platio

Tvoj momak

Zamisli tijesnu sobu bijelih zidova. Soba je toliko mala da ima balkonska vrata ali su blokirana krevetom koji se mora pomjeriti da bi se ta vrata mogla otvarati… nije mogao stati nigdje drugo. Mrziš je ali je dovoljno jeftina da je možeš priuštiti. Krevet je najveći komad namještaja u toj sobi. Bijeli madrac, jastuk i pokrivač sa cvijetnim motivima. Pokrivač je pogužvan a na krevetu je par knjiga, bilježnica i mobitel spojen na kabel za punjenje koji je uključen u utičnicu pored.

Smeđa zavjesa preko balkonskih vrata, na sredini svezana u mašnu i povučena tako da se iz kreveta vidi Sarajevo. Vani pada kiša, jak proljetni pljusak bez vjetra. Prošla je ponoć.

Ispod kreveta viri jedan par cipela, još jedan u otvorenoj kutiji i neki komadi odjeće sumljivog porijekla. Nema tepiha, parket je blijedo smeđ i uredno prebrisan. Na podu je i gomila pogužvanih papira, tvoja košulja i torba koju nosiš na faks. 

Na zidu kraj balkonskih vrata polijepljena je gomila fotografija, razglednica i svih drugih sitnica koje su ti tokom godina nešto značile. Tu je i par pjesama koje sam ti pisao dok sam još bio brucoš, ono pismo iz Austrije, privjesak iz Italije i jedan jedini selfi kojeg smo napravili: rugamo se jedno drugom u lice na vrhu Bjelašnice. Nosiš kapu sa zečijim ušima a ja kapuljaču dovoljno veliku za najvećeg glavonju u gradu.

Ispod tog svetilišta stoji mali noćni ormarić. Na njemu tegla sa božićnim svjetlima natrpanim unutra. Također poklon od mene, na času elektronike sam uspio da izvedem baterijsko napajanje i sve to strpam u staklenu teglu jer sam mislio da bi bilo kul da imaš to čudo koje svijetli u mraku umjesto lampe. Znam, blesava ideja.

Iznad kreveta slika, neki blijedi pokušaj imitacije Vinsenta i onaj tvoj poster Pepersa. Jedina si punoljetna djevojka u gradu sa posterom na zidu i niko te ne može natjerati da ga skloniš.

Na zidu preko puta kreveta čudo kojeg si nazvala poličar. Ormar sleš regal kojeg si nacrtala na komadu papira i pokazala mi one kišne noći… pa sam sutradan otišao sa starim kod njegovog prijatelja stolara, skrpio pare i platio da mi izreže sve potrebne dijelove za to čudo i onda ga sastavljao u tvojoj sobi dok si bila na predavanju. Posjekao sam se na ekser jer sam smotan i još uvijek stoji krvavi otisak mog prsta na ćošku tog čuda… Malo je morbidno što mi nikad nisi dala da to obrišem.

Na vratima s unutrašnje strane napisani prvi stihovi koje sam ikad izgovorio. Ne rimuju se, naravno, uvijek mi se gadila poezija sa rimama – kao da je previše izvještačena i nikako da prenese stvarne emocije koje ljudi osjećaju dok govore jer jebiga, nikad niko ne govori u rimama. Skrenuh s teme, vraćam se.

Na krevetu u toj sobi ležiš na stomaku. Lice si zarila u jastuk i premorena od 15 sati učenja bez prestanka, proklinješ dan kad si upisala to smeće od fakulteta. Ulazim u sobu i nalazim te tako mamurnu od čitanja te šugave anatomije. Spuštam kesu sa čipsem, picom iz U2, onom Galeb čokoladom koju samo ti voliš i nekim zdravim sokom jer nikad nisi htjela gazirano. Izuvam čarape jer sam ugazio u lokvu na putu do tebe a tene mi propuštaju jer jebiga, stare su a previše ih volim da bih kupio nove… i legnem pored tebe dok vani kiša svira serenadu.

