ponosan

Ne miješajte razočaranu sa ljutom ženom.
Ljuta se odljuti i kad ode da je vratite imate neke šanse.
Razočarana žena kad ode, da se vrati šanse su ravne nuli.
— 

Mikail Mihajlov

Razočarana žena je izgubila svoje bitke i nema snage više

Teško je. Teško je učiti. Teško je trenirati. Teško je čistiti. Teško je raditi. Teško je, ali kad odratiš to nešto “teško” i osvrneš se i kažeš u sebi “To! Uspio sam!” - e to je sreća. Hej čovječe! Naučio si, dobio si dobru ocjenu. Trenirao si, izgledaš i osjećaš se super. Počistio si, okruženje ti je lijepo. Radio si, kupio si sebi i svojima potrebne stvari.
Zato zapamti : Ne zadovoljavaj se malim stvarima. Teži ka višem.
Čovjek si, možeš sve.
Ćaletova
  • Učim te da kažeš – hvala, neću, hoću, ljubav, san, želim, sreća, jebi se kretenu, mogu, znam. Učim te da nikad ne kažeš – ciganin, peder, kurva, mržnja, bolest, seks za jedno veče.
  • Život mi nije dao priručnik. Sestre mi nisu dale nikakvo objašnjenje, samo su rekle – rodila se i ne diše. Sedeo sam u čekaonici i pitao se – kako je moguće da život ne diše? I sve je zastalo dok nisu istrčale iz sale i uzviknule – Čestitamo! Majka i devojčica su dobro, imaćete pravog borca u kući!
  • Bežao sam od tvojih pelena. Kad si imala grčeve, znao sam samo da te poljubim i da čekam da prođe. Onda su usledili tvoji prvi osmesi, pa koraci, pa reči. Prvi kašalj. Prve fotografije i iščekivanje – da li će sve ispasti dobro kad se razvije film? Vrištanje kad treba da se ide u vrtić. Tamanila si Kiki bonbone koje su ti se lepile za zube, pa si, ne vodeći računa da li su ti čiste ruke, pravila najsmešnije face pokušavajući da prstima iščačkaš lepljive komadiće sa desni. Nikad mi neće biti jasno zašto si toliko volela onaj crtani Čudesna šuma, kad si preplakala svaki kraj. Ili kad si tražila da te upišem na kurs letenja, da bi kasnije mogla da se družiš sa Petrom Panom.
  • Još uvek čujem kako pucketa celofan u koji su uvijeni karanfili za tvoju učiteljicu. Čujem i škripu olovke dok učiš da pišeš. I zvuk talasa dok pokušavaš da plivaš. Prvo popiješ malo slane vode, pa se zagrcneš i okreneš ka meni i uz prkosni osmeh dobaciš: “Ovaj nije bio dobar, idemo na sledeći!” I kako se smeješ dok ti sladoled curi po beloj haljini. Nikada nisi znala da obučeš belo, a da se ne isflekaš. Ali znam da ćeš jednom to uspeti, kad ti onaj pravi zgrabi srce.
  • Vidim te kako glumiš da padaš u nesvest na školskoj priredbi, jer si zaboravila tekst. Aplaudiram ti za snalažljivost.
  • Čujem te kako baki pridikuješ da nije podobna da te savetuje, jer ne izlazi iz svog dvorišta, iz provincije… Onda ti ona ispriča kako ju je deda ukrao iz kuće i da je porodicu sačuvala na okupu snagom tufnaste kecelje. Zagrliš je i obećaš joj da ćeš napisati krimi roman o njenom životu.
  • Učim te da kažeš – hvala, neću, hoću, ljubav, san, želim, sreća, jebi se kretenu, mogu, znam.
  • Učim te da nikad ne kažeš – ciganin, peder, kurva, mržnja, bolest, seks za jedno veče.
  • Znam da si se dosađivala dok sam pokušavao da ti objasnim zašto je kliše glumiti ženskog Bukovskog u drugom razredu gimnazije i bacati se po ništavilu sopstvenog postojanja. Da su tetovaže prolazna moda. Da se alkohol ne loče, da se u alkoholu uživa. Da ti opijati nisu potrebni za pisanje. Da ti je potrebno da osećaš da bi pisala. Jedino tako tvoj svet neće prestati da priča i da živi. Pokušavao sam i na kraju sam ti objasnio.
  • Bio sam tu uz tebe i za tebe. Borio sam se, možda ne kao Sonjin ili Anin ćale, ali sam se borio. Učio sam te da se boriš i sama. Da ne budeš krhka princeza. Da budeš mangup i princeza u jednom.
  • Imam da ti kažem da sam ponosan u kakvu si osobu izrasla!
  • Imam da ti kažem da treba redovnije da spavaš, da jedeš više voća i manje da pušiš. Da ne izlaziš sa mokrom kosom na ulicu. Da šutneš svakog ko te je povredio!
  • Znam da ti nedostaje da odložim oružje, da te zagrlim i šapnem: “Ćero, ovaj frajer ti je super!” Meni nedostaje još više, jer puno je stvari, onih običnih i svakodnevnih, s kojim želim da ti dosađujem.
  • Mala, nemoj da se prožimaš sa onima koji te ne dotaknu. Dečaci iz tvojih priča nemaju pojma koliko su srećni, što su makar na kratko bili deo tvog sveta.
  • Nemoj da se stidiš kad pričaš sa praznom stolicom, fotografijom ili pločom. Tebi barem ne moram da objašnjavam da sam uvek tu. A svet neka misli da si luda. Guraj svoju priču, samu sebe vadi iz govana i vuci napred i gore. To su dva dozvoljena pravca.
  • I zagrli majku nekad!
Hercegovka

