padalice

Moje proljetno buđenje, uništila je jedna poruka. Ona koja lomi srce.
Poput ljetnog pljuska, suze su navrle na smaragdne oči, a onaj osmijeh poput zvijezde padalice je nestao.
Svijet mi se srušio.
Jedino čemu sam se veselila,
jedina boja mom crno-bijelom filmu,
u jednoj poruci se izgubila.
Nije me bilo strah tuge, na nju sam već navikla,
bojala sam se svijeta.
Kako će jedna slaba djevojčica, poput mene, opstat u tužnom svijetu?
Tko će mi vratit osmijeh na lice?
Tko će mi poslat sunce u subotnje jutro?
Za mene je taj dan ostao zabilježen zauvijek.
Izgubila sam sreću, a nazad dobila svoju tugu,
beskonačno dugu.
—  Pricam ti o njemu
Rađanje

Samo sam dva puta bio u svom rodnom gradu. Prvi put onog hladnog septembarskog jutra kad sam otvorio oči, i drugi put danas. Sudbina je htjela da se rodim upravo u tom malom gradiću gdje se križaju dvije rijeke, iako je moja majka bila tek u osmom mjesecu trudnoće. Ona kaže da je sve to samo puka slučajnost ali stari i danas tvrdi da postoji neka veza između mog preranog dolaska i zvijezde padalice koju je noć prije vidio.

Bilo je kišovito kad smo jutros krenuli iz Sarajeva. Jedan od onih dana koje bih obično proveo u krevetu, danas je spletom okolnosti morao biti potrošen na put u moj rodni grad. Vozili smo dobrih dva sata, prelazili preko planina na kojima je već uveliko padao snijeg, pa se kroz mješavinu kapi i pahulja spustili uz rijeku. Osjećao sam se čudno… kao da idem da prvi put upoznam izgubljenog brata blizanca, kao da je na zadnjem sjedištu automobila voditeljka i kamerman emisije “Sve za ljubav“. 

Ne umijem bolje objasniti taj osjećaj, drugačiji je od svega što sam do sad sretao. Bila je to neka čudna mješavina ljubavi, straha i nostalgije.

To je grad kojeg možeš obići uzduž i poprijeko za tri sata. Nema se ništa posebno vidjeti, ništa posebno raditi. Za običnog čovjeka bi vjerovatno sve to bilo bezvrijedno i poželio bi da što prije ode ali za mene, na ulicama je bilo neke magije. Nisam znao objasniti zašto se tako osjećam ali čvrsto sam vjerovao da mi se na tom mjestu ne može ništa loše desiti. Zrak je drugačije mirisao, pločnici su bili kao skrojeni za moje korake a svaka stepenica savršeno odmjerena prema dužini mog stopala. Na svakom semaforu sam hvatao zeleno svjetlo a u prvom kafiću u koji sam ušao, svirala je jedna od pjesama koju sam kao klinac volio. Rijeka je galamila dovoljno da utiša glasove u mojoj glavi a nebo plutalo na granici između kiše i snijega. Padalo je kad smo parkirali auto. Prestalo je kad smo izašli i tek kad smo ponovo krenuli, i kiša je počela. Taj grad je kucao u meni, njegov ritam i ritam mog srca bili su u savršenom skladu i ja sam bio dobro. Prvi put, toliko sam čudno dobro. Prijatelj koji je išao sa mnom par puta me pitao šta se dešava ali ja mu nisam znao objasniti jer sam bio zbunjen koliko i on.

Iz grada smo ponijeli nekoliko fotografija i završivši poslove koje smo imali, krenuli smo nazad. Par sati kasnije, već sam bio kući i pisao stranice romana. Riječi su tekle iz mene a ja ih pustio jer je danas prvi put pisalo srce a ne mozak. Mislima sam bio na ulicama mog rodnog mjesta dok su se stranice popunjavale a onda sam stao i sklopljenjih očiju se nasmiješio. Danas sam upoznao nekog drugog sebe i našao dijelove za koje nisam ni znao da postoje.

