plava kosa

LUNA

Zvoni telefon jutros oko osam. Pozivaoc nema pojma da sam sinoć popio previše Ohare i da će samo da mi napravi zemljotres u glavi. Nastavlja da zvoni. Prevrnem se, napipam skalameriju i nekako naciljam zelenu slušalicu.

-Mmda?

Tišina, uz neko šuštanje u pozadini. Možda su smetnje u vezi, ili je neko pogriješio.

-‘alo, jel me čujete?

Opet ništa. E jebeš ga kosmose, naručiš mi pogrešan broj u mamurnu subotu, a kad alarm treba da me budi na posao - onda kasniš. Pamtim ti ovo.

Gurnem telefon pod jastuk i mrtav ozbiljan se zakunem da ću ga baciti u wc šolju ako opet zazvoni. Bih da zaspim al’ ne ide. Pošto sam radoznao k'o baba na prozoru solitera preko puta, ne izdržim ni tri minute. Uzmem telefon, nađem broj pozivaoca. Nepoznat.

Nazovem, stavim telefon između uha i jastuka i razmišljam kako neko s druge strane linije zuri u telefon razmišljajući da li da se javi. Ništa, uzalud zvoni. Telekom me izbaci nakon tridesetak sekundi a ja zadrijemem ležeći tako na telefonu i jastuku istovremeno. Zaspim.

Probudim se sahatak kasnije sa utisnutim telefonom u obrazu. Lice utrnulo, glava za dva broja veća. Ova subota sve više liči na međunarodni dan zajebavanja Saše… Umijem se, skrham sebi neku instant Jakobs kafu, ili kako se već zove, pošto mi mrsko provesti čitavu proceduru bosanske kafe. Mati da me vidi, bila bi ponosna.

Otvorim prozor i skeniram grad. Sve je tamo gdje sam ga i ostavio. Sunce se počelo izvlačiti iza Trebevića, komšijin Ford i dalje izlupan od onda kad ga je žena uhvatila s ljubavnicom pa poslala neke tipove da ga demoliraju a dole u parku djevojka iz susjedne zgrade.

Samo je subotom tu. Negdje oko devet sjedne na uvijek istu ljuljašku i nervira me jer je ne koristi za ono za šta je namijenjena. Samo sjedi tu i čita nekakvu debelu knjigu. Mora da je Tolstoj ili neki drugi Rus, samo oni mogu biti toliko temeljiti. Uglavnom, provede tu sahatak bez da se i jednom zaljulja i to me kopka. Kako to da u njoj nema one dječije želje da poleti? Ako se kad na ljuljaški pored nje neko pridruži, ona bez riječi ustane i pređe na neku klupu na kojoj može biti sama. Ima nešto čudno u njoj, intrigira me. Naravno, ne dovoljno da jednu subotu siđem dole i razgovaram s njom. Nema šanse.

Helem, gledam je s prozora dok srčem bućkuriš od Jakobsa kad telefon opet zazvoni. Isti broj.

-Dobro jutro, izvolite?

Ja kao formalan, za razliku od prošlog javljanja. Ni to, međutim, nije pomoglo. Opet tišina.

-Opet ništa? Pretpostavljam da je ovo neka šala, pošto je ovo drugi poziv bez riječi od jutros. Ovako ćemo. Ja ću te staviti na zvučnik i ostaviti vezu otvorenom dok pijem kafu. Nek’ ti ide račun ako ti se već s nekim šuti. Naravno, ako poželiš progovoriti, ja sam tu. Zvuči fer?

Tišina s druge strane mi daje potvrdan odgovor. Upalim opciju zvučnika na mobitelu, spustim ga na klupicu kraj prozora i stojim tu, tako. Uz zvuke šuštanja s druge strane linije posmatram djevojku u parku. Kako bi se osjećala da zna da neko s petog sprata upravo sada prati svaki njen pokret? Ne vjerujem da bi joj bilo drago.

Predaleko je da bih joj mogao razaznati crte lica. Sve što mogu vidjeti je plava kosa, farmerke i nekakva siva dukserica. Bar mislim da je to to. Vid mi je svakako loš na daljinu, pogotovo u mamurna jutra.

