postalies

Primijetiš li kako se svijet raspada oko nas i kako
Čitav ovaj haos sve više liči na
Jedan od onih filmova u kojima je moguće sve
Osim srećnog završetka?
Primijetiš li kako su ljudi postali zli i kako
Na ulicama ima sve manje prijateljskih lica
Pogledi su im izgrebani depresijom a srca
Ne pamte kada su zadnji put
Korištena?

Od dana kada sam te upoznala,
oduvek sam te, na neki nacin, zelela.

Zelela sam te ujutru,izbezumljenog od
pijancenja prethodne noci.

Dakle,zelela sam te
u cik zore,dok se tek svaki zracak sunca prelama na tvom jastuku.

Zelela sam te u podne, ljutog na mene zbog neceg sto sam juce nesvesno uradila.

Zelela sam te pridvece, vec umornog od prepiranja sa mnom.

Zelela sam te, kada su se kazaljke poklopile i sat je otkucao 12, a ti nisi bio tu.

Ti nisi bio tu da i ti mene pozelis.

Bio si negde,obavijen mirisom tvog omiljenog piva, razmisljajuci o tome da li sam ipak ono sto zelis ili je zaista, opet doslo do greske.

I..zelela sam te u 2 ujutru kada mi vec saljes jasnu poruku u kojoj govoris, pijan, da nisi siguran da sam ono sto zelis, ali me i molis da budem tu, da ti pravim drustvo dok ne zaspis.

I znas,konacno! Zelela sam te u 5 ujutru,sledeceg dana, kada tek svanjava dok mi lice prekrivaju suze i umor od neprospavane noci, i kada mi govoris da je sve ovo uzaludno i da cu naci nekog ko ce me lepse voleti.

I.. cuj.. to je bio poslednji put da sam te pozelela.
Tog, julskog jutra, izgubila sam poslednju nadu,
da bi se, nekad, izgubljeni ti i ja
vratili
I ponovo postali mi.
Cestitam ti..
Svaku nadu, si u meni, tog jutra ubio.
Ali ne brini se.
Bar sam te zelela,kao nikad nikog.

—  ultravioletna

A mi? Mi smo od zelje da opstanemo zajedno, postali stranci.

Dva stranca, nista vise od toga.

Iako jos uvek jedno drugom hvatamo poglede. Iako jos uvek razumemo grimase koje pravimo.

Iako svi oko nas vide da to sto smo imali jos uvek nije prestalo. Ipak smo stranci.

Jer cutimo. Predugo.

Bez hrabrosti da krenemo ponovo. Da se borimo za nas.

A opet, bez hrabrosti da nastavimo dalje, jedno bez drugog.

I koliko je vremena potrebno, da jedno drugo pustimo?

Koliko je vremena potrebno, da deo svog zivota, sa odobravanjem, pretvoris u secanje?

Zaista, mozda smo mogli mnogo vise od ovoga. Mozda smo mogli da se potrudimo, da jedno drugom ne budemo samo secanje.

Ali sta sad kad nismo. Sta sad kad se bojimo reci. Sta sad kad se bojimo osecanja.

Nisu samo odrasli postali zli, i deca su postala zla, cak su i zivotinje postale zle. Kao da su se zarazile od ljudi.
—  Charles Bukowski - Bludni sin

To su bili dani kad sam zavolio umorne odlaske s posla. Misli mi nisu lutale nigdje, potpuno bih se unio u vožnju i tačno znao kuda treba da idem. Parkirao bih pred marketom na Grbavici, unutra sretao poznato lice prodavačice i s njom razmijenio par riječi. Šetajući među visokim policama, odabrao bih par sitnica za večeru, ponekad i flašu vina, one čudne jogurte sa šumskim voćem za koje mi ni dan danas nije jasno kako ih je mogla jesti, sve to platio, trpao u papirnu vrećicu i vraćao se u auto. Skinuo bih sako, bacio ga na zadnje sjedište, olabavio kravatu, zavrnuo rukave i krenuo. Svaki put istim redoslijedom, kao po rutini. Dolazio bih pred njenu zgradu, penjao se na treći sprat pazeći da ne ispustim ništa na stubištu i kucao dva puta, da zna da sam ja. Otvorila bi vrata, često u pidžami ili trenerci, u mojoj dukserici ili nekom golemom vunenom džemperu, vječito nasmijana, usidrena u centar mojih misli. 