Ima tome sigurno šest godina, možda i koji mjesec više, kada sam krenuo na fakultet i odlučio da budem inženjer, da drugog puta za mene niti ima niti ga može biti i bez obzira na to što su svi mislili da ću ja to sve lahko i da odlikaš poput mene ne bi smio imati problema ni sa kakvim fakultetom, ja sam već na prvoj godini svima dokazao suprotno pa kehn'o osam od deset predmeta. I dan danas mi ljudi ne vjeruju kad kažem da je za to kriva jedna djevojka.

Nisam dobar u smišljanju lažnih imena, koje god pokušam da stavim uz njen lik, niti joj stoji niti ima smisla, pa mi se sve čini da je vrijeđam tim nezgrapnim imenima – zato ću je prosto zvati Hercegovka. Krenulo je od neke njene prijateljice koju sam spletom okolnosti upoznao, od neke kafe na kojoj smo ni sam ne znam kako, nas troje došli na temu pisanja i knjiga, pa sam se usudio pred njima u kratkim crtama ispričati neku priču na kojoj sam tad radio, dosta lošu, neuredno oblikovanu, sa čudnim tinejdžerskim zapletima i krajem toliko crnim da mi se danas ta priča posebno gadi - ali ona je vidjela nešto u njoj, pa me dugo posmatrala stegnuvši oči poput Korejanke, skupila usne praveći grimasu ljute curice od sedam godina i rekla mi da sam neobičan. Bješe to prva djevojka koja je saznala da sam ja k'o biva nešto pisao i da sam, negdje iza sve te priče o matematici i inženjerstvu, krio ostatke umjetnika kojem ni roditelji ni propala država ne bi dozvolili da studira književnost i time se pokuša baviti. I bješe to baš taj trenutak kad je nešto u meni odlučilo da sam zaljubljen u nju.

Ne znam ni otkud mi na prvoj kafi nasamo, niti kako to da smo odjednom u šetnji Sarajevom. Sva ta sjećanja su mi negdje u magli, ni jedno nije potpuno. Znam samo da sam zurio k'o tele u njene oči i nisam umio sastaviti proširenu rečenicu kad me pita zašto je čudno gledam, pa bih pogled obarao na pod i šutao kamenčiće, trudeći se da što prije počnem neku priču o fakultetu ili ispitima.

Mislim da je uz mene zavoljela Sarajevo, i jedan čudan finski bend za kojeg tada niko osim mene nije znao. Vjerovatno će se po tome i prepoznati u ovoj priči pa pomisliti kako sam tad bio, a izgleda ostao i do danas, običan blesavko i šarlatan, klinac u tijelu muškarca, nijemi sanjar što nikad ne umije reći šta želi niti sebi dozvoljava da posegne za tim i ne daj Bože – bude slobodan.

Nisam puno uspomena sačuvao, zato vam ne mogu ispričati sve što bih želio. Nekako su sagorjele u meni, ili sam ih samo zatrpao drugim djevojkama koje su došle za njom, ubijeđen da je to jedini ispravan način da se čovjek nosi sa neuspjelim ljubavima, ali par je ostalo.

……………………………………………………………………………………………………………………………….

Sjećam se njenih širom otvorenih očiju dok sred Decembra sa tabije prvi put gleda Sarajevo. Jasno je vidim iz profila, kao da je sinoć bilo, dok stoji na zidiću nemoćna pred osmijehom koji joj bježi, gleda dole na moj grad i čini mi se da je sretna. To sam ja napravio, taj osmijeh. Ne pamtim ni put do tabije ni odlazak nazad – imam samo taj trenutak, neprocjenjivo vječan. 

Sjećam se zimskih kafa u Titi, mjestu koje je kasnije postalo moj sentiment, moja hamajlija oko vrata, vječita inspiracija i svijet u kojem je nastala ideja za makar pola stvari koje sam pisao. Sjećam se osmog marta i drugih momaka koji su joj uzimali plave ruže jer je odnekud procurila informacija da to posebno voli, a ja ostao vjeran sebi i pronašao najveću, najkrvaviju crvenu ružu u gradu, sjećam se kako mi je na stanici neka djevojka kroz osmijeh dobacila iz tramvaja: “jel ta ruža za mene, da izađem?”, a ja sav ponosan odmahnuo glavom i produžio ka mjestu na kojem smo se trebali naći, ljut na nju što se usudila i našaliti s nečim tako ozbiljnim. Sjećam se da je trebalo gomila mjeseci da joj kažem šta je ona meni, sjećam se da se ni tad nisam usudio izustiti ono „zaljubljen“, ali sam ispisao toliki tekst da nije mogla postojati dilema, a ona ga nije shvatila ozbiljno.

