po rafael

Jednu noć, rano sam zaspao. I sjećam se, zvono na vratima i snažni udarci na vrata.
Dok sa druge strane čujem jako poznat glas i drhtaj u istom…
“Otvaraaaaj, to sam ja…”
Naravno, to je ona.
Odmah sa vrata, onako uplaka i mokra do kože radi nevremena, počela je strasno da me ljubi, dok snažno kida zadnje mokre krpice sa svoga tijela…
Uzdiše. Ljubi. Plače.
“Falio si mi, niko nije kao ti. Ne mogu više pored njega, gadi mi se svaki prokleti trenutak bez tebe…”
Ponavljala je dok me vukla prema krevetu…
Nikada snažniji i jači osjećaj ljubavi nisam osjećao ko tog jutra kad sam se probudio sa njenom kosom prolivenom po mojim grudima…
—  Rafael