Mi nismo bili od parova koji jedno drugom pričaju dan, dok smo spremali večeru ona nije govorila o ispitima a ja nisam spominjao posao sa Azijatima i migrene koje od njih dobijam. Najviše smo ćutali, slušali stare ploče, jedno drugom prstima crtali po koži, umjeli biti umorni i tužni zajedno, poznavali sve verzije nježnosti i nikad, za tih pola godine zajedno, nismo se svađali. A eto, jedino te večeri s njom nikad nisam zabilježio na papir – ne znam da li je to zato što su se pomiješale u sjećanju ili mi ova moja vještina na papiru još uvijek nije dostojna jednostavnosti kojom me voljela..

Dani su nakon nje postali duži ali ja se nisam promijenio mnogo. I dalje svraćam u istu prodavnicu, i dalje zavrćem rukave na košulji i kupujem iste stvari pa zastajem pred istom zgradom… samo više nisam umoran kao prije.

“Putnici u prolazu” eto to smo mi.
Ništa više i ništa manje.
Samo dvije hodajuće sjene,
Što u sebi nose zajedničke uspomene.
Uspomene na zalaske sunca u kolovozu,
Na prve rujanske kišne kapi,
Na poljupce na mjestima bližim nebu,
Na hladnim noćima u novembru.
I još nekoliko mjeseci uspomena.
Zatim dolazi onaj kojeg se oboje najviše sjećamo,
Mjesec u kojem smo postali sve što smo danas.
Dvojac s uspomenama na prve dane proljeća.
Obični ljudi u vrtlogu života, koji su se jednom davno sreli.
—  Pricam ti o njemu

ne secam se kako ni zasto smo postali neprijatelji
samo znam da sam se jedno jutro probudila
i shvatila da te mrzim
mrznja mi je bila strano osecanje
rezervisano samo za one koji su slabi
i kukavice
sve do tog trenutka

o koliko sam te mrzela

mrzela sam tvoj glasan smeh
tvoj preveliki neuredni rukopis
tvoje pevanje i igranje po sobi uvece u pidzami
tvoje glupe ljubicaste farmerke
sto vise sam te upoznavala nalazila sam sve vise stvari zbog kojih si mi se gadila

nije ni cudo da svi odlaze od tebe
da te ne smatraju bitnom
dovoljno dobrom
dovoljno lepom
dovoljno.. dovoljnom

ti si nista

mrzela sam te toliko da ti nisam dala da pojedes tortu na rodjendanu najbolje prijateljice
mrzela sam te toliko da sam bila srecna samo kad bih u 6 i 15 ujutru videla da vaga u kupatilu pokazuje manji broj nego juce u isto vreme

toliko da sam pritiskala zilete na tvoje svetloplave vene dok ne potecu reke i reke krvi

toliko da sam jedino posle sotova i sotova votke mogla da budem u tvom drustvu

poklanjala sam tvoje vreme osobama koje te nisu bile vredne
osobama koje su mislile da je tvoje srce igracka
nisu videli koliko je osetljivo
lomljivo
krhko
u nadi da ce te one voleti
pa da ne moram ja

zelela sam da te gurnem s mosta
ili predoziram tabletama za spavanje
da ti stavim omcu oko vrata
i gurnem te sa stolice
samo da te vise nema

ali znas sta?
u trenucima kad sam se davila u moru izdaje, podlosti, samoce
kad sam u mraku cula jedino odjek svega sto su mi rekli i uradili
odjek koji me je proganjao
toliko da sam zelela da vristim da me cuju te zveri
ti demoni
koje nazivam secanjima

u trenucima
haosa
beznadja
lutanja
besa
slomljenosti
nemoci
kajanja
vristanja
cutanja
zapomagnja u pomoc

jedina si mi ti brisala suze
drzala me za ruku
i saptala mi da verujes da sam dovoljno jaka
da prevazidjem i ovo
i da verujes u mene

i zbog svake neprospavane noci koju si imala zbog mene
svake zore koju smo docekale zajedno, malo jace
i smelije

resila sam da konacno prestanem da te mrzim
da te unistavam
ponizavam
razaram
resila sam da te prihvatim
i zavolim
da budemo prijateljice
konacno

nadam se da ces naci snage da mi oprostis za sve
ti si sve sto imam
kao sto sam i ja sve sto ti imas

jer koga zapravo zaista i imamo na ovom svetu
osim sebe samih?

—  kada su me pitali da li volim samu sebe.

Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.

Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži.

Kada tako noću izađete, na terasu, na krov zgrade, u dvorište, gdje god. Pa kada gledate u nebo, i vraćate film. Zbog koga ste radili neke stvari. Zbog koga ste prvi put plakali. Zbog koga ste prvi put bježali od kuće. Zbog koga ste ostajali budni do jutra. Zbog koga ste se pronalazili u tužnim, a zbog koga u sretnim pjesmama. Zbog koga ste prvi put zapalili cigaretu. Zbog koga ste se prvi put napili. Zbog koga ste se razočarali. Zbog koga ste zamrzili cjeli svijet oko sebe. I zbog koga ste to što jeste. Nemojte mrziti te osobe. Zahvalite im se. Zahvaljujući njima, ojačali ste. Postali zreliji. Razumniji. A oni su izgubili osobu koja vredi.

Možda smo jedno drugom bili samo životna lekcija, prolazna stanica. Samo jedan segment koji nas je morao preoblikovati u ono što smo postali. Dvije duše, koje su se susrele da bi uzburkale jedna drugu, potisnule na pučinu života, u nepoznato. Možda je ponekad potrebna oluja da se jedra okrenu u pravom smjeru. Možda je pustolovina života tek počela…

Ne volim septembar, hladne noći, ni početke Jeseni… Uvek vrate stare uspomene, sećanje na rastanke, na ono što je moglo biti, a nije bilo. Bezbroj pitanja, razloga, starih ljubavi i prijatelja koji su postali stranci. I opet lutaš ulicama davne prošlosti, tražeći odgovore. I po navici, uvek ostaneš bez njih. Ne, ne volim septembar!
Orah

- Djed mi je pričao kako na ovom mjestu nema žive duše već neko vrijeme. Tamo iza stijene, nekih par sati hoda od vikendice, ima samo neka senilna baba. Drži par ovaca i od toga živi.

- To može biti samo baba Mira, prijatna ženica. Ostala je bez muža prije tri godine pa se vratila da živi tu u selo gdje su oboje rođeni. Ima tu par vikendica koje su obnovljene pa se zna desiti da neko dođe na par dana ali jedino je baba Mira stalno tu.

- Tužno je tako živjeti ako mene pitaš.

- Zavisi, njoj vjerovatno život kakav drugi ljudi vode nije potreban. Kad razmisliš, od kad je bila mala djevojčica pa do prije koju godinu, cijeli je život posvetila jednom čovjeku. Onda se probudila jednog jutra i njega više nije bilo. Stavi se u njenu kožu - kuda bi ti sa sobom?

Ništa nisam rekao. Samo sam ćutke gledao kako se krošnje drveća u djedovom voćnjaku sapliću i miješaju međusobno. Bližio se prvi mrak pa je vjetar mirisao na uspomene i romantiku… Negdje u šumi čuo se cvrkut ptica a onaj tihi huk lišća i rastinja kojeg sam se kao mali bojao, sada mi je vraćao dječačke uspomene. Tada sam imao tek desetak godina. Došao bih preko ljetnog raspusta kod djeda i tu provodio čitav mjesec. Navečer bi uz fenjer skupa čitali neki od starih romana iz njegove kolekcije, brojali zvijezde ili pričali o vremenima kada nije imao nijednu sijedu. Jutra bi donijela miris pokošenog sijena i planinskog potoka, a dani prolazili u poslovima u voćnjaku ili ljenčarenju na suncu. Ponekad, kada bi djed zaspao ili se zadubio u neku od knjiga, odlazio bih u šumu. Nikada nisam zalazio duboko ali sam je često posmatrao sa kraja poznate staze.

Gledao sam kako na rubu svijeta do kojeg moj pogled dopire nestaju oblici i svjetlost… tamo negdje u mraku ostajao je svijet obojen dječijom radoznalošću. Često bih zamolio djeda da idemo šetati šumom ali on bi samo ćutke odmahnuo glavom i nastavio gladiti bradu. Kad sam imao koju godinu više, objasnio mi je kako su tamo minska polja i tragovi minulog rata, pa je bolje držati se poznatih staza. Bio je isti čovjek i u šumi i životu. Nije volio raditi stvari koje nije razumio pa se držio poznatih puteva svih devedeset i kusur godina.

- Ovdje je nekada bilo mnogo ljepše, izgovorih sklopljenih očiju. Bar je tako izgledalo očima djeteta. Mjesto je imalo dušu, karakter… ne znam ti to opisati ali sada je sve nekako blijedo. Ni boje nisu kao nekada.