Sjećam se kako smo sutradan sjedili kraj rijeke a ja se pravio da se jučer ništa nije desilo, da nisam otvorio srce i da je sve uredu, da smo opet drugovi i da je taj moj nedostatak hrabrosti da je poljubim zapravo stvar odluke, nikako kukavičluk. I sjećam se, a ovo vam ne mogu garantovati, možda je neki dio mene to izmislio samo da mi bude lakše da zaboravim, sjećam se da me jednom, kada je prethodni momak prevario, zvala da izađemo i rekla da napokon razumije kome treba da posveti svoje vrijeme. Došla je u nekoj širokoj, lepezastoj suknjici, meni zastao dah dok je koračala prema meni a u glavi se rodila prva zrela šizofrenija kad me zagrlila.

Nakon te noći je nestala, valjda ljuta na mene što ništa nisam pokušao, možda i razočarana jer je očekivala više, a možda je prosto shvatila da sa mnom gubi vrijeme.

Par godina kasnije smo se sreli u jednom šoping centru, razgovarali i popili kafu ali to je bila neka druga ona, ni slična onoj koju pamtim.. jednako lijepa, jednako nasmijana ali se nikako nije uklapala u kalup kojeg je ostavila u meni. Možda sam je tada samo idealizirao a s godinama stavio na tron visoko iznad svih žena koje su mi koračale kroz život, ali mogao bih se zakleti da joj gram čarolije nedostaje…

Hercegovka je bila prva žena kraj koje sam pazio šta govorim, prvi osmijeh na kojem sam intenzivno radio. Činila je da se osjećam većim od ostalih onda kad nisam posebno vjerovao u sebe, a zar je muškarcu potrebno više od toga?

želim 6 sati piti kave, nikada prestati kuhati kave, uvijek preslabe ili prejake i tako ne odustajati dok ne dođemo do one odlične i ne kažeš mi “jebote, ovo je najbolja kava ikad”, želim razgovarati o crkvi, politici, zvijezdama, želim ti pričati svoje glupe i nevine, manje nevine i manje glupe priče iz djetinjstva. želim te slušati kako se smiješ na moj sarkazam cijeli dan, a iskreno, nema mi ništa jače od tvog pretvaranja da si ponosan na moje beskorisne i glupe 5-minutne izume i ono tvoje “ise, ovo moraš patentirat”, volim - stvarno volim onaj dio tišine prije plača od smijeha, volim što nemam pojma o čemu pričam kad si tu, al’ ti kužiš sve, i volim, jako volim, što kad pričam s tobom, kao da pričam sa nekom drugom ja, volim ti krasti hranu i živcira me što te ne živcira kada ti uzimam sve živo. želim žderat’ s tobom, ne jesti, doslovno žderati - sjediti na kauču s nogama na stolu i žderati i gledati neku nama dragu seriju četvrti put, onako, maratonski.  volim što mi daješ vremena za procesuiranje svega i volim što mi ponavljaš stvari koje nisam čula samo zato što sam se zabuljila ili kuham još jednu od kavi pa sam fokusirana na brojanje žlica kave, iako ću opet fulati. volim što sam od prve sekunde i prvog susreta potpuno svoja i što ti se sviđa to što sam temperamentna, svestrana, hiperaktivna i puna glupih ideja. želim naći neko glupo mjesto gdje ne prolaze auti nikada i ležati i gledati u zvijezde i šutjeti i tu i tamo, kada se sjetim nečega glupog, samo “izlanem” i smijemo se. i samo se smijemo i uozbiljimo i skoro pa u isto vrijeme kažemo “jebote kako je lijepo”, volim način na koji smo se upoznali i brzinu kojom smo shvatili da smo previše slični i da si čitamo misli, iako si imena dobro nismo znali, volim što se nismo upoznali preko fejsa i što se nemamo na fejsu, a što mi se najviše sviđa kod ovog svega našeg, ne treba mi ništa fizičko, nemam te potrebu poljubiti niti zagrliti, jer, nekako imam osjećaj da si toliko blizu, da bliže ne možeš biti
—  blizina
Stani sad na tren. Pusti me da pogledam iza sebe i vidim sve što je izgubljeno i isplačem se za sve čega nema. Puštam po jednu suzu za svaku riječ koja je zaboljela, za svaku riječ koja je ostala neizrečena. Puštam suzu za ljude koji su bili, a više nisu tu. Puštam suzu za uspomene koje me prate svakodnevno. Puštam suzu za sve neostvarene želje i snove. Puštam suzu za sve prevare. Puštam suzu za sve dodire. Puštam suzu za sve riječi koje nisu postale djela. Puštam suzu za onu staru sebe. Puštam suzu za one stare dane. Puštam suzu za one klince koji su trčali livadama i šumama. Puštam suzu za one bake i djedove koji nas gledaju s nekog ljepšeg mjesta. Puštam po jednu suzu za svaku suzu. Puštam suzu za svaku neprospavanu noć. Puštam suzu za sve probleme koji su prestali. Puštam suzu za sve propuštene prilike. Puštam suzu za sve što mi je bilo važno. Sve to ostaje iza. Sad me pusti da vidim sve što imam. Pogledaj i ti sve što imaš i budi ponosan na sebe i to što jesi.
—  Verona
otac