Prođe dvadeset minuta. Jedino što se promijenilo je količina kafe u mojoj šolji. Popio sve. Djevojka na ljuljaški prelistala par stranica, sunce malo više nego što je bilo kad sam tek otvorio prozor i dosta novih ljudi u parku. Kako su počele dolaziti porodice s djecom i psima, tako je i ona ustala i krenula prema svojoj zgradi. Koračajući tako, podigla je pogled prema meni i nešto je zasjalo.

Mislim da se nasmijala. Da li se nasmijala? Mislim da jeste. Sigurno sam vidio nekakav odsjaj, ali to je moglo biti bilo šta – naprimjer sunce koje se odbije od privjesak koji nosi oko vrata, ili svjetlost od nekog prozora susjedne zgrade… ali ja biram vjerovati da mi se nasmijala. Dakle, zna da je gledam? Osjećam se čudno.

Zatvorim prozor i u tom trenutku se veza prekine. Telefon zaćuti a mene uzme neka čudna jeza kroz kičmu. Nešto ne štima.

Dograbim telefon i nazovem onaj isti broj. Zazvoni tri puta, neko se javi. Šutim ja, šuti osoba s druge strane. Prođe tri minute, ja stojim na sred sobe bez da sam i jedan jedini mišić pomjerio. Slušam.

-„Do sljedeće subote onda“, reče mekani glas s druge strane linije. Veza se prekide a meni najednom hladno. To je ona, sto posto sam siguran i iz nekog razloga me strah. Mora da me zna. A ako ona zna mene, znam i ja nju. Možda smo se viđali u busu, možda na fakultetu, možda u Konzumu kad navečer kupujem sastojke za šejk.. možda smo čak nekad i razgovarali, možda se sudarili na semaforu i nasmijali se jedno drugom? A možda me neko zajebava.

Znate onu radoznalu babu u susjednom soliteru koju sam vam spomenuo? Kladim se da ni ona ne bi sišla u park sljedeće subote jer je čitava ta situacija previše čudna za normalnog insana. Ona ne bi, ja sam sišao.

Nije mi trebao alarm, nisam ni spavao. Kad je zazvonio, spreman sam ga dočekao i ugasio za pet stotinki. Spremio sam se i sišao u park. Pola sata prije njenog standardnog termina, naravno. Ako dođem prvi, manje je neugodno.

Stanem kod te duple ljuljaške, razgledam okolo da vidim ima li je. Nema. Sjednem na desnu, lijevu ostavim njoj. Gledam u te lance udaljene jedva dvadeset cenata i razmišljam kako će čudno biti tako sjediti kraj stranca. Postajem nervozan. Otvorim knjigu koju sam ponio ( Hronika ptice navijalice ) i počnem čitati samo da saberem svijest.

Knjiga govori o tipu kojeg je neka djevojka nagovorila da siđe u bunar. To je, kaže, najbolje mjesto za razmišljati. Tip siđe, djevojka izvuče merdevine kojima se spustio i otvor bunara poklopi nekim daskama tako da samo par tračaka svjetlosti upada unutra. S vremenom se čovjek u bunaru navikne voljeti mrak i beskonačnost koju njegove misli nalaze u toj vlažnoj rupi.

Pročitao sam dvadeset stranica kada se pojavila. Bez riječi, sjela je na ljuljašku pored mene i otvorila knjigu. Poput plime me zapljusnuo talas njenog parfema i ja sam zamalo pao na leđa s ljuljaške. Pogled sam, naravno, zakucao u knjigu. Jedino što sam uspio da vidim je da oko vrata nosi privjesak u obliku pera. Negdje sam to već vidio ali da me ubijete ne znam gdje.

I ona je čitala. Neka crna knjiga, vidio sam samo naličje kada je tek sjela. Svako malo sam bivao sve hrabriji pa dizao pogled ka njenom licu i tek kad sam je jasno pogledao - prepoznao sam je. Viđao sam je stotinu puta na svim mogućim mjestima. Jedna je od onih cura koje sretnem svako malo i put pomislim kako bih se trebao pozdraviti jer se tako često viđamo, ali nikad se ne pozdravim jer kontam – mislit će da sam debil. Tako, naravno, ispadam veći debil.