- Možda, stvari se mijenjaju s vremenom. A možda si ti taj koji se promijenio.

- Za jednog studenta ekonomije, dobro ti ide filozofija. Otkud ti ovdje uopšte?

- Donijela nas nostalgija mog oca. Prije par mjeseci mu je umro djed, a on se rodio baš negdje ovdje pa je otac odlučio da je jedino ispravno da ga tu i sahrani. Kasnije je osjetio neku povezanost sa ovim mjestom pa smo napravili vikendicu i eto, tako. Nego ajde da prošetamo preko brda gore, moraš mi pričati šta ima u tom tvom Sarajevu.

Njen osmijeh je u sebi imao nešto poznato… kao da sam ga već negdje vidio iako nisam. I kao da smo već vodili ovaj razgovor. Iako nismo. Roj svitaca koji poludi u stomaku kad god mi dodirne ruku pokušava nešto da mi kaže ali mi muškarci smo često suviše glupi da bi slušali insekte.

- Hoćeš da odemo do baba Mire? Moj tata kaže da je ona najtužnija osoba koju je ikad vidio. Ti i ona bi se trebali odlično slagati.

- Opa, provincijalka sa smislom za humor. Nisam tužan, samo me ovo mjesto svaki put podsjeti na djeda pa nekako zaboravim na riječi. Kao da mu ćutanjem odajem poštovanje, takav me neki osjećaj uzme.

- Čekaj, pričao si mi mnogo o djedu. Gdje je baka u svemu tome?

- O tome ćeš morati pitati mog starog, ja se nje baš slabo sjećam. Umrla je kad sam imao možda pet godina. Stari kaže da je djed dvije godine svaki dan sjedio pod orahom kojeg su njih dvoje skupa zasadili, i pisao poeziju u neki crni rokovnik. A kada je završio, više nikada tu nije sjeo. Nije volio da ga posjećuju a i kada bi došli, on bi uglavnom ćutao. Onda je mati jednog ljeta predložila da mene pošalju kod njega na selo, računajući da će mi dobro doći da osjetim i takav način života. I eto, tako. U početku smo uglavnom obojica ćutali, a onda me jedne večeri našao kako na balkonu čitam njegov crni rokovnik i tu negdje smo postali bliski.

- Ah, pa to mi moraš pričati. O čemu je pisao u rokovniku?

- O prošlosti uglavnom. Bio je tu i poneki crtež planinskih pejzaža ili dvoje ljudi koji se drže za ruke dok sjede pod drvetom. Pravi mali dnevnik može se reći. I vidiš, ni jednom nije baku pomenuo imenom… uvijek je pisao “mila“ kada joj se obraćao. Nije bilo nekih nasumičnih priča jer je čitav rokovnik bio napisan kao jedno veliko pismo njoj. Pričao joj je kako se osjeća, kakav je rod voća te sezone i kako je orah svake godine sve širi. Poneka stranica bi imala tragove umrljane tinte, kao da su neke kapljice pale po papiru, a na svakoj su stajali njegnovi i njeni inicijali. Možeš pročitati ako budeš htjela, uvijek ga nosim sa sobom.

- Obavezno, rekla je nasmiješivsi se, svratit ćemo do tebe na kraju šetnje. A onda me opet uzela za ruku i krenula preko livade. Luđakinja, pomislim. Kako to da joj nikada ne zafali osmijeha?

……………………………………………………………………………………………………………..

U spavaćoj sobi je cijeli zid bio prekriven prašnjavim policama pretrpanim knjigama, samo je jedna uska polica na sredini bila skoro prazna. Na njoj jedino crni rokovnik i pored njega pero umotano u vezenu maramicu. Rekla je kako nikad nije vidjela sobu sa toliko duše, i skoro svaku knjigu koju je mogla dohvatiti, dodirnula je prstima. Uzela je rokovnik sa police i prišla prozoru sobe, držeći ga stisnutog uz grudi. Na trenutak je zaćutala.

Prozor je gledao na veliki voćnjak iznad kojeg se provlačilo par tankih zraka sunca koje bi svakog časa mogle utihnuti. Daleko iza voćnjaka, tamo u svijetu u kojem živi baba Mira, sunce je tiho nestajalo za debelim brdom. Okrenuvši se prema meni, pogledala me kao djevojčica koja je upravo smislila neku vragoliju, i sitnim korakom potrčala prema hodniku vodeći me za ruku.

