pak da

Fic rec no one asked for but I delivered~

Send Me Your Location (I don’t need nothing else but you)  - (1 of my current faves)

Taemothy: Thts it, I’m ready 2 die
Taemothy: Tell ma eommathti love ha
Taemothy: Gonna eat da Tide paks now
Taemothy: Gudbye cruel world
Jimothy: U liked a 65 week old instagram pic didnt u?


Take Me Home (Take It Slow) - ( FAVFAVFAV)

Jungkook is an idol and Taehyung is his chaebol sponsor.


 a lesson in selcas - (FAV BUT ALSO THIS IS SO CUTE I DIE??)

Jungkook is too cute, and he hates it.

or: the “hey your selcas are so nice and I have no confidence whatsoever so maybe you could teach me how to do it” AU


he wants the succ - ( Idk what to say about this yet???)

taehyung messages the wrong number and jungkook is gay as hell

-

Unknown Number:
my dick is wet and u said ud be here 15 minutes ago
(read)


Of Angels, Dicks, and Chance Encounters - ( OK no but actual fav dont @ me I love single parent au’s and Jungkook as a lawyer yES)

The actual summary for this is too long so Jungkook is a lawyer who meets architect Tae because their lil boys got into a fight and they were both called into the princi’s office ;)  They’re both hella soft and just wanna protect their babies :(


fuck you and your chin mole - (But like this is so fluffy I lived???)

Taehyung is very enthusiastic about dogs and also very enthusiastic about dog owners. Well, just one dog owner actually. One very cute dog owner.


Pretty in Pink - (I actually avoided this fic for so long but I actually love it and read the entire thing in a day)

Kim Taehyung was a legend in Jungkook’s books. He had just arrived to Busan and was already incredibly popular, either because of his looks or his personality. Taehyung drew everyone’s attention, even Jungkook’s. But along the road Jungkook finds one of Taehyung’s biggest secrets..


no more parties in seoul - ( no words just fave. I DIED laughing at this fic no joke tho)

tittytae: mail me my death certificate pls

tittytae: i jus accidentally liked Jungkook’s pic from fifty weeks ago

jimin neutron: YES YES YES

tittytae: I UNLIKED IT

tittytae: did i just make it worse

That one chatfic where Bangtan are in college, live to expose each other, and Hoseok is a modern day cupid.


come, pick me up - ( I SMELL ANGST AND PROMISE)

The road less travelled is not always the easiest. When Jeongguk joins Produce 101, he doesn’t expect to meet one of his ex-members, not after BTS disbanded almost three years ago. He doesn’t expect to meet Kim Taehyung.


ok for the finale.

MY ULT FAV AT THE MOMENT.


Stop My Heart - ( gvhjwqbffhqo NO WORDS HOW MUCH I LOVE. IT HAS EVERYTHING I LOVE IN A FIC WITH GRADE A SMUTTT. I cried reading this art. Its not complete tho :((( and the author rarely updates so ha my heart dies a lil… shoutout to my main bb @dumbndumber for recommending this ily <3)</p>

“What does it feel like?”

“What?”

“Knowing you fixed the heart of the man who broke yours?”


ASDFGHJKL thats it for now~

I still have more to rec but the list was becoming a biiit long…

“Gde odlazi ljubav kada sve prođe?”, eksiram još jednu čašicu ne usuđujući se da ga pogledam.
“Ne znam..”, kaže, “Tu je, gotovo je osećaš i onda jednoga trenutka ispari, kao da je nikada nije bilo.”
Zurim u neku neodređenu tačku i pitam se oseća li da je nema više. Ili je to samo kod mene slučaj. Emocije su veoma zajebana stvar, koliko god znao nekoga, nikad do kraja ne možeš da dokučiš šta misli ili oseća u tom trenutku. Možda se njemu ovo rastojanje čini idealnim, a meni je ‘pak previše - kao da ni nije tu, pored mene. Verovatno ni ne primećuje da se svakog dana smejem sve manje i da su čak i pogledi koje mu upućujem drugačiji. Možda ni ne oseća zid koji sve češće stavljam kad pričamo i hladan ton i dubok glas koji imam svaki put kada pokušavam da oteram nekoga od sebe. Možda nikad nije ni primetio da imam posebnu nijansu glasa za svaku emociju koju izgovorim, ili da retko kada imam neutralni izraz lica dok pričam sa ljudima, a sada je tu sve češće. Slabije grlim i kraće, jer odjednom počinje da mi smeta njegov ulazak u moj lični prostor, iako ranije nisam mogla da ga se zasitim. Bole neke reči koje kaže, a on to čak ni ne shvata, pa se izvinjava zbog nečega desetog. Sve manje sluša i još užasnije pamti, a ja bih knjige mogla da pišem tačno ga citirajući.
Sitnicama sve počne i završi. Kao prvi osmeh, sjaj u oku, “javi se kad dođeš kući”, “hajde da podelimo ovo”, dodiri, poljupci u čelo za laku noć.. I onda odjednom ništa. Jedno veliko ništa, jer sad sam kao tu i u redu je, a ja ne mogu biti dalje od njega.
“Mislim da pamtiš vrlo dobro da je bila tu, samo se pitaš gde je nestala, zašto, kako.. Jer nikad nije trebalo tako da bude, a desilo se.”
“Neće se desiti. Prestani da brineš toliko.”
A ja stavljam lažni osmeh, gutam sve što bih mu rekla i sprečavam suze da kanu.
“Desiće se”, izgovaram, “a ti nećeš ni primetiti..”