Otkud joj onda moj broj? Doduše, ima par poznatih crta na njenom licu ali znao bih da sam je negdje sreo. Možda mi samo liči na nekoga? Mrzim svoje sjećanje, nisam u stanju zapamtiti apsolutno ništa osim tekstova za pjesme koje mrzim. Eto kakav sam čovjek.

Desetak strana kasnije, ona sklopi knjigu. Sklopim i ja. Par minuta ćutimo, meni postane previše neugodno samo tako sjediti i cupkati nogama – pa se zaljuljam. U početku polako, pomjerajući se jedva primijetno a kasnije malo dalje, pa još dalje… dok se u jednom trenu nisam ljuljao poput dječaka od sedam godina, u punom luku. A ona se smijala.

Tako se glasno smijala, poput curice koja je istih godina kao dječak koji se ljulja. U jednom je trenu spustila knjigu na travu i malo po malo pomjerala stopala po pijesku ispod njih. Počela je da se ljulja. Doduše, ne krkanski kao što sam to ja radio, već sa više stila… elegantno, damski. Tu negdje ja skontam da pretjerujem pa usporim i krenem pratiti njen ritam.

Subota ujutro, deset sati. Dvoje odraslih ljudi u sred svojih dvadesetih sišli su u park i sada se ljuljaju, dok se djevojka smije na sav glas. Zamislite taj prizor.

Ako to nije sreća, ne znam šta jeste.

„Do sljedeće subote, Saša“, rekla je kad je odlazila. Njen glas mi je u trenu vratio sjećanja. Prije tačno petnaest godina, ta je djevojka sjedila sa mnom u trećoj klupi u četvrtom razredu osnovne škole. Imala je kratku kosu i nikad nismo razgovarali jer me učiteljica natjerala da sjedim s njom a ja želio nazad kod najboljeg druga. U petom razredu su odselili negdje i više je nisam viđao. Sve do ovog jutra.

„Do sljedeće subote Luna“, kažem i nastavim se ljuljati. Nasmijala se, ovaj put sam siguran.

One night stand s pjesnikom

Kaže da ne voli ovo vrijeme, da joj smeta to što je sve izvještačeno i što je ljubav posljednja rupa na svirali. Htjela bi nešto više. Mašta o posebnosti i čovjeku s kojim će moći imati sve. Šta je sve?

 Sve je – kaže ona meni – poštovanje. Da se bezuslovno vole i da, čak i kad stvari idu loše, budu tu jedno za drugo. Ima logike. Doduše, mogla je tu repliku pokupiti sa nekih patetika stranica tipa Sarajevski John Doe ili njemu sličnih zaljubljenika u zaljubljenost. To komotno može da bude blef.

 Ne izgleda mi kao neko ko bi trebao tako da razmišlja. S njenim šminkanjem, oblačenjem i pokretima svrstao bih je u lovce na muške glave. Znaš one, dugi nokti i ravna plava kosa sa previše laka. Pogled iskosa, taktički namješten dekolte i 2451 lajk po slici na instagramu. Prati je pet hiljada ljudi, ona prati sedam drugarica. Sjedeš na kafu s jednom takvom i naslušaš se događaja iz onih noktarnica gdje po tri sata sjede i izmišljaju nijase lakova. Onda ti priča o drugaricama, klubovima i tome kako je umorna od tipova koji je žele samo zbog njenog tijela.

 Eto, takav sam razgovor očekivao. Kad ono jok, duboka priča o ljubavi i smislu muškarca i žene. Kaže da njoj nije važno ništa osim duševne ljepote. Jest, aha. Pitam je da li bi isto tako izašla sa mnom da kojim slučajem imam previše kila, da se oblačim u grad isto kao i po kući i da, naprimjer, imam golemih problema sa samopouzdanjem jer su me zadirkivali u srednjoj. Kaže da je izašla sa mnom zbog toga kako pišem.