Zagrlim te k'o medvjed, desnom rukom preko leđa i desnom nogom preko tvoje noge i zapetljam se u tvoju kosu… toliko si umorna da samo pustiš jedan od onih tvojih uzdaha koji obično znače „budaletino jedna, nisam ti ja igračka“, ali vjerujem da ovaj put ipak znači nešto tipa „hajde da nikad ne izađemo iz ove sobe“.

Eto, tako zamišljam naš život kada bi samo htjela da budem - tvoj momak.

Ćao. Ne znam da li je ovo još uvijek tvoj broj… Htjela bi da znam Kako si i Gdje si. Možda si me zaboravio a možda ne. Ako poželiš javi se … “
- Poruka na telefonu i broj dobro poznat bez imena, a nekad je pisalo "Život moj”
Došao sam kući …preskočio onih par stepenica koje su mogle glave da me koštaju kad sam prije žurio kući da pročitam njene poruke …
Napravio sam kafu i dugo tržao telefon u ruci. A onda nazvao…
- Halo, ja sam.
Mislila sam da nećeš nazvati …
- Mislio sam i ja si me već odavno zaboravila.
Teško ide, vrijeme ne briše… samo urezuje još dublje u sjećanje.
Kako si i gdje si?
-Dobro sam, mnogo putujem. Ne drzi me ni vrijeme ni grad.
A neka osoba?
- Ni osoba….
Nit ono za šta si nekad živio?
- Ni ljubav me ne drži… il nisu dovoljno jake, il ja premalo zavolim.
- A ti ? Šta je s tobom … Ne čujem ništa o tebi, ne pitam. Ne dolazim već odavno tamo gdje si ti …
Ja… Dobro sam. Znaš već kako ide…
-Ne znam. Kako ide?
Dan ti brzo proleti. Djeca, obaveze…
- A tako, vjerujem da je lijepo i ako ne znam kako je…
- Jesi naučila konačno da kuhaš? Valjda se više ne boje kao nekad da ih potruješ?
Gade, sjećaš se …
- Ne zaboravljam, nisam taj tip čovjeka.
Ne znam kakav si postao, ali se sjećam kakav si bio.
- Tu i tamo, isti. Poneka prosjeda vlas, ništa pametniji.
- Kakav je taj tvoj …
Dobar i sve je osim moj…
-Ne ide?
Ne zalim se, gura se nekako. Brakovi ko brakovi. Nikad nije kako zamišljaš.
- Tvoj izbor je bio…
Nisi se baš ni borio drugačije da bude…
- Šta drugo da uradiš nego da ljude prepustiš njihovom izboru.
- Voliš li ga?
Djecu sam mu rodila.
- Nit prva ni zadnja što je rodila onom koga nije voljela …
Pusti mene, a ti ? Pričaj da li stvarno si sam il’ ipak ima neka… Ti nikad nisi bio bez žena, s njima si umjeo odlično.
-Ja s njima da, al ne i ona sa mnom… Oduvijek su pravile iste greške. Mjenjale kralja za pijuna, ajd i da je pijun, već na kraju konj bude.
Ne provaljuj, uozbilji se bolan. Stariš a još si vrag…
- Sam sam, ne znam ni ja zašto. Ne snalazim se, nešto mi se ne da. Kaže mater da su godine, valjda neki rok promašio. Ne čudi me, ja sam uvijek naopak bio… i uvijek bi kasnio.
Šta da ti kažem, godine ti idu. Zaboravi šta je bilo, vrijeme je da se krene naprijed.
- Da te zaboravim? Teško…
- A trudio sam se … Nisam te zaboravio i ako je prošlo mnogo vremena. Sjetim te se cesto, zanimalo me je uvijek da li si sretna il’ se kaješ … Ne zovem, jer nemam šta da ti kažem. Strah me da poziv iz prošlosti ne pokvari budućnost…
Dugo sam se lagao da si kao ostale, a nisi. I ako si uradila gore nego što je ijedna. Sličnu ti nisam trazio, ne bi ja podnjeo još jedno razočarenje kad bi saznao da si neponovljiva…
Volio bi da si ostala… Smiješno je znaš…
- Šta?
Da si ostala, nijedna ti ne bi bila prijetna da te prevarim. Ovako, ti si svakoj prijetnja. Tebe nikad nisam mogao ni sa jednom, a svaku bi s tobom…