Često mi nedostaje da nosim broj 32 i da mi tata obuva patike sa pertlama. Želela bih da sam opet onako sitna, da on može da me baci u vis. Da zaista letim, zahvaljujući mom heroju, mom tati. Da uvek budem sigurna da neću pasti, ne dok je on tu. One noći u kojima bi me on pustio da ostanem budna posle 10, dok sam sa njim gledala neke glupave emisije koje nisam ni razumela, mada mi je on neumorno čitao prevod naglas, one noći nedostaju. 
Često mi nedostaje da nosim neke haljine koje su za princeze, a da mi tata govori da ja i jesam jedna od tih princeza. Želela bih da sam opet mogu da se vozim na onim konjićima, na vašaru, i da mu mašem dok zamišljam da smo u nekom kraljevstvu. Da uvek budem sigurna da ću videti njegovo lice i ruku koja mi maše i šalje poljupce, kada se krug na tom ringišpilu završi. Oni dani u kojima bih smela da pojedem čak 2 kinder buena, krišom, da ne vidi mama, nedostaju mi. Nedostaje mi da trčim u naručje svog tate, tužna, besna ili srećna. Da budem sigurna da će me njegove ruke uvek dočekati raširene. Da mogu da se oslonim na njega. Da budem sigurna da će se oduševiti mom crtežu iz vrtića, i okačiti ga na frižider. Da mogu da zaspim jer znam da me on čuva. Nedostaje mi da imam tatu. Jer moj tata je, nekako, dok sam ja rasla iz devojčice u devojku, izrastao u oca. On više ni ne zna koji broj obuće ja nosim, da li sam bila u avionu, jesam li budna posle ponoći, koje emisije gledam, kakve haljine ja nosim, koje vožnje su mi omiljene na vašarima, da li jedem mnogo slatkog.. on više ne zna ništa. On je izrastao samo u oca, osobu koja me začela sa mojom mamom. Dok sam ja izrastala u devojku na koju bi on, bar stari on, bio ponosan, on je izrastao u oca, u čoveka kojem nikada ne bih dala da me baci u vis. Jer ne sumnjam da bih pala.- Sanja Mitrović @obecao_si

Postoji jedan stariji čovjek koji mi skoro svakog dana stegne ruku i kaže “moje poštovanje dečko, kako si?”.
Od svih pobjeda i uspjeha u ovom životu, na taj sam najviše ponosan.

Kad si se rodila, bio sam izbezumljen.

Život mi nije dao priručnik. Sestre mi nisu dale nikakvo objašnjenje, samo su rekle – rodila se i ne diše. Sedeo sam u čekaonici i pitao se – kako je moguće da život ne diše? I sve je zastalo dok nisu istrčale iz sale i uzviknule – Čestitamo! Majka i devojčica su dobro, imaćete pravog borca u kući!

Bežao sam od tvojih pelena. Kad si imala grčeve, znao sam samo da te poljubim i da čekam da prođe. Onda su usledili tvoji prvi osmesi, pa koraci, pa reči. Prvi kašalj. Prve fotografije i iščekivanje – da li će sve ispasti dobro kad se razvije film? Vrištanje kad treba da se ide u vrtić. Tamanila si Kiki bombone koje su ti se lepile za zube, pa si, ne vodeći računa da li su ti čiste ruke, pravila najsmešnije face pokušavajući da prstima iščačkaš lepljive komadiće sa desni. Nikad mi neće biti jasno zašto si toliko volela onaj crtani Čudesna šuma, kad si preplakala svaki kraj. Ili kad si tražila da te upišem na kurs letenja, da bi kasnije mogla da se družiš sa Petrom Panom.

Još uvek čujem kako pucketa celofan u koji su uvijeni karanfili za tvoju učiteljicu. Čujem i škripu olovke dok učiš da pišeš. I zvuk talasa dok pokušavaš da plivaš. Prvo popiješ malo slane vode, pa se zagrcneš i okreneš ka meni i uz prkosni osmeh dobaciš: “Ovaj nije bio dobar, idemo na sledeći!” I kako se smeješ dok ti sladoled curi po beloj haljini. Nikada nisi znala da obučeš belo, a da se ne isflekaš. Ali znam da ćeš jednom to uspeti, kad ti onaj pravi zgrabi srce.

Vidim te kako glumiš da padaš u nesvest na školskoj priredbi, jer si zaboravila tekst. Aplaudiram ti za snalažljivost.