Povratak - godine bez Anje (dio 1/2)

„Život je namještena igra. Kad je mlad, čovjek toga nije svjestan i čak vjeruje da drži sudbinu u svojim rukama. Kasnije, kako godine skidaju iluziju sa očiju, jedna stvar postane jasna: za svakog čovjeka postoje snovi koje će ostvariti i snovi koje će juriti a nikada ih neće stizati.

Moj put me odveo u Norvešku, u potjeru za stvarima u koje sam tada vjerovao. Bilo mi je bitno da postanem gospodin, čovjek čije će ime moji poznanici u Sarajevu izgovarati sa poštovanjem. Nikada nisam bio površni materijalista ali me je djetinjstvo u gradu opustošenom nakon rata oblikovalo tako da sam često želio sitne stvari koje nisam mogao imati. Valjda sam zato toliko jako zagrizao za životom u kojem će najmanji problem biti novac. U tom životu o kojem sam maštao, bio sam poslovan čovjek u odijelu. Vozio sam dobar auto, imao stan na posljednjem spratu novog nebodera, imao važne prijatelje i samo najljepše žene. Mojoj porodici bih obezbijedio lagodan život, majka bi napokon imala sve čega se odricala radi mene a otac bi mogao da odmori. I tako je i bilo, eto. Nisam bio ni u tridesetim, a sve te stvari sam imao. Ostvaren dječački san stajao mi je pred očima ali je u meni i dalje svirala balada. Često bih samog sebe pitao: šta nije uredu, dao sam ti sve što si želio… Tamo unutra nije bilo odgovora. Popunio sam sve prostorije u svom biću, ali je i dalje postojala jedna prazna soba iz koje je izvirala sva moja tuga. Tada sam počeo pisati pjesme. “


-”OK dragi ljudi, hvala vam na slušanju. Sada ćemo napraviti malu pauzu, ja ću za stolom preko puta potpisati par knjiga za one koji to žele. Svi ostali mogu popiti kafu za štandom u ćošku. Aleksandra će biti više nego ljubazna prema vama, sve dok ne flertujete previše. Nastavljamo ubrzo.”

Bio sam umoran. Proteklih deset dana sam proveo u jedanaest različitih gradova… napokon je došao na red Zagreb i nemam pravo da se žalim, prodaja knjige ide dobro i svako čitanje i potpisivanje je prepuno. Ljudi su ljubazni, puni komplimenata za moje pisanje i svako od njih i dalje želi da zna zašto je knjiga završena kako je završena. Jedna djevojka je rekla kako se „Povratak“ i nije mogao drugačije završiti, kako je Saša morao da ode sa te stanice negdje u beskraj i nikada se ne vrati… ali ni ona nije znala o čemu priča. Kako je i mogla, naravno. Jedno je život na Zemlji a drugo život u koricama.

