju s vremenom. A možda si ti taj koji se promijenio.

- Za jednog studenta ekonomije, dobro ti ide filozofija. Otkud ti ovdje uopšte?

- Donijela nas nostalgija mog oca. Prije par mjeseci mu je umro djed, a on se rodio baš negdje ovdje pa je otac odlučio da je jedino ispravno da ga tu i sahrani. Kasnije je osjetio neku povezanost sa ovim mjestom pa smo napravili vikendicu i eto, tako. Nego ajde da prošetamo preko brda gore, moraš mi pričati šta ima u tom tvom Sarajevu.

Njen osmijeh je u sebi imao nešto poznato… kao da sam ga već negdje vidio iako nisam. I kao da smo već vodili ovaj razgovor. Iako nismo. Roj svitaca koji poludi u stomaku kad god mi dodirne ruku pokušava nešto da mi kaže ali mi muškarci smo često suviše glupi da bi slušali insekte.

- Hoćeš da odemo do baba Mire? Moj tata kaže da je ona najtužnija osoba koju je ikad vidio. Ti i ona bi se trebali odlično slagati.

- Opa, provincijalka sa smislom za humor. Nisam tužan, samo me ovo mjesto svaki put podsjeti na djeda pa nekako zaboravim na riječi. Kao da mu ćutanjem odajem poštovanje, takav me neki osjećaj uzme.

- Čekaj, pričao si mi mnogo o djedu. Gdje je baka u svemu tome?

- O tome ćeš morati pitati mog starog, ja se nje baš slabo sjećam. Umrla je kad sam imao možda pet godina. Stari kaže da je djed dvije godine svaki dan sjedio pod orahom kojeg su njih dvoje skupa zasadili, i pisao poeziju u neki crni rokovnik. A kada je završio, više nikada tu nije sjeo. Nije volio da ga posjećuju a i kada bi došli, on bi uglavnom ćutao. Onda je mati jednog ljeta predložila da mene pošalju kod njega na selo, računajući da će mi dobro doći da osjetim i takav način života. I eto, tako. U početku smo uglavnom obojica ćutali, a onda me jedne večeri našao kako na balkonu čitam njegov crni rokovnik i tu negdje smo postali bliski.

- Ah, pa to mi moraš pričati. O čemu je pisao u rokovniku?

- O prošlosti uglavnom. Bio je tu i poneki crtež planinskih pejzaža ili dvoje ljudi koji se drže za ruke dok sjede pod drvetom. Pravi mali dnevnik može se reći. I vidiš, ni jednom nije baku pomenuo imenom… uvijek je pisao “mila“ kada joj se obraćao. Nije bilo nekih nasumičnih priča jer je čitav rokovnik bio napisan kao jedno veliko pismo njoj. Pričao joj je kako se osjeća, kakav je rod voća te sezone i kako je orah svake godine sve širi. Poneka stranica bi imala tragove umrljane tinte, kao da su neke kapljice pale po papiru, a na svakoj su stajali njegnovi i njeni inicijali. Možeš pročitati ako budeš htjela, uvijek ga nosim sa sobom.

- Obavezno, rekla je nasmiješivsi se, svratit ćemo do tebe na kraju šetnje. A onda me opet uzela za ruku i krenula preko livade. Luđakinja, pomislim. Kako to da joj nikada ne zafali osmijeha?

……………………………………………………………………………………………………………..

U spavaćoj sobi je cijeli zid bio prekriven prašnjavim policama pretrpanim knjigama, samo je jedna uska polica na sredini bila skoro prazna. Na njoj jedino crni rokovnik i pored njega pero umotano u vezenu maramicu. Rekla je kako nikad nije vidjela sobu sa toliko duše, i skoro svaku knjigu koju je mogla dohvatiti, dodirnula je prstima. Uzela je rokovnik sa police i prišla prozoru sobe, držeći ga stisnutog uz grudi. Na trenutak je zaćutala.

Prozor je gledao na veliki voćnjak iznad kojeg se provlačilo par tankih zraka sunca koje bi svakog časa mogle utihnuti. Daleko iza voćnjaka, tamo u svijetu u kojem živi baba Mira, sunce je tiho nestajalo za debelim brdom. Okrenuvši se prema meni, pogledala me kao djevojčica koja je upravo smislila neku vragoliju, i sitnim korakom potrčala prema hodniku vodeći me za ruku.

Pratio sam je pazeći da glavom ne zakačim neku granu drveta ili se ne spotaknem pa izblamiram, a ona je jurila nasmijana i odlučna. Srce je lupalo kao mahnito i jedva sam vidio kuda idem. Napokon, izašli smo na čistinu. Na sredini voćnjaka veliki orah i u njegovom stablu, jedva primijetno udubljenje kojeg su oblikovala djedova leđa tokom godina. Odmori se, rekla je pogledavši me ozbiljno kao da mi naređuje. I sjeo sam tako na hladnu travu naslonivši leđa na mjesto gdje su nekada bila djedova.

A ona se samo nasmijala, pažljivo prebacila kosu preko jednog ramena i sjela ispred mene naslonivši mi se leđima na grudi. U krilu je držala djedov rokovnik otvoren na prvoj stranici, i počela čitati na glas. Sunce je već zalazilo i spuštalo noć na voćnjak, a na odlomljenom vrhu grane oraha visio je fenjer. Djed je mislio na sve, pomislim uz osmijeh.

Noć je bila topla, jedna od onih u kojima se sklopljenih očiju može zaspati u sigurnim rukama. Žućkasto svjetlo fenjera padalo je na stranice i njene prste na njima. Negdje u daljini cvrkut ptica i poznati huk lišća i rastinja iz šume… negdje u meni djedov nasmijani lik dok njen mekani glas izgovara posljednje riječi zapisane u rokovniku.