 Želi da upozna čovjeka iza tekstova i poezije, stvarnu osobu koja to piše. Stvarno? Kažem joj da to nije neko koga može upoznati. Blefiraš. Blefiram? Ne blefiram majke mi, meni da je ugodno javno pričati o svojim djelima, ne bih pravio anonimne stranice. Odmah bi se nafatao neke izdavačke kuće ili čega već, lupio svoje ime velikim slovima ispod svake pjesme i isprsio se na čitanju poezije.

 Ne razumijem, kaže. Nije važno. Hoću reći da je stvarna osoba iza svakog pjesnika ili pisca – neko sjeban. To svakako nije neko u koga se možeš zaljubiti. Tebi su privlačni simptomi a ne čovjek. Ili bar tvrdiš da su ti privlačni.

 Sad me već gleda čudnije nego kad smo tek sjeli. Počinje nazirati da baš nisam ono što je mislila da ću da budem.

 Vidi, kaže ona igrajući se s jednim pramenom kose. Danas muškarci razmišljaju znaš već čime. Daj samo da nešto povale i da imaju što bolje auto – i auto je tu, naravno, da pomogne u povaljivanju. Nisam još srela tipa koji razmišlja a stvarno sam umorna od ove prve grupe. Nemoj misliti da se hvalim ili da sam narcis što ću ovo reći ali je istina. Kad dobro izgledaš, prilaze ti samo isti likovi. Pametni momci se drže dalje od lijepih žena. Prije sam govorila da je to zato što ste kukavice, sad već mislim da je to zato što vam je mrsko truditi se da sačuvate takvu ženu čak i kad bi je imali.


-Ajmo kod mene u stan.

-Molim?

-Rekoh ajmo kod mene u stan. Pokažem ti moju kolekciju ploča, slušamo Vaughan-a i dam ti da pročitaš bilo šta od stvari koje sam pisao. Samo nemoj da mi tražiš da recitujem ili slična sranja, nisam od tog posla.

Sad već lomi prste. Vidi, postoji jedna prosta stvar koju trebaš znati o ženama. Nijedna ne želi da bude laka, ali ne želi da bude ni neosvojiva. Ova, međutim, ima nezgodnu dilemu. Izgleda i oblači se kao neko koga vodiš u krevet na prvom sastanku, a prodaje priču kako je umorna od glupih tipova koji bi samo da spavaju s njom. Međutim, sjedi s čovjekom koji je po svim insinuacijama romantičar i duša od čovjeka. Ne bi trebao biti neko kome je samo do seksa, bar moje riječi tako zvuče. A zovem je kod mene u stan. Čini se da će, šta god da uradi, ostaviti pogrešan utisak.

-Dakle?

-Dakle ne znam. Malo mi je glupo da idemo kod tebe, ne poznajemo se kako treba.

-Ne moraš objašnjavati, treba mi samo da ili ne.

-Može li da ti odgovorim na kraju večeri? Još uvijek nisam sigurna šta da mislim o tebi.

-Može, naravno.

Premotat ću dosadni dio priče. Dva sata kasnije, nas dvoje kod mene u stanu. Ona se zavalila na kauč, noga preko noge i lista neku moju staru svesku. Priče o Saši i Anji, priče o Iris i neke zbirke koje su bile po kojekakvim takmičenjima tu i tamo. Stare stvari, emotivne do zla Boga.

S druge strane sobe, muškarac u  bijeloj košulji – to jest ja, prebirem ploče iz malog regala krojenog namjenski za tu kolekciju. Nađem vinilku Vaughana iz osamdeset treće, Texas Flood. Spustim na stari gramofon kojeg sam našao na piku kod nekog dede iz Jablanice, namjestim iglu i zasvira pjesma „Lenny“.

Nema šanse da zna ovu muziku. Nema teoretske šanse. Rijetko pravim predrasude ali neko ko tako izgleda, sluša ove moderne stvari sa previše svjetla i basa.

Eh sad, stvari stoje ovako. Imaš djevojku koja izgleda za deset. Imaš muškarca koji se njoj dopada. I imaš dilemu: koliko daleko ići, kao žena koja ne želi da ostavi pogrešan dojam?

………………………………………………….

-Šta je bilo s Anjom?

-Anja ne postoji.

-Kako ne postoji?

-Pa tako, izmislio sam je. I nju i čitavu priču.

-Dakle ništa od toga nije iskreno?