Sjeo sam za stol, zapalio cigaretu i započeo potpisivanje. Tokom godina sam memorisao desetak različitih posveta i jedne te iste vrtim u krug. Samo promijenim ime osobe za koju potpisujem, vještački se nasmiješim pazeći da osmijeh ne bude toliko velik da cigareta ispadne iz usta, i nastavim dalje. Kruto, skoro mehanički radim sve to. Ljudi su često razočarani mojim stavom prema njima ali takvo ponašanje me je počelo dobro prodavati kao misterioznog, često drskog autora kojeg nije briga ni za šta osim za njegove priče. Izašlo je i par članaka na tu temu. Neki su nagađali da je „Povratak“ zapravo priča mog života i da je normalno da sam, nakon jednog takvog kolapsa, postao zatvorena konzerva koja samo generiše riječi. Drugi su pak tvrdili da su godine alkohola i cigareta ubile ono malo duše što je ostalo u meni, a treći kažu da je to gluma zarad marketinka i prodaje knjige. Svi su u pravu i niko nije. Ja sam prosto radio ono što sam osjeaćao. Volio sam pisanje ali ni jedna napisana riječ nije napisana za njih, čitaoce ili novinare. Nije me bilo briga za večeri proze i poezije, za prepotentne autore koji dolaze prije i poslije mene niti za pet hiljada fotografija mjesečno za ove i one magazine, fanove i pisce u pokušaju.

Ja prosto  svoje pisanje nisam smatrao vrijednim pažnje. Nekad sam čak bio toliko sumanut da sam vjerovao da je sve ovo šarada, dogovoreno ismijavanje svih tih ljudi koji glume da me vole i samo čekao kada će pred mene izaći kamera i reći kako se zajebavaju sa mnom. Možda jeto jedan od razloga moje drskosti – bio sam ljut na sve te ljude. Zašto čitate moje gluposti, kad postoji Keruak, de Sad, Džojs i njima slični? Ne znaju, kažu. U mojim riječima osjete iskrenost i dušu i zato mi se uvijek vrate, ma kakav čovjek bio. S vremenom sam ih naučio poštovati ali se svoje drskosti nikada nisam riješio.

Dvadeset minuta i pedeset potpisanih knjiga kasnije, sjeo sam u svoju stolicu na bini i nastavio čitati stranicu na kojoj sam stao.

„Vrijeme je prolazilo a ja pisao sve više. Svaki dan bih se nakon posla vraćao kući, spavao sa djevojkom i onda je ostavljao snenu u krevetu. Stao bih kraj prozora, hvatao svoj omiljeni pogled na more i tako stojeći, naslanjao papire na staklena vrata terase i pisao. Prešao bih na pod pa ponovo pisao. Kasnije na kauč, za stol… Nakon šest mjeseci, nije bilo mjesta u stanu na kojem nisam napisao pjesmu. I niti jedina od tih jebenih gluposti mi se nikad nije svidjela. Frustrirajući se oko riječi na papiru, jedne noći u tri ujutro sam shvatio da sam ostvario pogrešan san. Više od svega želio sam da budem – pisac. Nisam znao ni zašto ni kako, ali u tom jednom nevažnom i ni po čemu posebnom trenu mi je postalo jasno da je ta prostorija koja je prazna u meni, sagrađena kako bi bila popunjena knjigama. Ne knjigama drugih autora, u tome sam nalazio radost ali ne i strast.. Ne – to su morale biti moje riječi. Odjednom me nije bilo briga za novac i bogatstvo, sve bih to dao u zamjenu za moj roman koji će se čitati trideset godina nakon što me ne bude.

Sljedećeg jutra sam ustao i provjeravajući mejlove, našao poziv na svadbu u Sarajevo. Tada sam otkrio i svoj drugi san – Anju.“

Podignuta ruka u publici i skoro nepristojno dobacivanje: „Izvinjavam se, gospodine, smijem li vas prekinuti sa pitanjem?“

-”Smiješ, naravno. I zovi me Saša molim te, ni ja tebe ne mislim persirati.”

-”Uredu, Saša. Ja se zovem Tea, imam petnaest godina i obožavam vaše riječi. Želim samo da vas pitam prije nego nastavite – da li ste ikada oprostili mojoj mami?”

Jeste li ikada dodirnuli utičnicu mokrim prstima? Neopisiv osjećaj, kao da vam kroz svaku venu u tijelu prolazi ledeno hladna voda i paralizuje svaku misao, svaki pokret i svaku drugu funkciju vašeg organizma. Sve što je postajalo u tom trenutku prestaje i sve o čemu možete misliti je – kako da što prije pobjegnete tom osjećaju.