 Vjerovatno se pitaš zašto ti sve ovo pišem i zašto tebi, djevojci sa kojom sam prekinuo svaki kontakt prije toliko godina? Ni ja ne razumijem šta se tačno dešava ali samo sam još jednom u životu osjetio nešto poput ovog danas. 

To je bilo onog jutra kad sam te uzeo za ruku i pokazao ti Sarajevo. Provincijalko, imam čudan osjećaj da će me put ponovo dovesti tebi. 

Večeras sam vidio zvijezdu padalicu.

Kad bi znala kako se osjećam, i šta sam ti prećutao… Znala bi me.
Kako dišem.
Gdje boli.
Na kojoj strani kreveta, na kojoj strani jastuka spavam.
Kad bi znala šta vrištim i zašto ćutim, kakve bitke bijem noću, i zašto nikada nisam zaplakao.
Znala bi me… Znala bi svaku moju slabu tačku.
Shvatila bi njihovo značenje.
Gdje udariti da bi pao… A onda graditi zidine bespotrebno je…
Onda bi znala svaki moj alarm postavljen ujutru.
Svako moje “ništa” kada tvrdim da nema problema.
Jutranju rutinu, navike.
Uzrečicu, psovku, detinjarije.
Znala bi…
Kakvu kafu pijem,
kome se smijem,
zašto brojim vagone,
crvena svjetla,
automobile,
pješake,
oblake,
zvijezde padalice,
minute,
datume,
pozive,
zašto mi je omiljena boja plava,
zašto slušam radio,
zašto čitam oglase po banderama,
i zašto volim zvuk papira u biblioteci,
kasno uveče pred zatvaranje,
kada ima interneta,
zašto se svijet ne vidi od brda,
šta se dobije kada se pomešaju,
crvena i žuta tempera…
Kad bi znala,
ti bi poljupcem ubila,
da ne naslutim ništa,
i ne vidim ruku koja me je izdala…

I tada sam shvatila. Nas dve smo bile divni saputnuci, ali, u krajnjoj liniji, ništa drugo do dve usamljene hrpe metala, od kojih svaka ispisuje svoju putanju. Izdaleka, to izgleda prelepo, kao dve zvezde padalice. A, u stvari, nas dve smo samo dva zatvorenika koja nikuda ne mogu da odu, zatvorene svaka za sebe. I tek kada se orbite naša dva satelita slučajno ukrste, mi se ovako susretnemo. Možda bismo i mogle da jedna drugoj otvorimo srce. Ali to bi bilo samo na delić sekunde. Već sledećeg trenutka bićemo ponovo u potpunoj samoći. Sve dok jednom ne sagorimo u ništa.
—  “Sputnik ljubav”, Haruki Murakami
Njegovo ime

Ne znaju oni koliko boli čuti tvoje ime. Vidjeti ga. Ne znaju, a bilo bi lakše da znaju. Da znaju da je tvoje ime moj prvi dan proljeća. Moje morsko jutro s mirisom borovine i mora. Najveća zimska oluja moje duše, ali i najveća kišna oluja mojih očiju. Ime potresa u mom srcu. Ime svake zvijezde padalice, rođendanske želje, kovanice u fontani. Ime koje na moje lice izmami jedan kiseli osmijeh i tisuće lijepih sjećanja. Ime koje svaki dan nosim na svojoj ruci, a oni ni ne znaju. I sve dok tvoje ime budi u meni oluje i nalazi se u svakoj želji, nosit ću te tu sa lijeve strane. Jer znajte, ne pomaže izbrisat sve njegovo, kad srce ne briše.

- Zar ne znaš ništa o željama? Dobijaš samo ograničen broj želja u životu. Zvezde padalice, trepavice, maslačak.
- Svećice na rođendanskoj torti.
- Upravo tako. I zato bi trebalo da ih iskoristiš kad se pojave.
— 

❀ Ana i francuski poljubac - Stefani Perkins ❀