-Budalo…
Znaš još uvijek te …
I onda taj zvuk prekinute linije … Tišina.
“Obećani nastavak, na brzinu je napisano tako da ne zamjerite”
Nazvao sam je opet…
Još uvijek te volim, znaš. Volim …
- I šta ja imam od toga? Šta imaš ti od toga?
Ništa. Ja nemam, nemaš ni ti, Osim nekog ko se za tebe moli… i uzalud te voli.
-Trebao si da me voliš djelima i da se boriš. I ne bi se sad molio…
-Ti se ne bi molio, ja se ne bi proklinjala.
Mogli smo baš sve… znaš.
- Mogli? Ti nisi mogao preko ponosa da pređeš… a spominješ to sve.
- Nisi se borio, nisi…
- Sjećaš se, jednom da sam ti rekla. Nemoj da pretjeruješ, da tjeraš inat jer ja cu jednom i to biće dovoljno za oboje.
Pa si mu rekla Da …
- Ne odmah, znaš. Dugo sam čekala poziv, praznu poruku bilo šta, bilo koji znak da ti oprostim, da nastavim da te volim i da ljubim te kao prvi put da mi je.
- Niti poziva, a ni poruke. Tišina i samoća, nadanje i vjerovanje u čuda koja su me upropastila. Sve su to bili znakovi, al znakovi da krenem dalje.
- I kad sam mu izgovorila Da, nadala sam se.
Nadala se…
Čemu?
-Tebi
Bio bi znak da moja ljubav nije uzalud …
Pobjegla bi?
- Pobjegla bi…
- I ne ne volim ga i nisam nikad. Desio se kad je trebao. Poštivao, ušivao gdje si ti rezao. Platio za sve tvoje greške, ali je ostao.
- Ponekad znaš treba isključiti emocije. Treba čovjek da ode onom ko ga zaslužuje, ne onom koga voli.
A ovaj poziv?
- Šta s njim?
Šta znači?
- On se morao desiti, dugo me je gušio. Dugo je srce tražilo, da te čuje da vidi gdje si i kako si. Ubijalo je što ne znaš gdje je i kako je onaj zbog koga si nekad disao.
- Ti još uvijek mene kriviš? Još sam za sve kriva… Kriva sam bila uz tebe, kriva kad sam otišla od tebe.
- Misliš lako je bilo? Skupiti se iz ničeg i otići. Ti ne znaš koliko ljubav mora biti jaka da odeš i poželiš sreću onom koga voliš uz nekog drugog….
- Ti ne znaš kako je od dječaka praviti muškarca, ne znaš kako je se tješiti noćima da si voljen. Kako je umišljati da si voljen. Ne znaš ti to… jer ti si bio voljen a neko je bio zapostavljen. Taj neko sam ja… Za
Zar sam bio toliko loš?
- Bio si mlad.
Zar sam bio toliko loš.
- Bio si moj. MOJ. I najgori bio si MOJ. I do neba loš, voljela sam te.
Zašto si otišla?
- Da bi preživjela…
Reci mi zašto si otišla?
- Jer sam sebe zavoljela… a mrzila sam se zbog tebe. Što nisam rođena kao ti, da mi ljubav s neba padne, da me vole i kad ne zaslužujem. Da me vole koliko ih bolim.
I šta sad?
- Ništa. Zadnji put, zadnji poziv…
Da se kao čovjek oprostiš?
- Kao čovjek…
Znaš, doći ću… u taj grad. Godinama nisam bio, ali doći ću.
Preboljeću te ili ću naučit da odglumim da jesam…
- Ne znam šta si čekao do sad, dođi. Griješio si, pogriješila sam za oboje. Dođi i naplati mi da i ja krenem kao svi ljudi normalno živjeti…
- Ti ćeš uvijek reći da te nisam voljela. Ne dao Bog da saznaš koliko jako moraš voljeti nekoga da bi za njegovo dobro otišao…
- Uvijek će biti jedna istina, a dvije priče. Neka svako svoju izmisli da mu bude lakše… Moja je da se nisi borio, tvoja je da te nisam voljela.
Doći ću…
I želio bi da te sretnem.
Na istoj strani ulice… da ne možeš pobjeći, da ne možeš preći na drugu stranu.
I sve što želim da ti kažem jednog dana kad te sretnem biće
Vidiš li sad…
Oči pune, a duša prazna…
— 