Čujem te kako baki pridikuješ da nije podobna da te savetuje, jer ne izlazi iz svog dvorišta, iz provincije… Onda ti ona ispriča kako ju je deda ukrao iz kuće i da je porodicu sačuvala na okupu snagom tufnaste kecelje. Zagrliš je i obećaš joj da ćeš napisati krimi roman o njenom životu.

Učim te da kažeš – hvala, neću, hoću, ljubav, san, želim, sreća, jebi se kretenu, mogu, znam.

Učim te da nikad ne kažeš – ciganin, peder, kurva, mržnja, bolest, seks za jedno veče.

Znam da si se dosađivala dok sam pokušavao da ti objasnim zašto je kliše glumiti ženskog Bukovskog u drugom razredu gimnazije i bacati se po ništavilu sopstvenog postojanja. Da su tetovaže prolazna moda. Da se alkohol ne loče, da se u alkoholu uživa. Da ti opijati nisu potrebni za pisanje. Da ti je potrebno da osećaš da bi pisala. Jedino tako tvoj svet neće prestati da priča i  da živi. Pokušavao sam i na kraju sam ti objasnio.

Bio sam tu uz tebe i za tebe. Borio sam se, možda ne kao Sonjin ili Anin ćale, ali sam se borio. Učio sam te da se boriš i sama. Da ne budeš krhka princeza. Da budeš mangup i princeza u jednom.

Imam da ti kažem da sam ponosan u kakvu si osobu izrasla!

Imam da ti kažem da treba redovnije da spavaš, da jedeš više voća i  manje da pušiš. Da ne izlaziš sa mokrom kosom na ulicu. Da šutneš svakog ko te je povredio!

Znam da ti nedostaje da odložim oružje, da te zagrlim i šapnem: “Ćero, ovaj frajer ti je super!” Meni nedostaje još više, jer puno je stvari, onih običnih i svakodnevnih, s kojim želim da ti dosađujem.

Mala, nemoj da se prožimaš sa onima koji te ne dotaknu. Dečaci iz tvojih priča nemaju pojma koliko su srećni, što su makar na kratko bili deo tvog sveta.

Nemoj da se stidiš kad pričaš sa praznom stolicom, fotografijom ili pločom. Tebi barem ne moram da objašnjavam da sam uvek tu. A svet neka misli da si luda. Guraj svoju priču, samu sebe vadi iz govana i vuci napred i gore. To su dva dozvoljena pravca.

I zagrli majku nekad!

—  Tijana Banović

Nismo se vidjeli nekoliko godina. Ne sjećam je se toliko koliko nekada. A da li je osjećam kao nekada, ne bih znao reći. Griješio sam, mnogo više nego ona. Bio sam ponosan za oboje, a ona puna inata. Ljutila se za svaku sitnicu, ali me i voljela. Nikada nisam znao koliko, ali jeste. Vidio sam to u njenim očima. Sve dok jednog dana nije sakupila sve moje sitne greške i rekla da odlazi. Iskreno, tada je nisam razumio ali sada jesam. Itekako jesam. Te sitnice su me koštale mnogo, ipak ja sam i danas isti. Mnogo griješim i nikada se ne kajem. I možda je to moja najveća greška, ali ne umijem drugačije.

Pismo s druge strane okeana

Draga moja,

Pišem ti s ove strane života, gdje nema nikog osim mene i par pijanica koji su jednom vjerovali da mogu biti književnici ili ako ne to onda – srećni ljudi. Neki od njih imaju i po pet stotina stranica, neki su izdati u Beogradu a neki u Sarajevu. Nisam ih tražio niti su oni tražili mene ali sam ih sretao lutajući po antikvarnicama, pa bi me svojim prašnjavim koricama koje smrde na kafanski mem privlačili i šaptali mi kako razumiju. Tako je počela moja ovisnost o polovnim knjigama.

Prošlo je šest godina kako sam posljednji put bio u knjižari. Nije to stvar principa, cijene ili neke moje ogađenosti kapitalizmom… samo sam otkrio da je u knjigama koje je neko drugi već čitao, pa ih izgubio, prodao ili ostavio na klupi u parku, ostalo bar 10 od onog 21 grama njegove duše. Još ako na knjizi postoji posveta, crtež ili bilo kakva poruka na bilo kojoj od stranica – ne pitam za cijenu, moram je imati. Mislim da bi ti se svidjele neke od njih. Doduše, često se desi da fali stranica ili da je neki važan pasos umrljan alkoholom, progoren cigaretom ili je preko cijele stranice nacrtan samo čitaocu jasan amblem. Kako god, tako oštećene i stvarne, sve te knjige su historija nečijeg života, trag nečeg što je jednom bilo važno pa je zaboljelo ili nestalo. Svaka od tih knjiga je jedno slomljeno srce jer kad pročitaš sve te posvete i poruke – zapitaš se šta se moralo desiti pa da tako velike riječi završe u prodavnici uspomena.