-Iskreno je ali nije stvarno. Postoji razlika.

-Mislim da je bilo bolje da nisam dolazila.

-I ja to mislim.

-Šta ćemo onda?

-Šta god želiš. Ovaj stan ima izlazna vrata, a ima i spavaću sobu. Ima naravno i par stvari između ali mislim da ti nisi tip djevojke koju bi te stvari zanimale.

-Sviđa mi se pjesma.

-I meni je super.

-Hoćeš li mi napisati nešto?

-Teško.

-Zato što?

-Zato što nikad nikom nisam nešto napisao. Zato što time ovaj trenutak gubi posebnost.

-Baš naprotiv, time trenutak dobija posebnost.

-Dobija jedino patetiku. Prestajem biti interesantan jednom kad počnem igrati po tvojim pravilima.

-Ti Saša misliš da je ovo igra?

-Ni Saša ne postoji. I naravno da je ovo igra. Ideš ili ostaješ?

-Ostajem. Ali neću spavati s tobom.

-Onda nemoj ni ostajati.

-Molim?

-Kažem ne moraš ni ostajati.

-Opet se igraš sa mnom.

-Vidi, u jednom trenutku ćeš morati odlučiti koliko daleko si spremna da ideš. A jednom kad odlučiš, drži se toga bez obzira na to šta ti ja govorio. Dakle?

Šuti. Gleda me k'o da nisam normalan. Okej, more bit da sam pretjerao ali mi je i suviše interesantno gledati je kako se koprca između toga kakav utisak želi da ostavi i onog što na kraju večeri želi da dobije.

-Jel ti patiš za nekim?

-Svako na ovom svijetu pati za nekim.

-Za kim?

-Za sobom vjerovatno. Mislim da i ne postoji drugi tip patnje.

-Kako to misliš?

-Nikom ne fali neko drugi. Svakom fali on sam.

-Još uvijek te ne razumijem..

-Okej, da uprostim. Kad te neko ostavi, ne patiš za njim. Nedostaje ti osjećaj kojeg je budio u tebi – a ne on.

-Okej, onda da preformulišem pitanje. Jesi li ikad volio?

-Naravno.

-Voliš li i dalje?

-Prestani da kružiš, Anja ne postoji. Nijedna Anja nikad nije postojala. Ni moja, ni tvoja, ni bilo koja druga. To smo mi, projekcije naše usamljenosti, snova i očekivanja. To je sve što život nudi. Uzmi ili ostavi, nema posebnosti. Tu su samo tijela i noć. Ideš ili ostaješ?

 

Ostala je. Uvijek ostanu. Ne zato što su lake, zato što su usamljene. Zato što su iste kao ja. Zato što svaka žena i svaki čovjek na ovom svijetu želi samo jednu stvar – nekog ko će ih impresionirati. Ne radi se o seksu, ne radi se o ljubavi. Intriga je sve što nas pomjera.

Ujutro je nisam našao u krevetu. Nije bilo kliše ceduljice sa porukom, nije bilo nekog komada odjeće kojeg je ostavila za sobom. Ništa, kao da je nikad nije ni bilo.

Vaughan je odsvirao svoje, ploča je zaglavila. Želio sam čuti Riviera Paradise ali mi se nije ustajalo iz kreveta. Pogodnosti modernog vremena – youtube na mobitelu. Pustim pjesmu, zatvorim oči.

Da li je uvijek ovako hladno u aprilska jutra? Čudan je život. Sad kad bi me pitali da odaberem: ili provedi noć sa idealnom djevojkom, imajte najluđi seks ikad – ili se samo probudi kraj nje, bez ijednog jedinog dodira tokom noći, odabrao bih ovo drugo.

Surova su buđenja u pogužvanom krevetu, sam. Svi na kraju žele nekog u čijim će se rukama buditi. Sve drugo je potrošno, sve drugo traje tačno određen dio vremena. Jutra su vječna.

Vrtim prethodnu noć u glavi. Nekad oko dva sata, prije nego je čitavu priču pokvario naš prvi poljubac, zagrebali smo nešto veliko.

-Glumiš li?

-Misliš pisanje i to? Glumim, naravno.