Mikail Mihajlov (MiKail)

jedan od najboljih tekstova ikad!

transmundaned

Za Bojanu

Jedan sat ujutro, hladno kao sam đavo. Vraćam se sa neke loše svirke, sa stomakom punim tamnog piva i kaputom potpoljenim u nikotin. Na slušalicama pojačana live verzija Blue October “Hate me” dok koracima grabim Vilsonovo. Pusto, naravno, dokle pogled pada. Baš kako volim.

Još jedna djevojka kojoj sam prišao, platio piće i napričao dovoljno gluposti koje mi trijeznom nikada ne bi pale na pamet. Stiskavac dvoje ljudi koji ne znaju plesati, uz pjesmu benda koji ne zna svirati. Subota večer dame i gospodo, neka ide život.

Zove se Bojana, ako sam dobro čuo od krvave solaže bubnjara. Studira germanistiku i želi postati pjesnikinja. Stoji sama za stolom jer je došla sa drugaricom i njenim momkom. Koji su naravno nestali negdje u rasplesanoj gomili ne obraćajući pažnju na to da ona ni u kom slučaju nije dovoljno slobodna da se osjeća ugodno sa strancima ili dozvoli da je pokupi neki proćelavi student u kariranom džemperu.

Rekla je da ne sluša ovu muziku ali da su je natjerali da dođe. Da mrzi punk i rock i sve što je glasno. Da joj košulja već suviše smrdi na travu i duhan i da bi više voljela sjediti na nekom tihom mjestu uz toplu čokoladu i ex yu balade. Za deset minuta vikanja jedno drugom na uho u našem poluplesu, samo jednom me pogledala u oči. Taj uplašeni pogled mi je još jednom jasno rekao da ona samo želi da što prije ode.  

Izašli smo na taj šugavi sarajevski minus i ušuškali se u šalove i kapute. Prošetali smo do glavne ulice pa sam zaustavio taksi i otvorio joj vrata. Rekla je da je potražim ako mi zatreba društvo na nekom tišem mjestu, i u telefon upisala svoje ime i broj. Tu negdje se i nasmijala, prvi put te večeri. A ja samo klimnuo glavom kao, ja sam faca, javit ću se ako budem htio.

Taksi je otišao prema Kranjčevićevoj a ja strpao uši u kragnu kaputa, upalio svoju muziku i krenuo nizvodno pored Miljacke.

Ne zna Bojana da sam posljednji čovjek na svijetu koji će je večeras nazvati. Ne zna Bojana da se nisam trijeznio pet mjeseci i da još uvijek nosim jebeni vjerenički prsten na lančiću oko vrata. Ne zna Bojana da bi u nekom drugom životu taksijem išli u moj stan i slušali Štulića dok se golubovi mrznu na Sebilju mog Sarajeva. Ne zna Bojana da se u svitanje vraćam kući i mrzim svaku baladu ikada napisanu. Ne zna Bojana da bih dao desnu ruku i bar pola kile duše da samo na trenutak povjerujem da na svijetu postoji žena za koju bih se ponovo rodio. Ne zna lijepa Bojana da njen osmijeh podsjeća na januarsku noć kada je rekla da želi neki novi život, bez mene. Ne zna Bojana da je taj taksi vozi daleko od njene najveće greške. Sretno Bojana. I ako ovo čitaš, kloni se pankera i točenog piva. Nadji sebi nekog ko mrzi poeziju.