Pratio sam je pazeći da glavom ne zakačim neku granu drveta ili se ne spotaknem pa izblamiram, a ona je jurila nasmijana i odlučna. Srce je lupalo kao mahnito i jedva sam vidio kuda idem. Napokon, izašli smo na čistinu. Na sredini voćnjaka veliki orah i u njegovom stablu, jedva primijetno udubljenje kojeg su oblikovala djedova leđa tokom godina. Odmori se, rekla je pogledavši me ozbiljno kao da mi naređuje. I sjeo sam tako na hladnu travu naslonivši leđa na mjesto gdje su nekada bila djedova.

A ona se samo nasmijala, pažljivo prebacila kosu preko jednog ramena i sjela ispred mene naslonivši mi se leđima na grudi. U krilu je držala djedov rokovnik otvoren na prvoj stranici, i počela čitati na glas. Sunce je već zalazilo i spuštalo noć na voćnjak, a na odlomljenom vrhu grane oraha visio je fenjer. Djed je mislio na sve, pomislim uz osmijeh.

Noć je bila topla, jedna od onih u kojima se sklopljenih očiju može zaspati u sigurnim rukama. Žućkasto svjetlo fenjera padalo je na stranice i njene prste na njima. Negdje u daljini cvrkut ptica i poznati huk lišća i rastinja iz šume… negdje u meni djedov nasmijani lik dok njen mekani glas izgovara posljednje riječi zapisane u rokovniku.

“Mila, neka se naša ljubav ponovo dogodi.“

Kako su ljudi nesavršeni. U svemu. Ne mogu da žive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traže u ženi u drugom čovjeku u laži. Potrebna mi je ta druga polovina, a o njoj ništa ne znam. Drugi čovjek je zatvorena kutija i ništa iz njega neće izaći ako to on ne želi. Mi možemo da stojimo pred tajnom danima, ništa nam se neće otkriti. Nepotpuni smo a zatvoreni. Postali smo neprirodni, odvojili smo se od sebe kakvi smo bili nekad, ko zna kakvi, izgubili smo nevinost. Ljudi misle zlo jedan drugom. Trebali bi da se vratimo prirodi i njenoj čistoti. Postajao je neki filozof koji je to predlagao ljudima. Nisu ga poslušali.
—  Meša Selimović, (Ostrvo)
Trag u pesku

On i ja smo uvek imali tu jednu naviku, pogubnu po mene.. uvek bismo se zapričali. Majka bi me zvala u tačnu u 3h ujutru, ,,Kasniš’’, govorila je kroz zube. A mi bismo bili negde mnogo dalje od moje kuće, od onog grada, od one države, od svih ljudi.. negde mnogo dalje. Zalutali u svetovima, za koje drugi ni ne slute da postoje. Trčali bismo koliko nas noge nose, nije valjalo ljutiti moju mamu. Mada bi ona uvek opraštala, i govorila ,,Ajd’, neka vas još malo’’. Nas dvoje bismo, poput dece kojima je upravo dozvoljeno da još ‘’pet minuta’’ budu napolju sa drugarima, bili presrećni. I tada, dok smo sedeli ispred mog dvorišta na ivičnjaku, bili smo negde mnogo dalje. Penjali smo se na još nemoguće visine, plivali bismo tamo gde su ribe (predpostavljam) strašnije od znanih čudovišta, plesali bismo po još neotkrivenim livadama, ostavljali tragove po nekim zaboravljenim plažama. Negde mnogo dalje, uvek smo bili zajedno. Znala sam ja čije će me ruke čekati, jednom, svaku noć u krevetu. Znala sam, planirala sam, i mogla sam da stavim to u kazinu na broj 14. Nisam nikada slutila da bih mogla da izgubim. To tako nije trebalo da bude. Ali, život nije pratio moje planove. I postali smo negde mnogo bliže, opet negde previše daleko od nas. Želela bih samo da znam, nakon svih ovih godina, da li je ostavio svoj trag u pesku na azurnoj obali, ali na nekom skrivenom mestu, na još neotkrivenoj lepoti, onako kako smo oduvek sanjali.. i jesu li nečije noge lebdele po tom pesku zajedno sa njim. Ili me je ipak voleo toliko da ne proživi naše snove sa nekim drugim. -Sanja Mitrović, @obecao_si