-Dakle sve je ovo farsa samo da odvedeš žene u krevet?

-Šta ako ti kažem da jeste? Hoće li to srušiti tvoju malu kulu od karata koju si sagradila oko mene?

-Sad ti kružiš. Odgovori na pitanje.

-Farsa je sve ovo što vidiš pred sobom večeras. Ovo je moja uloga.

-Ovo je i moja uloga. Zašto misliš da si ti jedini koji umije da se skriva?

-Kad ljudi glume, obično glume nešto bolje od onog što jesu.

-Ti onda misliš da je ova uloga macho lika koji može bilo koju odvesti u krevet – bolje od onog što jesi? Ti glumiš muškarca koji može imati svaku, ja glumim ženu koja može imati svakog. U čemu se to nas dvoje uopšte razlikujemo?

-U tome što ti znaš šta je s druge strane moje uloge. Ja tvog glumca ne znam.

-Jedino tako ćeš mi napisati pjesmu.

 

Dobila je ono što je htjela. Pjesmu. Doduše, vjerovatno je nikad neće pročitati niti saznati da postoji ali sve nešto mislim – zna ona. 

Vaughan Rivieru privodu kraju a mene ponovo hvata san. U borbi sa ženama, nikad nećemo pobijediti. Igra je namještena.

Povratak - godine bez Anje (dio 1/2)

„Život je namještena igra. Kad je mlad, čovjek toga nije svjestan i čak vjeruje da drži sudbinu u svojim rukama. Kasnije, kako godine skidaju iluziju sa očiju, jedna stvar postane jasna: za svakog čovjeka postoje snovi koje će ostvariti i snovi koje će juriti a nikada ih neće stizati.

Moj put me odveo u Norvešku, u potjeru za stvarima u koje sam tada vjerovao. Bilo mi je bitno da postanem gospodin, čovjek čije će ime moji poznanici u Sarajevu izgovarati sa poštovanjem. Nikada nisam bio površni materijalista ali me je djetinjstvo u gradu opustošenom nakon rata oblikovalo tako da sam često želio sitne stvari koje nisam mogao imati. Valjda sam zato toliko jako zagrizao za životom u kojem će najmanji problem biti novac. U tom životu o kojem sam maštao, bio sam poslovan čovjek u odijelu. Vozio sam dobar auto, imao stan na posljednjem spratu novog nebodera, imao važne prijatelje i samo najljepše žene. Mojoj porodici bih obezbijedio lagodan život, majka bi napokon imala sve čega se odricala radi mene a otac bi mogao da odmori. I tako je i bilo, eto. Nisam bio ni u tridesetim, a sve te stvari sam imao. Ostvaren dječački san stajao mi je pred očima ali je u meni i dalje svirala balada. Često bih samog sebe pitao: šta nije uredu, dao sam ti sve što si želio… Tamo unutra nije bilo odgovora. Popunio sam sve prostorije u svom biću, ali je i dalje postojala jedna prazna soba iz koje je izvirala sva moja tuga. Tada sam počeo pisati pjesme. “


-”OK dragi ljudi, hvala vam na slušanju. Sada ćemo napraviti malu pauzu, ja ću za stolom preko puta potpisati par knjiga za one koji to žele. Svi ostali mogu popiti kafu za štandom u ćošku. Aleksandra će biti više nego ljubazna prema vama, sve dok ne flertujete previše. Nastavljamo ubrzo.”

Bio sam umoran. Proteklih deset dana sam proveo u jedanaest različitih gradova… napokon je došao na red Zagreb i nemam pravo da se žalim, prodaja knjige ide dobro i svako čitanje i potpisivanje je prepuno. Ljudi su ljubazni, puni komplimenata za moje pisanje i svako od njih i dalje želi da zna zašto je knjiga završena kako je završena. Jedna djevojka je rekla kako se „Povratak“ i nije mogao drugačije završiti, kako je Saša morao da ode sa te stanice negdje u beskraj i nikada se ne vrati… ali ni ona nije znala o čemu priča. Kako je i mogla, naravno. Jedno je život na Zemlji a drugo život u koricama.

