pojam

Za ovo nemam naslov. Samo razmišljam naglas.

Život se kod nas svodi na sitne svakodnevnice koje popunjavaju čekanje na nešto veliko. U njemu je najviše običnih dana. Njih pet ili šest komada valja raditi, a čitava bivša Juga je podešena tako da je čista lutrija da radiš posao koji voliš i još od toga uspiješ živjeti. Što će reći da postoji sasvim realna mogućnost da će mnogi od nas raditi posao koji mrze osam do deset sati dnevno. Ujutro će nas buditi alarm drekavac a glava vibrirati gore od svih mamurluka naše blentave mladosti. Navečer ćemo se prebijeni dovlačiti kući a novca nikad neće biti dovoljno jer jebiga, nije nam se dalo da upadnemo u državnu firmu. Računi nikad ne prestaju dolaziti, plate ili kasne ili ih nema i od naše divlje euforije da napravimo za sebe fudbalsku karijeru ili postanemo poznati – ostane par dinara kusura i jedan ciničan glas u grudima koji nikako da prestane da šapuće ono „koji si ti debil“. Eto, zato je važno ne promašiti ljubav. Ovdje nema američkog sna, nema vila niti izgrađenih imperija od ničeg, nema srećne zvijezde i definitivno nema čiste lutrijske fortune koja može nekom preko noći promijeniti život. Ima jedino ljubav.

Ovde je sve za par tona teže nego igdje drugo u svijetu pa nam zato valja još toliko tona voljeti. Zato što je lako probuditi se u šest ujutro kad jastuk miriše na nekog za koga bi ubio tri četvrtine planete. Lako je na mrzak posao kad te isprati poljupcem nakon zajedničke kafe i sklepanog doručka. Lako je bilo napraviti frizuru i oprati zube dok se skupa kreveljite pred ogledalom. Lako je riješiti se golicave trepavice u oku kad je ona tu da je vilenim prstima izvadi. Lako je raditi najodvratniji šugavi posao, lako je jer znaš radi čega se ubijaš u pojam. Lako je i trpiti, progutati nepravdu. Lako se umoran vraćati kući jer ćete tamo zajedno biti umorni. Naslonit ćete se jedno na drugo i gledati neku glupost na nacionalnoj geografiji. Pričat ćeš joj kako je šef danas srao o uvođenju desetog projekta povrh devet kojih već radite a ona će tebi govoriti o otpuštanjima i strahu da možda ona nije sljedeća. I bit će kafa, bit će večera i zajednički ples uz nekakvu pjesmu koju ste slučajno našli listajući kanale. Biće vicevi i valjanje po kauču, zagrljaji i onaj jedan trenutak ozbiljnosti usred najvećeg smijeha. I pogled, tišina i shvatanje kako bi sve izgubilo smisao da nije ta dva oka i tog dodira. Lako je plaćati račune, lako je i štediti osam mjeseci da bi deveti otišli zajedno na more i pravili anđele u pijesku. Lako je i pocrniti, mazati se kremom i zavijati od bolova dok ti ona iscrtava srce u bijelom Nivea sloju na leđima. Lako je, makar i groznica uletila u priču. Lako je zorom gledati kako sunce izranja i vaša jeftina soba miriše na nikotin i prethodne goste. Koga briga, američki san je jeftina replika njene kose razlivene po grudima i mirisa u svakoj pori koža koje se ne umiju razdvojiti. Lako je i svađati se jer je svaka svađa borba za ostanak. Nema zalupljenih vrata, nema „nebitno“ ili „okej, kako ti kažeš“. Borimo se do krvi ako treba ali tražimo se. Stojimo na metar jedno od drugog ali vičemo jer se dozivamo. Tamo smo, negdje unutar tijela koja sagorijevaju bijes. Lako je jer se kasnije zagrlimo i nastavljamo kroz svako balkansko sranje koje su nam ratovanja i naši retardirani preci ostavili u amanet. Lako je stariti, gledati kako svijet odlazi na Mars i vraća se, kako srećnici trče sa bikovima i rone sa ajkulama, kako se vrte milioni i obilaze svjetovi tri puta u jednu pa tri puta u drugu stranu.. lako je gledati nestvarne snove tuđih stvarnosti i prihvatiti da su za mnoge od nas nemogući jer ljubavi poput balkanskih tamo nema.

Ne postoji, kunem se Bogom, na ovom svijetu ne postoji ništa jače od žene koja stoji iza svog muškarca kad mu se svijet raspada a nigdje se svijet ne raspada kao ovdje. Ovdje je ljubav jedina valuta kojom možemo plaćati živote!