Napisat ću ti neke od njih, čisto da znaš s čim imaš posla. Ako se jednom vidimo, ako dođeš u Sarajevo ili pak mene vjetar nanese u tvoj grad, ponijet ću ti knjigu u kojoj se nalazi posveta koja ti se najviše svidi. To će biti moj poklon tebi, prva opipljiva uspomena nakon svih ovih godina. Odlučiš li se odgovoriti na ovo pismo, na poleđini sam ti napisao adresu na kojoj me možeš naći. Piši mi o svom životu, o braku i prvim koracima tvoje kćerkice. I piši mi, ako u ovom neredu nađeš nešto za sebe, koju od posveta bi željela imati? Neću ti govoriti nazive knjiga, to će biti najljepša čarolija ovog poklona. Nećeš znati šta dobijaš, ali ćeš znati šta je taj poklon značio njegovom originalnom vlasniku. Zar to nije čudno? Kao da ti poklanjam dio nečijeg života. 

Da pređemo na stvar, posvete su s druge strane papira. Ostani dobro,
Saša.

  


-Sve je moguće. Čekam te u zemlji čuda.


 -Bukowski je jednom napisao da se ni bolji ljudi od njega nisu složili sa životom. Ovo je za tebe buntovniče.


 -Mojoj Mariji na drugom kraju svijeta. Ako ova knjiga nađe put do tebe, neka te pronađe srećnu i šapne ti da neko u Sarajevu misli na tebe. Čuvaj se.


-Kao čovjek koji živi u prošlosti, uvijek sam se bojao novogodišnje noći. S tobom sam naučio živjeti za budućnost a prošlost ostaviti vatrometima. Srećna nova anđele, čekaj me.

 

-Nikad nisam znala napisati pristojnu rođendansku čestitku. Znaš mene, smotana sam s riječima ali moja je ljubav besmrtna. Jednom ću ti napisati savršenu čestitku i ti ćeš reći da sam ti ukrala posao. Srećan rođendan, dok čekaš… I dalje te volim pjesniče!

 

-Mojoj majci, za godine u kojima samo ona zna kako je uspjela.

 

-Simpatičnoj djevojci sa sedmog sprata. Izvini što sam prosuo kafu po tvojim cipelama.

 

-Koeljo kaže da je dovoljno vjerovati da anđeli postoje. Jebeš vjerovanje, ti si moj živi dokaz. Srećno nam petnaest mjeseci i sedam dana veze. Tvoj blesan.

 

-Izvini, nisam znao da te volim. Sretan put.

 

-Naučila si me biti bolji čovjek, zato mislim da ja trebam tebi nešto pokloniti. Znam da ne voliš Ruse ali ovaj će ti pričati o tebi. Sretan ti moj rođendan.

 

-Tata bi bio ponosan na tebe mila.

 

-Srećan dan zaljubljenih čupo. Znam, nije februar ali on je za obične ljubavni. Uvijek tvoja, Milica.

 

-Čestitam glavonja. Bio si katastrofalan student a sad ćeš bit’ još gori doktor. Nek’ je sretno tvojim pacijentima! Vole te braća.

 

-Esmi, dok čeka da joj napišem pravu knjigu.

 

-Naš sin mi je jučer rekao da sam papučar kad sam tražio ideju za poklon. Sve ove godine sam zaljubljena budala, šta radiš od mene? Sretna godišnjica žuta.

 

-Strancu koji pronađe ovu knjigu – Danas budi srećan, život tako brzo prolazi a ja bih dala sve samo da mogu vratiti vrijeme i reći mu da ga volim. Nauči živjeti stranče, ako mi dozvole pazit ću te s nebesa. Uskoro odlazim.

                                               Nevena, mart 2004

Dišem al' ne živim jer jos sebe krivim.

Protekla 4 dana me proganja potreba da pisem, potreba koju sam uspjesno ignorisala do evo upravo sad.
Mozda ne bih bila ovde gdje sam sad da nas razgovor nije zavsio kako jeste, mozda da svadja nije dio nase svakodnevnice stvari bi bile drugacije.
Mnogo mozda se provuklo kroz ovaj nas odnos, mnogo mozda za premalo vremena. Ne mogu reci da je uvijek bilo ovako, jer nije, bili smo divni, svoji i mnogo srecni.. a sada sve vuce na to da vise nismo isti ljudi. Da li je moguce da sam bila pored tebe a nisam vidjela kako se mijenjas ? Voljela bih da mogu da kazem da jos uvijek volim svaki dio tebe, da jos uvijek gledam sve kroz neke sarene dvoglede ali lagala bih i tebe i sebe. Uvijek sam bila voljna da prihvatim tebe kakav jesi, tvoje osobnosti, pa cak ni one najgore nisam nikad smatrala manama, smatrala sam ih dijelom tebe koji ipak volim. Medjutim sada kako krecemo polako svojim putem, i kada malo jasnije vidim ono sto ranije nisam, vidim i da sam pogrijesila. Pogrijesila sam jer sam smatrala da ljubav pod svoje uzima pod moranje da prihvatas svaki dio nekoga ma kakav on bio i da nemas prava da se protivis, ali sad shvatam da je ljubav kompromis, i da imas pravo da se i tvoje misljenje uzme u obzir. Bog sami zna da sam ja za tebe mijenjala sebe na vise nacina, da sam se trudila da na sebi promijenim ono sto nama moze samo da nacini zlo.. trudila sam se ali ti nikad nisi. Bila sam uvjerena da je to okej, i da je to stvar licnog izbora da bih vremenom shvatila da je to pomalo sebicno, sebicno je ocekivati da se stvari magicno poprave a nikada uraditi nesto po tom pitanju. Nije ljubav kada mijenjas nekog, to je istina, ljubav je kada se neko promijeni zbog vas.. ako ste uspjeli da shvatite sta hocu da kazem. Kada volis, i kada zelis da nesto uspije onda radis i na tome da se nadjete na pola puta, da pomjeris svoje granice i zrtvujes se za nekog ko to radi za tebe od pocetka.