Sjeo sam za stol, zapalio cigaretu i započeo potpisivanje. Tokom godina sam memorisao desetak različitih posveta i jedne te iste vrtim u krug. Samo promijenim ime osobe za koju potpisujem, vještački se nasmiješim pazeći da osmijeh ne bude toliko velik da cigareta ispadne iz usta, i nastavim dalje. Kruto, skoro mehanički radim sve to. Ljudi su često razočarani mojim stavom prema njima ali takvo ponašanje me je počelo dobro prodavati kao misterioznog, često drskog autora kojeg nije briga ni za šta osim za njegove priče. Izašlo je i par članaka na tu temu. Neki su nagađali da je „Povratak“ zapravo priča mog života i da je normalno da sam, nakon jednog takvog kolapsa, postao zatvorena konzerva koja samo generiše riječi. Drugi su pak tvrdili da su godine alkohola i cigareta ubile ono malo duše što je ostalo u meni, a treći kažu da je to gluma zarad marketinka i prodaje knjige. Svi su u pravu i niko nije. Ja sam prosto radio ono što sam osjeaćao. Volio sam pisanje ali ni jedna napisana riječ nije napisana za njih, čitaoce ili novinare. Nije me bilo briga za večeri proze i poezije, za prepotentne autore koji dolaze prije i poslije mene niti za pet hiljada fotografija mjesečno za ove i one magazine, fanove i pisce u pokušaju.

Ja prosto  svoje pisanje nisam smatrao vrijednim pažnje. Nekad sam čak bio toliko sumanut da sam vjerovao da je sve ovo šarada, dogovoreno ismijavanje svih tih ljudi koji glume da me vole i samo čekao kada će pred mene izaći kamera i reći kako se zajebavaju sa mnom. Možda jeto jedan od razloga moje drskosti – bio sam ljut na sve te ljude. Zašto čitate moje gluposti, kad postoji Keruak, de Sad, Džojs i njima slični? Ne znaju, kažu. U mojim riječima osjete iskrenost i dušu i zato mi se uvijek vrate, ma kakav čovjek bio. S vremenom sam ih naučio poštovati ali se svoje drskosti nikada nisam riješio.

Dvadeset minuta i pedeset potpisanih knjiga kasnije, sjeo sam u svoju stolicu na bini i nastavio čitati stranicu na kojoj sam stao.

„Vrijeme je prolazilo a ja pisao sve više. Svaki dan bih se nakon posla vraćao kući, spavao sa djevojkom i onda je ostavljao snenu u krevetu. Stao bih kraj prozora, hvatao svoj omiljeni pogled na more i tako stojeći, naslanjao papire na staklena vrata terase i pisao. Prešao bih na pod pa ponovo pisao. Kasnije na kauč, za stol… Nakon šest mjeseci, nije bilo mjesta u stanu na kojem nisam napisao pjesmu. I niti jedina od tih jebenih gluposti mi se nikad nije svidjela. Frustrirajući se oko riječi na papiru, jedne noći u tri ujutro sam shvatio da sam ostvario pogrešan san. Više od svega želio sam da budem – pisac. Nisam znao ni zašto ni kako, ali u tom jednom nevažnom i ni po čemu posebnom trenu mi je postalo jasno da je ta prostorija koja je prazna u meni, sagrađena kako bi bila popunjena knjigama. Ne knjigama drugih autora, u tome sam nalazio radost ali ne i strast.. Ne – to su morale biti moje riječi. Odjednom me nije bilo briga za novac i bogatstvo, sve bih to dao u zamjenu za moj roman koji će se čitati trideset godina nakon što me ne bude.

Sljedećeg jutra sam ustao i provjeravajući mejlove, našao poziv na svadbu u Sarajevo. Tada sam otkrio i svoj drugi san – Anju.“

Podignuta ruka u publici i skoro nepristojno dobacivanje: „Izvinjavam se, gospodine, smijem li vas prekinuti sa pitanjem?“

-”Smiješ, naravno. I zovi me Saša molim te, ni ja tebe ne mislim persirati.”

-”Uredu, Saša. Ja se zovem Tea, imam petnaest godina i obožavam vaše riječi. Želim samo da vas pitam prije nego nastavite – da li ste ikada oprostili mojoj mami?”