Oduvek sam te prihvatala takvog kakav jesi. Ti to ne vidiš, ali jesam. Bez obzira na sva probadanja i delove moje nestalne ličnosti koje si poneo sa sobom, ja te prihvatam takvog i ne umem da te mrzim. Suprotnost od ljubavi i nije mržnja, već ravnodušnost. Vidi, znam da si me voleo. Sebično i bezobzirno, ali ipak jesi. Jer si u meni video sebe - kakav se i sebi dopadaš. Svoj odraz u meni je ono što si zavoleo, jer si u meni i meni bio poput grčkog boga.
Vidi, znam da si me voleo. Voleo me i svesno povredjivao, jer sebe voliš više. Jer mene voliš zbog sebe.
Jesi me voleo. Ali to nije bila ljubav.
Vidi, ti i ja smo drugačije učeni. Voleti nekog je mnogo manja stvar od imanja ljubavi sa nekim. Jer, ja sam osećala ljubav. U ljubavi, jedini razlog što nekoga voliš je to što ga voliš i kad nema razloga. Ljubav nije samo to osećanje da voliš nekog, već mešavina sa još nekim vrednostima. Prvenstveno poštovanja. Poštujući tebe kao svoj izbor, ljubavnika, onog koga volim, ljubim, nasmejem i naljutim, raznežim i razbesnim, ja poštujem sebe. Kada bih te izdala, uprljala obraz prevarom i davanjem pažnje nekome ko nisi ti, ne bih te poštovala, i time pokazala da ne poštujem i sebe. Ja iza svojih izbora stojim, a ne pljujem im u lice.
A ti ne.
Vidi, jesi me voleo.
Ali to medju nama nije bila ljubav, jer se tvoj i moj pojam ljubavi ne poklapaju.
Opsesija? Možda.
Posesivnost usled prevelike količine uzburkanih i jakih, neoblikovanih i sirovih emocija? Sigurno.
Ali ljubav ne. Ljubav nismo imali.
Vidi, znam sa si me voleo.
Ali ja tebe nisam.
Meni si ti bio Ljubav.
Sve ono čime si me povredio, možda svesno, možda nesvesno, ja ti opraštam, jer svoj put ne želim da nastavim sa teretom.
Neću ti zaboraviti.
Kada si me slomio, deo mene si poneo sa sobom. Meni nedostaje, a tebe probode ponekad…
Vidi, znam da si me voleo.
Ali ne možeš ti da budeš loš, koliko ja mogu da budem dobra. Nikad ti ništa neću vraćati.
I uvek ću te voleti.
Ali mi više nisi Ljubav.
—  @brownish-ocean-eyes i ja odlučile da ovaj divan tekst podelimo. 
read. read. read!
-Dezintegracija.
Kada se dvije duše zaljube, ne postoji ništa osim čežnje koja ih zbližava. Prisustvo se osjeća kroz držanje ruke, slušanje glasa i osmijeha na pogled. Čak i kroz jednostavan dodir. Duše nemaju kalendar ili sat, niti shvaćaju pojam vremena ili daljine. Ono što znaju je osjećaj da je to ono pravo kada su zajedno. To je razlog zašto vam neko nedostaje toliko kada nije tu oko vas. Vaša duša osjeća njihovo odsustvo…ne shvaća da je odvojenost privremena.
—  Lang Leav

Vidi, ponovo teško dišem.
Pogledaj me pravo u oči i osjeti koliko me ponovo probada taj isti osjećaj.
Pogledaj kako mi samo ruke drhte, dok pogled uznemireno luta.
Samo pogledaj i pobjegni.
Kao što uvijek radiš.
Kao što ćeš uvijek raditi.
Kao kada si odnijela dio moje davno izgubljene ličnosti, a ja te ipak nisam mrzio.
Ne zato što nisam mogao, već zato što nisam želio.
Našu ljubav i sam pojam o njoj se jeste razlikovao.
Jer između stvari koje si željela, a nisi uradila, i između stvari koje si uradila, a nisi željela, izgubljeno je mnogo ljubavi.
Zato te ne mrzim.
Čak ti opraštam.
Jer teret koji sam do sada dugo nosio mora da nestane.
Vidi, ne gledaj više u ovom pravcu, jer se rana ne smije dirati kako bi zacijelila.
I zato, molim te, sada idi, kako bih ja ponovo bio ja…
Bar do sledećeg susreta.

Želim ljubav, želim kliše. Upravo tako! Želim jedan običan ogromni kliše. Želim nekoga koga ću upoznati iznenada, nekoga zbog koga ću se promeniti, nekoga ko će se zbog mene promeniti. Ko će poludeti zbog mene, želim da razmišlja o meni danju, noću, da me gleda u hodnicima, želi da me sretne. Pokušava da me osvoji i ne odustaje nikako, želim da pričam svima kako je kreten i kako ne mogu da ga shvatim. Želim da mi donese ružu, zagrli kada je teško, da šetamo, pričamo i izgubimo pojam u vremenu. Baš onako kao iz filmova, pesama, knjiga, želim nekoga svog.

Nije on najljepsi i najbolji momak na svijetu,ali meni je bio.Njegove smedje oci mogla sam satima gledati,gubeci pojam o vremenu.U tim ocima je stajao cijeli moj svijet..A njegove usne ljube najljepse,najstastvenije,najludje ili su barem mene..A njegove ruke,grle najjace.U njegovim rukama svi problemi su bili sicusni,nebitni.Voljela sam sve te stvari.Ooo ne,nisam ja voljela sve te stvari vec NJEGA.
—  (via debil-najmiliji)