Mnogo smo drugaciji.. i dok sam svjesna da sam bila uvjerena da to nista nece da utice na nas opet sad shvatam da je mozda sve to ipak previse. Previse je razlika, previse razlicitih misljenja, previse razlicitih pogleda na stvari, previse drugacijih zelja. Tesko se odnos razvija i raste uz toliko razlika.

Mnogo je i gresaka se provuklo kroz ovaj nas odnos, sto zbog moje slabosti, sto zbog mojih nadanja. Previse sam stvari ja tebi dopustila u strahu da ne izgubim ovo dok je u isto vrijeme trebalo da mi bude jasno da ljubav kada valja, ne gubi se tako lako. Mislim da sam i suvise puta presla preko svoje rijeci, svog obecanja sebi radi tebe, i radi toga sto ti nisi bio voljan da sebe jednako zrtvujes. Nije mi prvi put da radim tako nesto, cesto sam u mnogim odnosima bila ja ta koja vise daje i svaki put sam se zajebala hah.
Previse je komplikovano sve sto ne bi trebalo da bude, odlucila sam stvari da sagledam sa jednostavnije strane i shvatila da mnoge stvari su mogle da si htio. Nema potrebe za izgovorima, nema potrebe za nekim drasticnim opavdanjima. Ja sam mogla jer sam zeljela, ti si nalazio izgovore jer nisi. Stvari su takve kakve jesu, iako znam da se ti protivis tome uz more nebitnih objasnjenja.
Red je da se ovo privede kraju kada vec ocigledno nece izaci na nista bolje.
Treba da znas par stvari koje vjerovatno ti nikad neces ni procitati jer necu dozvolit ali opet imam potrebu bar da ih napisem i iznesem.
Treba da znas da sam ja bila all in, da sam bila spremna za tebe da okrenem nebo i zemlju, da smo mi za mene uvijek bili potpuno realna i moguca opcija.
Treba da znas da sam zrtvovala mnogo za tebe, i ne ne tvrdim da nisam dobila nista od tebe, ali znam da nisam dobila ni cetvrtinu koliko sam dala.
Treba da znas da sam mnogo mnogo mnogo razmisljala o tebi i o nama. Onda kad je bilo najbolje mislila sam o tebi, kad je bilo najgore mislila sam o tebi, kad sam bila najsrecnije mislila sam o tebi, kad sam bila tamo gdje sam htjela mislila sam o tebi. Kroz sve sto sam prosla mislila sam o tebi, i kako bi sve bilo mnogo bolje da si tu i da prolazis kroz sve sa mnom. Sve je bilo za nijansu manje lijepo jer tebe nije bilo.
Treba da znas da se vec skoro dvije godine ne dam nikome kako treba, jer niko nije ti. Da sam odbijala ljude za koje sam mislila da nikad necu, zbog tebe. Naravno ne kazem to kao nesto za sta ocekujem nagradu, kazem to kao jednu zrtvu koja mi nije tesko pala.. bar do momenta dok nisam shvatila da je mozda sve to i bilo uzalud.
Treba da znas da ti zamijeram i da me bode to sto si odustao lako, sto si hladan, i sto nisi uspio da preko svog ponosa predjes. Bode me to sto iz tebe emocije nema dok ih covjek ne izvuce, sto iz tebe toplote nije bilo. Sto nisi nikad imao ponasanje istinski zaljubljene osobe.. sto su kod tebe uvijek preovladavale rijeci a ne djela.
Treba da znas da mi je mnogo trebalo da odustanem od nas jer ja za razliku od tebe nisam neko ko lako rusi svoje a i tudje nade. Mnogo mi je trebalo da iz glave izbrisem slike mojih zelja, i da te izbacim iz svakodnevnice.
Treba da znas da si mogao da uradis vise.. da meni nikad nije mnogo trebalo.. trebale su mi sitnice. Poneko zalutalo volim te, laku noc ili dobro jutro, poneki izliv ljubavi, poneki tvoj san o nama, poneki znak paznje, poneki znak volje. Shvatila sam u startu cinjenicu da si hladna i zatvorena osoba ali isto tako koliko si ljubavi dobijao od mene moralo je malo da se otopli to srce tvoje.
Treba da znas da sam uvijek bila iskrena u svojim namjerama i zeljama. Htjela sam da te drzim za ruku od sada pa dok budem u stanjz za tu, htjela sam da budes u svakom dijelu mog zivota, htjela sam da se budim i zaspim pored tebe, da te pokazujem svijetu, da budem zaduzna za tvoje osmijehe. To i jos mnoge moje namjere su uvijek bile iskrene.
Treba da znas da smo mogli da uspijemo i budemo savrseni, samo da si malo vise dao
Treba da znas da ti zelim srecu stvarno, da zelim da nadjes neku kojoj ces moci da pruzis sve ljubavi sto meni nisi, i sa kojom sve nece biti ovako tesko. Da znas da si divan, da svako u zivotu treba jednog tebe da ima. Da si poseban, da si divan covjek i da treba da budes ponosan na sebe. Jednom davno sam ti rekla da je steta sto u sebi ne vidis ono sto ja vidim jer bio bi ocaran, zaljubljen kao i ja. Uvijek cu biti tu za tebe ako ti nesto zatreba, ako te zivot opet nanese prema meni.. ali vise necu biti neko ko se moli za tvoju ljubav kad je vec nisam dobila kako treba. I uz ove zelje moram biti i malo bezobrazna i priznati da bih voljela da nekad pomislis i na mene i da zelis da su stvari drugacije ispale.. da te nekad stvari sjete na mene, mozda i malo da te zaboli. Da nekad zazelis da sam idalje tu. Bezobrazno zvuci ali voljela bih da mislim da sam bar to zasluzila
Treba da znas da ce mi dok zivim i disem biti krivo sto su stvari ovako ispale, i da cu uvijek da te krivim za to. Brutalno zvuci ali je istina, iako ne brinem se da ce tebe mnogo to da dotice.
Treba da znas da sam vise od mali milion puta pomislila da je moja krivica sto sam se vezala koliko jesam, da je moja nesreca to sto sam ozbiljno shvatila sve ovo i da je mozda sve ovo u mojoj glavi.. sa vremena na vrijeme se pokusam razuvjeriti time sto vratim film i glavi i razmisljam o tvojim rijecima ali se onda sjetim da su samo tu uvijek i bile, samo rijeci.