Nešto slično je prošlo mojim tijelom skupa sa riječima te djevojčice. Gledao sam u nju, slabo razaznajući crte lice pošto je sjedila u zadnjim redovima te knjižare i slušao kako mi se krv salijeva u uši. Sve oko nje je utonulo u mrak i kao u halucinacijama, postojali smo samo nas dvoje. Tijela su nam se odjednom primakla i mogao sam je vidjeti jasno kao da je stajala tik ispred mene. Bila je neopisivo mirna, ni jedan jedini mišić na njenom licu se nije zategao. Kao da me pitala nešto prosto poput „koliko imate godina?“.. Zlatno plava kosa vezana u rep, na vrhu glave mašna boje kajsije i obrazi sa rupicama na ivici osmijeha, poput Anjinih. Nema dileme, ta djevojčica mora biti njena.

-„Gospodine, jeste li dobro“, čujem glas koji me doziva kao kroz vodu. „Možda me niste čuli, da vam ponovim pitanje?“

-„Čuo sam te“, rekoh suhog grla i usana. Glas mi je poprimio neku tanku, skoro uplašenu boju i bio sam siguran da cijela sala osjeća ono što i ja osjećam: najčistiju formu straha. 

-„Ne znam ko je tvoja majka a čak i da znam, ne odgovaram na lična pitanja. Danas me možeš pitati samo o knjizi“. Odlučno ustah sa stolice pa prelistah knjigu negdje na tri stotine i neku stranicu. „Sada ću nastaviti ako nemaš ništa protiv“, rekoh i popih par gutljaja vode. Ruke su mi drhtale ali morao sam nastaviti. Svi su, osjećao sam, znali šta se dešava ali ja sam svoju ulogu morao da odigram.

„Život je tako jednostavno postavljen, a opet, svako od nas u njemu pronalazi dovoljno komplikacija i u njima se izgubi. Cigareta je dogorijevala a moje misli sumorno lutale po svim mjestima u Sarajevu koje će mi nedostajati. Nisam im dozvoljavao da idu prema Anji i kada god bi tuda skrenule, bacio bi ih na neki drugi kraj svijeta i pretrpao recitacijama Tomaša u boji nikotina. Tog jutra, tog hladnog Sarajevskog jutra na drvenoj klupi željezničke stanice ja sam znao dvije stvari: prvo, do kraja svog života želim pisati i po mogućnosti živjeti od tih riječi. Ako budem radio išta drugo, izgubit ću razum. To je san koji mogu ostvariti i to je moj smisao u ovom životu. Drugu stvar koju sam znao tog jutra naučila me Anja – da bi čovjek postao pisac, u sebi mora nositi slomljeno srce. Mora izgubiti nešto veliko, nešto toliko veliko da poželi da se zatvori u sobu tamo unutra i dovijeka o tome piše. To nešto za mene je bila - Anja.

Voz je zviždao na  peronu a kondukter upozoravao da je vrijeme da krenu. Potegao sam posljednji dim, pogledao ka Avazovom neboderu pa bacio cigaretu u zrak i zakoračio u voz. Sa prvim nagaženim stepenikom i topotom kotača, postao sam pisac.“

-„Toliko za danas“, rekoh zbunjen i toliko smušen da nisam rekao ni hvala ni doviđenja. Samo sam sklopio knjigu i otišao iza improvizovane pozorice. Zapalio sam cigaretu i sklopljenih očiju sebi u bradu recitovao Pismo Venjički, kada je neko pokucao. Sjena iza staklenih vrata govorila je ono što je moj razum već znao – malena Tea je stajala sa druge strane.

Bože moj, pomislih. Postoji li mjesto na svijetu gdje se čovjek može sakriti od prošlosti?

Neki muskarci zude za tim da ti udu u gacice, a neki pak za tim da ti udu u glavu- da saznaju tvoje snove i sve tvoje strahove, omiljene pjesme i boje…
—  A. G.
Da ga pronađem i vratim mu se? Da ga ignorišem i pokušam da idem dalje? Mislila sam jedno pa drugo, u ciklusima koji su se smenjivali iz trenutka u trenutak. Pomisao da izaberem jedno i upravljam se prema tome prestravljivalo me je do paralisanosti. Šta ako izaberem pogrešno? Šta ako ga iskorenim iz svog života, a nikada ga ne prebolim, nikada ne prestanem da ga želim i volim i da osećam da mi nedostaje? Šta ako mu se vratim, a pogrešno sam ga procenila ili pogrešno protumačila svoja osećanja prema njemu? Ili pak šta ako pokušam da ga zanemarim i nadam se da će izbledeti, ali se to uopšte ne desi i ja nikada ne uspem da se pokrenem, već samo nastavim da živim u konfuznoj spirali jada koja nikuda ne vodi?
—  Skriveni uzdasi - Džasinda Vajlder