Jeste li ikada dodirnuli utičnicu mokrim prstima? Neopisiv osjećaj, kao da vam kroz svaku venu u tijelu prolazi ledeno hladna voda i paralizuje svaku misao, svaki pokret i svaku drugu funkciju vašeg organizma. Sve što je postajalo u tom trenutku prestaje i sve o čemu možete misliti je – kako da što prije pobjegnete tom osjećaju.

Nešto slično je prošlo mojim tijelom skupa sa riječima te djevojčice. Gledao sam u nju, slabo razaznajući crte lice pošto je sjedila u zadnjim redovima te knjižare i slušao kako mi se krv salijeva u uši. Sve oko nje je utonulo u mrak i kao u halucinacijama, postojali smo samo nas dvoje. Tijela su nam se odjednom primakla i mogao sam je vidjeti jasno kao da je stajala tik ispred mene. Bila je neopisivo mirna, ni jedan jedini mišić na njenom licu se nije zategao. Kao da me pitala nešto prosto poput „koliko imate godina?“.. Zlatno plava kosa vezana u rep, na vrhu glave mašna boje kajsije i obrazi sa rupicama na ivici osmijeha, poput Anjinih. Nema dileme, ta djevojčica mora biti njena.

-„Gospodine, jeste li dobro“, čujem glas koji me doziva kao kroz vodu. „Možda me niste čuli, da vam ponovim pitanje?“

-„Čuo sam te“, rekoh suhog grla i usana. Glas mi je poprimio neku tanku, skoro uplašenu boju i bio sam siguran da cijela sala osjeća ono što i ja osjećam: najčistiju formu straha. 

-„Ne znam ko je tvoja majka a čak i da znam, ne odgovaram na lična pitanja. Danas me možeš pitati samo o knjizi“. Odlučno ustah sa stolice pa prelistah knjigu negdje na tri stotine i neku stranicu. „Sada ću nastaviti ako nemaš ništa protiv“, rekoh i popih par gutljaja vode. Ruke su mi drhtale ali morao sam nastaviti. Svi su, osjećao sam, znali šta se dešava ali ja sam svoju ulogu morao da odigram.

„Život je tako jednostavno postavljen, a opet, svako od nas u njemu pronalazi dovoljno komplikacija i u njima se izgubi. Cigareta je dogorijevala a moje misli sumorno lutale po svim mjestima u Sarajevu koje će mi nedostajati. Nisam im dozvoljavao da idu prema Anji i kada god bi tuda skrenule, bacio bi ih na neki drugi kraj svijeta i pretrpao recitacijama Tomaša u boji nikotina. Tog jutra, tog hladnog Sarajevskog jutra na drvenoj klupi željezničke stanice ja sam znao dvije stvari: prvo, do kraja svog života želim pisati i po mogućnosti živjeti od tih riječi. Ako budem radio išta drugo, izgubit ću razum. To je san koji mogu ostvariti i to je moj smisao u ovom životu. Drugu stvar koju sam znao tog jutra naučila me Anja – da bi čovjek postao pisac, u sebi mora nositi slomljeno srce. Mora izgubiti nešto veliko, nešto toliko veliko da poželi da se zatvori u sobu tamo unutra i dovijeka o tome piše. To nešto za mene je bila - Anja.

Voz je zviždao na  peronu a kondukter upozoravao da je vrijeme da krenu. Potegao sam posljednji dim, pogledao ka Avazovom neboderu pa bacio cigaretu u zrak i zakoračio u voz. Sa prvim nagaženim stepenikom i topotom kotača, postao sam pisac.“

-„Toliko za danas“, rekoh zbunjen i toliko smušen da nisam rekao ni hvala ni doviđenja. Samo sam sklopio knjigu i otišao iza improvizovane pozorice. Zapalio sam cigaretu i sklopljenih očiju sebi u bradu recitovao Pismo Venjički, kada je neko pokucao. Sjena iza staklenih vrata govorila je ono što je moj razum već znao – malena Tea je stajala sa druge strane.

Bože moj, pomislih. Postoji li mjesto na svijetu gdje se čovjek može sakriti od prošlosti?