“Mila, neka se naša ljubav ponovo dogodi.“

Razlika između nas dvoje je ta što je mene bilo lako oterati, jer ti nisam potreban. A ti meni trebaš kao vazduh, kao Sunce, a ipak sam te oterao. To nije isto.

Kada ljudi odu proguta ih nedostajanje. Zavlada tišina i nastupi čekanje nečega što više neće doći. Ali dok smo tu, budimo zajedno. Zakorači sa obe noge u ljubav, ne dozvoli da si jednom nogom tu, a drugom van. Ne pitaj se šta će biti ako neko ode, saznaj šta će biti kada ostane. Potreban je samo trenutak jedinstvenosti da isključi sati monotonije. Veruj u uspeh i to će te terati dalje, ili misli o neuspehu i ostani u mestu. Nije ljubav teška, teški su ljudi koji je prave takvom.

Legnem u pola 4 popodne, probudim se skoro u 8 naveče, a da ne znam čak više ni u kom sam gradu. Snovi. Dugi, teški, živopisni. I onda shvatam. Jedino još u mojim snovima živi moja prošlost. Bivši momci, bivši prijatelji. Razgovori koje nikada nismo obavili. Pogledi koje nikad nismo razmenili. Stvari od kojih sam strahovala, a nikad mi nisu uradili. Stvari koje sam želela da uradim za njih, a nikad nisam uradila. Zbog ovakvih stvari ponekad mislim da živim dva života. Zbog ovakvih stvari mi je potreban neko da me mnogo ranije probudi.
Hoce li mi neko objasniti sta vam predstavlja slaviti Novu Godinu sa “prijateljima” ?
Svakog decembra se ocekuje isto pitanje “Gdje ces za Novu ?”
Necu nigdje ! Ne zbog toga sto nemam s kim, ne zbog toga sto me niko nije zvao, sto nemam novac ili neki drugi razlozi. Vec zbog toga sto Novu Godinu zelim slaviti i docekati sa porodicom !! Jer je porodica jedino vazna u zivotu ! Jeste li ikada razmislili sta cete kada vam roditelji vise ne budu tu ? Da li cete zaliti za svakom Novom Godinom koju niste proveli sa njima ? Tek mi je 16 i imam vremena u zivotu za prijatelje, a roditeljima vrijeme sada najvise zelim da posvecujem, jer niko ne zna do kada ce biti tu. I molim vas prestanite sa glupostima “Kada se kazaljke poklope na Novogodisnju noc , bit ce mi potreban samo tvoj poljubac ”. Dosta vise pretvaranja ! Je*la vas ljubav u sesnaestoj godini. KADA SE KAZALJKE POKLOPE ZAGRLI SVOJU MAMU, A NE OSOBU KOJA CE TI KAD TAD ZABITI NOZ U LEDJA !!!
Najsretniji je covjek na svijetu zato sto ima tebe, Rosie, ali te ne zasluzuje, a ti zasluzujes mnogo vise. Zasluzujes nekoga tko ce te voljeti svakim svojim otkucajem srca, nekoga tko ce svake sekunde razmisljati o tebi, nekoga tko ce se svake minute svakoga dana pitati sto radis, gdje si, s kim si i jesi li dobro. Potreban ti je neko tko ce ti pomoci da ostvaris snove i zastiti te od onoga cega se bojis. Potreban ti je netko tko ce te postovati, voljeti svaki djelic tebe, a posebno tvoje manjkavosti. Trebala bi biti s nekim tko ce te usreciti, usreciti te tako da pozelis zaplesati na oblacima. Nekoga tko je prije mnogo godina trebao iskoristiti priliku da bude s tobom, ali se prestrasio i bojao pokusati.

*Čuvaj se žene koja čita*

Muž i žena odu na odmor na lijepo jezero, među ostalim poznato i po mjestu za ribolov. Muž voli otići u ribolov u cik zore, a njegova žena tada obožava u miru čitati knjige.
Jednog jutra, muž se nakon nekoliko sati ribolova vratio i odlučio malo odspavati, a supruga se odluči sama odvesti čamcem na jezero.
Upali ona motor i izveze čamac na jedno usamljeno mjesto, baci sidro, izvadi knjigu i nastavi uživati ​​u tišini i čitati svoju knjigu.
Uskoro naiđe ribolovni inspektor u svom čamcu, pristane uz njezin čamac i reče:


– Dobro jutro gospođo. Što to radite?

– Čitam knjigu, odgovori ona.

– Vi ste na dijelu jezera rezerviranom za sportski ribolov!

– Žao mi je gospodine, ali ja ne pecam. Ja samo sjedim u čamcu i čitam knjigu.

– Da, ali u čamcu imate sav pribor potreban za pecanje i što se mene tiče, mogli bi s pecanjem otpočeti svakog trenutka. Bit ću primoran povesti vas sa sobom do stanice i protiv vas podnijeti prijavu, reče on.

– Ako vi to zaista i uradite, onda znajte da ću i ja protiv vas podnijeti prijavu, ali zbog silovanja – odgovori mu žena.

– Ali, pa ja vas nisam niti dotaknuo! – reče inspektor.

– Da, ali vi za to imate sav potreban pribor i što se mene tiče mogli bi s tim otpočeti svakog trenutka.

– Doviđenja gospođo i uživajte u ovom lijepom danu…

Pouka:

Ne ulazi u raspravu sa ženom koja čita. Vrlo je vjerojatno da ona zna i misliti.

A ako se već raspravljaš sa ženom koja čita i misli, onda shvati da je ne možeš preveslati!