Nema potrebe da se lazemo pa cu reci i da stvari nisu uvijek bile toliko crne. Bili smo mi i srecni, zaljubljeni, nasmijani. Postojala je za nas jedna divna buducnost, bila je tu na dohvat ruke. Ne mogu se praviti i reci da ne vjerujem da si me volio, znam da jesi. Volio si me divno, predivno. Volio si me i onda kada nisam sebe, volio si me onako da istinski povjerujem u to… volio si me svakako, samo ne dovoljno.

Znam da mi nije ni prvi ni zadnji put da dusu ostavljam ovako, ali valjda si shvatio da sam ja takva. Ja sam jedno pretjerano osjecajno, zaljubljivo bice koje voli vise nego sto je za njega dobro, isto koliko sam voljela i tebe.

Treba da znas za kraj da ces uvijek da budes tu, u svakoj slici, pjesmi, stihu. Bit ces tu u svemu sto na tebe i nas sjeca, bit ces tu u svakom svjetlu i tami. Bit ces tu svaki put kada zasvira Lukas, Sasa, Dejan.. bit ces tu sa mnom i kroz svaku utakmicu, kroz svako prvenstvo. Bit ces tu uz svaku Realovu pobjedu i poraz. Uz svako mjesto sto je bilo ili trebalo da bude nase. Bit ces tu svaku noc kad nebo bude posebno lijepo a mjesec blize nego ikad. Bit ces tu uz sve sto si volio i sve sto na tebe sjeca. Bit ces tu uz svaki tezak stih, tesku suzu i jos tezi osmijeh.

Divan si, moja ljubav si, neku djevojku ces mnogo da usrecis; imas sve osobine nekoga ko ce da nekome uljepsa zivot (kao sto si i meni) samo na duze staze. Ti si od onih sto vole svih srcem, ja to osjetim i vidim; i uvijek cu pomalo da zavidim sto ta ljubav nije pala na mene.

Kazu ljudi da se ne treba stidjeti svojih emocija.. nisam jos u potpunosti savladala to ali kao sto vidite imam ih mnogo; tako da su morale negdje da budu zapisane. Mozda mi je cak i lakse dusi kada napisem sve ovo.. valjda iz razlog sto onda prestanem da te toliko idealizujem i vidim kako istinski stvari stoje. Jer pored svega sto se izdesavalo moja potrebna da te opravdam svima pa i sebi je jos uvijek jaka.. jos uvijek je tu. Ona nada moja koja jako tesko umire je jos tu, moje zelje uvijek ostanu negdje zapisane. Mozgu i srcu mi je tesko da svari cinjenicu da sam htjela i da si mogao da me imas, da bi mozda jos i mogao.. a odlucio si ipak da me izgubis.

Mozda jednog dana shvatis da je sve sto sam htjela da istinski zelis nas, da pokazes emocije i da povjerujes da sam ja tvoje utociste. Mozda jednog dana od tebe i dobijem odgovore na sve ovo. Mozda.

Moglo je drugacije, stvarno jeste.